- 1 -              III Kr-55/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-55/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. F. P., zbog kaznenog djela iz članka 158. stavka 5. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 16. svibnja 2023. broj Kzd-12/2022 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 14. prosinca 2023. broj I Kžzd-35/2023-9, u sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev os. F. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 16. svibnja 2023. broj Kzd-12/2022. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 14. prosinca 2023. broj I Kžzd-35/2023-9, F. P. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od 15 godina djela iz članka 158. stavka 5. u vezi sa stavkom 1.  KZ/11., za koje je osuđen na kaznu zatvora od šest godina, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. ožujka 2022. pa nadalje.

 

2. Protiv te pravomoćne presude os. F. P. je pravovremeno po branitelju Š. B., odvjetnik iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) i to zbog „povreda odredaba kaznenog postupka (čl. 468. st. 2. ZKP-a); povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku (čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a); kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom (čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije) i povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika (čl. 469. st. 4. ZKP-a) ..“. U zahtjevu se predlaže „… ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Moli se Vrhovni sud Republike Hrvatske da donese rješenje o odgodi, odnosno o prekidu izvršavanja pravomoćne kazne zatvora okrivljeniku kao podnositelju izvanrednog pravnog lijeka.“.

 

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP/24.).

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenik u zahtjevu, podnesenom protiv uvodno citirane pravomoćne presude smatra da je „… pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, te mu je na raspravi povrijeđeno pravo na obranu, i to pravo zajamčeno u čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije. Kako se radi o grubom kršenju osuđenikovih prava, počinjena je i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-a, budući je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske u čl. 29. i Konvencijom u čl. 6.“. Također smatra da je „… drugostupanjski sud … propustio dati valjano obrazloženje i odgovore na podnositeljeve žalbene prigovore zbog čega je u žalbenom postupku počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.“. Potonju povredu osuđenik u zahtjevu označava kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.; dalje: ZKP/22.), koju povredu u skladu s odredbama članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/22. ne može isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. No, zapravo se radi o povredi iz članka 487. stavka 1. ZKP/22.

 

5.1. Obrazlažući navedene povrede, osuđenik smatra da su „… u predmetnom slučaju sudovi … postupali krajnje arbitrarno, te je evidentno da za svoje zaključke nisu dali valjane razloge …“ te da su „… pobijane odluke, kako prvostupanjska, tako i drugostupanjska, u svojim obrazloženjima apsolutno manjkave, nedostatne, te kontradiktorne i proturječne samim sebi, odnosno dokazima provedenim u kaznenom postupku, pa je time izreka nerazumljiva, te se ne može ispitati, odnosno, nisu navedeni jasni i konkretni razlozi na kojima bi se temeljila izreka pobijanih odluka.“.

 

5.2. Na ovakav način, osuđenik jednim dijelom ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/22. Međutim, kao što je već navedeno, u skladu s odredbom članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/22., navedena bitna postupovna povreda nije predviđena kao osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

5.3. Slična je situacija i s isticanjem povrede iz članka 468. stavka 2. ZKP/22., na koju se također tvrdnjama o arbitrarnosti postupanja sudova upire u zahtjevu. Naime, u skladu s odredbom članka 517. stavka 2. ZKP/22., povrede iz članka 517. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP/22. mogu se isticati ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjene u drugostupanjskom postupku. Budući da osuđenik u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude nije isticao navedenu bitnu postupovnu povredu, to je u odnosu na prvostupanjski postupak ne može isticati niti sada u ovom zahtjevu. Drugačija je situacija u odnosu na drugostupanjsku presudu, no, o tome će više rečeno biti u nastavku.

 

6. U zahtjevu se, zapravo, najvećim dijelom dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi da prvostupanjski sud „… sasvim arbitrarno, apsolutno pogrešno i neutemeljeno, na str. 20, točki 20.4. prvostupanjske Presude utvrđuje …“, zatim da „… taj navod vještak nije potvrdio, pa je sasvim nejasno, od kuda prvostupanjski, a posljedično i drugostupanjski sud, zaključuju da bi se radilo o osuđenikovim  tragovima …“, da drugostupanjski sud „… samo šturo, bez bilo kakvog argumentiranog zaključivanja, iznošenja činjenica, bez valjane analize dokaza, nekritički, sasvim neosnovano zaključuje kako je prvostupanjski sud ispravno utvrdio činjenice, a s druge strane ni na koji način ne obrazlaže zašto smatra da bi takvi zaključi bili točni i ispravni …“ te da „… suprotno stavu prvostupanjskog te drugostupanjskog suda, predmetni je slučaj, školski primjer kada bi se moralo primijeniti načelo in dubio pro reo. Da bi netko bio presuđen za bilo koje kazneno djelo, za takvu odluku sud mora raspolagati, nedvojbenim sigurnim dokazima a ne vjerojatnostima i neodređenim zaključcima vještaka. Sud je po službenoj dužnosti dužan, kad i ako treba, ponovo provoditi dokaze koji ne dovode do nedvojbenih zaključaka, a ne ih stvarati sam. Sud jednostavno ne može navoditi da prihvaća nalaz psihijatrijskog vještaka, kako je to navedeno, i onda izvoditi zaključak da oštećenik kao što se tvrdi u točki 20.,“ udovoljava svim kriterijima za davanje iskaza kao kompetentan svjedok“…“.

 

6.1. Međutim, prema članku 515. stavku 1. i članku 517. stavku 1. ZKP/22., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona, pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, shodno članku 519. u vezi s člankom 511. stavkom 1. ZKP/22., ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik. To znači da je u zahtjevu, osim formalne naznake zbog koje se povrede zakona podnosi, potrebno konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena. Navedeno zakonsko ograničenje također znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7. Osuđenik u zahtjevu ističe i povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/22. počinjenu u drugostupanjskom postupku, jer da „… promašena, neargumentirana utvrđenja prvostupanjskog suda, nekritički, paušalno, upravo prihvaća i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.“. „Iz obrazloženja, kako prvostupanjske, tako i drugostupanjske odluke, razvidna je netransparentnost u pravnom pristupu i postupanju suda u ovom kaznenom predmetu, a takvo postupanje ima značenje povrede konvencijskog i ustavnog jamstva pravičnog suđenja, jer pravni pristup nižih sudova u konkretnom slučaju, izvodeći zaključke koji naprosto nisu utvrđeni, ili su utvrđeni vrlo dvojbeno, zaključuju upravo na štetu ovdje osuđenika .…“. Na taj način osuđenik ističe i povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/22., jer da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode, što bi predstavljalo povredu članka 487. stavka 1. ZKP/22.  Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu. Pored toga, i nadalje se u zahtjevu zapravo nedopušteno i promašeno pobijaju činjenična utvrđenja.

 

7.1. Prije svega treba navesti da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni  tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav), a koje je pravo sadržano i u članku 6. stavcima 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija), ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu, pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

 

7.2. Nadalje, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nedvojbenoj pogreški, odnosno takvoj pogreški koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.

 

7.3. Naime, drugostupanjski sud je dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz njihove raščlambe proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga su prigovori u osuđenikovom zahtjevu o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne odnosno neobrazložene drugostupanjske presude u cijelosti neosnovani.

 

7.4. Naime, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude najprije otklonio u žalbi istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/22., ispitavši pritom pobijanu prvostupanjsku presudu i po službenoj dužnosti te nije našao ni neku od bitnih postupovnih povreda (odlomci 9.1., 9.2., 9.3. i 9.4.), dao je opsežne razloge na prigovore u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (odlomci 10.1., 10.2., 10.3., 10.4., 10.5., 10.6., 10.7., 10.8. i 10.9.), odgovorio na žalbene navode u odnosu na kaznu (odlomci 11.1., 11.2., 11.,3.), a u povodu podnesenih žalbi, ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti (odlomak 13.), pri čemu nije nađena ni povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika. Pritom je odgovorio na žalbene navode obrane za ovaj sud prihvatljivim, jasnim i iscrpnim razlozima, osvrćući se, kako na iskaz same žrtve djeteta te ostalih u tijeku postupka ispitanih svjedoka, tako i na psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje žrtve-djeteta. Također je detaljno analizirao utvrđeno činjenično stanje, temeljeći ga na svakom pojedinačno izvedenom dokazu te ih dovodeći međusobno u vezu. Prihvaćanje od strane drugostupanjskog suda argumentacije izložene u prvostupanjskoj presudi, nije rezultiralo proizvoljnom odlukom drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka gledano u cjelini. Naime, prihvaćanje zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a o tome ovdje nije riječ. Naime, prvostupanjska presuda sadrži sveobuhvatnu raščlambu svih spornih činjenica, dovedenih međusobno u vezu, iz kojih je sud izveo zaključke koje je vrlo detaljno, jasno i prihvatljivim argumentima obrazložio. Uz takvo obrazloženje prvostupanjskog suda, nepotrebno je da drugostupanjski sud svaki detalj ponovno analizira, već je sasvim dostatno i prihvatljivo da se pozove na obrazloženje prvostupanjskog suda.

 

7.5. Dakle, pravomoćna presuda se temelji na personalnim i materijalnim dokazima čija je vjerodostojnost pravilno cijenjena i koji su dovedeni u međusobnu vezu te su slijedom toga i zaključci o dokazanosti navoda optužbe pravilno izvedeni i valjano obrazloženi. Stoga nije u pravu osuđenik kada u svom zahtjevu upire da mu je u postupku povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku te pravo na učinkovito pravno sredstvo. Naime, drugostupanjski sud je dao jasne razloge za svoju odluke i detaljne odgovore na bitne žalbene prigovore, u potpunosti zadovoljivši kriterije nužne za valjano obrazloženu odluku. Slijedom toga, u drugostupanjskoj presudi nije ostvarena povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/22., kao niti povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/22. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/22.

 

7.6. Osuđenikovo neslaganje s argumentima i zaključcima drugostupanjskog suda, u stvari se odnosi na njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pobijanoj pravomoćnoj presudi, a iz tih se razloga, kao što je to već navedeno u ovoj odluci, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

 

8. Zaključno, očigledno je da osuđenik u najvećem dijelu svojeg zahtjeva ističe svoje neslaganje sa zaključcima prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u pravomoćnoj presudi, a što je pitanje činjenične prirode i nije podložno preispitivanju u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. S druge strane, sagledavajući obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda te postupak u cjelini, nema dvojbe da su sudovi dali podrobna obrazloženja za svoja činjenična utvrđenja i ocjenu dokaza te odgovore na sve relevantne navode u odnosu na žalbene razloge pa je bez osnova prigovor o arbitrarnosti presude i nepravičnosti postupka. Naime, prema razlozima navedenim, kako u prvostupanjskoj, tako i drugostupanjskoj presudi, iskaz djeteta-žrtve potvrđuju njegova prijateljica s kojom se je kritičnog dana trebao naći, ali i potpuno nepristrani svjedoci koji su se slučajno zatekli u blizini mjesta događaja. Svi oni svjedoče, ne samo o onome što im je dijete-žrtva ispričao da mu se je dogodilo, nego i o njegovom ponašanju i općenito stanju u kojem se je nalazio nakon događaja. Njegov iskaz posredno potvrđuju i od strane liječnika verificirane ozljede koje odgovaraju upravo opisu događaja kako ga je opisao dječak-žrtva. I svjedok koji se je nalazio u kafiću kada je dječak-žrtva ušao u kafić ne potvrđuje osuđenikovu obranu o ponašanju dječaka-žrtve u kafiću, nego potvrđuje upravo ono što je dječak-žrtva iskaziva (bio je prestrašen i samo je mirno sjedio, pri čemu nije tipkao po mobitelu, kako je to tvrdio osuđenik, jer mu je mobitel bio ugašen, a što su potvrdili i svjedoci majka i prijateljica koji su pokušavali dječaka-žrtvu dobiti na telefon). I konačno, psihologijsko-psihijatrijskom vještačenjem je utvrđeno da je mogućnost vjerodostojnog iskazivanja kod dječaka-žrtve samo umanjena, a ne i isključena. Stoga su osuđenikove tvrdnje o „…krajnje proizvoljnoj i paušalnoj presudi …“ posve neutemeljene.

 

9. Slijedom svega izloženog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/24., trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 23. svibnja 2024.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.