1

Poslovni broj: Gž-507/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-507/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rep kao predsjednice vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja N. M. iz Z., OIB ..., protiv tuženika E. M. iz Z., OIB ..., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1863/2020-24 od 1. veljače 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e  

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1863/2020-24 od 1. veljače 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I Proglašava se nedopuštenom ovrha u postupku izravne naplate pred FINAom temeljem ovršne isprave-zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika B. J. iz Z. pod posl.br. OV-17047/07 od 26. lipnja 2007..

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka kao neosnovan.“

 

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a smatrajući da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, a kao razloge zbog kojih smatra da je počinjena ta bitna povreda tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu odredbi članka 219. stavak 1., 220., 221.a stavak 1. ZPP-a. Ovakvim žalbenim razlozima tuženik je paušalno iznio žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11.  ZPP-a pa kako na taj žalbeni razlog ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije ispitivao osnovanost tih žalbenih navoda. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika sud je pravilno primijenio odredbe članaka 219. stavak 1., 220., 221. stavak 1. i 221.a ZPP-a, kada je odlučivao u ovom postupku primjenjujući pravila o teretu dokazivanja, obzirom na dokaze koje su stranke predlagale do zaključenja prethodnog postupka, zbog čega sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi.

 

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenosti ovrhe u postupku izravne naplate pred FINA-om temeljem ovršne isprave-zadužnice ovjerene kod Javnog bilježnika B. J. iz Z. pod poslovnim brojem OV-17047/2007 od 26. lipnja 2007. Na ovu parnicu tužitelj je upućen Zaključkom istog suda poslovni broj Ovr-900/2020 od 7. travnja 2020. radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe iz razloga propisanih odredbom članka 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12., 25/139., 3/14., 55/16., 73/17.; dalje: OZ) jer je u  prijedlogu za proglašenje ovrhe nedopuštenom iznosio prigovor zastare.

 

6.1. Prema utvrđenju suda:

- tuženik je 5. veljače 2020. podnio FINI Zahtjev za izravnu naplatu tražbine protiv tužitelja, temeljem Zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika B. J. poslovni broj OV-17047/2007 od 26. lipnja 2007. (dalje: Zadužnica), radi zaplijene 40.000,00 kuna na ime glavnice sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. veljače 2020., 7.253,60 kuna na ime otkupljene redovne kamate te obračunate zakonske zatezne kamate na glavnicu od 29. kolovoza 2008. do 4. veljače 2020. u ukupnom iznosu 48.512,15 kuna,

- tužitelj kao korisnik kredita i R. d.d. kao kreditor, 26. lipnja  2007., sklopili su Ugovor o kreditu broj ..., temeljem kojeg je kreditor isplatio tužitelju 40.000,00 kuna koji iznos se tužitelj obvezao otplatiti u 60 mjeseci uz uvećanje za redovnu kamatu 8,50% u jednakim mjesečnim anuitetima koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu,

- Zadužnica od 26. lipnja 2007. potpisana po tužitelju, izdana je kao sredstvo osiguranja tražbine po Ugovoru o kreditu broj ... od 26. lipnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) i to glavnice u iznosu 40.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, naknada i troškova obračunatih po vjerovniku, a ista je ovjerena po javnom bilježniku B. J. 26. lipnja 2007. pod poslovnim brojem OV-17047/2007,

- Ugovor o kreditu otkazan je 29. kolovoza 2008.,

- tuženik i R. d.d., sklopili su 5. listopada 2011. Ugovor o cesiji temeljem kojeg je R. d.d. prenio na tuženika tražbinu iz Ugovora o kreditu broj ... od 26. lipnja 2007.

 

6.2. Tuženik je u postupku tvrdio da zastara naplate tražbine temeljem Zadužnice nije nastupila jer je tijek zastarnog roka prekinut u smislu odredbe članka 241. stavak 1. ZOO-a, 25. veljače 2013., budući je tuženik temeljem sporne Zadužnice podnio FINA-i 25. veljače 2013. zahtjev za izvansudsku ovrhu, a koji postupak je od strane FINA-e obustavljen u kolovozu 2018. iz razloga propisanih odredbom članka 12. stavak 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 68/18., 2/20., 46/20., 47/20., 83/20. i 133/20.; dalje: ZPONS), čime je zastara ponovno počela teći 2018., a koje činjenice je tužitelj osporio, navodeći kako u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu članka 242. ZOO-a.

 

6.3. Po ocjeni suda prvog stupnja s obzirom da tužitelj tvrdi kako je u konkretnom slučaju nastupila zastara naplate po Zadužnici u smislu odredbe članka 233. ZOO-a i to 31. kolovoza 2018., budući da je Ugovor o kreditu broj ..., potraživanje kojeg je bilo osigurano Zadužnicom poslovni broj OV-17047/2007, temeljem koje je tuženik pokrenuo postupak izvansudske ovrhe, otkazan 29. kolovoza 2008., na tuženiku je u smislu odredbe članka 219. u vezi odredbe članka 221.a ZPP-a bio teret dokazivanja osnovanosti navoda o prekidu zastare, odnosno činjenice da je FINA prestala sa izvršavanjem ovrhe pokrenute 25. veljače 2013. temeljem Zadužnice iz razloga propisanih odredbom članka 12. stavak 1. u vezi odredbe članka 33. stavak 1.  ZPONS-a, a time i da je zahtjevom za izvansudskom ovrhom od 25. veljače 2013., došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a. Sud utvrđuje da tuženik tijekom postupka u spis nije dostavio dokumentaciju iz koje bi bilo vidljiv razlog zbog kojeg je FINA prestala izvršavati Zadužnicu, kao osnovu za plaćanje, koju je tuženik predao 25. veljače 2013. Nastavno na navedeno, a budući da tuženik nije dokazao da je FINA prestala sa izvršavanjem ovrhe po zahtjevu od 25. veljače 2013. temeljem odredbe članka 12. stavak 1. u vezi odredbe članka 33. stavak 1. ZPONS-a sud utvrđuje da podnošenjem zahtjeva za izvansudsku ovrhu od 25. veljače 2013. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, već prestanak izvršavanja po predmetnom zahtjevu od 25. veljače 2013., valja promatrati u smislu odredbe članka 242. ZOO-a. Iz tih razloga sud zaključuje da je zahtjev tuženika za izvansudsku ovrhu FINI od 5. veljače 2020. temeljem Zadužnice, u zastari u smislu odredbe članka 233. u vezi odredbe članka 242. ZOO-a.

 

7. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i ovaj sud prihvaća kao pravilna, time da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, ali i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

8. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja potpuno je i pravilno utvrdio činjenično stanje te su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sud nije mogao primijeniti pravilo o teretu dokazivanja bez da je izveo dokaz kojeg je tuženik predložio, a to je traženje službenog očitovanja FINE o postupanju po zahtjevu za izvansudsku ovrhu kojeg je tuženik pokrenuo 25. veljače 2013.

 

8.1. Naime, niti tužitelj, a niti tuženik, do kraja prethodnog postupka nisu predlagali da se od FINE zatraži podatak o razlozima zbog kojih je prestala izvršavati spornu Zadužnicu kao osnovu za plaćanje koju je tuženik predao FINI 25. veljače 2013. pa sud prvog stupnja pravilno taj dokaz nije proveo. Prethodni postupak zaključen je 9. listopada 2020., a tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka prvi puta u podnesku od 1. lipnja 2021. predložio u slučaju da sud to smatra potrebnim, da se službenim putem zatraži očitovanje o postupanju po zadužnici koja je predmet ovog postupka, a koja je bila predana FINI 25. veljače 2013. Prema odredbi članka 299. stavak 1. ZPP-a stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stavkom 2. istog članka propisano je da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogli iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Stavkom 3. propisano je da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. istog članka sud neće uzeti u obzir. U podnesku od 1. lipnja 2021. tuženik nije naveo razloge zbog kojih nije predložio pribavljanje podataka od FINE o postupanju po spornoj zadužnici u postupku izravne naplate, koji je bio pokrenut 25. veljače 2013. do zaključenja prethodnog postupka, zbog čega pravilno sud primjenom odredbe članka 299. stavak 3. ZPP-a taj dokaz nije proveo.

 

8.2. Po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je zastara naplate po spornoj Zadužnici počela teći od 29. kolovoza 2008., kada je raskinut Ugovor o kreditu radi osiguranja koje tražbine je izdana sporna Zadužnica, ali je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da zastara tražbine po Zadužnici, koju je potpisao tužitelj te je javni bilježnik samo ovjerio potpis tužitelja, a nije Zadužnicu solemnizirao, nastupa u zastarnom roku od 10 godina propisanom odredbom članka 233. stavak 1. ZOO-a. Citirani članak propisuje zastaru tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom. Zastara tražbine po Zadužnici na kojoj je samo ovjeren potpis izdavatelja Zadužnice, nastupa u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Kako je sud pravilno utvrdio da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je došlo do prekida zastare podnošenjem Zadužnice na naplatu 25. veljače 2013. iz razloga što nije dokazao iz kojih razloga se prestala izvršavati prisilna naplata, odnosno nije dokazao niti kada je FINA prestala izvršavati spornu Zadužnicu, kao osnovu za plaćanje, pravilno je zaključio da je nastupila zastara prava naplate tražbine po Zadužnici, jer je proteklo više od 5 godina od početka tijeka zastarnog roka do dana kada je tuženik ponovno predao Zadužnicu radi naplate FINI 5. veljače 2020. Naime, da je tuženik dokazao da se je Zadužnica kao osnova za plaćanje prestala izvršavati temeljem članka 12. ZPONS-a te da je dokazao kada se je temeljem tog propisa prestala izvršavati tada bi doista u periodu u kojem se je provodila izvansudska ovrha temeljem Zadužnice nastupio prekid zastare. Kako je tuženik kao ovrhovoditelj mogao i povući osnovu za plaćanje, dakle, kako se je osnova za plaćanje mogla prestati izvršavati i iz drugih razloga koji bi se mogli pripisati odluci ovrhovoditelja, a ne postupcima ovršenika, tuženik je bio dužan u postupku dokazati razloge zbog kojih je došlo do prestanka provedbe izvansudske ovrhe po spornoj Zadužnici koja je bila predana FINI 25. veljače 2013., kako bi se moglo ocjenjivati je li zbog vođenja tog postupka došlo do prekida zastare.

 

9. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a.

 

Koprivnica, 23. svibnja 2024.