1

Poslovni broj: Gž-118/2024-2

 

Poslovni broj: Gž-118/2024-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

I

RJEŠENJE

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice E. Ž., OIB: ..., iz Ž., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. B. i p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika O. b. d.d., OIB: ..., iz S., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva A. & A. d.o.o. iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-933/2020 od 16. studenog 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2024.,

 

presudio je i riješio je

 

I. Žalba  tuženika djelomično se odbija  kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-933/2020 od 16. studenog 2023.;

- potvrđuje u točki I. izreke za iznos od 123,03 EUR/926,72 kune (slovima: sto dvadeset tri eura/devetsto dvadeset šest kuna i sedamdeset dvije lipe) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, u točki II., III. i u točki IV. izreke za iznos od 1.715,71 EUR/12.927,02 kune (slovima: tisuću sedamsto petnaest eura i sedamdeset jedan cent/dvanaest tisuća devetsto dvadeset sedam kuna i dvije lipe) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u točki IV. izreke za iznos od 19,91 EUR/150,01 kn (slovima: devetnaest eura i devedeset jedan cent/sto pedeset kuna i jedna lipa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tako da se za taj iznos odbija zahtjev tužiteljice.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

III. Točka I. izreke za iznos od 647,99 EUR/4.882,23 kune (slovima: šesto četrdeset sedam eura i devedeset devet centi/četiri tisuće osamsto osamdeset dvije kune i dvadeset tri lipe) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu  kojom je u točki I. izreke obvezao tuženika da tužiteljici isplati iznos od 770,99 eura/5.808,95 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je specificirana. U točki II. izreke utvrđeno je da je Ugovor o kreditu od 13. veljače 2006. ništetan u dijelu u kojemu se ugovara naknada za troškove odobravanja kredita. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 177,24 eura/1.335,40 kuna, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 23. veljače 2006. do isplate, dok je u točki IV. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.735,62 eura/13.077,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

2. Protiv točke I. izreke za iznos od 123,00 eura/926,72 kune i točaka II., III. i IV izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 27. studenog 2023. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije kao neosnovan zahtjev za isplatu iznosa od 123,03 eura/926,27 kune, te u točkama II. i III. izreke i preinači odluku o trošku ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije dan.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Tuženik navodi da žalbu podnosi zbog bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) pri čemu citira zakonski tekst navedene bitne povrede.

 

5.1. Ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne razloge o bitnim činjenicama koji nisu proturječni izvedenim dokazima, pa je pobijanu odluku moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu više plaćenog prilikom povrata kredita zbog promjene tečaja valute CHF, utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu od 13. veljače 2006. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za troškove odobravanja kredita, te temeljem istog isplata iznosa od 177,24 eura/1.335,40 kuna.

 

6.1. Tuženik je osporio osnovu i visinu te je istaknuo prigovor zastare.

 

6.2. U provedenom postupku prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom zaključila 13. veljače 2006. stambeni Ugovor o kreditu broj ...,

- da joj je istim stavljen na raspolaganje iznos od 11.640,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate,

- da je otplata kredita ugovorena u 72 jednaka mjesečna anuiteta,

- da je otplata kredita u kunama obračunavana primjenom valutne klauzule.

 

6.3. U odnosu na tvrdnju tuženika da je tužiteljica bila upoznata s rizikom zaključenja ugovora s valutnom klauzulom u kojoj je glavnica bila vezana uz CHF, prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu (drugi dokazi nisu provođeni jer nisu niti predloženi) te je iz njezinog iskaza, a koji je prihvatio kao vjerodostojan, utvrdio da tužiteljica nije bila upoznata s rizikom zaključenja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, već da joj je taj kredit bio prezentiran kao najpovoljniji.

 

6.4. Prvostupanjski sud se odlučujući o ništetnosti odredbi u kojima se glavnica vezuje uz CHF pozvao na članke 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03.; dalje: ZZP/93) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu i članak 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07) kojima je  propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prvostupanjski sud se pozvao i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga P. - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalih i protiv tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope i kojom je utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Navedena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu da je u ovom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

 

6.5. Prvostupanjski sud se pozvao i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojemu u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne obzirom da temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača te nastavno i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

 

6.6. Kako se o spornoj odredbi članka 1. stavak 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da bi tužiteljica primila punu i potpunu obavijest o svim rizicima zaključenja kredita u kojem je glavnica vezana uz CHF, te kako su takve odredbe u kolektivnom sporu utvrđene ništetnima, jer su protivno savjesti i poštenju dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, te se tužiteljica pozvala na utvrđenja iz kolektivnog spora, to je prvostupanjski sud zaključio da je predmetna odredba konkretnog ugovora ništetna, te da stoga primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) u svezi članka 323. i članka 324. istog Zakona ima pravo na povrat onoga što je više platila prilikom otplate kredita zbog promjene tečaja na više u odnosu na početno ugovoren tečaj.

 

6.7. Na visinu više plaćenog zbog promjene valutnog tečaja provedeno je vještačenje po vještaku za računovodstvo i financije S. Č., dipl. oec. u D., koji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, te je utvrđeno da je u utuženom razdoblju od 1. studenog 2008. pa do konačne otplate kredita srednji tečaj tuženika za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan početka korištenja kredita i da je više plaćeno 5.808,95 kuna, odnosno 770,99 eura. Negativna tečajna razlika, kad je tečaj bio manji od početnog, da iznosi 926,72 kune ili 128,03 eura. Tužiteljici je dosuđen iznos od 770,99 eura bez odbijanja negativne razlike jer u odnosu na nju nije podnesen tužbeni zahtjev.

 

6.8. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na članak 225. i 241. ZOO-a, te na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022. prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinačnom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 postala pravomoćna 14. lipnja 2018., u odnosu na zahtjev s osnova nepoštene primjene valutne klauzule, a tužiteljica je tužbu podnijela 15. prosinca 2020., to je tužba podnesena unutar roka od pet godina računajući od 14. lipnja 2018.

 

6.9. U odnosu na traženje utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za odobrenje kredita, prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o članku 5. točka 5.1. Ugovora koji glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji)-jednokratno 2,45%(dvacijelačetrdesetpetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita", te da je nesporno da je tužiteljica platila prilikom plasmana kredita iznos od 1.335,40 kn.

 

6.10. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a niti je iz sadržaja članka 5. Ugovora o kreditu vidljivo zašto je naknada određena u visini od 2,45% od ukupnog iznosa kredita te koje troškove ona pokriva, jer tuženik nije dokazao kakve je stvarne troškove imao vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu, a niti visinu istih. Kako tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu jasno i određeno navedeni troškovi koji se podmiruju iz te naknade, mišljenje je prvostupanjskog suda da je ta odredba nepoštena u smislu članka 81. ZZP/03).  U situaciji kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima, koje sve i u kojem iznosu troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka kao jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 2,45% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 nepoštena, te u smislu članka 87. stavak 1. istog Zakona ništetna.

 

6.11. Kako je navedena odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, to je tužiteljici dosuđen iznos kojeg je ona platila u iznosu od 1.335,40 kuna/177,24 eura.

 

6.12. U odnosu na ovo potraživanje odbijen je prigovor zastare jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 30. siječnja 2020.), odnosno tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći od pravomoćnosti pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje. 

 

6.13. Zakonska zatezna kamata kako na iznose plaćenog zbog ništetne odredbe kojom je glavnica vezana uz CHF, tako i u odnosu na naknadu za odobrenje kredita dosuđena je od dana kada su ti iznosi plaćeni od strane tužiteljice s pozivom na članak 1115. ZOO-a, odnosno prvostupanjski sud tuženika smatra nepoštenim stjecateljem.

 

6.14. O parničnom trošku odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknade troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP), uz uvećanje za iznos plaćenog vještačenja.

 

7. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava, u svojoj žalbi tuženik navodi da je tuženiku trebalo dosuditi negativnu razliku, te točku I. osporava samo za taj iznos, pri čemu smatra da je prvostupanjski sud trebao po službenoj dužnosti bez postavljenog zahtjeva tuženika u tom pravcu od pozitivne razlike odbiti negativnu razliku te tako umanjeni iznos dosuditi tužiteljici. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1277/2022 od 8. ožujka 2023. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da tuženica nije dužna postaviti protutužbeni zahtjev, ili prigovor radi prebijanja da bi sudovi odlučivali o negativnoj razlici, kada je tuženik istaknuo prigovor u odnosu na visinu potraživanja tužitelja.

 

8. U odnosu na negativnu razliku potrebno je reći da prvostupanjski sud pravilno nije odlučivao o istoj. Naime, u svojoj odluci poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na postavljeno pitanje: “Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“ odgovorio: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“

 

9. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik smatra da je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa da ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti. Pored toga, kada bi to bilo i dopušteno, da konkretna odredba treba dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, odnosno ovdje tužiteljice, a što ista nije dovela.

 

9.1. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl.81. st.1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.“

 

9.2. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužiteljica kao potrošač na nju nije mogla utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice  imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) te da joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

 

10. Tuženik osporava i odluku o naknadi parničnog troška u visini sudske pristojbe na presudu u iznosu od 19,91 eura jer je 20. svibnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) kojim je izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. ZSP-a, te su od plaćanja pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

 

10.1. Ovaj žalbeni navod tuženika je osnovan, te je ovaj sud preinačio odluku o trošku sadržanu u točki IV. izreke na način da je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova pristojbe na presudu u iznosu od 19,91 eura, jer je ona oslobođena od plaćanje iste. U preostalom dijelu odluka o trošku je potvrđena.

 

11. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. i 380. točka 2. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

12. Iako je tuženik uspio s dijelom svoje žalbe, istom se ne dosuđuju troškovi žalbe, jer je njegov uspjeh neznatan.

 

13. Točka I. izreke za iznos od 647,99 eura/4.882,23 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv tog dijela odluke nije izjavljena žalba.

 

Koprivnica, 23. svibnja 2024.