- 1 -              III Kr-34/2024-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-34/2024-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog F. C. V. zbog kaznenog djela iz čl. 247. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 - dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 10. studenoga 2022. broj K-800/2020-56 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 12. listopada 2023. broj Kž-266/2023-9, u sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Zahtjev osuđenog F. C. V. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 10. studenoga 2022. broj K-800/2020-56, potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku od 12. listopada 2023. broj Kž-266/2023-9, F. C. V. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 247. st. 2. KZ/11 te osuđen na kaznu zatvora od dvije godine i 11 mjeseci. Na temelju čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11 osuđeniku je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se dio kazne od jednu godinu i pet mjeseci ima izvršiti, dok se dio kazne od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ako u vremenu od četiri godine ne počini novo kazneno djelo i izvrši posebnu obvezu popravljanja štete počinjenje kaznenim djelom. Na temelju čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 naložena je F. C. V. posebna obveza da u roku jedne godine od pravomoćnosti presude popravi štetu počinjenu kaznenim djelom i to da nadoknadi oštećenoj S. S. iznos od 355.628,40 kuna / 47.200,00 EUR[1].

 

2. Osuđenik je osobno i po svom branitelju B. K., odvjetniku iz O., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

2.1. U osobnom zahtjevu se ističu povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,  126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22 - dalje: ZKP/22) te povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi koja je mogla utjecati na presudu iz čl. 468. st. 3. ZKP/22, s prijedlogom da se pobijana pravomoćna presuda ukine i predmet vrati Općinskom sudu u Osijeku na ponovno suđenje i odluku te da se istovremeno odgodi izvršenje pravomoćne presude.

 

2.2. U zahtjevu podnesenom po branitelju ističu se povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 1. i 3. ZKP/22 te povreda prava okrivljenika na obranu, a predlaže se „da Vrhovni sud RH uvaži ovaj zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, te da preinači pobijanu presudu u oslobađajuću presudu, ili, podredno, da ukine presudu Županijskog suda u Osijeku, broj Kž-266/2023 od 12. listopada 2023., te vrati predmet na ponovno raspravljanje, ali drugom vijeću.“. Ujedno je predloženo da se u smislu čl. 518. st. 5. ZKP/22 odgodi izvršenje pravomoćne presude.

 

2.3. Zbog sadržajne podudarnosti, ova dva zahtjeva bit će razmatrana kao cjelina.

 

3. Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/22, Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, predlažući da se isti odbije kao neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenik, u osobno podnesenom zahtjevu, uvodno navodi povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/22 te povredu prava okrivljenika na raspravi koja je mogla utjecati na presudu iz čl. 468. st. 3. ZKP/22. Pritom, u obrazloženju zahtjeva ne daje konkretne razloge za svaku od tih povreda, odnosno ne obrazlaže kojim postupcima sudova su počinjene citirane povrede, nego ističe da „…prvostupanjski sud za svoja utvrđenje u pogledu odlučnih činjenica dovođenja oštećene u zabludu, na daje razumne i dostatne razloge…“, „…izneseni razlozi o opstojnosti odlučnih činjenica su arbitrarni i suprotni na raspravi izvedenim materijalnim dokazima…“, „…drugostupanjski sud ne daje razloge zašto je … žalba neosnovana…“, za utvrđenje djela za koje je osuđenik proglašen krivim treba biti utvrđena prijevarna namjera, provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kao jedini i ključni osuđenikov dokaz je odbijen kao nevažan ta da se „…arbitrarnost u odlučivanju sudova ogleda i kod njihove odluke o kaznenoj sankciji.“.

 

5.1. Slična je situacija i sa zahtjevom podnesenim po branitelju, u kojem se uvodno navodi da se zahtjev podnosi „…temeljem odredbe čl. 517 st. 1, toč. 1 i 3 Zakona o kaznenom postupku i to zbog povrede kaznenog zakona na štetu okrivljenika iz čl. 469 točka 1 Zakona o kaznenom postupku, te radi povrede prava okrivljenika na obranu.“. No, dalje se u zahtjevu ne navodi koji se razlozi odnosne na koju od tih povreda, nego se ističe da „…niti jedna radnja osuđenika nema obilježja kaznenog djela…“, osporavajući njegovu prijevarnu namjeru te da „…nije proveden niti jedan bitni dokaz obrane…“, s obzorom na to da je sud odbio provesti predloženo financijsko-knjigovodstveno vještačenje „…narušivši pravednu ravnotežu između sudionika postupka…“.

 

5.2. S obzirom na to da u zahtjevu nije navedeno koji bi se dio zahtjeva odnosio na koju od navedenih povreda, ovaj je sud, temeljem sadržaja zahtjeva, to samostalno učinio. Tako je iz zahtjeva utvrđeno da se isti podnosi zbog povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP/22 u vezi s čl. 469. toč. 1. ZKP/22 jer osuđenik smatra da djelo za koje je osuđen nije kazneno djelo. Međutim, razlozima kojima nastoji potkrijepiti tu tezu, zapravo pobija pravilnost u tijeku postupka utvrđenog činjeničnog stanja. Premda se u zahtjevu (ni osobnom, a niti onom podnesenom po branitelju) ne ističe osnova iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/22, tvrdnjama da je u postupku narušena „ravnoteža između sudionika postupka“ ističe se bitna postupovna povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/22, a što je razlog iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/22. Jednaka je situacija i s tvrdnjama da je odbijen  osuđenikov „jedini i ključni dokaz“, dok se tvrdnja da je osuđeniku odbijen „jedini bitni dokazni prijedlog“, može podvesti pod istaknutu povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/22, odnosno povredu obrane okrivljenika na raspravi. Konačno, tvrdnjama o arbitrarnosti drugostupanjske presude upire se na povredu prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP/22 u drugostupanjskom postupku, dok se tvrdnjama da drugostupanjski sud nije dao razloge zašto je odbio osuđenikovu žalbu, upire na povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/22 u vezi s čl. 487. st. 1. ZKP/22.

 

5.3. Dakle, u zahtjevu osuđenika miješaju se pojedini zakonom dopušteni, ali i nedopušteni osnovi pobijanja pravomoćne presude. Naime, u skladu s čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/22, ovaj izvanredni pravni lijek može se podnijeti zbog točno određenih povreda odredaba kaznenog postupka, među kojima nije i povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč 11. ZKP/22. Također, pod tim osnovom ne mogu se preispitivati činjenice utvrđene u pravomoćnoj presudi, a upravo to osuđenik jednim dijelom svojeg zahtjeva pokušava ostvariti. Naime, pitanje dokazanosti kaznenih djela je činjenične naravi i kao takvo ne može biti predmetom ocjene ovog suda u trećem stupnju, kako to proizlazi iz taksativno navedenih razloga u čl. 517. st. 1. ZKP/22. S druge strane, ocjena pravičnosti cjelokupnog postupka i poštivanja prava obrane garantiranih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98 -pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 -pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 -pročišćeni  tekst, 55/01 -ispravak, 76/10 i 85/10 -pročišćeni tekst i 5/14, dalje: Ustav) i odredbama Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 -pročišćeni tekst, 8/99 -ispravak, 14/02, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija), kao i povreda prava na obranu na raspravi, mogu se i trebaju ispitati, zbog čega će se obrazloženje ove odluke usmjeriti u tom pravcu. Pritom svakako treba istaknuti da se u skladu s čl. 517. st. 2. ZKP/22. povrede iz toč. 2. i 3. st. 1. istog članka mogu isticati samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjene u drugostupanjskom postupku.

 

6. U odnosu na isticanje povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/22, kao što je već navedeno, razlozima u zahtjevu osuđenik zapravo nastoji dovesti u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, dovodeći u sumnju postojanje prijevarne namjere na njegovoj strani. Isto je i s upiranjem na cijenu sporne nekretnine navedene u predugovoru o kupoprodaju te one navedene u činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je osuđenik pravomoćnom presudom proglašen krivim.  Međutim, kao što je to već navedeno pod 5.3., pitanja činjenične prirode, ne mogu biti predmetom ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

6.1. Jednaka je situacija i s tvrdnjama da prvostupanjski sud u odnosu na bitna obilježja presuđenog kaznenog djela nije dao „razumne i dostatne razloge“. Time se, premda ne izričito, zapravo upire na postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka u prvostupanjskoj presudi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/22, što, u skladu s odredbom čl. 517. st. 1. toč . 2. ZKP/22, nije dopušteno u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

7. Obrazlažući u čemu smatra da je presudom suda prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/22, u zahtjevu se tvrdi da prvostupanjski sud nije proveo „niti jedan bitni dokaz obrane“. Međutim, osuđenik povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/22 nije na ovakav način isticao u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude (navedenim je razlozima pobijao potpunost činjeničnih utvrđenja) pa stoga, u skladu s odredbom čl. 517. st. 2. ZKP/22, tu povredu ne može isticati po prvi puta niti sada u ovom zahtjevu. No, neovisno o tome, treba napomenuti da navedena povreda nije počinjena u prvostupanjskoj presudi. Ovo stoga jer provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nije bio jedini dokazni prijedlog obrane, pri čemu je njegovo odbijanje prvostupanjski sud obrazložio sasvim dostatnim i prihvatljivim argumentima. Naime, obrana je još predlagala i ispitivanje u svojstvu svjedoka stečajne upraviteljice V. I. te pribavljanje svih ugovora o kupoprodaji stanova koje je osuđenik zaključio s drugim kupcima, a što je prvostupanjski sud prihvatio. Stoga nema govora o narušavanju tzv. načela jednakosti oružja.

 

7.1. Drugo je pitanje je li odbijanjem provođenja spomenutog dokaznog prijedloga povrijeđeno pravo obrane osuđenika na raspravi koje je bilo od utjecaja na presudu, što se također tvrdi u zahtjevu. Međutim, niti u tome osuđenik nije u pravu.

 

7.2. Naime, prema odredbi čl. 418. st. 1. ZKP/22, dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. Stoga  sud nije dužan prihvatiti i provesti sve dokaze koje su stranke predložile, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/22 pa je i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. U konkretnoj situaciji, ocjena je i ovog suda da provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja poslovanja trgovačkog društva V. d.o.o. u kojem je osuđenik bio odgovorna osoba i koje je oštećenici prodalo stan, ne bilo došlo do drugačijeg presuđenja. Naime, sud je u dijelu obrazloženja u pobijanoj prvostupanjskoj presudi jasno naveo zbog čega je ovaj dolazni prijedlog smatrao nevažnim. Budući da je prvostupanjski sud u tijeku postupka proveo i druge dokaze i to, kako one predložene od strane državnog odvjetnika, tako i one predložene od strane osuđenika, te je sve te dokaze pravilno vrednovao i na temelju njihove sveobuhvatne ocjene utvrdio osuđenikovu krivnju, ocjena je ovog suda da provođenjem još i ovog, od strane obrane predloženog dokaza, ne bi došlo do povoljnije osuđenikove pozicije u ovom postupku, odnosno do drugačijeg presuđenja. Prema tome, nije došlo da povrede prava osuđenika na raspravi koje bi bilo od utjecaja na presudu.

 

7.3. S obzirom na to da u okviru ove povrede osuđenik u zahtjevu sadržajno, ustvari, pobija pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, ponovno treba navesti da, u skladu s naprijed spomenutim odredbama čl. 517. st. 1. ZKP/22, tu povredu nije dopušteno isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. Dopustiti preispitivanje činjeničnog stanja u okviru ovog zahtjeva, značilo bi dopustiti trećestupanjsko odlučivanje tamo gdje ono zakonom nije predviđeno. Slijedom toga, ta povreda nije razmatrana.

 

8. Drugačija je situacija s povredom iz čl. 468. st. 2. ZKP/22 počinjenom u drugostupanjskom postupku, koja je također istaknuta u zahtjevu, a za koju zahtjev smatra da je ostvarena kroz povredu prava na obrazloženu sudsku odluku. Uz to, osuđenik smatra da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode, što bi predstavljalo povredu čl. 487. st. 1. ZKP/22. Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu.

 

8.1. Prije svega, treba navesti da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje sadržaj ustavnog prava iz čl. 29. st. 1. Ustava, a koje je pravo sadržano i u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije, ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

 

8.2. Nadalje, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su ti razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Prema tome, treba biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.

 

8.3. Naime, drugostupanjski sud je dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz analize proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga su prigovori u osuđenikovom zahtjevu o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne odnosno neobrazložene drugostupanjske presude u cijelosti neosnovani.

 

8.4. Naime, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude najprije otklonio u žalbama istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/22 te ispitao presudu po službenoj dužnosti (odlomci 8., 8.1. i 8.2.), zatim je otklonio povredu kaznenog zakona koja se dijelom isprepliće s činjeničnim pitanjima (odlomci 9. i 9.1.), detaljno se osvrnuo na prigovore u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (odlomci 10., 10.1. i 10.2.) te je ispitao i odluku o kazni (odlomci 11., 11.1. i 11.2.). Pritom je taj sud odgovorio na žalbene navode obrane za ovaj sud prihvatljivim, jasnim i iscrpnim razlozima, detaljno raščlanjujući utvrđeno činjenično stanje, temeljeći ga, uz iskaze ispitanih svjedoka, i na drugim izvedenim dokazima te ih dovodeći međusobno u vezu. Ponavljanje jednog dijela argumenata izloženih u prvostupanjskoj presudi nije rezultiralo proizvoljnom odlukom drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka gledano u cjelini. Prihvaćanje zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a o tome ovdje nije riječ. Međutim, u konkretnoj se je situaciji, suprotno navodima u zahtjevu, drugostupanjski sud samo u jednoj mjeri pozvao na argumentaciju iz prvostupanjske presude, dok je u najvećim dijelom na žalbene navode odgovarao iznoseći svoje jasne, dostatne i za ovaj sud sasvim prihvatljive argumente.

 

9. Pritom treba napomenuti i da su i u odnosu na odluku o kazni u drugostupanjskoj presudi dani sasvim dostatni argumenti te niti u tim dijelu, suprotno navodima u zahtjevu, odluka drugostupanjskog suda nije arbitrarna.

 

9.1. Naime, obrazlažući odluku o kazni, drugostupanjski sud je najprije iznio u bitnim dijelovima navode osuđenikove žalbe u odnosu na kaznu, iznoseći i okolnosti da je osuđenik obiteljski čovjek, otac troje djece od kojih je jedno maloljetno te da je njegova obitelj zapala u financijske probleme, a na koje okolnosti osuđenik upire u zahtjevu, tvrdeći da mu nisu olakotno cijenjene kod odluke o kazni. Premda je doista drugostupanjski sud u daljnjem dijelu svoje odluke naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne, kao i da na njegovoj strani nije našao olakotih okolnosti, očigledno je da je percipirao okolnosti koje je osuđenik istaknuo u svojoj žalbi. Da je tome tako, vidljivo je i iz vrste kazne na koju je osuđenik pravomoćnom presudom osuđen jer mu je izrečena djelomična uvjetna osuda, što zasigurno ne bi bio slučaj da sudovi nisu vodili računa i o u žalbi istaknutim okolnostima na strani osuđenika.

 

9.2. Što se tiče osuđenikovog upiranja na to da je on pravomoćno osuđivan nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela, što da mu nije trebalo biti otegotno cijenjeno jer da je u vrijeme počinjenja djela bio neosuđivan, u tome osuđenik nije u pravu. Naime, ponašanje nakon počinjenja djela, a prije presuđenja za to djelo, također pokazuje koliko se osuđenik tijekom života nije pridržavao zakonskih normi te je ta okolnost, neovisno što u trenutku počinjenja djela nije bio osuđivan, osuđeniku mogla biti cijenjena otegotnom u smislu čl. 47 KZ/11.

 

9.3. Osuđenikovo neslaganje s okolnostima koje su mu kod odluke o kazni uzete kao otegotne te njegovo mišljenje što mu je još trebalo biti olakotnim cijenjeno, ulazi u okvire utvrđivanja činjenica u odnosu na odluku o kazni, a zbog toga, u skladu s odredbama čl. 515. i čl. 517. st. 1. ZKP/22, nije dopušteno podnositi ovaj izvanredni pravni lijek.

 

10. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je trebalo osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju čl. 519. u svezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 -pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,  126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24 - dalje: ZKP/24), odlučiti kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu čl. 518. st. 5. ZKP/24, kako je to predloženo u zahtjevu.

 

Zagreb, 23. svibnja 2024.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.