REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1526/11-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice M. P., drugotužiteljice M. K. i trećetužiteljice S. D., sve iz Đ., koje sve zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Đ., protiv prvotuženika T. d.o.o. Đ. i drugotuženika I. Š. iz Đ., koje zastupa punomoćnik K. H., odvjetnik u Đ., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-745/08-2 od 5. studenoga 2009., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-348/06-16 od 26. listopada 2007., u sjednici vijeća održanoj

17. lipnja 2015.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija drugotužiteljice M. K. i trećetužiteljice S. D. kao neosnovana u dijelu kojim je presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-745/08-2 od 5. studenoga 2009. potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-348/06-16 od 26. listopada 2007. u dijelu kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi tih tužiteljica (101.000,00 kn po svakoj) sa zateznim kamatama u odnosu na prvotuženika T. d.o.o. Đ. te kojim su odbijeni  tužbeni zahtjevi svih tužiteljica protiv drugotuženika I. Š.

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se revizija prvotužiteljice M. P. u dijelu kojim je drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen dio zahtjeva te tužiteljice (u iznosu 66.000,00 kn) sa zateznim kamatama u odnosu na prvotuženika T. d.o.o.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom kojom su djelomično prihvaćeni tužbeni zahtjevi u odnosu na prvotuženika, a odbijeni tužbeni zahtjevi u odnosu na drugotuženika, naloženo je prvotuženiku T. d.o.o. isplatiti prvotužiteljici M. P. 110.000,00 kn, drugotužiteljici M. K. i trećetužiteljici S. D. svakoj po 75.000,00 kn, dok su ostali dijelovi tužbenih zahtjeva u odnosu na tog tuženika odbijeni.

Iako to izrekom prvostupanjske presude nije pobliže navedeno, može se zaključiti da je riječ o iznosu 66.000,00 kn glede prvotužiteljice, a iznosima od po 101.000,00 kn glede drugo i trećetužiteljice, sve u odnosu na prvotuženika, imajući na umu da svaka od tužiteljica potražuje 176.000,00 kn.

Također, odbijeni su kako je već rečeno u cijelosti tužbeni zahtjevi svih tužiteljica protiv drugotuženika I. Š.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka u dijelu kojim su prihvaćeni i odbijeni tužbeni zahtjevi, dok je rješenjem sadržanim u izreci samo ukinuta odluka o troškovima postupka i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim su tužbeni zahtjevi odbijeni reviziju su podnijele sve tužiteljice zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlažu da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizija prvotužiteljice je djelomično nedopuštena, a djelomično neosnovana, dok su revizije ostalih tužiteljica neosnovane.

Revizija, koja je u ovom predmetu podnesena po vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) nije dopuštena od strane prvotužiteljice M. P. protiv prvotuženika T. d.o.o. jer u tom odnosu vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi 100.000,00 kn, a kako to propisuje navedena zakonska odredba, budući da je riječ o 66.000,00 kn.

Pritom još treba dodati da kada pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji, odnosno kada su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, u smislu čl. 37. st. 2. ZPP vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Dakle, u pravnom odnosu prvotužiteljice i prvotuženika nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost redovne revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP po vrijednosnom kriteriju, a budući da revizija ne ispunjava pretpostavke dopuštenosti ni po odredbi čl. 382. st. 2. ZPP valjalo je u tom dijelu reviziju prvotužiteljice na temelju čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

Glede zahtjeva ostalih tužiteljica protiv prvotuženika, treba reći da se pobijani dio presude u tom dijelu odnosi samo na u reviziji ničim obrazloženi, a istaknuti prigovor "drugačijeg omjera podijeljene odgovornosti" bez navođenja bilo kakove daljnje argumentacije zbog čega bi onaj omjer doprinosa prednika tužiteljica nastanku štetnog događaja u kojem je smrtno stradao suprug i otac tužiteljica, a kako je to utvrđeno po nižestupanjskim sudovima (riječ je o omjeru od 50% doprinosa pozivom na čl. 177. st. 3. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91), trebalo u danim okolnostima drugačije utvrditi.

Imajući na umu sve okolnosti predmetnog slučaja, a pazeći u smislu čl. 392.a st. 1. ZPP po službenoj dužnosti  na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ni revizijski sud ne nalazi da je u bilo čemu povrijeđena odredba čl. 102. st. 1. mjerodavnog Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 17/01 i  82/01 – dalje: ZR) i s tim propisom u vezi odredbe o odgovornosti po kriteriju uzročnosti posebice iz čl. 177. st. 3. ZOO/91.

Naime, prednik tužitelja je prema shvaćanju nižestupanjskih sudova pridonio nastanku štete u kojoj je smrtno stradao u omjeru 50% jer je radove betoniranja na visini kao kvalificirani i iskusni radnik – zidar radio bez bilo kakve zaštite (skele i sl. opreme), samo uz pomoć ljestava, ne koristeći pri tome ni zaštitnu kacigu, a smrtno je stradao upravo zbog pada s visine na kojoj je radio.

Imajući također na umu u tom pravcu neobrazložene revizijske prigovore podnositeljica revizije, i revizijski sud glede visine doprinosa prihvaća pravno shvaćanje izraženo u nižestupanjskim presudama.

U odnosu na pitanje postojanja odgovornosti drugotuženika, čemu tužiteljice u reviziji obrazloženo prigovaraju, treba odgovoriti da ni taj prigovor nije osnovan.

Prema navodima podnositeljica revizije drugotuženik I. Š. je član Uprave prvotuženika (prema utvrđenjima iz pobijane presude jedini član uprave).

Suglasno zakonskom uređenju kakovo je postojalo do 31. srpnja 2003., u smislu tada važeće odredbe st. 5. čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj  111/93 i 52/00 - dalje: ZTD), a kako tu odredbu tumači Vrhovni sud Republike Hrvatske, članovi uprave društva s ograničenom odgovornošću za štetu odgovaraju samo društvu, a ne i vjerovnicima društva.

Tek od 1. kolovoza 2003. kada je stupio na snagu ZID ZTD ("Narodne novine" broj  118/03), izmijenjena je odredba čl. 430. ZTD na način da je izričito rečeno da na dužnu pozornost i odgovornost članova uprave (društva s ograničenom odgovornošću) se na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 252. i čl. 273. ZTD kojima je uređena odgovornost (članova uprave dioničkog društva).

Međutim, za postojanje takve odgovornosti također je riječ o tome da vjerovnik ostvaruje pravo na naknadu štete društva prema članu uprave zbog njegove odgovornosti za štetu društvu (st. 5. čl. 252. ZTD).

Dakle, riječ je o tome da vjerovnik ostvaruje pravo društva time da tužbom ne mora tražiti da tuženik (član uprave) plati društvu, već ono što bi bio dužan platiti društvu neposredno plati njemu i time mu istovremeno namiri iznos njegove tražbine koju kao vjerovnik ima prema društvu.

To bi dakle pretpostavljalo da u primjeni navedene zakonske odredbe pored rečenog vjerovnik mora dokazati ne samo da svoju tražbinu ne može podmiriti od društva, već i to da je upravo zbog grube povrede dužnosti primjene pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika od strane drugotuženika prvotuženiku nastala šteta u određenom iznosu, a taj iznos umjesto društvu  trebalo bi platiti tužiteljicama i time namiriti njihove tražbine.

Međutim, izmijenjena odredba čl. 430. ZTD u predmetnom slučaju i ne može se primijeniti zbog toga što je pravni odnos u ovom predmetu nastao 3. svibnja 2003. kada se desio štetni događaj u kojem je preminuo prednik tužiteljica.

Zbog svega rečenog valjalo je u dijelu kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi  u cijelosti protiv drugotuženika i djelomično protiv prvotuženika u njegovom pravnom odnosu s drugo i trećetužiteljicom odbiti reviziju tužiteljica kao neosnovanu.

Zagreb, 17. lipnja 2015.