1

 

Poslovni broj: Gž-543/2024-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž-543/2024-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Čačić, kao sucu pojedincu, u pravoj stvari tužitelja J. K. iz S., OIB:..., zastupanog po punomoćniku D. N., odvjetniku u V., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku K. K., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-406/2023-15 od 12. ožujka 2024., 23. svibnja 2024. 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-406/2023-15 od 12. ožujka 2024.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim je rješenjem usvojen prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja, taj se sud oglasio mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te je riješio spis predmeta po pravomoćnosti rješenja ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

 

2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022, dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjsko rješenje ukine odnosno preinači i odbije prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda. Traži i naknadu troškova sastava žalbe.

 

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Sporna je mjesna nadležnost Općinskog suda u Virovitici za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa koja je platio na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima za koju tvrdi da je sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj ... koji su stranke zaključile u Z. 5. veljače 2007.

 

6. Na temelju nesporne činjenice da tuženik ima sjedište u Z. i na temelju utvrđenja da „tuženik u sudskom registru nije imao registriranu poslovnu jedinicu/podružnicu/filijalu sa sjedištem u B.“, sud prvog stupnja ocjenjuje da je za suđenje u ovom predmetu nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženika.

 

7. Osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da su razlozi pobijanog rješenja nejasni te da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama čime sadržajno upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe sadržane u ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila od 5. veljače 2007. za koji tužitelj tvrdi da je potrošački. Tužitelj koji prebiva u S. (V.-p. županija), tužbu je podnio pred Općinskim sudom u Virovitici. S obzirom na to da tužba nije podnesena Općinskom sudu u Bjelovaru, nejasni su razlozi suda prvog stupnja na kojima se temelji osporeno rješenje o tome da „tuženik u sudskom registru nije imao registriranu poslovnu jedinicu/podružnicu/filijalu sa sjedištem u B.“.

 

9. Iako tužitelj u tužbi nije obrazložio razloge mjesne nadležnosti suda svoga prebivališta (u V.), u očitovanju na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti je ustvrdio da je prorogacijska klauzula sadržana u predmetnom potrošačkom ugovoru kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu nepoštena ugovorna odredba. S obzirom na to da se pobijana odluka suda prvog stupnja temelji (samo) na utvrđenju da tuženik nema registriranu „poslovnu jedinicu/podružnicu/filijalu“ sa sjedištem u B. (?), ta odluka nema razloga o odlučnim činjenicama. U prvom redu, sud prvog stupnja nije ocijenio činjenicu da ugovor sadrži prorogacijsku klauzulu kao niti tvrdnju tužitelja da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Stoga je u cijelosti izostala ocjena činjenične i pravne argumentacije na kojoj tužitelj temelji svoje pravno shvaćanje o mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda.

 

10. U skladu s člankom 373.a ZPP-a drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze (stavak 1.). Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. toga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio. U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1.toga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. toga Zakona (stavak 3.).

 

11. Iz stanja spisa predmeta proizlazi:

- da je predmet spora zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe sadržane u ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila od 5. veljače 2007. za koji tužitelj tvrdi da je potrošački

- da je tim ugovorom ugovoreno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika

- da je sjedište tuženika u Z. pa da je prema sporazumu stranaka mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu

- da tužitelj tvrdi da se o navedenoj prorogacijskoj klauzuli nisu vodili pojedinačni pregovori te da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja suprotno načelu dobre vjere stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja koji tvrdi da je potrošač

- da je ugovor zaključen u Z.

- da tužitelj prebiva u S. (V.- k. županija).

 

12. Iako iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljeva tvrdnja o tome da je predmetni ugovor zaključio kao potrošač u smislu članka 3. točke 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 46/2003., dalje: ZZP/2003) sporna, a što je na sudu prvog stupnja da utvrdi prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, ta je činjenica za odluku o mjesnoj (ne)nadležnosti suda prvog stupnja neodlučna.

 

13. Najprije, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prilikom ocjene prigovora mjesne nenadležnosti nije bilo mjesta primjeni Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje. U skladu s obvezujućim tumačenjem Suda Europske unije izraženim u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka (t. 36 do 40.) i tamo citiranoj sudskoj praksi, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prilikom ocjene prigovora mjesne nenadležnosti nije bilo mjesta primjeni niti Uredbe broj 1215/2012 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima jer je riječ o propisu kojim se uređuje međunarodna (apsolutna) nadležnost, a ne mjesna nadležnost.

 

14. Zbog toga je u ovom predmetu mjerodavno hrvatsko pravo, posebno ZZP/2003 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora.

 

15. Pod pretpostavkom da su točne tvrdnje tužitelja o tome da je prorogacijska klauzula o kojoj je riječ nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora iz članka 81. stavka 1. u vezi s člankom 82. točci 19. ZZP/2003 koja je u smislu članka 87. stavka 1. tog Zakona ništetna, pravne posljedice moguće ništetnosti te ugovorne odredbe ne upućuju na nadležnost prvostupanjskog suda. To stoga što pravni učinci eventualne ništetnosti te ugovorne odredbe djeluju ex tunc pa se u toj situaciji smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala.

 

16. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

 

16.1. Naprotiv, suprotno pravnom shvaćanju žalitelja, taj propis za ovu vrstu predmeta ne predviđa posebnu nadležnost prema mjestu prebivališta ili boravišta tužitelja. Iako je tada u poziciji tužitelja, potrošač je uvijek slabija strana, a nerijetko je tužba potrošača protiv trgovca jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu potrošačkih prava. Premda je predviđena posebna mjesna nadležnost za sporove u kojima sudjeluju druge „slabije“ stranke, poput radnika (članak 65. ZPP) ili oštećenika (članak 52. ZPP), posebne mjesne nadležnosti za potrošačke sporove nema. Niti jedna postupovna odredba ZZP-a o nadležnosti ne ovlašćuje stranke niti sud da, bez sporazuma u tom smislu, za tužbe koje potrošač podnosi protiv trgovca uspostave nadležnost suda prebivališta/boravišta potrošača kao tužitelja. Do toga da potrošač tuži na području svojeg prebivališta može doći tek incidentalno, u situacijama kada trgovac ili njegova poslovna jedinica imaju sjedište na području suda na kojem potrošač ima prebivalište ili boravište.

 

16.2. Imajući na umu da iz ugovora o kreditu s prilozima proizlazi da je taj ugovor zaključen u Z., očito je da riječ o sporu u odnosu na koji nije moguće primijeniti odredbu u posebnoj mjesnoj nadležnosti iz članka 59. ZPP-a, nego je na temelju članka 46. stavka 1. ZPP-a nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika.

 

16.3. S obzirom na to da je u smislu članka 48. stavka 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, što je u ovom predmetu Z., pravilno je sud prvog stupnja u povodu prigovora tuženika odlučio da nije mjesno nadležan i predmet ustupio (opće) mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pa je na temelju članka 380. točke 2. i uz primjenu članka 373.a stavka 3. u vezi s člankom 381. ZPP-a, odbijena žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

17. Tužitelj koji sa žalbom nije uspio, odbijen je sa zahtjevom za naknadom troškova sastava odbijenog pravnog lijeka (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

 

 

Varaždin, 23. svibnja 2024.