- 1 -              Revd-1243/2024-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd-1243/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. D. r. d.d., M., OIB … , kojega zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u D., protiv tuženice K. Č., M., OIB … , koju zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u S., radi iseljenja, činidbe i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1214/2020-2 od 16. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-20/2018 od 1. kolovoza 2019., u sjednici održanoj 22. svibnja 2024.

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu članka 385. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

 

2. Tužitelj na taj prijedlog nije odgovorio.

 

3. Prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten.

 

4.1. Pitanja naznačena u prijedlogu glase:

 

„1) Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 375. t. 1. ZPP-a kada u cijelosti propušta osvrnuti se, obrazložiti i ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u pravnoj stvari?

 

2) Je li prilikom provođenja testa razmjernosti, kod utvrđivanja ne/postojanja povrede prava na dom, sud dužan utvrditi je li se cilj mogao postići primjenom blaže mjere?

 

3) Je li sud test razmjernosti dužan provoditi u odnosu na trenutak kada je izvršena povreda ili u odnosu na trenutak kada se donosi odluka u pravnoj stvari?

 

4) Je li nacionalni sud dužan u cijelosti ispoštovati uputu Europskog suda za ljudska prava nakon što je predmet vraćen na ponovno suđenje nacionalnom sudu ili je ovlašten postupati po vlastitoj diskrecijskoj ocjeni te dovoditi u pitanje stav ESLJP?

 

5) Postoji li prevaga “prava na dom” fizičke osobe pred “pravom na vlasništvo” pravne osobe?

 

6) Postoji li prevaga “prava na dom” fizičke osobe pred “pravom na vlasništvo” pravne osobe, ako se miješanje moglo izvršiti primjenom blaže mjere?

 

7) Jesu li nacionalni sudovi dužni uvažavati sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava prilikom donošenja odluka?

 

8) Je li pravno opravdan stav suda da stranka u postupku nije upoznata s činjenicom (postojanja presude Europskog suda za ljudska prava) iako je ta činjenica notorno bila objavljena u svim televizijskim i tiskanim medijima te se izravno tiče njenih interesa?“.

 

4.2 Pitanja u prijedlogu označena rednim brojevima 1., 4. i 7. tek su postupovnopravni prigovori nižestupanjskim presudama a ne pravna pitanja u smislu čl. 385. st. 1. ZPP. Tako je odgovor na prvo pitanje uvijek potvrdan, jer proizlazi iz propisa na koji se tuženica u pitanju pozvala. Drugostupanjski sud nije izrazio pravno shvaćanje da odgovor na to pitanje nije onaj isti koji očekuje i tuženica. Također, drugostupanjski sud nije utvrdio da nije dužan poštivati odluke Europskoga suda za ljudska prava, odnosno da nije dužan uvažavati sudsku praksu toga suda, na što se odnosi četvrto i sedmo naznačeno pitanje.

 

4.3. Što se drugoga, trećega i šestoga pitanja tiče, tuženici se ukazuje na to da je drugostupanjski sud obrazložio sve okolnosti koje se odnose na izvedbu testa razmjernosti prilikom odlučivanja o pravu na dom, a svoju je odluku obrazložio i u pogledu ocjene je li miješanje bilo nužno i je li se moglo izbjeći primjenom blaže mjere. To što tuženica nije zadovoljna činjeničnim utvrđenjima odlučnima za odluku o tim pitanjima, već polazi od činjenica koje u postupku nisu utvrđene, ne utječe na to da bi ova pitanja postala važna u smislu članka 385. stavka 1. ZPP.

 

4.4. Odgovor na peto u prijedlogu naznačeno pitanje ovisi o okolnostima svakoga konkretnoga slučaja, a u predmetnoj je drugostupanjskoj presudi obrazloženo zašto se tuženica pravu vlasništva tužitelja ne može uspješno suprotstaviti pozivanjem na njeno pravo na dom. Tako ni ovo pitanje nije važno pravno pitanje.

 

4.5. Osmo u prijedlogu naznačeno pitanje nejasna je konstrukcija iz koje nije jasno koji se dio nižestupanjskih presuda njime problematizira, pa ni ovo pitanje nije važno.

 

5. Zato je na temelju članka 392. stavka 6. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 22. svibnja 2024.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

                                                                                                                              Renata Šantek, v.r.