1

                            Poslovni broj: Gž-1059/2021-2

 

                

      Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

              Dubrovnik

                                                                                                               

                               Poslovni broj: Gž-1059/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Đorđa Benussi, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Ž. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica L. M.-P., odvjetnica iz Z., protiv tuženika A. b. d.d. iz Z. OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-6639/2019-34 od 22. srpnja 2021., u sjednici održanoj 22. svibnja 2024. 

 

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

 

I. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, a žalba tuženika uvažava i presuda Općinskog građanskog suda  u Zagrebu,  posl.br. P-6639/2019-34 od 22. srpnja 2021. se:

 

a) potvrđuje u točki I izreke,

b) ukida u točki II izreke i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

" I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Ž. Ž. iz Z. koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu broj: … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sklopljen u Z., dana 17.10.2006.g., solemniziran po javnom bilježniku I. L. iz Z., posl.br. OU-2417/06, dana 18.10.2006.g., i Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sklopljen u Z., dana 24.09.2008.g., solemniziran po javnom bilježniku I. L. iz Z., posl.br. OV-18355/2008, dana 26.09.2008.g., između tuženika tada tvrtke H. A.-A.-B. d.d., koja je dana 11.07.2016.g. promijenila tvrtku u A. B. d.d., Z., OIB: …, kao davatelja kredita i tužitelja Ž. Ž. iz Z., OIB: …, kao korisnika kredita, ništetni te da nemaju pravnog učinka.

II. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: …, da isplati tužitelju Ž. Ž. iz Z., OIB: …, na ime vraćanja onoga što je temeljem ništetnog ugovora primio, iznos od 1.996.396,95 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 18.11.2020.g. pa do konačne isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

 

III. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: …, da tužitelju Ž. Ž. iz Z., OIB: …, naknadi trošak ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, a koje teku od dana donošenja presude I. stupnja pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana."

 

II Prihvaća se podredni zahtjev tužitelja Ž. Ž. iz Z. koji glasi:

 

"I. Utvrđuju se ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu broj: … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sklopljen u Z., dana 17. listopada 2006.g., solemniziran po javnom bilježniku I. L. iz Z., posl.br. OU-2417/06, dana 18. listopada 2006.g., kao i odredba članka 3. kojom se mijenja članak 3. Osnovnog ugovora Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sklopljen u Z., dana 24. rujna 2008.g., solemniziran po javnom bilježniku I. L. iz Z., posl.br. OV-18355/2008, dana 26. rujna 2008.g., između tuženika tada tvrtke H. A.-A.-B. d.d., koja je dana 11. srpnja 2016.g. promijenila tvrtku u A. B. d.d. iz Z., kao davatelja kredita i tužitelja Ž. Ž. iz Z., kao korisnika kredita, a koje glase: „…Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d., ili drugog akta Banke. …Korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom ….-pa stoga navedene odredbe ugovora, kao ni sve daljnje odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita ne proizvode nikakav pravni učinak između ugovornih strana.

 

 

II. Nalaže se tuženiku A. B. d.d. iz Z. tužitelju Ž. Ž. iz Z. isplatiti iznos od 18.332,53 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 12. listopada 2007.g., pa do konačne isplate, i to od 12. listopada 2007.g. pa do 31. prosinca 2007.g. po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do konačne isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kako slijedi:

 

- na iznos od 245,34 kn od 12.listopada 2007.do isplate

- na iznos od 247,69 kn od 10. studenog 2007.do isplate

- na iznos od 247,69 kn od 11. prosinca 2007.do isplate

- na iznos od 253,02 kn od 12. siječnja 2008.do isplate

- na iznos od 253,98 kn od 09. veljače 2008.do isplate

- na iznos od 259,14 kn od 11. ožujka 2008.do isplate

- na iznos od 763,04 kn od 10. travnja 2008.do isplate

- na iznos od 753,25 kn od 01. svibnja 2008.do isplate

- na iznos od 745,74 kn od 03. lipnja 2008.do isplate

- na iznos od 755,00 kn od 01. srpnja 2008.do isplate

- na iznos od 533,59 kn od 01. kolovoza 2008.do isplate

- na iznos od 171,37 kn od 01. rujna 2008.do isplate

- na iznos od 198,02 kn od 02. listopada 2008.do isplate

- na iznos od 213,54 kn od 01. studenog 2008.do isplate

- na iznos od 205,44 kn od 03. prosinca 2008.do isplate

- na iznos od 262,80 kn od 01. siječnja 2009.do isplate

- na iznos od 265,35 kn od 03. veljače 2009.do isplate

- na iznos od 266,51 kn od 03. ožujka 2009.do isplate

- na iznos od 263,33 kn od 01. travnja 2009.do isplate

- na iznos od 263,93 kn od 01.svibnja 2009.do isplate

- na iznos od 259,07 kn od 02.lipnja 2009.do isplate

- na iznos od 255,49 kn od 01. srpnja 2009.do isplate

- na iznos od 256,44 kn od 01.kolovoza 2009.do isplate

- na iznos od 258,33 kn od 01.rujna 2009.do isplate

- na iznos od 258,16 kn od 01.listopada 2009.do isplate

- na iznos od 256,26 kn od 03. studenog 2009.do isplate

- na iznos od 259,84 kn od 01.prosinca 2009.do isplate

- na iznos od 262,71 kn od 01. siječnja 2010.do isplate

- na iznos od 266,79 kn od 02. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 265,86 kn od 02. ožujka 2010.do isplate

- na iznos od 271,40 kn od 01. travnja 2010.do isplate

- na iznos od 270,35 kn od 01. svibnja 2010.do isplate

- na iznos od 273,24 kn od 02. lipnja 2010.do isplate

- na iznos od 290,14 kn od 01. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 286,49 kn od 03.kolovoza 2010.do isplate

- na iznos od 297,65 kn od 01. rujna 2010.do isplate

- na iznos od 293,79 kn od 01. listopada 2010.do isplate

- na iznos od 287,59 kn od 03. studenog 2010.do isplate

- na iznos od 300,68 kn od 01. prosinca 2010.do isplate

- na iznos od 299,80 kn od 01. siječnja 2011.do isplate

- na iznos od 288,66 kn od 01. veljače 2011.do isplate

- na iznos od 292,95 kn od 01. ožujka 2011.do isplate

- na iznos od 287,97 kn od 01. travnja 2011.do isplate

- na iznos od 288,88 kn od 01. svibnja 2011.do isplate

- na iznos od 309,92 kn od 01. lipnja 2011.do isplate

- na iznos od 311,97 kn od 01. srpnja 2011.do isplate

- na iznos od 329,56 kn od 02. kolovoza 2011.do isplate

- na iznos od 320,53 kn od 01. rujna 2011.g.do isplate

- na iznos od 3.264,24 kn od 14. rujna 2011.g.do isplate,

 

III. Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sklopljen u Z., dana 17. listopada 2006.g., solemniziran po javnom bilježniku I. L. iz Z., posl.br. OU-2417/06, dana 18.10.2006.g., kao i odredba članka 3. kojom se mijenja odredba članka 4. Osnovnog ugovora Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sklopljen u Z., dana 24.09.2008.g., solemniziran po javnom bilježniku I. L. iz Z., posl.br. OV-18355/2008, dana 26. rujna 2008.g., između tuženika tada tvrtke H. A.-A.-B. d.d., koja je dana 11. srpnja 2016.g. promijenila tvrtku u A. B. d.d., Z., OIB: …, kao davatelja kredita i tužitelja Ž. Ž. iz Z., OIB: …, kao korisnika kredita, a kojima se glavnica kredita veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka te se nalaže tuženiku A. B. d.d. iz Z. tužitelju Ž. Ž. iz Z., u roku od 15 dana, isplatiti iznos od 51.969,54 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 01. studenog 2008.g., pa do konačne isplate, i to od 01.studenog 2008.g. pa do 31.srpnja 2015.g., po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do konačne isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kako slijedi:

 

- na iznos od 267,42 kn od 01. studenog 2008.do isplate

- na iznos od 45,73 kn od 03. prosinca 2008.do isplate

- na iznos od 347,21 kn od 01. siječnja 2009.do isplate

- na iznos od 404,76 kn od 03. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 430,77 kn od 03. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 359,07 kn od 01. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 372,78 kn od 01. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 263,20 kn od 02. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 182,51 kn od 01. srpnja 2009.do isplate

- na iznos od 203,94 kn od 01. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 246,48 kn od 01. rujna 2009.do isplate

- na iznos od 242,79 kn od 01.listopada 2009. do isplate

- na iznos od 199,78 kn od 03. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 280,46 kn od 01. prosinca 2009.do isplate

- na iznos od 345,19 kn od 01. siječnja 2010.do isplate

- na iznos od 437,21 kn od 02. veljače 2010.do isplate

- na iznos od 416,10 kn od 02. ožujka 2010.do isplate

- na iznos od 541,03 kn od 01. travnja 2010.do isplate

- na iznos od 517,31 kn od 01.svibnja 2010.do isplate

- na iznos od 582,49 kn od 02. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 963,21 kn od 01.srpnja 2010.do isplate

- na iznos od 880,91 kn od 03. kolovoza 2010.do isplate

- na iznos od 1.132,31 kn od 01.rujna 2010. do isplate

- na iznos od 1.045,45 kn od 01.listopada 2010.do isplate

- na iznos od 905,74 kn od 03.studenog 2010.do isplate

- na iznos od 1.200,51 kn od 01. prosinca 2011.do isplate

- na iznos od 1.575,51 kn od 01. siječnja 2011.do isplate

- na iznos od 1.309,98 kn od 01. veljače 2011.do isplate

- na iznos od 1.412,15 kn od 01. ožujka 2011.do isplate

- na iznos od 1.293,57 kn od 01. travnja 2011.do isplate

- na iznos od 1.315,16 kn od 01.svibnja 2011.do isplate

- na iznos od 1.816,99 kn od 01.lipnja 2011.do isplate

- na iznos od 1.865,88 kn od 01.srpnja 2011.do isplate

- na iznos od 2.285,16 kn od 02. kolovoza 2011.do isplate

- na iznos od 2.069,79 kn od 01. rujna 2011.do isplate

- na iznos od 24.210,99 kn od 14.rujna 2011.do isplate

 

IV. Nalaže se tuženiku A. B. d.d. iz Z. da tužitelju Ž. Ž. iz Z., naknadi trošak parničnog postupka od 58.715,00 kn s zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koje teku od 22. srpnja 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana."

 

2. Ovu presudu, pravovremenim i dopuštenim žalbama, pobijaju i tužitelj i tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP). Tužitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu ali drugom sucu, te obvezati tuženika naknaditi mu troškove žalbenog postupka. Tuženik predlaže u pobijanom dijelu (točki II) pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, a također potražuje troškove žalbe.

 

3. Na žalbe nije odgovoreno.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

 

5. Predmet spora glavni je zahtjev za utvrđenjem ništetnima Ugovora o kreditu što su ga parnične stranke zaključile 17.10.2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor), te Aneksa 1. tom Ugovoru od 24.9.2008. (u daljnjem tekstu: Aneks), te vraćanje svega što je tuženik od tužitelja primio na temelju ništetnog ugovora ugovora, te eventualno kumulirani (podredni) zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke (tuženika), te odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak (CHF), te povrat plaćenog na temelju tih ništetnih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja do vraćanja. 

 

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

 

        da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu 17.10.2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine radi stambenog kredita od 288.600 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF koji vrijedi na dan korištenja kredita,

        da je ugovorena kamata od 4,30% dekurzivno godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci banke ili drugom njenom aktu,

        da je ugovoren rok otplate od 15 godina u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 2.178,39 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i dospijećem zadnjeg dana u mjesecu,

        da su Aneksom 1 od 24.9.2008. parnične stranke skratile rok otplate kredita na 10 godina za preostali iznos kredita od 54.638,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz kamatnu stopu od 5,50% dekurzivno godišnje, u mjesečnim anuitetima od 1.247,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatih na dan plaćanja,

        da je Ugovor i Aneks 1 sastavio tuženik.

 

7. Prvostupanjski je sud odbio glavni, a prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pozivajući se na pravna utvrđenja iz odluka sudova na koje se pozvao tužitelj, a koje su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, za koja je sud vezan na temelju članka 502.c ZPP-a. Riječ je o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 i Pž-6632/17-10, te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 i Rev-2221/18-11.

 

8. Prvostupanjski sud obrazlaže da se na osnovi odredbe čl.1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, uz neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Pobuda za sklapanje ugovora o kreditu na tužiteljevoj strani jest dobivanje određene novčane svote a na tuženikovoj strani jest dobivanje naknade za korištenje tog novca tj. kamate budući je na osnovi ove zakonske odredbe ugovor o kreditu naplatan pravni posao. Prvostupanjski sud, u odnosu na utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora, navodi da je tužitelj dobio na raspolaganje ugovorenu svotu, a tuženik dobiva otplatom glavnicu i kamate te je, sukladno odredbi čl.9. ZOO-a, svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njeno ispunjenje, što je i učinjeno s obje ugovorne strane do prijevremene otplate kredita. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/17-10 izrazio je stajalište da primjenom odredaba čl.1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenoga novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata te eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementu ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Prvostupanjski sud ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a pozivom na presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. te primjenom čl.6.st.1. Direktive 93/13/EEZ u kojoj se navodi da se želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Neovisno o tome što se ova presuda Suda Europske unije odnosi na zakonsku konverziju, koja ovdje nije provedena, bitno je njeno tumačenje navedenog čl.6. st.1. navedene Direktive, tj. da unatoč nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ugovor obvezuje nadalje parnične stranke do otplate, ako je u stanju nastaviti važiti i bez ovih nepoštenih odredaba, što je ovdje slučaj, jer je ugovor ispunjen u cijelosti s obje strane. Prvostupanjski je sud ocijenio da predmetni ugovor o kreditu može važiti i bez nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi (nepoštenost kojih je predmet eventualno kumuliraog tužbenog zahtjeva) i ukazao na odredbu čl.296. ZOO-a koja se odnosi na ništetnost pojedinačnih, a ne svih, odredaba općih uvjeta ugovora, koja sama po sebi ne može biti osnova za ništetnost cijeloga ugovora o kreditu. Zbog navedenog prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, jer ugovor može opstati unatoč ništetnosti pojedinih odredaba, onih o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

9. U pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (što je predmet eventualno kumiliranog tužbenog zahtjeva), prvostupanjski sud obrazlaže kako treba primijeniti odredbe čl.81, čl.82, čl.85, čl.86. čl.87., čl.89. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP 03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, i ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u obrazloženju svoje odluke posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke (među ostalima i tuženika) radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13, u dijelu u kojem se odnosi na ugovaranje promjenjivih kamatnih stopa, naveo kako su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita. Takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno je načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je na to mogao utjecati, pa je sadržaj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi bez jasno definiranih parametara za promjenu, zbog neodredivosti, bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.269.st.2. i čl.272. ZOO-a, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje, kako je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava, radi čega je ništetna ugovorna odredba o kamatama u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, u smislu odredbe čl.102.st.1. ZZP-a 03 u svezi s odredbom čl.322.st.1. ZOO-a, pa je na temelju odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora.

 

10. Prvostupanjski sud dalje ukazuje i na čl. 324. ZOO-a  i zaključuje da je riječ o ništetnosti samo pojedine odredbe ugovora a ne cijelom ugovoru, jer sve da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. tog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Prvostupanjski sud obrazlaže i da se ne primjenjuje odredba čl.326. st.2. ZOO-a, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102.st. 2. ZZP-a 03.

 

11. Glede valutne klauzule, prvostupanjski sud ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudu posl.br. Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Sud ocjenjuje da odredba nije sastavljena jasno i razumljivo i da tužitelj nije obaviješten o svim rizicima koje prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, i postizanju potpune informirane suglasnosti o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik, kao valuti utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim početnim kamatnim stopama, što je samo po sebi nepošteno. Prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule. Prvostupanjski sud dalje zaključuje da sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj konkretni pojedinačni ugovor. Slijedom toga prvostupanjski sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, ali u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je to već obrazložio i za promjenjivu kamatnu stopu.

 

12. Prvostupanjski sud dalje navodi kako je, slijedom toga, prihvatio i tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv, a svjedoke T. i L. nisu preslušavani s obzirom na utvrđenje vezano s pravnim shvaćanjima višeg suda, a i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. u kojem je izraženo shvaćanje da ih nije potrebno saslušavati.

 

13. Razliku između plaćenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi prvostupanjski je sud utvrdio na temelju financijskog vještačenja

 

14. U pogledu prigovora zastare prvostupanjski je sud ukazao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je izraženo stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. ZOO-a, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna, a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, a kojim presudama je utvrđeno da su se kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, čime je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, što isto vrijedi i za valutnu klauzulu o kojoj je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske po istoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odlučivao svojom odlukom poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio reviziju svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare primjenom odredbe čl.241. i čl.225. ZOO-a budući je tužba podnesena 11. lipnja 2019., parnični postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je pokrenut 4. travnja 2012., dakle da je ova tužba podnesena u zastarnom roku od pet godina. Pri tom je prvostupanjski sud ukazao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine prema kojem, u slučaju ništetnosti ugovora, zastarni rok za povrat danoga počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

15. Ispitujući prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji joj je prethodio, bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje tako pazi po službenoj dužnosti u dijelu u kojem je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu (točka I izreke), ali jest u dijelu u kojem je odlučeno o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu i to ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama točnije učinku Aneksa 1. odnosno članka 3. tog Aneksa, kako će nastavno biti obrazloženo, a na što ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

 

16. Dakle, u odnosu na odluku o glavnom tužbenom zahtjevu, protivno žalbenim navodima tužitelja da bi bila počinjena navedena bitna povreda, ovaj sud nalazi da ona nije počinjena jer je sud dao razloge zašto čitav Ugovor i Aneks nisu ništetni, već su ništetne samo pojedine ugovorne odredbe, što je pak bio sadržaj eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, a što je suštinski razlog zbog kojeg tužitelj tvrdi da se presuda ne može ispitati, čime bi, da je ta žalbena tvrdnja točna, bio ostvaren žalbeni razlog bitne povrede parničnog postupka na koji ukazuje. Izreka presude nije nerazumljiva, kako to tužitelj paušalno navodi (točka 13.1. žalbe), koja tvrdnja je i zbunjujuća, jer je riječ o tome da je njome samo odbijen zahtjev kojeg je postavio sam tužitelj, a sada sam tvrdi da je zahtjev nerazumljiv i unatoč nerazumljivosti predlaže drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i takav zahtjev prihvati. Izreka nije niti proturječna razlozima jer je zahtjev odbijen i dati su razlozi za odbijanje, oni su jasni i neproturječni, i dati su razlozi o odlučnim činjenicama, a svoje tvrdnje da sve to nije učinjeno žalitelj ne konkretizira, odnosno ne navodi o kojim to činjenicama su razlozi izostali.

 

17. Prvostupanjski je sud jasno naveo zašto čitav ugovor nije ništetan i zašto on može opstati i bez ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i promjeni tečaja te valute. I bez tih ništetnih odredbi riječ je o ugovoru o kreditu, jer je jasno i određeno da je tuženik tužitelju dao kredit, jasno je koliku je svotu na ime kredita tužitelj dobio od tuženika, pa tu svotu onda mora i vratiti, a ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne čini ništetom točno određenu početno ugovorenu kamatnu stopu, pa Ugovor može opstati i bez tih ništetnih ugovornih odredbi.  

 

18. Žalbeni navodi tužitelja prvenstveno se odnose na povrede konvencijskih prava i to prava na pošteno suđenje iz članka 6.1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava koja propisuje pravo svakoga da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj, članka 13. (1) kojom je propisano pravo na djelotvoran pravni lijek, članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju koji se odnosi na zaštitu vlasništva, u vezi članka 14. (1) Konvencije koji se odnosi na zabranu diskriminacije, te članak 1. Protokola 12. uz Konvenciju, koji se odnosi na opću zabranu diskriminacije.

 

19. Kako je već navedeno nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud dao razloge za svoju odluku kojom je tužbeni zahtjev odbio, pa je tužitelj ostvario pravo na obrazloženu sudsku odluku koju je donio zakonom ustanovljeni sud, za kojeg niti žalitelj ne tvrdi da bi bio ovisan ili pristran. Odluka je donesena u razumnom roku (tužba podnesena u lipnju 2019., presuda donesena u srpnju 2021.), ali i da nije, to ne bi bilo od utjecaja na zakonitost same odluke o kojoj je povodom tužbe odlučivao zakonom ustanovljeni sud, a potom, povodom žalbe, odlučuje, također, zakonom ustanovljeni drugostupanjski sud.

 

20. Tužitelj ističe u žalbi i kako su nacionalni sudovi dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima, da nema obveze postavljanja prethodnog pitanja kada je postavljeno pitanje materijalno identično pitanju koje je već bilo predmetom prethodne odluke u analognom slučaju, ili ako postavljeno pitanje nije bitno ili je dotična odredba zajednice već bila predmetom tumačenja, te da pravna pravila Europske unije nacionalni sudovi moraju primijeniti na način na koji su bila protumačena čak i na pravne odnose koji su nastali i koji su uspostavljeni prije donošenja interpretativne presude, pa se poziva na više odluka Suda EU. S tim u vezi valja reći da prema ustaljenoj sudskoj praksi tog Suda, Sud je nadležan tumačiti pravo Unije u pogledu njegove primjene u novoj državi članici isključivo od dana njezina pristupanja Uniji (presuda od 17. prosinca 2020., Franck, C-801/19, EU:C:2020:1049, t.16 i navedena sudska praksa), što je u odnosu na Republiku Hrvatsku 1. srpnja 2013., da je člankom 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj  uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2013., L 300, str.22.) propisano da se odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja Republike Hrvatske obvezujuće za tu državu članicu i primjenjuju se u njoj tek od dana njezina pristupanja, te kako je Sud nadležan za odlučivanje o pitanju tumačenja prava Unije čiji odgovor može dovesti u pitanje usklađenost s tim pravom nacionalnog propisa koji, donesen nakon razmatranog pristupanja, također proizvodi pravne učinke u pogledu ugovora koji je sklopljen prije pristupanja. Ovdje je riječ o ugovoru koji je nastao prije pristupanja Republike Hrvatske EU, o propisu koji je bio donesen prije toga, kao i o učincima tog ugovora koji su nastali prije pristupanja RH EU.

 

21. Stoga je i pozivanje žalitelja na Direktivu 93/13 neosnovano s obzirom na područje primjene ratione temporis te Direktive, kako je to Sud EU izrijekom naveo u obrazloženju svoje odluka C-567/20 od 22. svibnja 2022. (točka 38. obrazloženja), povodom zahtjeva za prethodnu odluku koju je uputio isti prvostupanjski sud u predmetu protiv jedne od banaka koje su sudjelovale u postupku predmetne kolektive zaštite prava i interesa potrošača. No neovisno o tome ovaj sud smatra potrebnim navesti da pravo potrošača pozvati se na nepoštenost a time i ništetnost neke ugovorne odredbe, ne znači i pravo određivati granice učinka nepoštenosti neke ugovorne odredbe, kako bi to htio tvrdeći da nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF čini cijeli Ugovor ništetnim, tvrdeći i naglašavajući da je odlučujući interes potrošača koji odlučuje odgovara li mu održanje ugovora na snazi ili ne.

 

22. Dakle, prvostupanjski je sud materijalno pravo pravilno primijenio kada je utvrdio da nisu cijeli Ugovor i Aneks ništetni zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, što je bio predmet eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva kojeg je prvostupanjsi sud prihvatio, jer Ugovor i Aneks i bez tih ništetnih odredbi mogu opstati, pa nije osnovana tužiteljeva žalbena tvrdnja da bi došlo do pogrešnog tumačenja ZOO i zbog toga do povrede konvencijskih prava i to čl.6.1 st.1. i 13 Konvencije te članka 1. Protokola 1 uz Konvenciju, te nije došlo do povrede konvencijskog prava iz članka 1. Protokola 12 uz Konvenciju, a za koju povredu žalitelj (suštinski) smatra da je počinjena time što prvostupanjski sud (cit.) "… nije spor riješio u skladu s pravnim europskim standardima, a u okviru nacionalnih pravnih propisa."

 

23. Navodi žalbe koji se tiču odluke o troškovima su općeniti, a s obzirom na činjenicu da je pobijanom odlukom o troškovima tužitelju dosuđen trošak na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a, ali vodeći računa i o tome koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a), ovaj sud može zaključiti da žalba ni u tom dijelu ne bi bila osnovana, da odluku o troškovima nije potrebno ukinuti zbog toga što je osnovana žalba tuženika, pa još nije moguće zaključiti da je tužitelj u sporu uspio.

 

24. Dakle žalba tužitelja nije osnovana radi čega je odlučeno kao pod točkom I.a) izreke na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

25. Kao što je već rečeno pod točkom 15. obrazloženja ove drugostupanjske odluke, u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen počinjena je bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je pobijanom presudom odlučeno o ništetnosti spornih odredbi Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF), na temelju pravnih shvaćanja iz presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je ispravno, ali nisu dati razlozi o tome zašto bi se i kako ta pravna shvaćanja odnosila i na sporni članak 3. Aneksa, čiji sadržaj nije niti analiziran, pa je odluku i razloge za takvu odluku u odnosu na taj članak nemoguće ispitati, a zadatak koji je dan vještaku i slijedom toga i njegov nalaz i mišljenje temelje se na utvrđenju ništetnosti i tog članka.

 

26. Neovisno o činjenici da je u prihvaćajućem dijelu pobijanu presudu valjalo ukinuti zbog prethodno navedenog razloga, valja reći žalitelju da nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a time što nije saslušana svjedokinja I. K. C., čija pisana izjava je priložena u spis, jer iz navoda tuženika ne proizlazi da bi navedena bila službenica tuženika koja je bila direktan sudionik sklapanja Ugovora i Aneksa s tužiteljem, koji bi jedino mogli biti relevantni svjedoci, već je educirala službenike koji su bili u direktnom kontaktu s tuženikom. Saslušanju pak takvih svjedoka ima mjesta ako su oni potrošačima ukazali na relevantna pitanja a to su parametri o kojima ovisi odluka banke o promjeni kamatne stope, te rizicima koje nosi valutna klauzula vezana za CHF, kao valuti utočišta, a ne (samo) valutna klauzula kao takva, a izjava svjedokinje K. C. može ukazivati na to da li su i ti službenici uopće bili o tome i u tom smislu educirani.

 

27. U odnosu na Metodologiju promjene kamatnih stopa s fizičkim osobama H. A..-A.-B. (raniji naziv tuženika) primjećuje se da priložena navedena Metodologija datira iz razdoblja nakon što je sklopljen ne samo Ugovor nego i Aneks, a primjenjuje se od 1. siječnja 2011.), pa zbog toga ne može biti relevantna za pitanje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

 

28. Neosnovani su i žalbeni navodi koji se tiču zastare jer zastara za restitucijski zahtjev teče od dana kada je pravomoćno utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredbi, što dovodi do prava na restituciju (pravomoćnosti presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača).

 

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I.b) izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a, a u točki II. izreke na temelju odredbe članka 166. stavak 4. ZPP-a.    

 

                                              U Dubrovniku 22. svibnja 2024.

 

 

Predsjednica vijeća:

 

Verica Perić Aračić, v.r.