Poslovni broj: Gž-1343/2024-6

Poslovni broj: Gž-1343/2024-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. B., OIB ..., G. B. i drugotužiteljice T. M. B. iz Š., Republika Mađarska, koje zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz O., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu, Građansko-upravni odjel u Novoj Gradiški, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-112/2021-38 od 67/2019-16 od 29. ožujka 2024., u sjednici održanoj 22. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

i

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se žalba prvotužitelja i drugotužiteljice kao neosnovna, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-112/2021-38 od 67/2019-16 od 29. ožujka 2024. u pobijanim dijelovima pod točkama II. i IV. izreke, kojima su odbijeni ovi tužitelji s dijelom njihovih tužbenih zahtjeva, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke, kojim su odbijeni s preostalim dijelom za naknadom troškova postupka.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tuženice, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-112/2021-38 od 67/2019-16 od 29. ožujka 2024. u pobijanim dijelovima pod točkama I. i III., kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi prvotužitelja i drugotužiteljice, tako da se sudi:

Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi prvotužitelja i drugotužiteljice koji glase:

"I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: ... isplatiti prvotužitelju M. B. iz T., OIB: ..., na ime naknade neimovinske štete ukupan iznos od 10.000,00 eura (slovima: deset tisuća eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. rujna 2019. do isplate po stopi zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: ... isplatiti drugotužiteljici T. M. B. iz Š., Republika Mađarska, na ime naknade neimovinske štete ukupan iznos od 20.000,00 eura (slovima: dvadeset tisuća eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. rujna 2019. do isplate po stopi zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

III. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-112/2021-38 od 67/2019-16 od 29. ožujka 2024. u dijelu pod točkom VI. izreke, kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadom troškova postupka, kao što se potvrđuje i rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-112/2021-38 od 67/2019-16 od 29. ožujka 2024.

 

IV. Preinačuje se točka V. izreke, presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pn-112/2021-38 od 67/2019-16 od 29. ožujka 2024., kojim je naloženo tuženici da prvotužitelju i drugotužiteljici naknadi troškove postupka, tako da se sudi:

 

Svaka stranka snosi svoje troškove ovoga postupaka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da isplati prvotužitelju na ime naknade neimovinske štete ukupan iznos od 10.000,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. rujna 2019. do isplate, u roku od 15 dana (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, za iznos od 4.608,00 eura, tužbeni zahtjev ovoga tužitelja odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Istom presudom naloženo je tuženici da isplati drugotužiteljici na ime naknade neimovinske štete ukupan iznos od 20.000,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. rujna 2019. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, za iznos od 19.840,00 eura, tužbeni zahtjev ove tužiteljice odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u prvostupanjskoj presudi naloženo je tuženici da isplatiti prvotužitelju i drugotužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 3.918,99 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, 29. ožujka 2024. do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 10.531,01 eura zahtjev ovih tužitelja odbija kao neosnovan (točka V. izreke). Tom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka (točka VI. izreke).

 

1.1. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe (točka I. izreke), a prigovori apsolutne nenadležnosti prvostupanjskog suda i promašene pasivne legitimacije koje je tuženik istaknuo podneskom od 21. veljače 2022. odbijeni su kao neosnovani (točka II. izreke).

 

2. Protiv navedene presude žale se sve stranke, dok tuženica pobija i navedeno rješenje.

 

2.1. Prvotužitelj i drugotužiteljica pobijaju prvostupanjsku presudu u cijelosti, ali kako nemaju pravni interes pobijati je u dijelu pod točkama I. i III. izreke, kojima su djelomično prihvaćeni njihovi tužbeni zahtjevi, to je pobijaju u dijelu pod točkama II. i IV. izreke, kojima su djelomično odbijeni njihovi zahtjevi, kao što je pobijaju i u dijelu pod točkom V. izreke, kojim su odbijeni sa zahtjevom za više tražene troškove postupka, zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači na način da se prihvate u cijelosti njihovi tužbeni zahtjevi. Prvotužitelj i drugotužiteljica su zatražili trošak za sastavljanje žalbe.  

 

2.2. Tuženica navedenu presudu pobija u dijelu pod točkama I. i III. izreke, kojima su djelomično prihvaćeni tužbeni zahtjevi prvotužitelja i drugotuženice, kao i pod točkama V. i VI. izreke, koje sadrže odluke o troškovima postupka, te prvostupanjsko rješenje, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se preinači i odbaci tužba, podredno odbiju tužbeni zahtjevi u cijelosti. Tuženica je također zatražila trošak za sastavljanje žalbe.

 

2.3. U odgovoru na žalbu prvotužitelj i drugotužiteljica su osporili sve žalbene navode tuženice kao neosnovane i predložili su da se žalba kao takva odbije, a  prvostupanjska presuda potvrdi. 

 

3. Žalba prvotužitelja i drugotužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev prvotužitelja i drugotužiteljice za naknadu neimovinske štete.

 

4.1. Prvotužitelj i drugotužiteljica svoje tužbene zahtjeve temelje na tvrdnji da im je neimovinska šteta nastala uslijed nepostupanja nadležnog državnog odvjetništva po njihovoj kaznenoj prijavi, odnosno uslijed ne procesuiranja počinitelja kaznenog djela ratnog zločina počinjenog prema njima i ne donošenja državnoodvjetničke odluke o kaznenoj prijavi koja je zaprimljena u ožujku 2012. kod Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku (u daljnjem tekstu: ŽDO u Osijeku).

 

4.2. Dakle, radi se o zahtjevu za naknadu štete koja je nanesena fizičkim osobama nezakonitim i/ili nepravilnim radom od strane državnog odvjetnika ili zamjenika državnog odvjetnika koju propisuje odredba članka 108. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj: 67/18. – u daljnjem tekstu: ZDO-a).

 

5. Prije svega, ističe se kako je pravilno prvostupanjski sud zaključio, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o postupku naknade štete za koju prvotužitelj i drugotužiteljica tvrde da im je nastala uslijed ne postupanja ŽDO u Osijeku po njihovoj kaznenoj prijavi, da su za suđenje nadležni sudovi Republike Hrvatske, zbog čega je pravilno odbio kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti.

 

5.1. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je dopustio preinaku tužbe, kojom su tužbeni zahtjevi povećani i kojima konačno prvotužitelj i drugotužiteljica potražuju ukupan iznos od 54.448,00 eura, a kojoj se preinaci protivila tuženica smatrajući da nisu ispunjene formalne pretpostavke na temelju odredbe članka 186.a ZPP-a, jer da za povećani dio tužbenog zahtjeva nisu podnijeli zahtjev za mirno rješenje spora u smislu te odredbe, kada je iz stanja spisa vidljivo da prvotužitelj i drugotužiteljica nisu uopće izmijenili činjeničnu osnovu, odnosno da se ona i u zahtjevu za mirno rješenje spora koji su uputili tuženici i u samoj tužbi te kasnije tijekom postupka nije izmijenila, dakle, činjenična i pravna osnova je ostala ista, dok je konačna visina zahtjeva postavljena prema izmijenjenim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2020.

 

5.2. Inače, posebnim žalbenim razlozima tuženica ne pobija prvostupanjsko rješenje kojim je odlučeno o prethodno navedenom.  

 

6. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na meritum spora proizlazi sljedeće:

-  da iz činjeničnog supstrata tužbe i iskaza prvotužitelja i drugotuženice u bitnom proizlazi kako se štetni događaj dogodio u travnju 1992. u O. u državi Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH), gdje su tada živjeli i gdje su imali restoran, na način što je došao zapovjednik u sklopu 106. brigade HVO O., P. V., kojega su zvali P. K., a koji je bio naoružan i u pratnji naoružane vojne policije da je odvezao prvotužitelja pod sumnjom da surađuje s neprijateljskim snagama, gdje su ga cijelo vrijeme maltretirali, tukli sa čime su stigli i pitali gdje je novac, dok da su i drugotužiteljicu maltretirali i silovali pojedinačno i grupno, i da su im bili prisiljeni zbog straha dati oko 45.000,00 tadašnjih DEM,

- da su činjenični navodi prvotužitelja i drugotužiteljice upotpunjeni i pravomoćnom presudom drugostupanjskog suda u BiH iz koje proizlazi da je jedan od sudionika kaznenog djela M. B. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina,

- da su prvotužitelj i drugotužiteljica na zapisnik kod ŽDO u Osijeku podnijeli kaznenu prijavu protiv počinitelja kaznenih djela i to P. V. zvanog K. i I. V., radi kaznenog djela počinjenog protiv njih od strane tih osoba kao pripadnika Vojne policije, i  to 20. travnja 2012.,

- da su i prema presudi pravosudnih organa BiH protiv M. B. navedena kaznena djela kvalificirana kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva,

- da iz dopisa Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 4. prosinca 2017. proizlazi kako je uz kaznenu prijavu protiv P. V. i I. V. priložena presuda suda BiH protiv M. B. i da je proslijeđena na postupanje ŽDO u Osijeku, koje provodi postupak povodom kaznene prijave prvotužitelja i drugotužiteljice,

- da iz medicinske dokumentacije, odnosno nalaza psihijatra dr. B. P. proizlazi da je kod prvotužitelja prilikom pregleda utvrđena opservirana simptomatika trajnih promjena osobnosti uzrokovanih katastrofičnim doživljajima uzrokovanih proživljenim traumatskim iskustvima tijekom ratnih događanja vezanih uz izloženost psihičkog i tjelesnog zlostavljanja, psihičkim i tjelesnim zlostavljanjem supruge, gubitkom imovine, boravkom izvan radnog mjesta i sl., i s tim vezanih metaboličkih promjena (povišen šećer, masnoća u krvi, pretilost, visoke vrijednosti krvnog tlaka, neurološki deficiti vezani uz oštećenja kralježnice, operativni zahvati na trbušnoj šupljini), kao što su dijagnosticirane i trajne promjene ličnosti nakon katastrofalnih događaja, posttraumatski stresni poremećaj, 

- da je kod drugotužiteljice psihijatar zaključio kako je ista opservirana simptomatika trajnih promjena osobnosti uslijed katastrofičnih doživljaja uzrokovanih proživljenim ekstremnim traumatskim iskustvima psihičkog i tjelesnog zlostavljanja, silovanja, posljedične trudnoće i pobačaja, gubitak libida, poteškoća vezanih uz pražnjenje debelog crijeva nakon operativnog zahvata na maternici, kao i tegobe u vidu progresije depresivnog stanja povezanog s višegodišnjim osjećajem ambivalencije i krivnje zbog počinjenog pobačaja, nakon višekratnih neuspješnih pokušaja začeća s vlastitim suprugom, iščekivanja vlastitog djeteta i slično, s time što je kod nje dijagnosticirana trajna promjena ličnosti nakon katastrofalnih doživljaja, posttraumatski stresni poremećaj, povratni depresivni poremećaj, sadašnja epizoda teška bez psihomatičnih simptoma, esencijalan hipertenzija te su istoj također propisani razni medikamenti zbog ublažavanja njenog stanja te se predlažu kontrolni pregledi na indikaciju.

 

6.1. Nadalje je prvostupanjski sud iz spisa Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku poslovnog broja KP-DO-35/2021 utvrdio sljedeće:

 

- da je dopisom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 25. studenog 2005. temeljem odredbe članka 173. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, dalje: ZKP/97) Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru dostavljeno posebno izvješće Policijske uprave Zagrebačke, Sektora kriminalističke policije – Odjela organiziranog kriminaliteta broj: 511-19-12/3-528/05 od 9. studenog 2005. s priležećom dokumentacijom iz koje proizlazi da su M. B. i T. M. B. podnositelji prijave protiv M. V. ranije P. V., s prebivalištem u Ž., zbog kaznenog djela silovanja i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika,

- da su navedeno posebno izvješće i popratna dokumentacija zaprimljeni u Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru 28. studenog 2005.,

- da iz službene bilješke Policijske uprave Zagrebačke, Sektora kriminalističke policije Odjela organiziranog kriminaliteta od 8. studenog 2005. sastavljene nakon izvršenog uvida u IS MUP-a RH, proizlazi kako je utvrđen identitet M. V., rođ. V. kao i njegovo mjesto prebivališta u Republici Hrvatskoj te da su protiv njega podnesene dvije kaznene prijave,

- da je povodom zahtjeva Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru od 26. siječnja i 25. veljače 2011. Policijska uprava vukovarsko-srijemska Odjel kriminalističke policije dostavila posebna izvješća s osobnim podacima za osumnjičenika M. V. te druge osobe koje se dovode u vezu s počinjenim kaznenim djelima te zapisnike o prepoznavanju sa fotoelaboratima,

- da se Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru 28. siječnja 2011. obratilo Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, Posebnom odjelu za ratne zločine sa zahtjevom za pravnu pomoć sukladno Protokolu o suglasnosti u ostvarivanju međusobne suradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminaliteta zaključenog između Tužilaštva Bosne i Hercegovine i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, a kojim zahtjevom je zatražen podatak jesu li optužnicom podignutom protiv P. V. od strane Tužilaštva Bosne i Hercegovine obuhvaćeni kao oštećenici M. B. i M. B. jer je na službenim stranicama Tužilaštva Bosne i Hercegovine dana 28. prosinca 2020. objavljeno da je protiv imenovanog podignuta optužnica,

- da je dopisom od 28. veljače 2011. Tužilaštvo-Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine izvijestilo Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru da je P. V., zvani K. promijenio ime iz P. u M., a zatim prilikom sklapanja braka uzeo prezime supruge V. te je dostavljena dokumentacija iz koje je vidljiva promjena imena i prezimena i uvjerenje o državljanstvu za M. V., kao i da optužnicom Tužilaštva BiH od 27. prosinca 2010. nisu obuhvaćeni kao oštećenici ovdje prvotužitelji i drugotuženica supružnici B., ali da ih je tužitelj saslušao i da se razmatra mogućnost završetka istrage kojim bi bili obuhvaćeni,

- da je ponovno od Tužilaštva - Tužiteljstva Bosne i Hercegovine zatražena pravna pomoć dopisima od 8. ožujka 2011. i 11. svibnja 2011. s istim zahtjevom te da je Tužilaštvo-Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine uz dopis od 11. travnja 2012. dostavilo presliku Optužnice od 17. veljače 2012. podignutu protiv M. V. (ranije P. V.) zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 173. KZ BiH,

- da je rješenjem Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 21. ožujka 2012. poslovni broj: KR-I-DO-455/12 postupanje u kaznenom predmetu protiv nepoznatog počinitelja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske počinjenog tijekom 1992. u O., Bosna i Hercegovina, na štetu supružnika B. (ovdje prvotužitelja i drugotužiteljice) povjereno ŽDO-u u Osijeku,

- da su 20. travnja 2012. u ŽDO u Osijeku provedene dokazne radnje ispitivanja svjedoka – žrtava M. B. i T. M. B.,

- da je dopisom Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 23. rujna 2014., zaprimljenog u ŽDO Osijek 26. rujna 2014. zatražen podatak od ŽDO Osijek je li završena kriminalistička obrada i donesena državnoodvjetnička odluka u predmetu, ali na isti da nije odgovoreno od strane ŽDO Osijek pa je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ponovno zatražilo dostavu podataka dopisom od 19. prosinca 2014.,

- da je 4. rujna 2015. u ŽDO Osijek zaprimljen podnesak punomoćnika oštećenika, ovdje prvotužitelja i drugotužiteljice kojim poziva nadležno državno odvjetništvo da mu dostavi državnoodvjetničku odluku donesenu u predmetu, a potom je 19. listopada 2015. u ŽDO Osijek zaprimljena požurnica punomoćnika oštećenika, ovdje prvotužitelja i drugotužiteljice,

- da je dopisom Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 26. listopada 2015., zaprimljenog u ŽDO Osijek 29. listopada 2015. od ŽDO u Osijeku zatraženo hitno da dostave obavijest Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske o stanju i fazi u kojoj se predmet nalazi,

- da se uređujući zamjenik državnog odvjetnika na dopis Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 26. listopada 2015. očitovao 6. studenog 2015. (listovi 238-240 spisa ŽDO u Osijeku),

- da iz tog očitovanja Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske o stanju i fazi u kojoj se predmet nalazi uređujući zamjenik između ostaloga naveo da je u tom predmetu utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o kaznenim djelima počinjenima za vrijeme rata, a ne o ratnim zločinima u smislu odredbi međunarodnog prava, slijedom čega će donijeti odgovarajuću odluku,

- da je 3. srpnja 2017. punomoćnik oštećenika podnio kaznenu prijavu o čemu je obavijestio i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske navodeći da to čini iz razloga jer se u predmetu godinama nisu poduzimale radnje, dok je u Bosni i Hercegovini već donesena presuda za jednog od počinitelja,

- da je nakon zaprimanja obavijesti od punomoćnika oštećenika o podnesenoj kaznenoj prijavi, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske dopisom od 4. prosinca 2017. dostavilo dopis ŽDO u Osijeku kojim ga upućuje da od Tužiteljstva Bosne i Hercegovine zatraži obavijest u kojoj se fazi nalaze predmeti protiv P. V., I. V. i M. B. te da temeljem potpisanih protokola s Tužiteljstvom Bosne i Hercegovine zatraži navedene odluke ili eventualno cijele spise radi poduzimanja kaznenog progona u Republici Hrvatskoj,

- da je zahtjev za pružanje pravne pomoći od Tužiteljstva Bosne i Hercegovine ŽDO Osijek uputilo 12. prosinca 2017., a potom su 2018. započeli komunikaciju glede bilateralnih sastanaka s Tužiteljstvom Bosne i Hercegovine,

- da su sastanci između tužiteljstva BiH i ŽDO u Osijeku održani u Sarajevu i Osijeku tijekom 2018., a što proizlazi i iz Službene bilješke zamjenika ŽDO u Osijeku od 3. travnja 2018.,

- da je državnoodvjetnička odluka u predmetu donesena 29. rujna 2021., i to rješenje o odbačaju kaznene prijave temeljem odredbe članka 206. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku jer je nakon zaprimanja kaznene prijave, a prije pravomoćnosti rješenja o provođenju istrage prijavljeni M. V. (ranije P. V.) preminuo,

- da je 17. veljače 2012. protiv M. V., ranije P. V. zv. K., bila podignuta optužnica pred sudom u BiH, upravo zbog kaznenog dijela na štetu prvotužitelja i drugotužiteljice kao oštećenika.

 

7. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da su prvotužitelj i drugotužiteljica podnijeli kaznenu prijavu protiv M. V. tada P. V. još 2005., a koja prijava je dostavljena na postupanje Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, koje ju je potom dostavilo Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru kao nadležnom za postupanje, da bi predmet bio zaprimljen kod Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku u ožujku 2012., koje je poduzelo dokazne radnje ispitivanja svjedoka-žrtava 20. travnja 2012., dok nakon toga da nisu bile poduzimane državnoodvjetničke radnje u predmetu sve do 12. prosinca 2017., kada je, a nakon zaprimanja dopisa Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 4. prosinca 2017., Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine upućen zahtjev za pružanje pravne pomoći.

 

7.1. Prvostupanjski je sud zaključio da nisu točni navodi tuženice da je kaznena prijava podnesena tek 2017., kao ni navodi da su počinitelji bili nedostupni tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske, iz razloga što je Policijska uprava Zagrebačka, Sektor kriminalističke policije – Odjel organiziranog kriminaliteta 2005. utvrdila identitet M. V., ranije P. V. kao i njegovo mjesto prebivališta u Republici Hrvatskoj i činjenicu da su protiv njega podnesene dvije kaznene prijave, pa je taj sud naveo kako nije jasno iz kojeg razloga je nadležno državno odvjetništvo predmetnu prijavu dugi niz godina tretiralo kao kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja i predmet shodno tome evidentiralo u „KR-DO“ upisniku.

 

7.2. Nadalje je prvostupanjski sud, a nakon uvida u spis ŽDO u Osijeku, broj: KP-DO-35/2021., smatrao utvrđenim da su prvotužitelj i drugotužiteljica kontinuirano podnosili upite o tijeku postupka povodom njihove kaznene prijave i da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u nekoliko navrata od tog državnog odvjetništva tražilo podatak o stanju predmeta te da na iste dopise nije odgovoreno sve do 6. studenoga 2015., kao i da je tek 12. prosinca 2017. Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine podnesen zahtjev za pružanje pravne pomoći.

 

7.3. Pri tome je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza kao i iskaza tužitelja, smatrao utvrđenim da su u travnju i svibnju 1992. P. V. i I. V. u vrijeme ratnog stanja u BiH, bili pripadnici hrvatskih redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, pri čemu je sud naveo kako je u rješenju o provođenju istrage ŽDO u Osijeku od 23. srpnja 2021. broj: Kis-DO-24/2021, navedeno da iz iskaza svih svjedoka proizlazi kako je M. V., tada P. V., bio visoko pozicionirana vojna osoba na području Općine O. kao komandant 5. Vojne policije HVO-a, zbog čega je taj sud zaključio da se u ovom slučaju primjenjuje Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“, broj 117/03), kojim je u članku 1. propisano da se tim Zakonom uređuje odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, dok je stavkom 2. istoga Zakona, propisano da Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz članka 1. ovoga Zakona koja nema karakter ratne štete, a člankom 3. toga Zakona, propisno se smatra osobito ratnom štetom u smislu ovoga Zakona.

 

7.4. Također je prvostupanjski sud primjenjujući odredbu članka 108. ZDO-a, naveo da se nezakonitim radom smatra onaj koji je suprotan zakonu ili drugom propisu odnosno propuštanje da se zakon ili drugi propis primijeni i to s voljom ili pristankom da se trećoj osobi nanese šteta, a nepravilni rad da se očituje kao neko činjenje ili propuštanje činjenja koje je suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti odnosno službe, a iz ponašanja službene osobe može se izvesti zaključak da postoji volja ili pristanak da se takvim činjenjem ili propuštanjem šteti pravima i interesima trećih. Pritom je naveo da bi se u ovom slučaju moglo govoriti o odgovornosti Republike Hrvatske iz članka 83. stavak 1. ZDO-a da je potrebno utvrditi sve opće pretpostavke odgovornosti za štetu o povredi prava osobnosti kada se radi o neimovinskoj šteti, zatim postojanje uzročne veze između štete i štetne radnje te protupravnosti i posebne pretpostavke za takvu odgovornost (štetna radnja mora biti počinjena u obnašanju dužnosti, štetnik mora biti državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika te se mora raditi o nepravilnom i nezakonitom radu, bez obzira na krivnju štetnika).

 

7.5. S obzirom na utvrđenje da su prvotužitelj i drugotužiteljica još 2005. podnijeli kaznenu prijavu, odnosno da je ista kod ŽDO u Osijeku zaprimljena u 2012., to je prvostupanjski sud smatrao da nisu utvrđeni objektivni razlozi zbog kojih bi navedena kaznena prijava bila upisana u upisnik kaznenih prijava tek 19. srpnja 2021. (do tada je bila u upisniku KR-DO kao kaznena prijava protiv nepoznatog počinitelja), jer da iz službene bilješke Policijske uprave Zagrebačke, Sektora kriminalističke policije Odjela organiziranog kriminaliteta od 8. studenog 2005. proizlazi da je M. V. imao prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj u mjestu T., a Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine da je dopisom izvijestilo ŽDO u Osijeku o podignutim optužnicama u Bosni i Hercegovini protiv istog osumnjičenika/optuženika, kojom optužnicom nisu obuhvaćeni kao oštećeni M. i T. M. B. (u ovom predmetu prvotužitelj i drugotužiteljica, da bi potom 17. veljače 2012. bila podignuta optužnica pred sudom u BiH i protiv M. V. ranije P. V., zbog djela kojima su on oštećeni). Stoga, prvostupanjski sud navodi kako nije jasno zašto se nakon saznanjima o činjenici postojanja pokrenutog kaznenog postupka u Bosni i Hercegovini protiv M. V. ranije P. V. nije ranije zatražio bilateralni sastanak s Tužiteljstvom Bosne i Hercegovine, a što bi svakako pridonijelo i promptnijoj odluci o kaznenoj prijavi prvotužitelja i drugotužiteljice, neovisno o tome na koji način bi o njoj bilo odlučeno.

 

7.6. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski je sud zaključio da je u ovom slučaju tužbeni zahtjev prvotužitelja i drugotužiteljice u pogledu osnove u cijelosti osnovan, dok je u pogledu visine zahtjeva ocijenio da je isti djelomično osnovan, smatrajući da je previsoko postavljen unatoč promjeni Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda, odnosno povećanju istih za 50%, pri čemu navodi da su svoj zahtjev u nekoliko navrata tijekom postupka povećavali bez jasnog obrazloženja, da bi konačno postavljenim zahtjevom potraživali iznose uvećane za više od 50% od početno zatraženih, pa je prvotužitelju dosudio iznos od 10.000,00 eura, a drugotužiteljici iznos od 20.000,00 eura skupa sa zatraženim kamatama, dok je za više zatraženo njihove zahtjeve odbio, pri tome pozivajući se i na odredbu članka 19. ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i  155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO).

 

8. Zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenih zahtjeva prvotužitelja i drugotužiteljice ne može prihvatiti ovaj sud.

 

9. Naime, iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi da prvotužitelj i drugotužiteljica u ovom slučaju svoje tužbene zahtjeve za naknadu štete u bitnom temelje na tvrdnji da im je neimovinska šteta nastala uslijed nepostupanja nadležnog državnog odvjetništva, i to ŽDO u Osijeku po njihovoj kaznenoj prijavi, zbog čega je u ovom slučaju trebalo utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 108. stavka 1. ZDO-a, kojom je propisano da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju dužnosti državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika nanese fizičkoj ili pravnoj osobi nepravilnim ili nezakonitim radom, a u svezi s odredbom članka 19. stavka 1. ZOO-a, kojom je propisano da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, dok se u smislu stavka 2. istoga članka, pod pravima osobnosti razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

 

10. Pravilno je prvostupanjski sud naveo da se nezakoniti rad smatra onaj rad koji je suprotan zakonu ili drugom propisu odnosno propuštanje da se zakon ili drugi propis primijeni i to s voljom ili pristankom da se trećoj osobi nanese šteta, dok da se nepravilni rad očituje kao neko činjenje ili propuštanje činjenja koje je suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti odnosno službe, a iz ponašanje službene osobe može se izvesti zaključak da postoji volja ili pristanak da se takvim činjenjem ili propuštanjem šteti pravima i interesima trećih.

 

11. Stoga, proizlazi da nije svaka pogreška u načinu obavljanja određene službe osnova za odgovornost države za naknadu štete već je potrebno da postoji volja ili pristanak da se navedenim ponašanje oštete prava i interesi treće osobe. Za navesti je da bi pojmu “nezakonitog i nepravilnog rada” odgovarao pojam “dovoljno ozbiljne povrede", pa kada je država odgovorna za nezakonit i nepravilan rad općenito bi trebalo biti usporedivo s dovoljno ozbiljnom povredom, a krivnja kao voljni element ne može biti posebna pretpostavka. Ona može biti dio (nikako konstitutivan) procjene nezakonitosti ili nepravilnosti rada, ali ne nužno u svakom slučaju odgovornosti države za štetu. Tako, načelno, treba razlikovati državna tijela koja pri vršenju svojih dužnosti imaju određeni stupanj diskrecije, od onih koji je nemaju. Rad tijela s određenim stupnjem diskrecije, ne može se kvalificirati kao nepravilan sve dok su se ona kretala u granicama ostavljene im diskrecije, a kada su je prešla, onda je njihov rad nepravilan bez obzira je li taj prelazak učinjen s voljom ili pristankom nanošenja štete ili nije, s time što je potrebno uzeti u obzir i osobitosti vrste njihovih poslova i pravila postupanja.

 

11.1. Imajući u vidu navedeno, osnovano tuženica tvrdi da u ovom slučaj nisu ispunjene sve opće pretpostavke odgovornosti za štetu kao i posebne pretpostavke za takvu odgovornost, jer prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza nije mogao nedvojbeno zaključiti da se radi o nezakonitom i nepravilnom radu državnog tijela ŽDO u Osijeku kada nije donio odluku o kaznenoj prijavi koju su podnijeli prvotužitelj i drugotužiteljica 2005. (drugom držanom odvjetništvu), s time što je ta prijava rješenjem Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 21. ožujka 2012. pod poslovnim brojem KR-I-DO-455/12, povjerena na postupanje u kaznenom predmetu protiv nepoznatog počinitelja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske počinjenog tijekom 1992. u O., država Bosna i Hercegovina, na štetu supružnika B. (u ovom slučaju prvotužitelja i drugotužitelja) ŽDO u Osijeku.

 

11.2. Kako iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da se pobijana odluka temelji na odgovornosti ŽDO iz Osijeka zbog nepostupanja u svezi podnesene kaznene prijave od strane prvotužitelja i drugotužiteljice protiv M. V. ranije P. V., to ovaj sud ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o dokazanoj osnovi odgovornosti tuženice za štetu koja se potražuje u ovom postupku jer prvostupanjski sud nije nedvojbeno utvrdio da je ŽDO u Osijeku, odnosno da je državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika u tom odvjetništvu nanio prvotužitelju i drugotužiteljici kao fizičkim osobama nepravilnim ili nezakonitim radom utuženu štetu.

 

11.3. Činjenica je da je rješenjem Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 21. ožujka 2012. postupanje u kaznenom predmetu protiv tada nepoznatog počinitelja dostavljeno ŽDO u Osijeku, u kojem se navodi da iz do tada provedenih izvida proizlazi da bi kazneno djelo protiv prvotužitelja i drugotužiteljice počinio P. V. državljanin BiH i Republike Hrvatske, i to za djelo koje bi počinio prema njima tijekom 1992. u O., BiH, kao  što je i činjenica  da je 17. veljače 2012. protiv M. V., ranije P. V. zv. K., podignuta optužnica pred sudom u BiH, upravo zbog kaznenog dijela na štetu prvotužitelja i drugotužiteljice kao oštećenika, ukazuje da su mogli imati saznanje o toj podignutoj optužnici u državi BiH, na čijem se području počinilo kazneno djelo, i to kako tvrde sami prvotužitelj i drugotužiteljica od strane pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a) kao legitimne vojske BiH, pa u ovom slučaju ne bi bila u primjeni ni odgovornost Republike Hrvatske prema odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, kojim je u članku 1. propisano da se tim Zakonom uređuje odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom.

 

12. Međutim, i pored navedenog ističe se, da to ne znači da nadležno držano odvjetništvo nije trebalo žurnije postupati po podnesenoj kaznenoj prijavi i donijeti odgovarajuću odluku u tom predmetu (kao i u drugim), ali imajući u vidu očitovanje uređujućeg zamjenika državnog odvjetnika ŽDO u Osijeku od  6. studenog 2015. (listovi 238-240 spisa ŽDO u Osijeku), iz kojeg proizlazi da je državno odvjetništvo postupalo po prijavi i da je poduzeto niz izvida, kao i da je zamjenik u tom očitovanju  između ostaloga naveo kako je u tom predmetu utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o kaznenim djelima počinjenima za vrijeme rata, a ne o ratnim zločinima u smislu odredbi međunarodnog prava, to prema mišljenju ovoga suda takav rad državnog pravosudnog tijela nije mogao prvostupanjski sud mijenjati i ocijeniti kao nezakonit ili nepravilan, pri vršenju svojih dužnosti, a prvotužitelj i drugotužiteljica nisu dokazali suprotno.

 

13. Dakle, da bi tuženica bila odgovorna za štetu prema navedenoj odredbi 108. ZDO-a, u svezi s odredbom članka 19. ZOO-a, potrebno je utvrditi postojanje općih i posebnih pretpostavki za takvu odgovornost, odnosno postojanje subjekta odgovornosti, štetne radnje, štete, uzročno posljedične veze između štete i štetne radnje te postojanje protupravnosti. Štetna radnja, koju bi prvotužitelj i drugotužiteljica u konkretnom slučaju dokazali, sastojala bi se u postupanju državnog odvjetnika, odnosno njegovog zamjenika suprotno propisima i pravilima struke, načinu obavljanja određenog posla, odnosno u propuštanje postupanja po propisima i u skladu s pravilima struke, a da bi im tuženica bila odgovorna (ukupno potražuju 54.448,00 eura).

 

13.1. Ocjena je ovoga suda da prvotužitelj i drugotužiteljica tijekom postupka nisu dokazali postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje (nezakonitog i nepravilnog postupanja državnog odvjetnika ili zamjenika državnog odvjetnika po kaznenoj prijavi i time za pokretanjem kaznenog postupka) i štete (nemogućnosti naplate štete od štetnika – okrivljenika, M. V. ranije P. V.), s obzirom na to da temeljem rezultata provedenog postupka nije moguće nedvojbeno utvrditi da bi, pod pretpostavkom pokretanja kaznenog postupka protiv štetnika bila donesena osuđujuća presuda koja bi predstavljala temelj za naknadu štete prvotužitelju i drugotužiteljici od strane štetnika (u tom slučaju osuđenika), s time što se navodi kako osnovno tuženica u žalbi tvrdi i to da su prvotužitelj i drugotužiteljica imali mogućnost pokrenuti parnični postupak protiv počinitelja štete, radi naknade štete jer se u parničnom postupka raspravlja i odlučuje o njegovoj osnovi odgovornosti.

 

13.2. Kako prvotužitelj i drugotužiteljica nisu dokazali jednu od općih pretpostavki za naknadu štete (postojanje uzročno posljedične vezu između štetne radnje i štete), to je ocijenjen neosnovanim njihov tužbeni zahtjev, zbog čega ovaj sud nije posebno cijenio dokaze na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, pa tako ni njihovu žalbu jer oni pobijaju prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev za dio koji je bio odbijen.

 

14. S obzirom na to da je preinačena odluka o glavnoj stvari to je temeljem odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, trebalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

 

14.1. Glede odluke o troškovima postupka, ovaj je sud u konkretnom slučaju primijenio Noveliranu odredbu članka 154. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, ZPP/19. – u daljnjem tekstu: ZID ZPP-a), koji se glede parničnog troška primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP. Naime, Novelom ZPP-a iz 2019., odredbom članka 154. stavkom 4. ZPP-a propisano je da je sud ovlašten odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima ili pak da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovog Zakona.

 

14.2. Načelo iz odredbe članka 154. stavka 4. ZPP, samo po sebi ne može se smatrati protivnim članku 1. Protokol br. 1 (tako i odluka Europskog suda za ljudska prava Klauz protiv Hrvatske br. zahtjeva 28963/10), pa bi zapravo svaka stranka trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica.

 

14.3. Odlučujući o troškovima u ovom predmetu, sud je, ovlašten koristili diskrecijsku ovlast koju ima na temelju članka 154. stavka 4. ZPP-a. Sud će nerijetko sukladnost takvog miješanja s Konvencijom ocijeniti u svjetlu prvog pravila sadržanog u članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, a koje sadrži opće načelo mirnog uživanja vlasništva. U dosadašnjoj je praksi Sud istaknuo da se o troškovima treba odlučiti imajući u vidu okolnosti poput mogućnosti tužiteljeva predviđanja ishoda spora, neopravdana postavljanja previsokog tužbenog zahtjeva, financijske sposobnosti osobe kojoj su troškovi nametnuti, djelomični uspjeh u pogledu osnove tužbenog zahtjeva.

 

14.4. Naime, u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu članka 1. Protokola br. 1, uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU18/97, 6/99, 14/0, /03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – u daljnjem tekstu: Konvencija) sud mora utvrditi bi li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu da je tuženica, koja je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po državnom odvjetništvu kao zastupniku po zakonu, u cijelosti dobila spor, ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da bi nalog za plaćanje troškova ovog parničnog postupka prvotužitelju i drugotužiteljici predstavljalo nerazmjeran teret za njih.

 

14.5. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, ovaj drugostupanjski sud cijeni da bi zatraženi trošak tuženice predstavljao nerazmjeran teret za prvotužitelja i drugotužtieljicu, a što bi sve dovelo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 4. ZPP-a.

 

15. S obzirom na sve navedeno, na temelju odredbi članka 373. točke 3. ZPP-a i članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

 

U Splitu 22. svibnja 2024.