1              Poslovni broj: Gž-478/2022-3

Poslovni broj: Gž-478/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E 

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V. iz D. L., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F. – G. i H. M. iz B., protiv tuženice E. & S. B. d.d. iz R., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci broj P-1450/2019-44 od 17. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1450/2019-44 od 17. prosinca 2021. u toč. I., II., III., IV. i VII. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1450/2019-44 od 17. prosinca 2021.:

 

- potvrđuje u dijelu toč. V. izreke za iznos parničnog troška od 5.183,89 EURA/39.058,00 kn s dosuđenim zakonskim zateznim kamatama,

 

- preinačuje u preostalom dijelu toč. V. izreke na način da se tužitelj odbija s djelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 82,95 EURA/625,00 kn sa zatraženom zakonskom kamatom kao neosnovanim.

 

II. Odbacuje se žalba tuženice u odnosu na toč. VI. izreke iste presude kao nedopuštena.

 

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

IV. U odnosu na nepobijano rješenje istog suda pod toč. I. i II. navedena odluka ostaje neizmijenjena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103598355 solemniziranog od javne bilježnice N. O. iz B. pod brojem Ov-9317/2007 pobliže opisana kao u izreci. U toč. II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 157.620,14 kn sa zakonskim zateznim kamatama detaljno opisanim u toj toč. izreke, a toč. III. izreke iste presude naloženo je tuženici da tužitelju na ime tečajne razlike iznosa koji se koristio s računa oročenog depozita isplati iznos od 15.329,76 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom detaljno opisanom u toj toč. izreke. Toč. IV. izreke iste presude utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 15.227,90 kn zajedno sa opisanom zakonskom zateznom kamatom. U toč. V. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 39.683,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a u toč. VI. izreke odbijen je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu do zatraženih 44.683,13 kn zajedno sa pripadajućim kamatama. U toč. VII. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 29.050,00 kn. Istom odlukom doneseno je i rješenje u kojem je u toč. I. utvrđeno da je moguća preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 23. studenoga 2021., a toč. II. izreke tog rješenja dopuštena je preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 23. studenoga 2021. jer sud to smatra svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbene zahtjeve tužitelja uz naknadu troškova postupka tuženici, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženice osnovana je djelomično samo u odluci o troškovima postupka pod toč. V. izreke presude.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu broj 51400607-5103598355 od 21. lipnja 2007. kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te za to vezan kondikcijski zahtjev za isplatu 157.620,14 kn zbog razlike u anuitetima kredita i zahtjev za isplatu tečajne razlike iznosa koji se koristio s računa oročenog depozita.

 

6. Prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja temelji dijelom na nespornim činjenicama, a dijelom na činjenicama utvrđenim provedenim dokazima i to:

 

- da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženicom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103598355 od 21. lipnja 2007., uz sudjelovanje sudužnika Ž. V. i založnog dužnika M. G., a koji kredit je sklopljen kao stambeni kredit u iznosu od 92.550,00 CHF,

 

- da je čl. 7. tog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF, a o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je unijeta u ugovor kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora, na način da je tuženica odredila da je mjesečni anuitet vezan za valutu CHF, a tečaj te valute određen je srednjim tečajem za CHF koji određuje tuženica,

 

- da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

 

- da je povodom iste kolektivne tužbe u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF po odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

 

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava Udruge potrošač protiv banaka, u kojem je odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena ništetnom sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP/03),

 

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke D. H. tužitelj preplatio kredit u iznosu od 157.620,14 kn,

 

- da je prema čl. 11. Ugovora o kreditu određeno da je tužitelj kao sredstvo osiguranja plaćanja kredita dužan položiti 10% iznosa kredita, a tuženica ima pravo bez prethodne obavijesti i bez bilo kakve prethodne suglasnosti taj depozit koristiti za naplatu svih dospjelih obveza zajedno s troškovima te je tužitelj uplatio polog u iznosu od 9.255,00 CHF,

 

- da je nastala razlika od 15.329,76 kn koja se tiče tečaja depozita i to od trenutka polaganja depozita do tečaja u trenutku kada je tuženica iz depozita naplaćivala dio kredita jer se za depozit koristio tečaj na dan uplate,

 

iz čega prvostupanjski sud zaključuje da je čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se određuje povrat obveze s valutnom klauzulom u CHF ništetan sukladno čl. 81. ZZP/03 pa da tužitelj na temelju čl. 323. st. 1. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) ima pravo na povrat preplaćenog iznosa od 157.620,14 kn, a isto tako i na razliku u depozitu od 15.329,76 kn zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

 

7. Tuženica u žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka odbivši prijedlog tuženice za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije u odnosu na čl. 22. ZOO-a, odnosno preispitivanje ništetnosti odredbe ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula te i u žalbi ustraje na svojem prijedlogu. Prigovara na zaključak suda prema kojem je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, odnosno ništetna i smatra da je sukladno stajalištu izraženom u odluci Suda Europske unije u predmetu C-81/19 navedena odredba isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti jer je ista dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava. Tuženica ističe da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke. Nadalje, tuženica tvrdi da nisu ocjenjeni svi personalni dokazi, odnosno nije pravilno ocijenjena dokumentacija vezana za informiranost tužitelja, pa smatra da je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) te bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP-a jer nije poštivano načelo ocjene dokaza i materijalne istine. Tuženica razlaže svoje stajalište da se na restitucijske zahtjeve zbog ništetnosti odredba ugovora o kreditu primjenjuje čl. 230. ZOO-a jer se radi o naknadi štete te napominje da pokretanje kolektivnog spora nema utjecaj na zastarne rokove u konkretnom slučaju i zaključuje da je potraživanje tužitelja zastarjelo. Osim toga, protivi se pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tijeku zastare, smatrajući da odstupa od općih pravila obveznog prava te dosadašnje sudske prakse time da ako prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odluka o ništetnosti ima konstruktivni karakter tada i tijek zatezne kamate treba teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Tuženica ocjenjuje nezakonitim i dosudu zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnom i stečajnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/20) tvrdeći da zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. ne teku. Konačno, tuženica osporava pravilnost odluke povodom prigovora radi prijeboja. Naime, tuženica smatra da razlika po osnovi depozita u iznosu od 15.329,76 kn koja je nastala promjenom tečaja u CHF pripada njoj odnosno da je sud pogrešno shvatio instrument osiguranja kredita ugovorom o depozitu te da je tužitelj ugovaranjem oročenog depozita ostvario korist.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 338. i čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da te povrede nisu ostvarene jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim i neproturječnim razlozima. Nadalje, ocjenjujući pobijanu presudu u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio ijednu navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

8.1. U odnosu na žalbeni navod tuženice da prvostupanjski sud nije utvrdio materijalnu istinu treba naglasiti da za razliku od ranije odredbe čl. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01) po kojoj je sud bio dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva te ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje, odnosno prema kojem se primjenjivalo načelo traženja materijalne istine, izmjenama navedenog članka Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 117/03) s primjenom od 1. prosinca 2003. uvedeno je načelo stranačke istine prema kojem su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Stoga  navodi tuženice da sud nije utvrdio materijalnu istinu nisu osnovani, jer je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva bio dužan provesti i proveo je samo dokaze koje su predložile stranke i za koje je ocijenio da su relevantni za donošenje zakonite i pravilne odluke.

 

9. Neosnovan je osim toga prijedlog tuženice za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije u odnosu na čl. 22. ZOO-a, odnosno konkretno preispitivanje ništetnosti odredbe ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula.

 

9.1. Naime, prema sadržaju spisa, konkretno podneska tuženice od 12. travnja 2021. (list 152-163 spisa) na koji se poziva ista u žalbi i kojim je predložila podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Suda Europske unije o tumačenju prava Europske unije, tuženica je predložila postaviti pitanja: 1.Treba li čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da mu se protivi ispitivanje nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom čl. 7. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu, a obzirom da je ta ugovorna odredba sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom čl. 22. ZOO?, 2. Treba li u slučaju da se ispitivanje nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu protivi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 smatrati da je ta odredba o valutnoj klauzuli razumljiva ukoliko je banka (tuženica) stavila tužitelju kao prosječnom potrošaču na raspolaganje između ostalog i dokument koji je pojašnjavao informaciju o valutnoj klauzuli i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom te dokument u kojem je sadržan grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u razdoblju od 1998. do 2004.?, 3. Treba li direktivu tumačiti na način da joj se protivi primjena čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:. ,., 79/07 – dalje: ZZP/07) od strane nacionalnih sudova u pojedinačnim sudskim postupcima kada je odluka nacionalnog suda u Kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali) bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a nacionalni sudovi u pojedinačnim postupcima tu odluku primjenjuju bez posebnog provođenja dokaznog postupka i bez utvrđenja svih relevantnih činjenica upravo konkretnog pravnog odnosa između potrošača i trgovca, uključujući i prirodu robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen te svih konkretnih popratnih okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i svih ostalih odredbi tog ugovora?

 

9.2. Slijedom navedenog, valja zaključiti da je tuženica predložila tumačenje odredbe i ocjene valjanosti odredbe hrvatskog unutarnjeg prava, odnosno implikacije na konkretni pravni odnos među strankama. Budući da je na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju europske unije svrha prethodnog postupka pred Sudom Europske unije da ocjenjuje valjanost i/ili tumačenje akta institucija, tijela, ureda ili agencija Unije, sadržaj predmetnog prijedloga ne sadržava elemente za postavljanje zahtjeva za prethodnu odluku.

 

9.3. Iz naprijed navedenih razloga stoga što nije prihvatio prijedlog tuženice za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka niti je pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz istih razloga ni ovaj sud takav zahtjev neće podnositi Sudu Europske unije kako to predlaže tuženica u žalbi, a niti će se referirati na odluke Suda Europske unije na koje se poziva tuženica u žalbi, osporavajući pravilnu primjenu materijalnog prava te tvrdeći da je valutna klauzula isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je odraz odredbe nacionalnog prava bez obzira radi li se o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi.

 

9.4. Osim toga valja navesti da se na konkretan pravni odnos ne primjenjuje Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima budući je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka ugovoren 21. lipnja 2007., dakle prije nego što je 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postala članica Europske unije. Sud Europske unije nije nadležan tumačiti pravo Europske unije u novoj državi članici u odnosu na pravne poslove koji su zaključeni prije pristupanja te članice Europskoj uniji. Stoga je taj Sud pravo Europske unije nadležan tumačiti samo u odnosu na pravne poslove ugovorene nakon pristupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije. O obvezujućoj snazi Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima samo na ugovore koji su sklopljeni nakon stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije svoje pravno shvaćanje izrazio je i sam Sud Europske unije u presudi donesenoj u predmetu A. H. protiv Zagrebačke banke d.d. broj C-567/20 od 5. svibnja 2022.

 

9.5. Međutim valja napomenuti da je u aktualnom Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19), Direktiva prenesena u odredbama članaka 49. do 55. koje se nalaze u trećem dijelu zakona (Potrošački ugovorni odnosi), glavi drugoj (Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima).

 

10. Nadalje, iako direktive nemaju izravan učinak u horizontalnim odnosima pa se potrošač prema trgovcu koji je fizička osoba ili pravna osoba privatnog prava ne može izravno pozivati na prava koja za njega izviru iz ove direktive, ona ima neizravni učinak jer su domaći sudovi obvezni domaće pravo tumačiti u skladu s njom (tzv. obvezno usklađeno tumačenje nacionalnog prava). Osim toga, premda se načelo da se nacionalno pravo mora tumačiti u skladu s pravom Unije u prvom redu tiče upravo domaćih odredbi usvojenih radi implementacije pojedine direktive odnosno u ovom slučaju Zakona o zaštiti potrošača, ono ne podrazumijeva samo tumačenje tih odredbi, već zahtijeva od nacionalnog suda da uzme u obzir domaće pravo kao cjelinu kako bi procijenio u kojoj mjeri ga se može primijeniti tako da ne dovodi do rezultata koji je suprotan onom koji zadaje direktiva. U tom smislu se u skladu s ciljevima koje određuje Direktiva 93/13 trebaju tumačiti i svi ostali domaći propisi koji se primjenjuju u predmetima koji se odnose na nepoštene ugovorne odredbe, slijed čega se i taj navedeni prigovor tuženika ukazuje neosnovanim.

 

11. U vezi naprijed iznesenih žalbenih navoda valja navesti da je ugovorena odredba kojom je otplata glavnice, kamata, troškova i dr. vezana uz valutu CHF kao u članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u sporu kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, kao ni u ovom sporu, nije utvrđena ništetnom sama po sebi jer bi bila protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a, već iz razloga jer je tuženica (u parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa kao trećetuženica), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta obveze u CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

12. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenom u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača utvrđeno je da pojedine banke vezano za spornu odredbu o valuti obveze u CHF u predugovornoj fazi u kojoj su komunicirale općenito sa svim potrošačima, njima nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama, nisu potrošačima objasnile razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, a što su u tom postupku kolektivne zaštite i bile jedino pravno relevantne činjenice. Iz tog razloga prvostupanjski sud nije trebao u ovom postupku individualne zaštite potrošača na temelju navoda tuženice i dokaza koje je dostavila u spis u vidu dokumentacije i materijala (reklamni materijal, brošure, dokument za informiranje), uključujući i pisani iskaz gđe. D. K., voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima i njezinu korespondenciju s službenicima banke, ponovno utvrđivati te činjenice jer je za ta utvrđenja vezan naprijed navedenom pravomoćnom presudom.

 

13. Međutim, kako se ovdje ne radi o apstraktnom već o konkretnom ugovornom odnosu između trgovca i potrošača, to je prvostupanjski bio dužan provesti dokaze koje je tuženica predložila na okolnost informiranosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze u predugovornoj fazi i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na ugovaranje takvog ponuđenog mu konkretnog Ugovora o kreditu (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022).

 

14. Prvostupanjski sud je na okolnosti iz prethodnog stavka proveo po tuženici predložene dokaze saslušanjem njezine službenice A. S. i tužitelja iz kojih je pravilnom ocjenom njihovih iskaza utvrdio da tuženica nije prilikom ugovaranja predmetnog ugovornog odnosa tužitelja informirala o naravi ugovora o kreditu s ugovorenom valutom obveze u CHF, rizicima ugovaranja takve odredbe i posljedicama koje bi takva odredba mogla imati na njegove buduće novčane obveze i to na način da bi tužitelj objektivno mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz sporne odredbe, dakle, nije utvrdio nikakve druge okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj sa svojstvom prosječnog potrošača, unatoč punoj obaviještenosti o karakteru, rizicima i posljedicama ugovaranja sporne odredbe, svejedno pristao na ugovaranje takvog ugovora.

 

15. Argumenti kojima tuženica osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti njegovog prigovora zastare ne mogu se prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a što je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

 

16. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud primjenom čl. 1115. ZOO-a obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja pojedinih novčanih iznosa jer je tuženica stekla korist na temelju nepoštene i stoga sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetne odredbe koja je takvom utvrđena upravo zbog njezinog postupanja pa je stoga i po ocjeni ovog suda nepoštena stjecateljica.

 

16.1. Budući da se Zakon o interventnim mjerama u ovršnom i stečajnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/20) primjenjuje izričito samo na ovršne i stečajne postupke, ne odnosi se na ovaj konkretan (parnični) postupak.

 

17. Suprotno tvrdnjama tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio ugovor o depozitu te posljedično odbio prigovor radi prijeboja tuženice i dosudio tražbinu tužitelju s osnova razlike u depozitu do kojeg je došlo zbog promjene tečaja u CHF, pravilno je i na temelju jasnih razloga baziranih na vještačenju financijskog vještaka obrazložio da je za iznos te razlike oštećen tužitelj zbog čega su žalbeni navodi tuženice neosnovani.

 

17.1. Naime, nesporno je da je tužitelj u svrhu sklapanja ugovora u kreditu morao osigurati depozit u iznosu od 10% od iznosa kredita te taj depozit pripada banci koja se u vrijeme trajanja isplate kredita koristi istim za neisplaćene dospjele anuitete, odnosno kao sredstvo osiguranja plaćanja. Za depozit se koristio tečaj u trenutku uplate, pa je nastala razlika između tečaja u trenutku uplate iz depozita i u trenutku polaganja depozita, odnosno tužitelju je prilikom ustezanja iz depozita za pojedine anuitete ustegnuto više zbog promjene tečaja.

 

18. Obzirom da su svi žalbeni razlozi tuženice neosnovani, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u toč. I., II., III., IV. i VII. izreke.

 

19. Isto tako, obzirom da je toč. VI. izreke pobijane presude odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja u naznačenom iznosu, tuženica nema pravni interes presudu pobijati u tom dijelu pa je na temelju čl. 381. u svezi s čl. 367. st. 1. i čl. 358. st. 3. ZPP-a žalba tuženice odbačena kao nedopuštena.

 

20. Međutim djelomično je osnovana žalba tuženice u pogledu odluke o troškovima postupka pod toč. V. izreke jer je prvostupanjski sud trošak postupka dosuđen navedenom točkom adekvatno odmjerio osim što je pogrešno tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 15. rujna 2020. jer taj trošak primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

 

21. Stoga je valjalo djelomičnim odbijanjem žalbe tuženice a primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi toč. V. izreke za iznos parničnog troška od 5.183,89 EURA/39.058,00 kn s dosuđenim zakonskim zateznim kamatama, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. istog Zakona djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice preinačena navedena toč. izreke u preostalom dijelu na način da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 82,95 EURA/625,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

 

22. Budući je tuženica uspjela sa žalbom samo u neznatnom dijelu odluke o troškovima postupka kao sporednog zahtjeva, trošak iste nije joj dosuđen.

 

23. U odnosu na nepobijano rješenje istog suda pod toč. I. i II. navedena odluka ostaje neizmijenjena.

 

 

U Varaždinu 22. svibnja 2024.

                                                                                  Predsjednica vijeća

             

                                                                                                         Sanja Bađun, v.r.