- 1 -              I Kž-14/2024-6

Broj: I Kž-14/2024-6

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika M. M. zbog kaznenog djela iz čl. 353. st. 4. u vezi sa st. 3. i 1. Kaznenog zakona Republike Sjeverne Makedonije i drugih, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 30. travnja 2024. broj Kv I-21/2024-4, u sjednici održanoj 22. svibnja 2024.,

r i j e š i o   j e :

Odbija se kao neosnovana žalba izručenika M. M.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Županijski sud u Splitu je pod toč. I. izreke, na temelju čl. 56. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ br. 178/04 – dalje: ZOMPO), utvrdio da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje M. M. (koji se prije zvao S. B.), državljanina Bosne i Hercegovine, sudbenim vlastima Republike Sjeverne Makedonije, zbog izdržavanja kazne zatvora po presudi Osnovnog suda Kumanovo broj IX K-76/14 od 14. listopada 2014., kojom je S. B. osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 353. st. 4. u svezi sa st. 3. i 1. Kaznenog zakona Republike Sjeverne Makedonije (KZ RSM) te izdržavanja kazne zatvora po presudi Osnovnog suda Kumanovo K br. 556/4 od 2. prosinca 2014., preinačene presudom Žalbenog suda Skoplje Kž br. 467/15 od 6. svibnja 2015. kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine zbog kaznenog djela izrade i upotrebe lažne platne kartice iz čl. 274.b st. 5. u svezi sa st. 1. KZ RSM, dok je pod toč. II. izreke navedeno da sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Makedonije o izručenju („Narodne novine“ br. 8/2012 – dalje: ZPURHRMI), izručenik M. M. ne može biti kazneno gonjen, podvrgnut izvršenju kazne zatvora ili druge mjere koja uključuje oduzimanje slobode ili izručenja trećoj državi zbog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a koje nije predmet izručenja.

2. Protiv navedenog je rješenja žalbu podnio izručenik osobno (kao i dopune žalbe od 14. i 16. svibnja 2024.) i po branitelju, odvjetniku D. R., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje ukine, odnosno podredno, da pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Spis je, sukladno odredbi čl. 81. ZOMPO-a u vezi sa čl. 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24 - dalje: ZKP) prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Izručenik pobija prvostupanjsko rješenje navodeći da se sud prvog stupnja nije u obrazloženju uopće očitovao na prijedlog obrane da se zbog njegovog narušenog zdravstvenog stanja donese odluka o prekidu/zastoju, odnosno da se nije očitovao na prigovor da zbog teškog zdravstvenog stanja ne postoje pretpostavke da ga se izruči Republici Sjevernoj Makedoniji. Smatra da se u ovom predmetu radi upravo o tome da zbog toga što mu je zdravlje teže narušeno nisu ispunjeni zakonski uvjeti da bude izručen zemlji moliteljici. Nastojeći argumentirati ove navode poziva se na medicinsku dokumentaciju koju je dostavio u tijeku prvostupanjskog postupka i priložio uz žalbu odnosno dopune žalbe, te na „Deklaraciju o pandemiji“ Svjetske zdravstvene organizacije od 11. ožujka 2020. i čl. 23. (4) Okvirne odluke Vijeća br. 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002.

5.1. Međutim, naprijed navedeni prigovori izručenika vezani za njegovo narušeno zdravstveno stanje nisu osnovani jer niti jedna odredba ZOMPO-a ne propisuje da bi zdravstveno stanje osobe koja se izručuje bila okolnost koja bi za posljedicu imala prekid postupka ekstradicije, odnosno da ta okolnost predstavlja smetanju za izručenje. Nadalje, kako sud u postupku izručenja, koji je propisan odredbama čl. 43. do čl. 61. ZOMPO-a odlučuje o tome jesu li na temelju podnesene molbe zemlje moliteljice ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje tražene osobe, a ne provodi postupak suđenja i odlučivanja o krivnji tražene osobe, ne dolazi u obzir niti supsidijarna primjena odgovarajućih odredaba ZKP-a u smislu čl. 81. ZOMPO-a o odgodi rasprave zbog procesne nesposobnosti okrivljenika. Dakle, pitanje zdravstvenog stanja tražene osobe je u postupku odlučivanja suda o molbi za izručenje neodlučno. Međutim, žalitelju se ukazuje na mogućnost da ministar pravosuđa, nakon što sudska odluka kojom je utvrđeno da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje postane pravomoćna, odlučujući u smislu odredbe čl. 57. ZOMPO-a o tome pod kojim će se uvjetnima izručenje dopustiti, ili se neće dopustiti, ovu okolnost narušenog zdravstvenog stanja uzme u obzir.

5.2. Prema tome, kako pitanje zdravstvenog stanja osobe čije se izručenje traži ne ulazi u krug relevantnih pretpostavki i ne radi se o odlučnoj činjenici o kojoj bi sud prvog stupnja u obrazloženju trebao iznositi razloge niti se zbog te okolnosti postupak izručenja može prekidati, odnosno molba za izručenje odbiti, ovaj dio zahtjeva izručenika nije osnovan. Stoga je pozivanje žalitelja na citirane međunarodne akte (posebice na pravo Europske unije koje se u konkretnom slučaju ne primjenjuje) u navedenom kontekstu neodlučno.

6. Nadalje, osuđenik u osobno izjavljenoj žalbi neosnovano prigovara da je kod utvrđivanja postoji li dvostruka kažnjivost, kao jedna od zakonskih pretpostavki koja mora biti ispunjena pri odlučivanja o molbi za izručenje, zanemarena okolnost da je on za kazneno djelo iz čl. 274.b st. 5. KZ RSM osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, dok se prema pravu Republike Hrvatske radi o kaznenom djelu iz važećeg čl. 239. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 – dalje: KZ/11) za koje je zapriječena kazna zatvora do tri godine. Naime, u postupku izručenja tražene osobe kod utvrđivanja obostrane kažnjivosti bitno je, u smislu čl. 6. st. 2. ZPURHRMI i čl. 34. st. 1. ZOMPO-a da djela iz zamolbe sadrže bitna obilježja kaznenih djela i prema domaćem pravu, pri čemu je nebitno jesu li propisane kazne za predmetno kazneno djelo prema domaćem i stranom pravu različite. Stoga je i promašeno, u navedenom kontekstu, pozivanje izručenika na odredbe čl. 10. st. 1. i čl. 13. st. 1. toč. 1. ZOMPO-a, u smislu da je zbog blaže zaprijećene kazne iz čl. 239. KZ/11 u odnosu na onu koja mu je izrečena po pravu zemlje moliteljice došlo do povrede načela domaćeg prava i da se radi o smetnji koja onemogućuje izručenje.

7. Nije osnovan niti prigovor izručenika da je nastupila zastara izvršenja. Naime, zastara izvršenja, u smislu čl. 10. ZPURHRMI, a s obzirom na pravomoćnost citiranih presuda stranog suda (14. listopada 2014. i 6. svibnja 2015.), nije nastupila niti po pravu zemlje moliteljice, jer apsolutna zastara izvršenja prema čl. 111. st. 5. u vezi čl. 109. toč. 4. KZ RSM nastupa protekom deset godina od pravomoćnosti presude, niti po domaćem pravu jer zastara izvršenja po domaćem pravu u smislu čl. 83. st. 1. toč. 4. KZ/11 nastupa protekom 15 godina od pravomoćnosti presude.

8. Nadalje, kraj činjenice da je u pitanju tzv. ugovorno izručenje i da su u pitanju pravomoćne presude koje je zemlja moliteljica dostavila uz zamolbu, neosnovani su prigovori izručenika da nema dovoljno dokaza da je on počinio predmetna kaznena djela.

9. Kao što je to već navedeno pod toč. 5.1. obrazloženja ove odluke, kako se u postupku izručenja ne provodi suđenje i ne odlučuje se o krivnji tražene osobe, pozivanje žalitelja na povrede ustavnih i konvencijskih odredbi o povredi prava na pravično suđenje je promašeno. Prema prihvaćenoj praksi, u postupku izručenja, osim kada se radi o tzv. flagrantnom kršenju pravičnog suđenja (o čemu se ovdje ne radi), ne razmatra se pitanje povrede prava na pravično suđenje (vidi npr. odluku Europskog suda za ljudska prava Peñafiel Salgado protiv Španjolske Mamatkulov, Askarov protiv Turske i Monedero Angora protiv Španjolske te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-351/2013).

10. U ostalom dijelu žalbe izručenik citira niz odredbi ZOMPO-a koje nemaju nikakve veze s konkretnim predmetom (čl. 64., čl. 68., čl. 70. st. 1. čl. 77. st. 2. i čl. 79. ZOMPO-a) jer se one odnose na druge postupke međunarodne pravne pomoći čija primjena u ovom postupku ekstradicije ne dolazi u obzir.

11. Iz naprijed navedenih razloga, kako žalba izručenika nije osnovana, a pri ispitivanju pobijanog rješenja po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 494. st. 4. ZKP-a u vezi čl. 81. ZOMPO-a, je utvrđeno da je pobijano rješenje donijelo ovlašteno tijelo i da na izručenikovu štetu nije povrijeđen kazneni zakon, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP-a, riješeno je kao u izreci.

Zagreb, 22. svibnja 2024.

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.