- 1 -              III Kr-64/2024-3

Broj: III Kr-64/2024-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. P. zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak i 101/17 - dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 14. lipnja 2022. broj K-4/2022-95 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2023. broj I Kž-310/2022-7, u sjednici Vijeća održanoj 22. svibnja 2024.

p r e s u d i o   j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude osuđeni D. P. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 274. st. 4. u vezi st. 1. KZ/11 te je na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, a na temelju čl. 72. st. 1. i st. 3. KZ/11 presudom izrečena mu je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom za sve kategorije vozila u trajanju koje je tri godine dulje od izrečene kazne zatvora.

2. Protiv navedene pravomoćne presude osuđenik je putem branitelja M. Š., odvjetnika iz K., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje (dalje: zahtjev) „zbog povrede Kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 469. toč. 1., 2., 3. i 4. ZKP-a i zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a“, s prijedlogom da ovaj sud prihvati zahtjev i preinači navedenu pravomoćnu presudu te odbije optužbu ili ukine obje pobijane presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24 - dalje: ZKP), prvostupanjski sud je primjerak zahtjeva sa spisom dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u odgovoru na zahtjev navelo da zahtjev smatra neosnovanim.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Osuđenik pravomoćnu presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP-a u vezi čl. 469. toč. 1., 2., 3. i 4. ZKP-a, međutim, u obrazloženju zahtjeva uopće ne iznosi razloge zašto djelo opisano u izreci prvostupanjske presude nije kazneno djelo, ne navodi koje bi to okolnosti isključivale njegovu krivnju, odnosno kazneni progon, niti ne obrazlaže zašto je u vezi kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. U zahtjevu se ne tvrdi da je u odnosu na činjenično stanje koje je utvrđeno u izreci prvostupanjske presude došlo do povrede zakona po nekoj od osnova iz čl. 469. toč. 1.-4. ZKP-a, već se ističe da je do povrede zakona na štetu osuđenika došlo zbog toga što je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

6.1. Dakle, osuđenik pravomoćnu presudu u stvari ne pobija zbog povrede kaznenog zakona jer se niti jedna od osnova koje se uvodno u zahtjevu citiraju iz čl. 469. toč. 1.-4. ZKP-a ne obrazlaže, već se cijelo obrazloženje u biti odnosi na prigovore na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i odluku u kaznenoj sankciji. Naime, osuđenik kroz najveći dio obrazloženja polemizira s utvrđenjem suda prvog stupnja da je on, a ne oštećenik, bio vozač predmetnog vozila. Daje svoju ocjenu iskaza svjedoka ispitanih u tijeku prvostupanjskog postupka na način da prigovora vjerodostojnosti iskaza svjedoka koji su potvrdili navode optužbe, J. A., A. K., V. V. i G. V., dok iskaze svjedoka P. D. i D. M., koji su potvrdili tvrdnje iz njegove obarane da nije vozio on već pokojni K. I. K., smatra istinitim. Ukazujući na lokacije gdje su u automobilu nađeni tragove krivi, na ozljede koje su on i oštećenik zadobili, na nalaze i mišljenja vještaka za biološke tragove te medicinskog i prometnog vještaka koji nisu mogli decidirano navesti tko je vozio kritične zgode, smatra da nije bilo mjesta osuđujućoj presudi već je trebalo primijeniti „načelo“ in dubio pro reo.

6.2. Međutim, ovaj izvanredni pravni lijek ne može se podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja već samo iz osnova navedenih u čl. 517. st. 1. toč. 1.-3. ZKP-a. Radi se o povredama kaznenog zakona propisanima u toč. 1. citiranog propisa, o postupovnim povredama koji su propisane u toč. 2. te o povredi prava okrivljenika na obranu na raspravi ili povredi odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu, a kako je to navedeno u toč. 3. st. 1. čl. 517. ZKP-a. Premda sam osuđenik ispravno u zahtjevu navodi “[i]ako se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja…“, potom pogrešno nastavlja da „…Vrhovi sud može u smislu odredbi ZKP-a ispitati činjenično stanje, ako se pojavi ozbiljna sumnja u istinitost odlučnih činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi, kao što je to slučaj u predmetu ovog osuđenika…“. Naime, mogućnost da Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o podnesenom zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, ukine pravomoćnu presudu ako se pojavi ozbiljna sumnja u istinitost odlučnih činjenica utvrđenih u pobijanoj pravomoćnoj presudi zbog čega nije moguće odlučiti o zahtjevu, bila je propisana odredbom čl. 429. u vezi čl. 423. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06), ali je taj koncept ispitivanja istinitosti odlučnih činjenica u postupku odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti i o zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude napušten stupanjem na snagu ZKP/08. Prema tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske više ne može pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva ispitivati jesu li odlučne činjenice u pravomoćnoj presudi ispravno utvrđene, jer bi se time o činjenicama odlučivalo i u trećem stupnju, što je neprihvatljivo. Posve je drugo pitanje kada je sudska odluka eklatantno proizvoljna i arbitrarna na način da je zbog toga došlo do teške povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje osuđene osobe, a to u konkretnom predmetu nije slučaj, a ni zahtjev osuđenika nije podnesen iz te osnove.

6.3. Prema tome, zahtjev osuđenika u dijelu kojim pobija pravomoćnu presudu zbog povrede kaznenog zakona, a u stvari zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovan.

7. Isto se odnosi i na dio zahtjeva (str. 2., 3. odlomak) u kojem osuđenik ukazuje na nepravilnost odluke o kazni (tvrdi da mu neopravdano nije utvrđena niti jedna olakotna okolnosti iako postoje) i zbog izrečene sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija (tvrdi se da je u pitanju prestroga mjera u trajanju od 7,5 godina čime mu je ugrožena egzistencija).

7.1. Naime, kao što je to navedeno pod toč. 6.2. obrazloženja ove odluke, ovaj se izvanredni pravni lijek može podnositi zbog točno propisanih osnova, ali ne i zbog odluke o kazni ni sigurnoj mjeri, osim ukoliko bi se u smislu čl. 517. st. 1. toč. 1. ZKP-a radilo o povredi kaznenog zakona kada sud u odluci o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta, prekorači ovlasti koje ima po zakonu, što osuđenik i ne tvrdi, niti je to u ovom predmetu slučaj.

8. Osuđenik i kroz prigovor o povredi prava u žalbenom postupku, koji se uvodno označuje kao povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a (ispravno čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a), u biti polemizira s utvrđenjima Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske smatrajući ih pogrešnim. U zahtjevu se ne konkretizira koju je to povredu odredba kaznenog postupka sud drugog stupnja počinio u žalbenom postupku, a koja je mogla utjecati na presudu, iz kojih razloga niti u ovom dijelu zahtjev nije osnovan.

9. Zbog svega naprijed navedenog, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP-a, presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 22. svibnja 2024.

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.