REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU                                                         Broj: 7 P-149/24-4

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H  R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

      Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja V. V., OIB …, Č. zastupanog po punomoćniku OD G. i Š. javno trgovačko društvo, protiv tuženika Z. banka d.d., Z., OIB …, kojeg zastupa OD P. i P. iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 06. veljače 2024.god. u nazočnosti punomoćnika tužitelja G. K., odvjetnika u OD i punomoćnika tuženika D. F., odvjetnika u OD, dana 22. svibnja 2024.god., objavio je i

 

presudio   je:

 

I. Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., Z., OIB … da tužitelju V. V., OIB …, Č. u roku od 15 dana isplati iznos od 1.870,28 EUR (tisućuosamstoisedamdeset eura i dvadesetiosam centi ) / 14.091,60 kn (četrnaest-tisućaidevedesetijdnu kunu i šezdeset lipa ), s time da se iznosi u valuti HRK (hrvatske kune ) preračunavaju u valutu EUR (eur ) prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450, uvećano za zakonske zatezne kamate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku na iznos od

– 89,56 kn od 09. studenog 2007. do isplate,

– 89,56 kn od 11. prosinca 2007. do isplate,

– 89,56 kn od 10. siječnja 2008. do isplate,

– 89,56 kn od 12. veljače 2008. do isplate,

– 170,50 kn od 14. ožujka 2008. do isplate,

– 170,50 kn od 09. travnja 2008. do isplate,

– 170,50 kn od 06. lipnja 2008. do isplate,

– 170,50 kn od 07. srpnja 2008. do isplate,

– 170,50 kn od 08. srpnja 2008. do isplate,

– 170,50 kn od 06. kolovoza 2008. do isplate,

– 170,50 kn od 08. rujna 2008. do isplate,

– 170,50 kn od 07. listopada 2008. do isplate,

– 170,50 kn od 07. studenog 2008. do isplate,

– 170,50 kn od 08. prosinca 2008. do isplate,

– 170,50 kn od 08. siječnja 2009. do isplate,

– 170,50 kn od 06. veljače 2009. do isplate,

– 170,50 kn od 06. ožujka 2009. do isplate,

– 170,50 kn od 07. travnja 2009. do isplate,

– 170,50 kn od 06. svibnja 2009. do isplate,

– 170,50 kn od 05. lipnja 2009. do isplate,

– 170,50 kn od 06. srpnja 2009. do isplate,

– 232,41 kn od 07. kolovoza 2009. do isplate,

– 232,41 kn od 13. listopada 2009. do isplate,

– 232,41 kn od 06. studenog 2009. do isplate,

– 232,41 kn od 29. siječnja 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 08. veljače 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 08. veljače 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 05. ožujka 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 08. ožujka 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 07. travnja 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 06. svibnja 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 07. lipnja 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 06. srpnja 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 06. kolovoza 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 06. rujna 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 06. listopada 2010. do isplate,

– 232,41 kn od 05. studenog 2010. do isplate,

– 137,10 kn od 06. prosinca 2010. do isplate,

– 137,10 kn od 05. siječnja 2011. do isplate,

– 137,10 kn od 04. veljače 2011. do isplate,

– 137,10 kn od 11. ožujka 2011. do isplate,

– 137,10 kn od 07. travnja 2011. do isplate,

– 137,10 kn od 06. svibnja 2011. do isplate,

– 137,10 kn od 13. lipnja 2011. do isplate,

– 137,10 kn od 13. srpnja 2011. do isplate,

– 108,56 kn od 18. kolovoza 2011. do isplate,

– 108,56 kn od 16. rujna 2011. do isplate,

– 108,56 kn od 31. listopada 2011. do isplate,

– 108,56 kn od 15. studenog 2011. do isplate,

– 108,56 kn od 20. prosinca 2011. do isplate,

– 199,98 kn od 16. siječnja 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 15. veljače 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 15. ožujka 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 16. travnja 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 28. svibnja 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 6. lipnja 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 07. srpnja 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 20. kolovoza 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 01. rujna 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 05. listopada 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 24. studenog 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 12. prosinca 2012. do isplate,

– 199,98 kn od 16. siječnja 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 01. ožujka 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 28. ožujka 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 21. svibnja 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 09. srpnja 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 16. kolovoza 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 30. kolovoza 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 03. rujna 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 27. rujna 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 30. listopada 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 29. studenog 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 08. siječnja 2013. do isplate,

– 199,98 kn od 30. siječnja 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 28. veljače 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 28. ožujka 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 30. travnja 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 30. svibnja 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 30. lipnja 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 15. srpnja 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 25. kolovoza 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 25. rujna 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 30. listopada 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 18. studenog 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 18. prosinca 2014. do isplate,

– 23,86 kn od 14. siječnja 2015. do isplate,

– 23,86 kn od 13. veljače 2015. do isplate,

– 23,86 kn od 14. ožujka 2015. do isplate,

– 23,86 kn od 23. travnja 2015. do isplate,

– 23,86 kn od 13. svibnja 2015. do isplate,

– 23,86 kn od 17. lipnja 2015. do isplate,

– 23,86 kn od 28. srpnja 2015. do isplate,

– 23,86 kn od 26. kolovoza 2015. do isplate,

– 23,86 kn od 23. rujna 2015. do isplate,

po stopi po stopi od dospijeća, pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

 

II Nalaže se tuženiku Z. banka d.d., Z., OIB …, da tužitelju V. V., Č., OIB …, u roku od 15 dana isplati iznos od 3.782,80 EUR (tritisu-ćeosamdesetidva eura i osamdeset centi ) / 28.501,48 kn (dvadesetiosamtisuća-petstoijednu kunu i četrdesetiosam lipa ), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, s time da se iznosi u valuti HRK (hrvatske kune ) preračunavaju u valutu EUR (eur ) prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od

– 22,67 kn od 14. ožujka 2008. do isplate,

– 31,38 kn od 09. travnja 2008. do isplate,

– 7,31 kn od 06. lipnja 2008. do isplate,

– 9,45 kn od 07. srpnja 2008. do isplate,

– 6,52 kn od 08. srpnja 2008. do isplate,

– 9,67 kn od 08. rujna 2008. do isplate,

– 34,69 kn od 07. listopada 2008. do isplate,

– 78,96 kn od 07. studenog 2008. do isplate,

– 57,83 kn od 08. prosinca 2008. do isplate,

– 106,10 kn od 08. siječnja 2009. do isplate,

– 132,45 kn od 06. veljače 2009. do isplate,

– 142,31 kn od 06. ožujka 2009. do isplate,

– 110,22 kn od 07. travnja 2009. do isplate,

– 114,37 kn od 06. svibnja 2009. do isplate,

– 100,09 kn od 05. lipnja 2009. do isplate,

– 87,99 kn od 06. srpnja 2009. do isplate,

– 94,89 kn od 07. kolovoza 2009. do isplate,

– 87,55 kn od 13. listopada 2009. do isplate,

– 96,23 kn od 06. studenog 2009. do isplate,

– 140,15 kn od 29. siječnja 2010. do isplate,

– 145,04 kn od 08. veljače 2010. do isplate,

– 140,10 kn od 05. ožujka 2010. do isplate,

– 141,83 kn od 08. ožujka 2010. do isplate,

– 170,13 kn od 07. travnja 2010. do isplate,

– 170,13 kn od 07. travnja 2010. do isplate,

– 169,96 kn od 06. svibnja 2010. do isplate,

– 195,88 kn od 07. lipnja 2010. do isplate,

– 262,33 kn od 06. srpnja 2010. do isplate,

– 222,10 kn od 06. kolovoza 2010. do isplate,

– 313,36 kn od 06. rujna 2010. do isplate,

– 281,65 kn od 06. listopada 2010. do isplate,

– 241,52 kn od 05. studenog 2010. do isplate,

– 303,01 kn od 06. prosinca 2010. do isplate,

– 357,88 kn od 05. siječnja 2011. do isplate,

– 320,80 kn od 04. veljače 2011. do isplate,

– 325,94 kn od 11. ožujka 2011. do isplate,

– 297,14 kn od 07. travnja 2011. do isplate,

– 339,01 kn od 06. svibnja 2011. do isplate,

– 416,98 kn od 13. lipnja 2011. do isplate,

– 489,91 kn od 13. srpnja 2011. do isplate,

– 526,27 kn od 18. kolovoza 2011. do isplate,

– 437,74 kn od 16. rujna 2011. do isplate,

– 415,71 kn od 31. listopada 2011. do isplate,

– 399,60 kn od 15. studenog 2011. do isplate,

– 426,69 kn od 20. prosinca 2011. do isplate,

– 481,13 kn od 16. siječnja 2012. do isplate,

– 493,81 kn od 15. veljače 2012. do isplate,

– 480,00 kn od 15. ožujka 2012. do isplate,

– 477,92 kn od 16. travnja 2012. do isplate,

– 499,21 kn od 28. svibnja 2012. do isplate,

– 496,58 kn od 06. lipnja 2012. do isplate,

– 481,87 kn od 07. srpnja 2012. do isplate,

– 472,60 kn od 20. kolovoza 2012. do isplate,

– 477,98 kn od 01. rujna 2012. do isplate,

– 459,06 kn od 05. listopada 2012. do isplate,

– 491,93 kn od 24. studenog 2012. do isplate,

– 475,76 kn od 12. prosinca 2012. do isplate,

– 449,39 kn od 16. siječnja 2013. do isplate,

– 476,95 kn od 01. ožujka 2013. do isplate,

– 480,11 kn od 28. ožujka 2013. do isplate,

– 437,44 kn od 21. svibnja 2013. do isplate,

– 430,15 kn od 09. srpnja 2013. do isplate,

– 436,05 kn od 16. kolovoza 2013. do isplate,

– 454,49 kn od 30. kolovoza 2013. do isplate,

– 456,22 kn od 03. rujna 2013. do isplate,

– 470,15 kn od 27. rujna 2013. do isplate,

– 464,60 kn od 30. listopada 2013. do isplate,

– 474,50 kn od 29. studenog 2013. do isplate,

– 463,11 kn od 08. siječnja 2014. do isplate,

– 480,67 kn od 30. siječnja 2014. do isplate,

– 379,53 kn od 28. veljače 2014. do isplate,

– 376,62 kn od 28. ožujka 2014. do isplate,

– 366,53 kn od 30. travnja 2014. do isplate,

– 364,12 kn od 30. svibnja 2014. do isplate,

– 364,76 kn od 30. lipnja 2014. do isplate,

– 372,97 kn od 15. srpnja 2014. do isplate,

– 380,18 kn od 25. kolovoza 2014. do isplate,

– 383,06 kn od 25. rujna 2014. do isplate,

– 392,41 kn od 30. listopada 2014. do isplate,

– 397,39 kn od 18. studenog 2014. do isplate,

– 396,97 kn od 18. prosinca 2014. do isplate,

– 399,18 kn od 14. siječnja 2015. do isplate,

– 398,88 kn od 13. veljače 2015. do isplate,

– 398,88 kn od 14. ožujka 2015. do isplate,

– 398,88 kn od 23. travnja 2015. do isplate,

– 398,88 kn od 13. svibnja 2015. do isplate,

– 398,88 kn od 17. lipnja 2015. do isplate,

– 398,88 kn od 28. srpnja 2015. do isplate,

– 398,88 kn od 26. kolovoza 2015. do isplate,

– 398,88 kn od 30. rujna 2015. do isplate,

po stopi po stopi od dospijeća, pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

 

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.060,45 EUR ( tritisućeišezdeset eura i četrdesetipet centi ), u roku od 15 dana.

 

IV. O d b i j a   s e  dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem traži od tuženika s osnova isplate još iznos od ukupno 452,36 EUR (četiristopedesetidva eura i tridesetišest centi) / 3.408,30 kunu (tritisućečetiristoiosam kuna i trideset lipa ) tj. do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotnog tužbenog zahtjeva.

 

r i j e š i o   j e :

 

     Utvrđuje se da se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva na način kako je tužitelj isti specificirao tj. smanjio u podnesku zaprimljenom dana 23. travnja 2021.god. na način da sada od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 42.593,08 kuna / 5.653,08 EUR, već se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

 

 

Obrazloženje:

 

1. Tužitelj V. V. (dalje: tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019.god., koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-639/2019, u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik Z. banka d.d. Z., kao banka sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj … (u daljnjem tekstu Ugovor) sklopljen je dana 30. svibnja 2007. godine, i njime je Z. banka d.d. odobrila korisniku kredita V. V. kredit u iznosu od 45.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, te način otplate u roku od 30 godina, u mjesečnim anuitetima u iznosu od 226,61 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, a ugovor je solemniziran po javnom bilježniku. Stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu dana 22. prosinca 2015.god. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 8. i čl. 7. Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlaže da sud naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je tuženiku previše uplatio i to s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope iznos od 17.476,40 kune, a s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF iznos od 28.524,98 kuna (ukupno potražuje iznos od 46.001,38 kunu ) i to u pojedinačnim mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

 

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Tuženik smatra da se radi o pravnom pitanju i da nije potrebno provođenje knjigovodstvenog vještačenja. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Oposrava da je tužitelj potrošač, te stavlja prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

 

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

 

4. Ovaj sud je Rješenjem broj P-639/2019 od dana 21. prosinca 2020.god. odbio prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja V. V. jer je uvidom u dokumentaciju, pobliže navedenu u tom rješenju, utvrđeno da je tužitelj potrošač i da mu je sam tuženik kao banka priznao status potrošača, kao i da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka iz razlčoga jer mu je tuženik ( banka ) priznala sve uplate, kako je pobliže navedeno u tom rješenju, te vezano uz čl. 327. Zakona o obveznim odnosima. Odlučeno je da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

 

5. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u podnesku zaprimljenom 07. svibnja 2021.god. tužbeni zahtjev postavio na isplatu iznosa od ukupno 42.592,48 kuna ( HRK ) i to s osnova preplate zbog promjene kamatne stope sada od tuženika potražuje ukupan iznos od 14.091,60 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose tekuće od dospijeća ( za razdoblje od 09. studenog 2007.god. do 23. rujna 2015.god. ) do isplate dok s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF sada potražuje ukupan iznos od 28.501,48 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose tekuće od dospijeća ( za razdoblje od 14. ožujka 2008.god. do 30. rujna 2015.god. ) do isplate. U tom ukupnom iznosu su sada iznosi koji se odnose i na utuženo s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

 

6. Taj podnesak je dostavljen tuženiku i isti se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, te je istaknuo da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev djelomično smanjio. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

7. Zatim je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-639/19-25 dana 14. lipnja 2021.god. odredio prekid postupka do dovršetka postupka koji se pred sudom Europske unije vodi pod brojem C-474/20 i C-567/2020, a temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku.

 

8. Zatim je sud pod brojem P-639/19-29 dana 16. veljače 2023.god. donio Rješenje o nastavku postupka.

 

9. Po pozivu suda stranke su se očitovale.

 

10. Sukladno Sudskom poslovniku, spis je nakon pravomoćnog rješenja o nastavku postupka dobio novi broj P-149/2024.

 

11. Sud je stoga na ročištu održanom dana 19. travnja 2024.god. proveo još usmeno saslušanje vještaka R. Z., te je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, budući da stranke daljnjih dokaznih prijedloga nisu imale, te je nakon toga zaključio glavnu raspravu.

 

12. Odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, iz podneska od 07. svibnja 2021.god. s time da je u izreci naveden i iznos u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute RH i to prema fiksnom tečaju konverzije iz tog Zakona 7,53450, s obzirom da sada tužitelj traži isplatu tih iznosa, dok prilikom odlučivanja sud mora uzeti u obzir i ovosudno rješenje kojim se odlučeno da se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva nego se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

 

13.      Naime, sud sada s obzirom na istaknuti prigovor tuženika donosi i odluku - rješenje da tužitelj u podnesku zaprimljenom dana 07. svibnja 2021.god. nije preinačio tužbu sukladno čl. 190. st. 2. i čl. 191. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ), već se rado o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva temeljem čl. 193. Zakona o parničnom postupku.  Naime, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev i da se isti odnosi na isplatu nakon što je u ovom postupku provedeno financijsko-knjigovodtsveno vještačenje. Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaka tužbe predstavlja promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg zahtjeva ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Osim tog prema odredbi čl.191. st. 3. ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. U ovom slučaju tužitelj je odustao od dijela prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva s osnova isplate, koji se odnosi na istu činjeničnu i pravnu osnovu. Stoga u slučaju kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela zahtjeva, pa do primjene dolazi odredba čl. 193. ZPP koja govori o povlačenju tužbe. Kako se tuženik nije suglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to će ovaj sud odlučivati o cijelom zahtjevu, onako kako je isti prvotno postavljen u tužbi podnesenoj dana 12. lipnja 2019.god., a prije sniženja istoga od strane tužitelja. Isto je u skladu sa Pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od dana 26. travnja 2021.god. koji glasi „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

 

14. Sukladno tom Rješenju sud u ovom postupku odlučuje o osnovno ( prvotno ) postavljenom tužbenom zahtjevu, dakle o tužbenom zahtjevu koji glasi na isplatu ukupnog iznosa od 46.001,38 kunu ( 17.476,40 kune + 28.524,98 kuna ).

 

15. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu (list 7-10 spisa), efektivnu kamatnu stopu (list 11-15 spisa), dopis – dostava podataka (list 16 spisa), prometi po kreditu (list 17-22 spisa), dopis (list 34 i 35 spisa), izračun konverzije (list 36-43 spisa, te list 44 i 45 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu (list 46 i 47 spisa), dopis – prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 48 spisa), dodatak ugovora o kreditu (list 49-54 spisa), mišljenje (list 55-57 spisa), sudsku praksu (list 62-71 spisa), ugovor o namjenskom kreditu (list 77-83 spisa), prometi po kreditu (list 84-89 spisa), efektivnu kamatnu stopu (list 90-98 spisa), sudsku praksu (list 109-134 spisa), sudsku praksu (list 141-283 spisa), sudsku praksu (list 292-319 spisa), promete po kreditu (list 329-343 spisa), sudsku praksu (list 344-366 spisa), nalaz i mišljenje vještaka R. Z. zaprimljeno 16. travnja 2021. (list 379-393 spisa), sudsku praksu (list 406-436 spisa), očitovanje vještaka R. zaprimljeno 19. prosinca 2023. (481 i 482 spisa), očitovanje vještaka R. zaprimljeno 30. siječnja 2024. (list 489 i 490 spisa), te je saslušao tužitelja V. V, kao stranku u svrhu dokazivanja.

 

16. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan (specificiran podneskom od 07. svibnja 2021.god. nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

 

17. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

18. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

19. Nije sporno da su tužitelj V. V. kao korisnik kredita i s tuženikom Z. bankom d.d., kao banka sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj … dana 30. svibnja 2007. godine, i njime je Z. banka d.d. odobrila korisniku kredita V. kredit i to za kupnju stana u iznosu od 45.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, uz način otplate u roku 30 godina u mjesečnim anuitetima u iznosu od 226,61 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku J. C. iz Č., a iznos kredita je uplaćen tužitelju, što nije sporno. Tuženik ( banka) je na nekretnini upisao založno pravo.  Ugovor je kao sudužnik potpisala i V. M., kao i založni dužnik D. M.

 

20. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,50 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

 

21. Nije sporno da su tužitelj V. V. i tuženik Z. banka d.d., kao banka sklopili Dodatak ugovora o namjenskom kreditu dana 22. prosinca 2015.god. koji je ovjeren po javnom bilježniku, a koji Dodatak (Aneks ) su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Konverzijom je do 30.09.2015. godine utvrđena preplata u iznosu od 11.476,40 kuna, te neotplaćena glavnica u iznosu od 270.948,89 kuna.

 

22. Nije sporno da je taj kredit još uvijek nije otplaćen.

 

23. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

 

24. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

 

25. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

 

26. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

 

27. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik Z. banka d.d., upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tom kolektivnom tužbom.

 

28. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

 

29. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

 

30. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovor-nost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

 

31. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

 

32. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

33. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

 

34. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

 

35. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

 

36. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

 

37. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kredita koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

 

38. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

39. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

 

40. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

 

41. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

 

42. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

 

43. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

 

44. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

45. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

 

46. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12. lipnja 2019.god.

 

47. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

 

48. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

 

49. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

 

50. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

 

51. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

 

52. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

 

53. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje i sumeno je saslušao vještaka.

 

54. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

 

55. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III-1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima.

 

56. Tužitelj V. V. je u svom iskazu naveo da je u vrijeme uzimanja kredita živio kod roditelja na adresi Č., dok sada živi na adresi Č. On je 2007. uzimao stambeni kredit za kupnju stana u kojem i sada živi. Za kredit je prošao sve banke, problem je bio što je imao ugovor o radu na određeno vrijeme, pa mu je onda bio najpovoljniji uvjet bio u Z. banci, gdje je dobio maksimalan broj godina za otplatu kredita, te mu je ponuđen kredit u valuti CHF uz obrazloženje da je to najsigurniji i najstabilniji kredit, a njemu je bilo važno da si kupi stan, te je slušao ljude koji rade u banci, koji su ga tako savjetovali. Uzeo je taj kredit na maksimalan broj godina, 30 godina, koji je mogao plaćati s obzirom na njegov iznos plaće, trebao je uzeti i jamca, te je banka upisala hipoteku na taj kupljeni stan. U banci su mu objasnili da je kamata promjenjiva te da je otplata rata vezana uz valutu CHF, međutim nije očekivao da će se to toliko radikalno mijenjati, to nigdje nije pisalo, tj. da će mu rata skoro duplo narasti u kratkom roku, da je to znao ne bi uzimao kredit. Prvotne rate su mu bile oko 1.000,00 kuna mjesečno, a već kroz par mjeseci su počele dolaziti prve obavijesti banke o promjenama kamate. Najveće je mjesečne rate plaćao oko 1.700,00 kuna. Išao je pitati u banku zbog čega te rate toliko rastu, to je razgovarao sa službenicima na šalteru i oni su mu samo kratko rekli da je to promjenjiva kamata i da se tu ništa ne može. Mjesečne rate je u 99% slučajeva plaćao redovno, možda je koji put bilo kašnjenje jer je u tom trenutku bio bez posla, te mu nije bilo jednostavno plaćati, pogotovo jer je morao plaćati čak 700,00 kuna više nego na početku mjesečno. Na televiziji je čuo da se može napraviti konverzija tih ugovora, a dobio je i poziv iz banke gdje su mu ponudili da taj ugovor konvertira u euro, da će godinu dana plaćati samo pola rate mjesečno, a da će mu daljnje rate općenito biti manje, to mu je tako objašnjeno u banci, i da bolje od toga neće ići, dok mu je druga solucija bila da i nadalje plaća onu veliku ratu. Zbog toga se odlučio konvertirati taj ugovor, a sada mu mjesečne rate iznose 1.100,00 kuna i kredit mora otplaćivati još 16 godina. U banci mu prilikom sklapanja ugovora nisu objasnili razliku između zaduženja u valuti euro i zaduženja u valuti CHF. Nisu mu objasnili da je valuta CHF, valuta utočišta. Nisu mu objasnili temeljem kojih kriterija će se mijenjati kamatna stopa, samo su mu rekli neka si pročita ugovor. Nikakve informacije o tome mu nije dao javni bilježnik kod solemnizacije ugovora. Te 2007. god. nije imao otvoreno trgovačko društvo ili obrt, bio je u radnom odnosu. U banci mu nisu objasnili kod konverzije čega se odriče ako potpiše taj ugovor o konverziji, bilo mu je samo to ponuđeno i rečeno da li će to prihvatiti to ili ostaje po starom. Po struci je srednja stručna sprema – ekonomist. Prije potpisivanja je pročitao ugovor. Njemu je cilj bio kupiti svoj stan, a od tih puno stranica ugovora dosta toga je bilo nejasno, ali se sada više ne može sjetiti što, a oko nejasnoća nije pitao osobnog bankara ili javnog bilježnika, niti su mu savjetovali da treba kakav stručni savjet. Kada je dobio obavijesti o promjenama kamatne stope nije na to prigovarao, bio je u banci kako je već rekao, išao je više puta pitati. Razumije koja je razlika između fiksne i promjenjive kamate, ali nije mislio da se može toliko povisiti i toliko utjecati na rate, da su iste porasle skoro duplo, a čini mu se da fiksnu kamatu nije bilo niti moguće ugovoriti. Mogao si je predočiti pojam da se cijena nečega mijenja sukladno tržišnim uvjetima, ali nije očekivao da se može toliko promijeniti, nikada nije čuo da se nešto toliko promijenio ili povisilo. Znao je što znači devizna klauzula ili valutna klauzula, ali mu nije bio niti na kraj pameti da će se rate povisiti skoro duplo. U tvrtke G. Č., je radio dok je uzeo kredit, a u tvrtkama E. P. i M., je radio na određeno vrijeme, i onda su mu te firme automatski s plaće skidale mjesečne rate za plaćanje rate kredita. M. V. mu je majka i jamac po tom kreditu, B. V. mu je otac, a E. V. mu je sestra, oni su ponekad plaćali rate, kada je bio nezaposlen ili kad nije mogao platiti, a on im je te novce vratio. Nema s njima sklopljen ugovor o cesiji potraživanja. Oni su te rate platili u njegovo ime i banka je te njihove uplate u njegovo ime priznala kao njegove uplate. Taj kupljeni stan nikada nije dao u najam ili zakup, te nikada nije imao otvoreno trgovačko društvo ili obrt.

 

57. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

 

58. U svezi prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja sud je odluku već donio u posebnom Rješenju od dana 21. prosinca 2020.god. gdje je obrazložen stav ovoga suda.

 

59. Što se tiče pojedinačnih uplata u pojedinim mjesecima, koje su izvršili roditelji i sestra tužitelja, sud utvrđuje da je iz dokumnetacije u spisu koju je sastavio sam tuženik (banka) je jasno vidljivo da je tuženik (banka ) sve te uplate priznao, dakle priznao je da su te rate plaćene za taj kredit, te je te sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju tog kredita, dakle banka je isto priznala bez obzira na to tko je izvršio uplate pojedine rate kredita, pa sada ne može isto osporavati. Isto tako ako je trgovačko društvo u kojem je tužitelj radio, rate kredita skidao tužitelju s plaće (administrativna zabrana ), te je te sve uplate tuženik (banka ) priznao kao plaćene, sud smatra da sada to niti ne može osporavati.

 

60. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

             

61. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

 

62. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

 

63. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

 

64. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

 

65. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

 

66. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

 

67. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

 

68. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

 

69. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

 

70. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

 

71. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

 

72. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

 

73. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

 

74. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

 

75. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

 

76. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

 

77. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

 

78. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

 

79. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja ).

 

80. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

 

81. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

 

82. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

 

83. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

 

84. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

 

85. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

 

86. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

 

87. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

 

88. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

 

89. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

90. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 22. prosinca 2015.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

 

91. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

 

92. Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom ) od 22. prosinca 2015.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

 

93. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) od 22. prosinca 2015.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

 

94. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

 

95. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

 

96. To zato jer je intencija u čl. 19. b. i čl. 19. c. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

 

97. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

 

98.      Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

99.      U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

 

100. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

 

101. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa ( dodatka ) nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

 

102. Nadalje, tim dodatkom (aneksom ) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

 

103. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

 

104. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

 

105. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

 

106. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

 

107. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

 

108. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

 

109. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

 

110. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

 

111. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

 

112. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

 

113. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

 

114. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 22. prosinca 2015.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da je tužitelj više uplatio (priznata je preplata ) iznos od 11.670,13 kuna, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

 

115. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati. U konkretnom slučaju tuženik isto nije dokazao.

 

116. Naime, s obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumnetaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja kupuje stan, a i u Dodatku ugovoru o kreditu ( aneksu) koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegov prigovor nije osnovan.

 

117. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

118. Rješenjem od 10. veljače 2021.god., određeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti: kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do 30.9.2015., u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa a od 01.01.2014.g. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa 3,23% (točka 1. tužbenog zahtjeva), kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do 30.9.2015. u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita i koliki je iznos kunski preostale glavnice na dan konverzije 30.9.2015. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) . Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku R. Z.

 

119. Vještak R. Z. je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

 

120. Stalni sudski vještak R. Z. je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 16. travnja 2021.god. u kojem navodi da prplata anuiteta izraženih u kunama po kreditu partije broj 7103681008 u odnosu na iznose koje je tužitelj bio dužan platiti da se od početka otplate do 01.01.2014.god. primjenjivala prvotno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, a od 01.01.2014. do dana konverzije kredita 30.09.2015. god. zakonski određena kamatna stopa od 3,23 % godišnje, iznosi 14.091,60 kuna. analitičke mjesečne prikaze preplate anuiteta u kunama sa datumima dospijeća vještak je prikazao u posebnoj tablici ( list 387 – 389 spisa ). Zatim je naveo da preplata kunskih iznosa u odnosu na kunske iznose anuiteta koje bi tužitelj bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram  kune na dan isplate kredita, iznosi 28.501,48 kuna. analitički mjesečni prikaz preplate anuiteta u kunama sa datumima dospijeća vještak je prikazao u posebnoj tablici ( list 387 – 389. spisa). Vještak je još naveo da tako ukupna preplata po kreditu partije broj 7103681008 iznosi 42.593,08 kuna ( 14.091,60 kuna s osnova povećanja kamatne stope + 28.501,48 kuna s osnova povećanja tečaja ), što je vještak prikazao u posebnom stupcu u tablici.

 

121. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje.

 

122. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe.

 

123. Vještak R. Z. se očitovao dana 19. prosinca 2023.god. gdje navodi da u cijelosti ostaje kod sačinjenog nalaza i mišljenja. Podneskom od 20. siječnja 2023. godine tuženik na nalaz i mišljenje prigovara zato što nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 11.670,13 kuna. Vještak navodi da je točno da je prilikom izračuna konverzije kredita iz CHF u EUR kredit utvrđena preplata u iznosu od 11.670,13 kuna ( 1.529,09 EUR ). Sukladno sklopljenom dodatku Ugovora o kreditu vezano uz konverziju kredita ( listovi 49-51 spisa ), koji su sklopili kreditor i korisnik kredita, utvrđeni iznos preplate koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR kako je to propisano člankom 6 dodatka ugovora o kreditu ( list 50 spisa ). Utvrđeni iznos preplate ne utječe na izračunate iznose preplate po anuitetima kredita s osnove promjene kamatne stope niti s osnove promjene tečaja valute. Sve ostale činjenice o kojima u podnesku govori tuženik su činjenice pravne prirode o kojima odlučuje sud a ne vještak.

 

124. Zatim se vještak R. očitovao i dana 30. siječnja 2024.god. gdje navodi da tuženik smatra da je trebao uračunati preplatu priznatu prilikom provođenja konverzije kako je to navedeno u podnesku tuženika od 19. siječnja 2023. godine. Vezano uz preplatu utvrđenu prilikom provođenja konverzije u iznosu od 11.670,13 kuna (1.529,09 eura ), tuženiku je već odgovorio u očitovanju od 16.12.2023. godine, te ističe da sukladno sklopljenom dodatku Ugovora o kreditu vezano uz konverziju utvrđeni iznos preplate koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR kako je to propisano člankom 6. dodatka Ugovora o kreditu ( list 50 spisa ). Utvrđeni iznos preplate ne utječe na izračunate iznose preplate po anuitetima kredita s osnove promjene kamatne stope niti s osnove promjene tečaja valute.

 

125. Vještak R. je i usmeno saslušan na ročištu održanom dana 19. travnja 2024.god. gdje je naveo da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja kojeg je dao u spis 16. travnja 2021. te kod očitovanja koje je dostavio u spis 19. prosinca 2023. i 30. siječnja 2024. Na ročištu je vještak dao dopunu nalaza gdje navodi da je u svom nalazu i mišljenju od 12. travnja 2021. godine izračunao pretplatu po kreditu bez uračunatog salda pretplate koji je utvrđen na dan provođenja konverzije kredita u iznosu od 11.670,13 kuna. Stoga nadopunjuje nalaz i mišljenje od 12. travnja 2021. godine tako što je dao još jedan izračun u kojem izračunu je izračunat iznos od 11.670,13 kuna koji iznos je kao pretplata tužitelja prema tuženiku utvrđen prilikom provođenja konverzije kredita. Naveo je da ukoliko se od izračunate pretplate po kreditu s osnova promjene kamatne stope i s osnove promjene tečaja valute u iznosu od 42.593,08 kuna kako je to utvrdio nalazom i mišljenjem od 12. travnja 2021. godine, odbije pretplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije kredita u iznosu od 11.670,13 kuna, tada pretplata po anuitetima predmetnog kredita iznosi 30.922,95 kuna. Prva pretplata po predmetnom kreditu nakon uračunavanja pretplate od 11.670,13 kuna utvrđene prilikom konverzije kredita, datira od 05. siječnja 2011. godine i iznosi 158,62 kune. Taj iznos koji je utvrđen kao pretplata prilikom konverzije kredita nije uzeo u obzir kod izrade nalaza i mišljenja od 12. travnja 2021. godine iz razloga što mu je zadatkom za vještačenje dat nalog da izračuna iznos pretplate po anuitetima kredita s osnova promjena kamatne stope i s osnova promjena tečaja valute.              Na prigovor tuženika je odgovorio da je glavnica od 38.077,38 CHF istovjetna kako njegovom nalazu tako i u odgovoru na podnesak tuženika, a glavnica od 185.286,09 kuna koju spominje tuženik u svom podnesku je glavnica koja je iz EUR-a pretvorena u kune, a njemu je u zadatak za vještačenje bilo naloženo da glavnicu u CHF pretvori u kune, pa je iz tog razloga došlo do neznatne razlike u glavnicama.

 

126. Tom novom predanom obračunu je prigovorio tužitelj. Tuženik je istaknuo da je on konverziju proveo u skladu sa zakonom.

 

127. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanja stalnog sudskog vještaka R. Z. jer su dani stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja. Bitno je istači da se uzima u obzir prilikom odlučivanja ono što je sud vještaku u rješenju o vještačenju postavio kao zadatak.

 

128. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

 

129. Što se tiče očitovanja vještaka i dopune nalaza predanog na ročištu održanom dana 19. travnja 2024.god. sud smatra da isti nije relevantan za donošenje meritorne odluke budući da je sud tijekom postupka vještaka pozivao da se očituje na primjedbe tuženika, dok je tužitelj izričito do zaključenja prethodnog postupka istaknuo tvrdnju da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju, budući da je uračunao previsoke kamatne stope u postupku konverzije koje nije imao pravo obračunati, a u kojima tužitelj s tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati već je mogao samo prihvatiti konverziju ili ju odbiti. Navedeno proizlazi iz dokaza koje je sam tuženik predao uz odgovor na tužbu i to izračuna konverzije u kojemu su naznačene kamatne stope koje je obračunavao, i to na početku 5,90%, pa zatim 6,15%, 6,50%, 7,02% i tako dalje. S obzirom da je tuženik kada je proveo konverziju kredita i sklopio Dodatak ugovoru s tužiteljem, tužitelju obračunavao te povišene kamatne stope, koje su također utvrđene ništetnim jer su donesene  jednostrane i bez ikakvog pregovaranja tuženika s tužiteljem, što je već ranije obrazloženo. Zbog takvog ništetnog obračunavanja kamata ( zbog jednostrane promjene kamatne stope ) došlo je onda i do pogrješnog izračuna te preplate u tom postupku konverzije, pa se sada ista u ovoj odluci ne može uzeti u obzir.

 

130. Stoga sud smatra da se prilikom odlučivanja treba uzeti obračun vještaka R. iz osnovnog nalaza i mišljenja.

 

131. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, te se radi o preplaćenom iznosu s osnova promjene kamatne stope od ukupno 14.091,60 kuna, što je sada 1.870,28 EUR sukladno fiksnom tečaju konverzije 7,53450 prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, dok je preplaćeni iznos s osnova promjene tečaja CHF koje povećanjeje utvrđeno ništetnim iznosi ukupno  28.501,48 kuna što je sada 3.782,80 EUR sukladno fiksnom tečaju konverzije 7,53450 prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH.

 

132. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 09. studenog 2007.god. do zaključno 23. rujna 2015.god. za preplaćeno s osnova promjenjive kamatne stope, odnosno za razdoblje dospijeća od 14. ožujka 2008.god. do zaključno 30. rujna 2015.god. za preplaćeno s osnova promjene tečaja CHF, nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

 

133. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

 

134. Kako je tužitelj smanjio svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 07. svibnja 2021.god. ( postavljen u valuti HRK ) u dijelu koji se odnosi na na isplatu s osnova više uplaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja valute, s kojim smanjenjem tj. djelomičnim povlačenjem se tuženik nije složio, to sada sud ovom presudom, usprkos naprijed navedenom, treba odlučiti i to na način da u tom dijelu smanjenog tužbenog zahtjeva odlučuje presudom i to na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija. Naime, tužitelj je odustao od dijela prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnova odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u određenom novčanom iznosu ( tražio je isplatu ukupnog iznosa od 46.001,38 kuna u tužbi, a u konačno sređenom tužbenom zahtjevu traži isplatu ukupnog iznosa od 42.593,08 kuna / 5.653,08 EUR ).

 

135. Dakle, tužitelj je tijekom ovog postupka odustao od samo dijela isplate preplaćenih iznosa. Kada se prilikom sniženja tužbenog zahtjeva radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku (dalje : ZPP), kojoj se tuženik ne bi mogao protiviti, jer se preinaka tužbe temelji na istoj činjeničnoj osnovi, o čemu se i radi u ovom slučaju. Naime, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaku tužbe predstavlja promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg zahtjeva ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Osim tog prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

 

136. Stoga u slučaju kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela zahtjeva, pa do primjene dolazi odredba čl. 193. ZPP koja govori o povlačenju tužbe. Kako se tuženik nije suglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to ovaj sud odlučuje o cijelom zahtjevu, onako kako je isti prvotno postavljen u tužbi tj. u podnesku od dana 12. lipnja 2019.god., a prije sniženja istoga od strane tužitelja jer je isto je u skladu sa Pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od dana 26. travnja 2021.god. koji glasi „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“ Povlačenje tužbe, kao procesna radnja tužitelja, nije apsolutna i ograničena je, između ostalog zaštitom tuženika od šikaniranja tužitelja (neograničeni broj istih tužbi protiv tuženika). Kada se tuženik upustio u raspravljanje, ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke, te je tužitelju za povlačenje tužbi potrebna suglasnost tuženika. U konkretnoj situaciji, tuženik je osporio sve u tužbi istaknute zahtjeve, pa se time upustio u raspravljanje o svim zahtjevima.

 

137. Stoga je sud ovom presudom taj povučeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu odbio jer je isti povučen, a tuženik nije pristao na to povlačenje, a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te je odlučio kao u toč. III. izreke (odbijen je za isplatu još iznosa od 452,36 EUR / 3.408,30 kunu koji predstavlja razliku do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotnog tužbenog zahtjeva tj. 46.001,38 kuna – 42.593,08 kuna iz konačno sređenog tužbenog zahtjeva, što je sukladno postojećoj sudskoj praksi (npr. Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1224/2020, Županijski sud u Rijeci, broj Gž-3701/2015 ).

 

138. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio, međutim zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe, kako je već pbrazloženo, trebalo je djelomično odbiti tužbeni zahtjev iz prvotno postavljenog, s time da se radi o neznatnom neuspjehu tužitelja zbog čega nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

 

139. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora ( konačni tužbeni zahtjev radi isplate 5.653,08 EUR / 42.593,08 kuna). Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

 

140. Tužitelju se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 21.11.2019.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 21.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 17.06.2020.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 18.06.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), ), zastupanje na ročištu 30.09.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 16.12.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 07.05.2021.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 17.10.2023.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 13.02.2024.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/3), zastupanje na ročištu 19.04.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr. 9/3 ), što ukupno iznosi 2.150,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr. 42. u iznosu od ukupno 537,50 EUR, odnosno ukupno s ovog osnova mu se priznaje iznos od 2.687,50 EUR.

 

141. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovo postupku u iznosu od 265,45 EUR/ 2.000,00 kuna, a koje je bilo potrebno provesti. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 107,51 EUR/810,03 kuna koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećih Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21 ), te Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 37/23 ).

 

142. Tužitelj sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

 

143. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 3.060,45 EUR, a na platež je pozvan tuženik koji je izgubio spor.

 

144. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani dvojno tj. u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450, a kako bi isti bili jasniji.

 

145. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

 

U Čakovcu, 22. svibnja 2024. godine

 

                                                                                               S U T K I N J A:

 

Valentina Varga Gombar

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22  ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

 

O tom obavijest :

1. punomoćnici tužitelja OD G. i Š. iz Č.
2. punomoćnici tuženika OD P. i P. d.o.o. iz Z.

 

 

---------------------------------------------------------

fiksni tečaj konverzije 7,53450   ( EUR/HRK )