- 1 -              III Kr 52/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 52/2024-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Perice Rosandića predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., i Ratka Šćekića članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog S. K. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 16. rujna 2022. broj K-22/2021-14 i presuda Visokog kaznenog suda u Republike Hrvatske od 18. siječnja 2024. broj I Kž-420/2022-7, u sjednici Vijeća održanoj 21. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog S. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu od 16. rujna 2022. broj K-22/2021-14 i presuda Visokog kaznenog suda u Republike Hrvatske od 18. siječnja 2024. broj I Kž-420/2022-7 proglašen je krivim S. K. zbog počinjenja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te osuđen na kaznu zatvora tri godine i šest mjeseci.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/2022. - dalje: ZKP) oštećena N. S. je upućena da imovinskopravni zahtjev ima pravo ostvarivati u parnici.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP-a S. K. je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka i to na ime troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP-a 8.009,00 kn/1.062,97 eura te na ime paušala (članak 145. stavak 2. točka 6. ZKP-a) 2.000,00 kn/265,44 eura, sve u roku 15 dana u korist državnog proračuna Republike Hrvatske. Određeno je da će o visini nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP-a te o visini nagrade i nužnih izdataka opunomoćenice žrtve iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP-a sud donijeti posebnu odluku.

 

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni S. K. je po branitelju, odvjetniku G. V., na temelju članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-a, odnosno zbog teške povrede prava na pravično suđenje koje je zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže da ''Vrhovni sud Republike Hrvatske donese presudu kojom preinačuje prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Varaždinu broj: 7 K-22/2021-14 od 16. rujna 2022. god. te optuženog S. K. OIB: … oslobađa krivnje za kazneno djelo protiv spolne slobode, silovanjem , opisano i kažnjivo po čl. 153. st. 2. u svezi st.1. KZ/11, odnosno da, ukoliko ne preinači prvostupanjsku odluku, donese rješenje kojom ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, te da se rasprava u ponovljenom postupku sukladno čl. 484. ZKP-a održi pred potpuno izmijenjenim sudskim vijećem''.

 

3. Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-a, prvostupanjski je sud dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je pisanim podneskom od 19. ožujka 2024. broj Ksm-DO-42/2024-3 podnijelo odgovor na zahtjev.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je dostavljen na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Osuđenik zahtjev podnosi zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja se, po njegovom mišljenju, očituje ''u gruboj povredi načela dostatnosti pri ocjeni dokaza''. Tvrdi da ''dokazi na kojim se presuda temelji nisu razmatrani u skladu s načelom dostatnosti, odnosno, nisu ocijenjeni u skladu s temeljnim pravilom kaznenog postupka po kojem se u slučaju dvojbe ima suditi u korist okrivljenika''.

 

7. Obrazlažući takav stav podnositelj u zahtjevu tvrdi da u kaznenom postupku nisu provedeni odlučujući dokazi koje je predložila obrana te da u presudi nisu navedeni valjani i razumni razlozi zbog kojih je odbijeno provođenje dokaza. Nepravičnost se, po mišljenju podnositelja zahtjeva, ogleda i u proizvoljnosti presude jer da se preuda temelji isključivo na iskazu žrtve čija istinitost nije valjano i razumno provjerena te na dokazima za koje nije pouzdano utvrđeno da su u izravnoj vezi s inkriminiranim događajem.

 

8. U cilju potkrijepe svojih tvrdnji podnositelj u zahtjevu citira dijelove odluke Europskog suda za ljudska prava Ajdarić protiv Hrvatske u kojima su dana opća načela i pravila postupanja suda. U istom cilju osuđenik, ponavljajući prigovore iz dijela žalbe kojima je osporavao činjeničnu i pravnu utemeljenost osude po prvostupanjskoj presudi, komentira stanje dokazne građe iznoseći detaljnu raščlambu i ocjenu tijekom postupka izvedenih dokaza (iskaz žrtve, rezultati ginekološkog pregleda, iskaz sina žrtve). Također, navodi i da je važan dokazni prijedlog obrane (iskazivanje prometno-tehničkog vještaka), koji je dovođenjem u pitanje istinitosti i vjerodostojnosti iskaza žrtve mogao osnažiti položaj obrane, odbijen uz potpuno neuvjerljivo obrazloženje po prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu.

 

9. Iz sadržaja zahtjeva proizlazi da osuđenik upire na povrede zakona zbog kojih se taj izvanredni pravni lijek može podnijeti kao i na povrede zbog kojih ga nije dopušteno podnositi. Zato ponajprije treba navesti da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti samo zbog izrijekom navedenih razloga u članku 517. stavku 1. točki 1. ZKP-a (točno određene povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika), članku 517. stavku 1. točki 2. ZKP-a (točno određene povrede odredaba kaznenog postupka) i članku 517. stavku 1. točki 3. ZKP-a (povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu). Pritom se, u skladu s člankom 517. stavkom 2. ZKP-a, povrede iz stavka 1. točaka 2. i 3. tog članka ZKP-a mogu isticati samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjene u drugostupanjskom postupku. Zahtjev se može podnijeti i iz razloga u članka 515. stavka 1. ZKP-a (ako je osoba pravomoćno osuđena u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom). Zbog drugih povreda se zahtjev ne može podnositi.

 

10. Osuđenik u žalbi nije isticao povredu prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, zbog čega, u skladu s odredbom članka 517. stavka 2. ZKP-a, tu povredu ne može isticati ni sada u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

11. Doduše, osuđenik je u pretežitom dijelu zahtjeva u nastojanju da dade potvrdu svom stavu o postojanju povrede prava na pravično suđenje, vrlo detaljnom raščlambom i preocjenom dokazne građe, iznoseći na taj način svoje nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i utvrđenom dinamikom počinjenja predmetnog kaznenog djela, u biti ponovio prigovore iz dijela žalbe kojima je osporavao pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

11.1. No, takvi prigovori koji se odnose na pogrešnu ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza i propust utvrđenja odlučnih činjenica predstavljaju prigovore činjenične naravi o dokazanosti kaznenog djela te u skladu s citiranim odredbama članka 515. i članak 517. stavka 1. ZKP-a ne mogu biti predmetom ocjenjivanja ovdje podnesenog izvanrednog pravnog lijeka. Ocjenu dokazne snage pojedinih dokaza daju sudovi do pravomoćnog okončanja postupka. Dopustiti preispitivanje činjeničnog stanja u okviru zahtjeva značilo bi dopustiti trećestupanjsko odlučivanje tamo gdje ono zakonom nije predviđeno.

 

12. Također, treba reći da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' br. 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst i 5/2014. - dalje: Ustav), ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenog 2022., odlomak 9.). U tom smislu, pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava D Tommaso protiv Italije (Vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Također, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su ti razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Prema tome, treba biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). No, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.

 

13. Nema dvojbe da su tijekom ovog postupka bile ispunjene sve opće pretpostavke načela pravičnosti. Ostvareno je pravo stranaka da budu prisutne radnjama u postupku i saslušane prije donošenja odluke te pravo stranaka da u postupku poduzimanju sve radnje koje može poduzimati i njezin protivnik. Ostvarene su i pretpostavke vezane uz kvalitetu sudske odluke jer je odluka utemeljena na zakonitim dokazima izvedenim na raspravi u kontradiktornom postupku. U konačnici, i prvostupanjski i drugostupanjski sud dali su razloge za svoju odluku (pa i u dijelu odbijanja dokaznih prijedloga obrane) raščlanjujući utvrđeno činjenično stanje, temeljeći ga, uz iskaz žrtve, i na drugim izvedenim dokazima te ih dovodeći međusobno u vezu. Ti i tako izneseni razlozi su dostatni i razumni, a iz detaljne raščlambe proizlazi da nisu proizvoljni. Proizvoljnom se presudom, naime, prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske, može smatrati ona odluka ''... koja utječe na pravičnost konkretnog postupka, a pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška (manifest error)...'' (v. odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4951/2014. od 10. ožujka 2020. u kojoj se taj sud poziva i na predmete ESLJP-a Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, § 170., presuda od 15. studenoga 2007.; i Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [Vv], br. 22251/08, § 62., presuda od 5. veljače 2015.). O tome ovdje očito nije riječ.

 

14. Osim toga, vezano uz osuđenikov prigovor odbijanja dokaznog prijedloga, treba reći da ni ZKP ni članak 9. Ustava, a niti članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj 18/1997., 6/1999. – pročišćeni tekst, 8/1999. – ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija) ne nalažu sudu dužnost izvesti sve dokaze koje stranke predlože. Prvostupanjski je sud ovlašten odbiti izvođenje dokaza i tada mora dati razloge za takvo postupanje. Drugostupanjski je sud, ovisno o žalbenim navodima, te razloge dužan provjeriti, odnosno ocijeniti je li odbijanje dokaza bilo opravdano. Upravo su tako ovdje postupili prvostupanjski i drugostupanjski sud.

 

15. Naime, prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice Topić v. Croatia i Horvatić v. Croatia) do povrede načela pravičnosti može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio. U konkretnoj je situaciji, premda je odbijeni dokazni prijedlog bio dostatno obrazložen, bila riječ o prijedlogu koji je bio važan na način da bi mogao pojačati osuđenikovu poziciju u tijeku kaznenog postupka, kako to u zahtjevu tvrdi osuđenik.

 

16. Pravo na pravično suđenje podrazumijeva i vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način da se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Vodeći računa o navedenom, kao i o odredbi članka 418. stavka 1. ZKP-a prema kojoj dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, ocjena je ovog suda da predloženo ispitivanje prometno-tehničkog vještaka na okolnost načina spuštanja sjedala i zaključavanja vrata u vozilu u kojem je došlo do inkriminiranog događaja, ne bi dovelo do povoljnije osuđenikove pozicije u ovom postupku odnosno do drukčijeg presuđenja. Naime, sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože nego je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP-a pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Stoga, okolnost da je navedeni dokazni prijedlog obrane odbijen, uz činjenicu da su drugi dokazni prijedlozi obrane prihvaćeni, sama za sebe, bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio preostali dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

17. Slijedom naprijed iznesenih razloga, tvrdnje osuđenika o povredi prava na pravično suđenje nisu osnovane pa su neosnovane i daljnje tvrdnje iz zahtjeva o povredi pravila in dubio pro reo koje osuđenik, upirući na ''povredu načela nedostatnosti pri ocjeni dokaza'', očito, samo posljedično veže uz povredu prava na pravično suđenje.

 

18. Osim toga, pravno pravilo odnosno pravno logičko pomagalo in dubio pro reo se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. ZKP-a postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Ovdje o tome nije riječ. Prvostupanjski je sud imao na raspolaganju dokaze koji su upućivali na zaključak da je osuđenik počinio djelo i dokaze koji su taj zaključak mogli relativizirati. Raščlanjujući sve dokaze, prvostupanjski je sud ocijenio vjerodostojnim dokaze za osudu okrivljenika, dajući pritom razumne razloge utemeljene na logičnoj ocjeni izvedenih dokaza, a tu je činjeničnu ocjenu ispitao i prihvatio drugostupanjski sud.

 

19. Slijedom svega navedenog, zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024.), odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 21. svibnja 2024.