1

Poslovni broj: Kžzd-24/2024-4

Poslovni broj: Kžzd-24/2024-4

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Tomislava Brđanovića, ujedno i suca za mladež i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. G., zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Kzd-26/2022 od 3. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2024.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja optuženi B. G. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, povredom djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11.

1.1.              Na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08, valja primijetiti da prvostupanjski sud nije naveo puni naziv i brojeve "Narodnih novina" u kojima je objavljen primijenjeni zakon) troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08, nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2.              Protiv te presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu preinači "na način da okrivljenika proglasi krivim a podredno da se predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak".

3.              Optuženik nije odgovorio na žalbu državnog odvjetnika.

4.              U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08-24)  spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

5.              Stranka koja je podnijela žalbu nije zatražila održavanje drugostupanjske sjednice u prisutnosti stranaka, a ovo vijeće ne nalazi da bi prisutnost stranaka sjednici, u smislu čl. 475. st. 1. (druga rečenica) ZKP/08-24, bila korisna za razjašnjenje stvari.

6.              Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

7.              Ovaj sud drugog stupnja ispitao je pobijanu presudu povodom žalbe državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-24, kakvim ispitivanjem nije utvrdio postojanje koje od povreda iz navedene odredbe.

8.              Žalitelj se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja tvrdeći da je pogrešno prvostupanjski sud utvrdio da nije dokazano počinjenje kaznenog djela optuženika. Kod toga žalitelj ističe iskaze žrtve D. B., svjedokinje S. B., majke žrtve, koji suglasno iskazuju o tijeku događaja. Ističe i iskaz svjedoka J. Č., policijske službenice, koja je vidjela vidnu uznemirenost na žrtvi i njegovoj majci. Žalitelj preocjenjuje sadržaj iskaza svjedoka očevica V. D., kao i obranu optuženika, ali i iskaz žrtve, navodeći momente dobi i psihološke momente u odnosu na iskaz žrtve. Na temelju navedenoga žalitelj zaključuje da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da kazneno djelo nije dokazano, a pogotovo ne iz razloga kako to obrazlaže prvostupanjski sud, da nisu dokazane posljedice kaznenog djela kod maloljetne žrtve jer nisu utvrđene tjelesne ozljede niti psihičke posljedice, a o tome da nema medicinske dokumentacije.

9.              Ovakvim parcijalnim izlaganjem sadržaja dokaza žalitelj ne dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda. Utvrđenje prvostupanjskog suda da nije dokazano počinjenje kaznenog djela počiva na ocjeni izvedenih dokaza, prvenstveno na ocjeni iskaza svjedoka V. D., kao i iskaza svjedoka J. Č., D. L.-H., A. K. i R. S. te obrani optuženika nasuprot iskazu žrtve i njegove majke kao svjedoka po čuvenju. Svjedok D., kao očevidac događaja, u svojem je iskazu potvrdio sadržaj obrane optuženika u kojoj je optuženik tražio od žrtve da se makne s nogometnog igrališta i da je žrtvu uhvatio za ruku i ispratio ga s igrališta. Ovaj svjedok ne potvrđuje činjenične tvrdnje optuženikovog hvatanja žrtve za vrat, bacanja na tlo i vučenja dva, tri metra, a navedeno ponašanje opovrgava i optuženik. Svjedoci očevici A. K. i R. S. potvrđuju da je bilo usmene prepirke između optuženika i žrtve, ali se ne sjećaju da li je bilo fizičkog sukoba (svjedok Knežević), odnosno ne sjeća se kakav je bio sukob (svjedok S.). Svjedokinje J. Č. i D. L.-H., policijske službenice Policijske postaje Buzet, u svojim su iskazima navele kako isti dan, odnosno naredni dan nakon događaja, nisu primijetile nikakve fizičke tragove na vratu žrtve.

10.              S druge strane žrtva u svojem iskazu tvrdi da ga je optuženik uhvatio za vrat, da ga je bacio na tlo, a povod je bio u zabrani optuženika upućenoj žrtvi da se igra sa njegovim sinom. Žrtva je iskazala da ga je optuženik vukao do vrata njegove zgrade. Svjedokinja S. B., majka žrtve, iskazala je o tome da je zatekla sina kako plače, vidjela je masnice na njegovom vratu te joj je sin ispričao da ga je optuženik rukom uhvatio za vrat i odgurnuo na pod.

11.              Iz navedenoga je već na prvi pogled vidljivo da niti žrtva nije potvrdila dio činjeničnog opisa o optuženikovom vučenju njega po tlu. Naprotiv, iz iskaza svjedoka V. D. proizlazi da je optuženik žrtvu rukom povukao s igrališta, tražeći od njega da se makne. Radi se o iskazu svjedoka očevica, a dvojica svjedoka očevidaca A. K. i R. S. sjećaju se verbalnog, odnosno ne sjećaju se o kakvom se sukobu radilo. Kod žrtve doista nisu na objektivan način utvrđene posljedice u vidu crvenila na vratu jer žrtva nakon događaja nije bila kod liječnika, a policijske službenice koje su razgovarale s njim nisu kod djeteta žrtve zamijetile bilo kakve tragove na vratu. Svjedok D. vidio je optuženika i žrtvu na tlu, ali kod izlaza s igrališta, pri čemu je optuženik iskazao da se na uzbrdici koja vodi do izlaza sagnuo i pridržao rukom kako bi zadržao ravnotežu.

12.              Razmatrajući stoga cjelokupno utvrđeno činjenično stanje ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da izvođenjem i ocjenom svih raspoloživih dokaza nije moguće sa sigurnošću utvrditi odlučne činjenice koje tvore obilježja kaznenog djela, a odnose se na radnje zlostavljanja djeteta, pa je stoga ispravno primijenjeno pomoćno pravno-logičko pravilo in dubio pro reo iz čl. 3. st. 3. ZKP/08-24. Postoje dvije verzije događaja, jedna iz iskaza žrtve i njegove majke, a druga iz obrane optuženika koju većim dijelom potvrđuju iskazi svjedoka D., K., S., Č. i L.-H., koje verzije događaja su jednako vjerojatne, a ocjenom dokaza ne može se utvrditi koja od tih verzija bi bila vjerojatnija. Preocjena dokaza koji žalitelj izlaže u žalbi dijelom nije sukladna sadržaju izvedenih dokaza te ne dovodi u pitanje ovakav činjenični zaključak prvostupanjskog suda. Žalitelj upire na dio iskaza svjedoka D. o tome da su optuženik i žrtva završili na tlu, tvrdeći da to potvrđuje iskaz žrtve, no navedeno više govori, s obzirom na mjesto gdje je svjedok vidio pad optuženika i žrtve, u prilog obrane optuženika. Iskazi svjedokinja Č. i L.-H. koje opažaju uznemirenost na žrtvi, ali ne opažaju crvenilo na vratu žrtve govore samo u prilog zaključku da se nešto dogodilo između optuženika i žrtve, ali ne potvrđuju sadržaj optužbe o radnjama koje su optuženiku stavljene na teret. Iako žrtva dijelom potvrđuje radnje optuženika iz činjeničnog opisa, to potvrđuje i svjedokinja S. B., kao svjedok po čuvenju, upravo suprotstavljena verzija događaja iz preostalih personalnih dokaza ukazuje da se radi o situaciji u kojoj je prvostupanjski sud bio u dvojbi o postojanju radnje počinjenja kaznenog djela povrede prava djeteta iz čl. 177. st. 2. KZ/11, koju valja riješiti na način povoljniji za optuženika te zaključiti da navedene radnje nisu dokazane.

13.              Slijedom svega navedenoga, iz razloga jer žalba državnog odvjetnika nije osnovana, valjalo je istu odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu primjenom čl. 482. ZKP/08-24.

U Varaždinu 21. svibnja 2024.