Presuda VSRH Revr 333/2014-2 od 07.10.2014.

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 333/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. B. iz S., zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz S., protiv tuženika F-T. I. d.o.o. iz S., zastupanog po punomoćniku V. Č., odvjetniku iz S., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu te vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-1147/13-2 od 10. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-292/13 od 28. lipnja 2013., u sjednici održanoj 7. listopada 2014.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi na utvrđenje nedopuštenim otkaza Ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom o prekidu radnog odnosa od 2. lipnja 2011. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao - te na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na posao, dok je tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime parničnog troška 2.500,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinače i tužbeni zahtjev usvoji.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda (na koju tužitelj upućuje sadržajem revizije) iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenje drugostupanjskog suda o povredi i težini povrede radnih obveza koja mu je stavljena na teret, i to tvrdnjom da je „zdravorazumski neprihvatljivo da nižestupanjski sudovi prihvaćaju kao istinit iskaz z.z. tuženika“ i da je „nejasno temeljem čega nižestupanjski sudovi prihvaćaju izjave koje su dostavljene uz odgovor na tužbu“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu i primjeni materijalnog prava, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba  čl. 385. ZPP-a) - dok se povodom prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ne može suditi o postupovnim povredama, te navode ne može razmatrati ni ovaj sud u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njegov zahtjev, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

Pritom, kako u parničnom postupku dokaz može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, okolnost što su nižestupanjske presude utemeljene i na podacima iz privatnih isprava koje sadrže iskaze osoba (koje su radile s tužiteljem) o radu tužitelja i njegovom postupanju s imovinom tuženika ne oduzima tim presudama vrijednost valjanih i zakonitih.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke od 2. lipnja 2011. kojom je tuženik otkazao sklopljeni Ugovor o radu izvanrednim otkazom Ugovora i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na posao.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je 16. ožujka 2007. tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta „konobara-šankiste“,

- da je tijekom obavljanja poslova radnog mjesta tužitelj “kontinuirano i u dužem vremenskom razdoblju“ te „gotovo svakodnevno“ radio ono što nije smio i postupao na štetu tuženika i njegovih gostiju: „od jedne doze kave pripravljao dvije kave“, „lomio kesice nesscaffea i od jedne doze pripravljao dvije“, „ulijevao vodu u krigle piva“ koje se prodavalo - i u svezi toga, a od zarade ostvarene takvim djelovanjem, bio nagrađivan od konobara,

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu („o prekidu radnog odnosa“) od 2. lipnja 2011. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem, i to (prema obrazloženju Odluke) zbog teške povrede radne discipline i „nakon višekratnih upozorenja“, jer je odnos između radnika i poslodavca trajno narušen na štetu gostiju i kvalitetnog poslovanja“,

- da je protiv Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora tužitelj pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava, ali je tuženik ovog odbio uz navod da je Ugovor opravdano otkazao budući da je utvrđeno da je tužitelj počinio osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ogledanih „u krađi i potkradanju gostiju“.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbene zahtjeve ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Sporno je u revizijskom stupnju predstavlja li ono što je tužitelj učinio i što mu je poslodavac stavio na teret osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa koja opravdava izvanredni otkaz s njime sklopljenog Ugovora o radu, a sve u smislu odredaba čl. 108. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09- dalje: ZR-a).

Odredbama čl. 108.  ZR-a propisano je: (stavak 1.) “Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.”, (stavak 2.) “Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.”.

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a mora dokazati poslodavac.

Obzirom da u sporovima kakav je i ovaj svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, ovdje upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem.

Prema odredbi čl. 5. st. 1. ZR-a “radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao”, dok je odredbom čl. 6. st. 1. ZR-a propisano: “U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu”.

Pritom kod ocjenjivanja postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja imati na umu ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

Priroda poslova „konobara-šankiste“ kod tuženika, koje je tužitelj trebao obavljati na temelju Ugovora o radu, a koju bi prirodu trebao karakterizirati savjestan (pošten), pouzdan i uzoran rad - i u smislu prethodno navedene odredbe čl. 5. st. 1. ZR-a zahtijeva korektnog i discipliniranog radnika koji će savjesno ispunjavati ono što mu je propisano i odobreno te voditi brigu o ugledu poslodavca (njegove djelatnosti) i stjecanju i zadržavanju povjerenja svih u njegovo poslovanje (i inače presudno za opstanak tuženika u svjetlu sadržaja djelatnosti kojom se bavio), pa je tuženik imao pravo očekivati i zahtijevati i od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno i korektno te disciplinirano, odgovorno i profesionalno ispunjava svoje ugovorene radne obveze te vodi brigu o imovini kojom u poslu raspolaže (koja mu je čak i povjerena na čuvanje i da njome pravilno postupa: da je u količini određenoj po proizvođaču upotrebljava za pripremu onog za što je namijenjena, a potom da je tako korištenu preda konobarima - zdravu za one koji su je naručili i onakvu kakva je naručena i od gosta očekivana) - uz dosljedno poštivanje prethodno naznačenih vrijednosti, a sve u smislu odredaba čl. 4. (prema kojoj: „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.“), čl. 5. (prema kojoj: „Sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.“), čl. 6. (prema kojoj: „Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato“) i čl. 8. (prema kojoj: „Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta“) Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08).

Tužitelj se, prema prosudbi i revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja - uvažavajući sve specifičnosti posla kojim se tuženik bavio (u kojem poslu je bitno imati zadovoljnog gosta - s povjerenjem u onog koji mu pruža usluge, ali i povjerenje poslodavca u svoga radnika), nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja (obzirom da se ono što je činio, ne poštujući elementarna pravila ponašanja prema gostu tuženika i svome poslodavcu, ne može okarakterizirati primjerenim i profesionalnim postupanjem), slijedom čega su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili (u smislu citirane odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a) da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja po svojoj težini i karakteru, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužitelja i tuženika, ukazuje (a jer je i logičnim za zaključiti da je zbog ponašanja tužitelja narušen odnos povjerenja kojeg svaki poslodavac mora imati prema svom radniku) da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć i (time) opravdava tužitelju dani izvanredni otkaz ugovora o radu.

Neosnovano se u reviziji ističe i da je prijeporni izvanredni otkaz dan nakon proteka roka od 15 dana od saznanja za činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji.

Naime, polazeći od utvrđenja da je tužitelj povrede obveza iz radnog odnosa (uvijek) u istome sadržaju činio “kontinuirano i u dužem vremenskom razdoblju“ te „gotovo svakodnevno“ - i sve do donošenja Odluke o otkazu, to tuženik nije bio prekludiran u donošenju Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu: odluku je mogao donijeti sve dok je tužitelj činio povrede radne obveze - i u daljnjem roku od 15 dana od prestanka posljednje učinjene povrede.

Revizijski sud kod toga ukazuje da u situaciji kada (kao ovdje) osobito tešku povredu radne obveze predstavlja ponašanje radnika u dužem i neprekinutom trajanju, rok od 15 dana iz odredbe čl. 108. st. 2. ZR-a ne počinje niti teći sve dok traje takvo („kontinuirano“) ponašanje radnika - jer upravo kontinuitet takvog postupanja u kršenju obveza iz rada opravdava mogućnost donošenja odluke o izvanrednom otkazu u svakom trenutku razdoblja toga postupanja.

Konačno, neosnovan je i revizijski prigovor da je u postupku otkazivanja Ugovora povrijeđena odredba čl. 111. stavak 2. ZR-a prema kojoj: „Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“.

Naime, pravilno je za zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja - a imajući na umu razlog otkazivanja Ugovora o radu, ne bi bilo osnovano niti očekivati da tuženik omogući tužitelju da iznese svoju obranu.

Stoga, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, a s time u svezi niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za vraćanje tužitelja na rad, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 7. listopada 2014.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.