Poslovni broj Gž -1189/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci,  u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice  vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz T., OIB: ….zastupanog po punomoćnici J. D. odvjetnici u K. S., protiv tuženice T. N. iz T., OIB: ….zastupane po punomoćnici D. K.. odvjetnici iz T., radi isplate, rješavajući žalbu tuženice podnesenu protiv presude Općinskog suda u Splitu - Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-3430/2022-14 od 28. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja2024.,

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu - Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-3430/2022-14 od 28. rujna 2023. u točki I. izreke i točki II. izreke u odnosu na dosuđenu glavnicu parničnog troška.

 

r i j e š i o   j e

 

              1. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice ukida se ista presuda u točki II. izreke, u dijelu u kojemu je na iznos parničnog troška dosuđena zatezna kamata.

 

              2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženici isplatiti tužitelju po osnovi neplaćene najamnine iznos od 1.592,67 eura/12.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose specificirane u točki I. izreke, od dospijeća do isplate, dok je u točki II. izreke naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.092,44 eura/23.300,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 28. rujna 2023. do isplate.

 

2. Protiv presude je žalbu podnijela tuženica bez naznake određenog zakonskog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,

84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

 

3. Prije svega ističe da je prihvaćen tužbeni zahtjev na način da je izvršena konverzija valute iz kuna u eure, iako je zahtjev bio postavljen u kunama, da je sud bio dužan pozvati tužitelja na uređenje tužbe, što da je propustio učiniti, čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka (bez naznake o kojoj bi se povredi radilo). Pored toga, ističe da tužitelj nije tražio plaćanje zakonske zatezne kamate na troškove postupka. Naglašava i to da se tužitelj tijekom parnice nije odazvao ni jednom pozivu suda radi saslušanja, čime bi se omogućilo raspraviti stvarnu volju tužitelja prilikom zaključenja ugovora o najmu. Smatra da je činjenicu nedolaska tužitelja na ročište radi saslušanja sud trebao cijeniti i dovesti u vezu s ostalim izvedenim dokazima.

              3.1. Naglašava da je postupak radi njezinog iseljenja pokrenula T. M.-K., sestra tužitelja, a ne tužitelj, a da tu činjenicu sud nije uzeo u obzir prilikom utvrđivanja volje tužitelja kod zaključenja ugovora. Ističe da tužitelj nije vlasnik prijepornog stana niti je bio ovlašten zaključiti sa žaliteljicom ugovor o najmu te da žaliteljica nije imala svijest da ugovor koji potpisuje doista predstavlja ugovor o najmu, budući da je ugovor zaključila isključivo radi zaštite od trećih osoba, odnosno susjeda koji se želio useliti u predmetni stan, a zbog čega je uredovala i policija. Navodi da je korisnica socijalne pomoći, što da je tužitelju bilo poznato pa da mu je moralo biti jasno da ona nije u mogućnosti plaćati najamninu čiji iznos bi bio veći od njezine socijalne pomoći. Navodi da ju tužitelj nije ni uveo u posjed stana, da se radilo o napuštenoj zgradi, bez struje i vode, u koju je najprije uselio njezin suprug, a kasnije i ona pa da narečene okolnosti ukazuju na postojanje svjesnog nesklada između tužiteljevog vanjskog očitovanja i unutarnje volje da se sklopi navedeni ugovor.

4. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu  ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode, ističući da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je preračunao valutu obveze iz kuna u eure, s obzirom na zakon koji je bio na snazi. Osporava da bi se radilo o prividnom pravnom poslu, te tvrdi da su bitne činjenice u postupku utvrđene, da je tuženica svjesno konzumirala predmetni ugovor živeći besplatno u nekretnini u vlasništvu druge osobe bez plaćanja najamnine. Predlaže stoga žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

6. Žalba tuženice nije osnovana, osim u dijelu u kojem ukazuje na prekoračenje zahtjeva glede kamate na parnični trošak.

 

7. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Glede preračunavanja iznosa izraženih u tužbenom zahtjevu u kunama u valutu eura, treba navesti da je sud prvog stupnja bio ovlašten dvojno iskazati iznose u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), budući da je čl. 13. st. 2. tog Zakona propisano da se iznosi navedeni u kunama smatraju iznosima u eurima uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i pravilima za preračunavanje.

 

8. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

 

- da je između stranaka 15. rujna 2016. sklopljen Ugovor o najmu stana na drugom katu zgrade u T., čest. zgr. …k.o. T.,

- da je ugovorena najamnina od 1.000,00 kn mjesečno, koja se plaća počev od 15. rujna 2016., svakog petnaestog u mjesecu,

-da je ugovor zaključen na određeno vrijeme, na rok od jedne godine do 15. rujna 2017.,

-da je u zemljišnim knjigama na čest zgr. …k.o. T. upisana zgrada bez zemljišta u zemljišnoknjižnom tijelu I., dok je u zemljišnoknjižnom tijelu II. upisano etažno vlasništvo stana na drugom katu kao suvlasništvo M. S. – P., Z. S.- P., P. S.-P., V. D. i M. D., svakog za po 1/6 dijela, te M. M., T. M. i M. M., svakog u 1/18 dijela,

-da tuženica nije plaćala najamninu za stan tvrdeći da je tužitelj pristao sklopiti ugovor o najmu stana kako bi ju zaštitio od susjeda koji je htio useliti u dio stana te da tužitelj nije zahtijevao plaćanje najamnine,

-da tuženica u stanu živi od 2001. kada se udala za Seifudina Nebića koji je već živio u istom stanu, da je njezin suprug umro 30. kolovoza 2016., nakon čega je ona nastavila koristiti stan,

- da je suprug tuženice renovirao nekretninu koja je bila u ruševnom stanju te da se sada radi o stanu površine oko 40 m2, s tim što je i tuženica zajedno sa suprugom ulagala sredstva u uređenje stana,

- da je vođen parnični postupak radi iseljenja tuženice iz stana po tužbi tužiteljice T. M. K. pod brojem Ps-153/17, koji postupak je okončan prihvaćanjem tužbenog zahtjeva te je tuženica po pravomoćnosti presude iselila iz stana,

- da je prijeporni stan bio predmetom kupoprodaje 24. studenoga 1956. između V. G. kao prodavatelja te oca tužitelja T. M. kao kupca,

- da tuženica prima socijalnu pomoć te joj je priznato pravo na zajamčenu minimalnu naknadu u iznosu od 920,00 kn mjesečno počev od 19. kolovoza 2016.

              9. Glede pitanja je li sklopljeni ugovor o najmu stana prividan ugovor te je li tuženica dužna platiti iznose utužene najamnine, sud prvog stupnja pravni odnos stranaka ocjenjuje kroz primjenu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96, 49/98, 66/98 - dalje: ZNS) te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14; ZV), dok prigovor prividnosti ugovora, ocjenjuje primjenom čl. 285. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 -  ZOO).

              10. U odnosu na prigovor prividnosti ugovora, prema stajalištu suda prvog stupnja tuženica je trebala dokazati da je u nazočnom slučaju volja oba suugovaratelja svjesno bila različita od njihovih očitovanja, međutim ocijenjeno je da tuženica nije dokazala da su ugovor sklopili sa svrhom da kod treće osobe izazovu dojam da je između njih sklopljen ugovor kojeg oni svjesno nisu željeli sklopiti. Pored toga da je tuženica u dopunskom saslušanju ustvrdila da je pobuda tužitelja bila u tome da sklapanjem ugovora o najmu stana može tuženicu temeljem tog ugovora iseliti iz predmetne nekretnine. U svakom slučaju, ocjena je suda prvog stupnja da tuženica nije dokazala da je njezin suugovaratelj, tužitelj, izrazio drugačiju vanjsku manifestaciju od unutarnjeg sadržaja volje kod sklapanja ugovora o najmu stana pa posljedično tome nije dokazala da je narečeni ugovor prividan ugovor u smislu čl.285. ZOO-a. U prilog tome da ukazuje činjenica što je tuženica po pravomoćnoj presudi iselila iz predmetnog stana te da je pravna osnova za pokretanje parnice bio upravo ugovor o najmu stana sklopljen s tužiteljem, što da upućuje na zaključak da je tužitelj htio sklopiti baš ugovor o najmu stana, a ne neki drugi pravni posao. Kako činjenica neplaćanja najamnine nije sporna između stranaka, sud prvog stupnja je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim te je obvezao tuženicu na isplatu utuženog iznosa.

              11. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14,118/14, 37/22, 107/15 i 126/22 - dalje Tarifa) u ukupnom iznosu od 2.986,26 eura te trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu, odnosno ukupan trošak od 3.092,44 eura sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

 

12. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da se na pravni odnos stranaka trebaju primijeniti mjerodavne odredbe ZNS-a, dok se odredbe ZOO-a primjenjuju supsidijarno, na pitanja koja nisu regulirana ZNS-om. Prema odredbi čl. 3. ZNS-a ugovorom o najmu stana obvezuje se najmodavac predati stan za stanovanje najmoprimcu uz za to određenu najamninu (st.1.), tim ugovorom se uređuju međusobni odnosi ugovornih strana (st. 2.), a uvjete sklapanja ugovora o najmu stana koji nisu propisani tim Zakonom stranke ugovaraju slobodno (st.3.).Prema čl. 9. ZNS-a slobodno ugovorenu najamninu plaćaju korisnici stanova za koje tim Zakonom nije određeno plaćanje zaštićene najamnine.

13. Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, tuženica nije osporila tvrdnju tužitelja da nije plaćala ugovorenu najamninu za razdoblje od 15. rujna 2016. do 15. rujna 2017., već je tu činjenicu pokušala osporiti tvrdnjom da ugovor o najmu predstavlja prividan ugovor u smislu čl. 285. ZOO-a.

14. Ovaj sud ocjenjuje pravilnim stajalište suda prvog stupnja da tuženica nije uspjela dokazati da bi se radilo o prividnom ugovoru, dakle ugovoru kojim su stranke htjele stvoriti privid da je sklopljen ugovor o najmu, a u stvarnosti je ugovor trebao poslužiti kao zaštita tuženice od pretenzija na stan treće osobe. Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, tuženica je u iskazu naglasila kako je tužitelj s njom sklopio ugovor kako bi ju, nakon isteka ugovorenog roka, mogao iseliti iz stana, čime ukazuje na prijevarno postupanje tužitelja, a ne na suglasnost volja da se stvori privid o volji stranaka prilikom zaključenja ugovora. Pored toga, treba istaći da je tužiteljica, u prilog tvrdnji da ju je tužitelj htio zaštiti od pretenzija susjeda na prijeporni stan, dostavila medicinsku dokumentaciju iz 2013, a ugovor o najmu je sklopljen u rujnu 2016. pa je bez osnove tvrdnja da te isprave potkrjepljuju navode o prividnosti ugovora. Tvrdnje tuženice kako je postupala nepromišljeno te kako je tužitelj znao da ona ne može plaćati ugovoreni iznos zbog svoje financijske situacije, nisu od značenja za ishod ovog postupka, jer ukoliko su na strani tuženice postojale mane volje (zabluda, prijevara), to je mogao biti razlog za podnošenje tužbe za poništenje ugovora u smislu čl. 331. ZOO-a,koju zaštitu tuženica nije tražila. Okolnost što tužitelj nije bio isključivi vlasnik predmetnog stana, također nije odlučna, budući da prava i obveze stranaka treba cijeniti kroz ugovorni odnos, a ne odnos vlasnika i posjednika pa je utoliko nebitno i to što je tijekom ovog postupka tužitelj svoj suvlasnički dio ustupio svojoj sestri T. M. koja je ishodila presudu radi iseljenja tuženice iz prijepornog stana.

15. Glede tvrdnje o izvršenim ulaganjima u stan, treba reći da tuženica ni u tom dijelu nije zahtijevala zaštitu, niti je tražila isplatu nekog iznosa po osnovi izvršenih ulaganja pa niti takvi žalbeni prigovori nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

16. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, osim glede dosuđene zatezne kamate na parnični trošak. Kako su točni navodi tuženice da tužitelj tužbenim zahtjevom nije tražio da mu se dosudi zatezna kamata na parnični trošak, u tom dijelu je došlo do prekoračenja zahtjeva, čime je počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a. Stoga je u tom dijelu presuda suda prvog stupnja ukinuta, primjenom čl. 369. st. 5. ZPP-a.

              17. Tužitelju nije priznat trošak žalbenog postupka, jer je ocijenjeno da sastav odgovora na žalbu nije radnja koja je bila potrebna radi vođenja ove parnice u smislu čl. 155. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 21. svibnja 2024.

 

 

        Predsjednica vijeća

                                                                                                      Helena Vlahov Kozomara, v.r.