REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

Broj: Revr 1077/13-2

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. R. iz K., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetnik u O., protiv tuženika Zdravstvena ustanova L. O., U. zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. & V. B. u O., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza i vraćanja na radno mjesto, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4491/2012-2 od 7. ožujka 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-272/2011 od 5. lipnja 2012., u sjednici održanoj 7. listopada 2014.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4491/2012-2 od 7. ožujka 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-272/2011 od 5. lipnja 2012. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj Pr-272/2011 od 5. lipnja 2012. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I/ 1.) Utvrđuje se da je nezakonita odluka tuženika Z. U. L. O. od 1. prosinca 2009., br. Ur: br: 2159/01-09-927 o otkazu Ugovora o radu radniku A. R. iz O., te se poništavaju Odluke Ravnatelja tuženika od 1. prosinca 2009. br. Ur: br: 2159/01-09-927.

 

2.) Tuženik Z. U. L. O. dužna je tužitelja vratiti na njegovo radno mjesto, ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, te mu naknaditi izgubljenu zaradu i pretrpljenu štetu, te naknaditi parnični trošak, sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II/ 1.) Utvrđuje se da je nezakonita odluka tuženika Z. U. L. O. Odluka Ravnatelja tuženika od 18. prosinca 2009. br. Ur: br: 2158/01-09-1023 i Odluka Upravnog vijeća br. ur. br. 2158/01-10-219 od 16. ožujka 2010. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu radniku A. R. iz O., te se poništavaju navedene Odluke Ravnatelja tuženika od 18. prosinca 2009. i Upravnog vijeća tužene od 16. ožujka 2010. g.

 

2.) Tuženik Z. U. L. O. dužna je tužitelja vratiti na njegovo radno mjesto ili drugo radno mjesto, koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, te mu naknaditi izgubljenu zaradu i pretrpljenu štetu,

 

te naknaditi parnični trošak, sve to u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Rješenjem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-4491/2012-2 od 7. ožujka 2013. odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev. Podredno je predložio da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu, i to izmijenjenom vijeću, na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, dalje: ZPP) u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijski razlog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP ispitan je samo u odnosu na apsolutno bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime tužitelj je u reviziji naveo da pobija drugostupanjsku presudu zbog svih apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, ali osim navoda o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, u odnosu na ostale navodno počinjene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka u reviziji nisu izneseni nikakvi navodi, pa u odnosu na te bitne povrede nisu ispunjene zakonske pretpostavke za ispitivanje zakonitosti pobijane presude.

 

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje u reviziji jer su u obrazloženju presude izneseni neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza.

 

Tužitelj u odnosu na navedenu bitnu povredu odredaba postupka revizijskim navodima zapravo sadržajno dovodi u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na opravdanost razloga za poslovno uvjetovani otkaz te u odnosu na obvezu tužitelja dolaziti na posao za vrijeme otkaznog roka te zaključak o težini povrede radne obveze koju je navodno počinio tužitelj. S tim u vezi osporena su utvrđenja u odnosu na sadržaj isprava i izjava koje su u postupku upotrijebljene kao dokaz, ali bez navođenja konkretnih proturječnosti zbog kojih se presuda ne može ispitati. Slijedi da se  radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima je tužitelj iznio svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema shvaćanju tužitelja sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno interpretirali). Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Tužitelj neutemeljeno ukazuje i na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

U revizijskom stadiju postupka sporno je od kakvog je utjecaja Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu koju je tuženik stavio izvan snage istovremeno kada je izvanredno tužitelju otkazao ugovor o radu i s tim u vezi pravilna primjena odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - u daljnjem tekstu: ZR). Sporna je i pravilna primjena odredbe čl. 108. st. 1. i 109. st. 1. ZR u odnosu na ocjenu o postojanju osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa kao opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na poslovima kontrolora nabave, planera-analitičara na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 20. studenog 2008.,

 

- da je tuženik svojom Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu (poslovno uvjetovanom otkazu) od 1. prosinca 2009. otkazao tužitelju ugovor zbog gospodarskih i organizacijskih razloga, sa obrazloženjem da je ukinuto radno mjesto kontrolora nabave, planera-analitičara, a uz otkazni rok od mjesec dana,

 

- da je tužitelj 8. prosinca 2009. podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava povrijeđenih odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu,

 

- da je tuženik svojom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. prosinca 2009. otkazao tužitelju ugovor o radu zbog počinjenja osobito teške povrede radnih obveza (izostanka s posla ) bez prava na otkazni rok,

 

- da je tuženik istom odlukom o izvanrednom otkazu ujedno stavio izvan snage ranije donesenu Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od 1. prosinca 2009., te stavio izvan snage sve učinke ranijeg otkaza,

 

- da je tužitelj pravovremeno, dana 26. veljače 2010., podnio zahtjev za zaštitu prava zbog izvanrednog otkaza, a tuženik je taj zahtjev odbio kao neosnovan, te je tužitelj pravovremeno podnio tužbu sudu radi sudske zaštite povrijeđenih prava.

 

U postupku je bilo sporno je li tuženik dokazao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. U odnosu na sporne okolnosti je utvrđeno:

 

- da je odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 1. prosinca 2009. određen otkazni rok od jednog mjeseca, s time što odluka ne sadrži nikakve navode glede tužiteljeve obveze redovitog dolaska na posao za vrijeme trajanja otkaznog roka,

 

- da je tužitelj nakon primitka Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu neko vrijeme redovito dolazio o na posao, a prestao je dolaziti na posao 9. prosinca 2009., pa sve do odluke o izvanrednom otkazu 18. prosinca 2009.,

 

- da je tužitelj opravdao izostanak za dane 9. prosinca 2009. do 12. prosinca 2009., te za dane nakon što mu je izvanredno otkazan ugovor o radu, odnosno da nije opravdao izostanak s posla za dane 14. – 18. prosinca 2009., dok je za dane 9. do 12. prosinca 2009. sa zakašnjenjem, izvan propisanog roka, dostavio doznake za bolovanje,

 

- da tužitelj nije dokazao niti da ga je ravnatelj usmeno oslobodio obveze dolaziti redovito na posao.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, s obrazloženjem da je tu odluku poslodavac stavio izvan snage i ne proizvodi pravne učinke.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev  za utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da je tužitelj neopravdanim nedolaskom na posao počinio osobito tešku povredu iz radnog odnosa zbog čega nastavak radnog odnosa između radnika i poslodavca, uvažavajući interese obiju ugovornih strana, više nije  moguć. Sudovi su pošli od odredaba ZR prema kojima je temeljna obveza radnika dolaziti na posao i obavljati poslove svog radnog mjesta, a ta obveza za radnika postoji i za vrijeme trajanja otkaznog roka. Tužitelj je tu svoju obvezu prestao izvršavati. Nadalje sudovi su zaključili da u navedenoj situaciji ne bi bilo opravdano očekivati od poslodavca da omogući radniku iznošenje svoje obrane.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na obje odluke o otkazu. Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelj drži nezakonitom zbog toga što mu poslodavac nije ponudio zaposlenje na nekim drugim poslovima, te što nije vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Revizijom je osporen i zaključak suda da je tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja morao dolaziti na posao do isteka otkaznog roka, te da je poslodavac imao razloga opominjati tužitelja zbog nedolaska na posao te mu zbog izostanka izvanredno otkazati ugovor o radu. Tužitelj je iznio svoje viđenje okolnosti koje su prethodile otkazu s konačnim zaključkom da je odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu donesena zbog razloga koji nisu bili poslovne nego osobne naravi, da je tuženik u vrijeme otkaza dobro poslovao, te da je odluka o izvanrednom otkazu nezakonita, pa da je tužbeni zahtjev odbijen pogrešnom primjenom materijalnog prava.

 

Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva.

 

U odnosu na Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu (poslovno uvjetovanom otkazu) od 1. prosinca 2009. valja poći od odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/2009 - dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, uz ostalo i u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Revident osnovano ukazuje na odredbu čl. 107. st. 4. ZR prema kojoj je poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

 

Međutim imajući na umu da je poslodavac stavio izvan snage odluku o poslovno uvjetovanom otkazu , donoseći istovremeno odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, pa da sporna odluka o redovitom otkazu pravno ne egzistira, tužitelj je ne može osporavati. Sud je u takvim okolnostima dužan meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu za utvrđenje nezakonitom (nedopuštenom) odluke, odnosno odbiti tužbeno zahtjev, kako je pravilno odlučeno pobijanom presudom.

 

Pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitom Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Prema odredbi čl. 108. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu sve dok traje radni odnos, ako su za to ispunjene zakonske pretpostavke, odnosno može donijeti takvu odluku i dok traje otkazni rok određen u odluci o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu. Naime radnik je dužan dolaziti na posao i ispunjavati radne obveze i u vrijeme otkaznog roka, ako drugačije nije određeno u odluci o redovitom otkazu, ili ako se poslodavac i radnik nisu drugačije sporazumjeli.

 

Tužitelj je i po shvaćanju ovoga suda počinio osobito tešku povredu radne obveze time što je od 14. - 18. prosinca 2009. izostao s posla, a taj izostanak nije opravdao. Već sama ta činjenica ukazuje na samovolju radnika, a dodatnu težinu konkretnom slučaju daje i okolnost što je tužitelj nepravovremeno dostavio doznake za bolovanje za dane 9.-13. prosinca 2009.

 

S obzirom na to da je tužitelju i po ocjeni ovog suda prestao radni odnos zakonitom odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu, tužitelj nema pravo na vraćanje na posao i zatraženu naknadu, neovisno o tome je li odluka o redovitom otkazu bila (ne)dopuštena. Naime prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR samo ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao. U tom slučaju sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika (čl. 117. st. 1. ZR), a radnik tada ima pravo i na naknadu plaće za vrijeme kada bez svoje krivnje nije radio.

 

Primjena navedenih odredaba ZR dakle podrazumijeva nedopuštenu odluku poslodavca o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a u ovom slučaju radni odnos nije prestao nedopuštenom odlukom o izvanrednom otkazu.

 

Zato nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

 

Imajući u vidu navedene razloge valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 7. listopada 2014.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r