1

Poslovni broj Gž-2636/2023-5

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj Gž-2636/2023-5

 

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o., P., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik R. M.-B., odvjetnik u P., protiv tuženog F. J. iz P. (R., …), OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u P., radi predaje u posjed i uspostave prijašnjeg stanja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola,  poslovni broj P-1637/2018-47 od 14. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2024., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1637/2018-47 od 14. travnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka i sudi:

 

    1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja K. d.o.o. koji glasi:

 

    "Nalaže se tuženiku F. J. iz P. (R., …), OIB:… da tužitelju K. d.o.o., P. OIB:… preda u posjed slobodan od stvari i osoba nekretninu k.č. br. 258/1 k.o. P.."

 

     2. Nalaže se tužitelju K. d.o.o. naknaditi tuženom F. J. parnični trošak u iznosu 2.861,78 eura, u roku od 15 dana.             

 

II. Nalaže se tužitelju K. d.o.o. naknaditi tuženom F. J. žalbeni trošak u iznosu od 384,07 eura, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I Nalaže se tuženiku F. J. iz P. (R., …), OIB:… da tužitelju K. d.o.o., P., OIB:… preda u posjed slobodan od stvari i osoba nekretninu k.č. br. 258/1 k.o. P..

 

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj u dijelu stavka I tužbenog petita u kojem je tužitelj tražio da tuženik uspostavi stanje kakvo je bilo prije izgradnje bespravno sagrađene zagrade nakč. br. 258/1 k.o. P., kao neosnovan.

 

III Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.".

 

2. Rješenjem od istog datuma i istog poslovnog broja riješeno je:

 

"Utvrđuje se da je tužba tužitelja prema tuženiku u stavku II tužbenog petita na

str. 3 spisa kojim je traženo da se tuženiku naloži poduzimanje potrebni građevinskih radova rušenja bespravno sagrađene zgrade, odvoza materijala čišćenjem uz svaku drugu radnju koja se ukaže nužnom uz ovlaštenje tužitelja da poduzme navedene radnje protekom roka na trošak tuženika, povučena.".

 

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), s time da pobija i odluku o parničnim troškovima pod točkom III. izreke. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe zajedno s PDV-om u iznosu od 311,07 eura i troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 73,00 eura.

 

4. Žalba tuženika je osnovana.

             

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno  ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

6. Suprotno prigovorima tuženika, pobijanom presudom nije počinjena niti bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a, jer pobijanom odlukom nije odlučeno o zahtjevu o kojem je već prije pravomoćno odlučeno, imajući u vidu da se tuženik poziva na ovršni postupak koji je vođen po prijedlogu tužitelja (tamo kao ovrhovoditelja), protiv majke tuženika (kao ovršenice), tako da se ne radi o parnici, niti o istim strankama, pa time niti o istovjetnom zahtjevu (čl. 333. st. 2. ZPP-a).

 

7. Prvostupanjski sud je utvrdio sve činjenice koje su odlučne i bitne za donošenje odluke u ovome sporu, međutim, na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, izveo je pogrešan zaključak o osnovanosti zahtjeva za pružanjem zatražene sudske zaštite te je stoga pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za predaju u posjed slobodne od osoba i stvari nekretnine k.č. br. 258/1 k.o. P., koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je nekretnina njegovo vlasništvo stečeno u ovršnom postupku koji se vodio pred istim sudom pod brojem Ovr-1706/12, i to na temelju  rješenja o dosudi od 14. studenog 2014. po kojem je 18. studenog 2015. provedena ovrha ispražnjenjem i predajom u posjed predmetne nekretnine, no da do današnjeg dana nikada nije bio u posjedu nekretnine jer je suposjed iste nemoguć i životno neprovediv, iz razloga što se u naravi radi o obiteljskoj kući koju je tuženik bespravno sagradio na dvije čestice, na način da je cca 80 m2 kuće sagrađeno na nekretnini tužitelja, a tuženik je vlasnik susjedne k.č. 258/3 k.o. P., koju kuću je nemoguće podijeliti (jer je sagrađena na dvije čestice), s time da je postupak legalizacije bespravno sagrađene nekretnine (kojega je tuženik pokrenuo pred nadležnim tijelom Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša), okončan pravomoćnim i konačnim rješenjem od 16. studenog 2016., na način da se zahtjev tuženika odbija, a da tuženik na svaki način opstruira rješenje međusobnih odnosa i kroz cijelo vrijeme koristi nekretninu, radi čega zahtijeva naložiti tuženiku da mu preda u posjed predmetnu nekretninu, slobodnu od osoba i stvari, koji zahtjev je predmetom ovog žalbenog postupka, posljedično tome naložiti tuženiku rušenje bespravno sagrađenog objekta, u kojem dijelu je tužba pravomoćno povučena, te uspostavu stanja kakvo je bilo prije izgradnje bespravno sagrađene zagrade na kč. br. 258/1 k.o. P., koji dio zahtjeva je pravomoćno odbijen.

 

9. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi: 

 

- da između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj upisan kao vlasnik k.č. br. 258/1 k.o. P., a da je tuženik upisan kao vlasnik k.č. br. 258/3 k.o. P., koje dvije nekretnine međusobno graniče,

             

- da je tužitelj pravo vlasništva na k.č. br. 258/1 (upisane u z.k.ul.br. 2079 k.o. P., kao stambena zgrada, dvorište, ukupne površine 214 m2), stekao u ovršnom postupku koji je vodio protiv G. J., majke tuženika, pred istim sudom pod brojem Ovr-1706/12, temeljem prijedloga za ovrhu od 12. srpnja 2012., u kojem postupku je zaključkom o prodaji od 24. rujna 2014. (list 101-104 spisa), uz rješenje od 9. listopada 2014. (list 113 spisa), utvrđena vrijednost predmetne nekretnine te je određena njezina prodaja, nakon čega je doneseno rješenje o dosudi temeljem kojeg je tužitelju dosuđena predmetna nekretnina kao najpovoljnijem ponuditelju, što između stranaka nije sporno,

 

- da između stranaka nije sporna niti činjenica da je u istom ovršnom predmetu (list 159-160 spisa), sastavljen zapisnik na licu mjesta od 18. studenog 2015., u kojem zapisniku je utvrđeno da je uz ovršenicu nazočila i treća osoba (ovdje tuženik), na kojem zapisniku je konstatirano, citira se: "na toj istoj nekretnine k.č. br. 258/1 k.o. P. nalazi se još jedan objekt (kuća) koji se prostire na dvije parcele i to na 258/1 i 258/3 k.o. P.. Na nekretnini 258/1, a koja s ima predati ovrhovoditelju u posjed se nalazi cca 80 m2 kuće, a ostatak kuće pripada nekretnini 258/3 i u vlasništvu, a i u posjedu je treće osobe F. J.. Ulazna vrta te kuće su sa strane nekretnine k.č. br. 258/1 i ključeve tih ulaznih vratiju treća osoba predaje zastupniku ovrhovoditelja. Ulaskom u nekretninu (kuću), utvrđuje se da dio koji pripada ovrhovoditelju nije fizički odvojen od ostatka kuće koji pripada trećoj osobi i u naravi treća osoba i ovrhovoditelj će biti u suposjedu navedene nekretnine.",

 

- da iz navedenog zapisnika od 18. studenog 2015. proizlazi utvrđenim da će treća osoba (ovdje tuženik) i tužitelj (tamo kao ovrhovoditelj), biti u suposjedu navedene nekretnine k.č. 258/1, s obzirom na to da dio koji pripada tužitelju (kao ovrhovoditelju), nije fizički odvojen od ostatka kuće koji pripada trećoj osobi (ovdje tuženiku), što je u prvostupanjskom postupku utvrđeno i neposrednim opažanjem suda u prisustvu vještaka graditeljske struke,

- da iz iskaza svjedokinje A. P., nevjenčane supruge tuženika, proizlazi  da je tuženik prije života na sadašnjoj adresi u R., živio s roditeljima na predmetnoj adresi …, na kojoj adresi danas žive roditelji tuženika, s time da je predmetni objekt gradio otac tuženika, a da oni dolaze u predmetnu nekretninu u posjet roditeljima tuženika, kada borave u potkrovlju, s time da je tuženik "zainteresiran da njegovi roditelji tamo žive",

 

- da iz preslike osobne iskaznice nevjenčane supruge tuženika proizlazi da je u istoj navedena adresa u R.,

 

- da iz Uvjerenja o prebivalištu za tuženika proizlazi da je tuženik od 2. svibnja 2017. pa nadalje prijavljen na adresi R., …, a da je u razdoblju od 9. kolovoza 2007. pa do 20 svibnja 2017. bio prijavljen na adresi M., P., …,

 

- da je radi identifikacije predmetne nekretnine proveden uviđaj na licu mjesta uz nazočnost vještaka mjernika G. B. d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju od 17. listopada 2019. naveo kako je obradom terenskih podataka, postojećih skica, kopija katastarskog plana te ostalih arhivskih materijala definiran položaj objekta koji se nalazi na k.č. 258/1 i dijelom na k.č. 258/3, sačinivši skicu (list 52 spisa),

 

- da je temeljem pisanog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke F. K. od l7. svibnja 2021., utvrđena granica između k.č. br. 258/1 i 258/3 k.o. P., da je na k.č. br. 258/1 i 258/3 k.o. P. sagrađena ugrađena stambena zgrada na tri razine i to: prizemlje, I kat i mansarda, da je zgrada sagrađena bez građevinske dozvole i nije ozakonjena u postupku za ozakonjenje nezakonito izgrađene zgrade, da se na k.č. br. 258/1 k.o. P. nalazi i prizemni "stari" dio zgrade, obojan u žuto (kojeg je vještak mjerničke struke interpolirao na skici postojećeg stanja a sve prema ucrtanoj zgradi iz Izvoda iz katastarskog plana), da u naravi dio "stare" zgrade koji ulazi u novi dio zgrade, ne postoji jer je srušen, da "stara" zgrada ima odvojen ulaz i od novog dijela je odvojena zidom nove zgrade, da je vještak crvenom linijom obilježio liniju između k.č. br. 258/1 i 258/3 k.o. P., koja u naravi prolazi kroz zračni prostor dnevnog boravka na razini prizemlja, spavaće sobe na razini I kata i dijela stepenica koje prolaze kroz tri etaže,

 

- da iz nalaza i mišljenja istog vještaka proizlazi da je i u soluciji rušenja i u soluciji  fizičke diobe zgrade neophodno izvesti građevinske radove koji neće utjecati na stabilnost okolnog i drugog zemljišta, ispunjavanje temeljnih zahtjeva drugih građevina, niti ugroziti život i zdravlje ljudi, a da bi se dvije parcele odvojile kroz zračni prostor zgrade, da bi neophodno bilo izvesti nove odvojene temelje, odvojene nosive zidove deb. 25 cm koji će prihvatiti međukatnu arm. bet. ploču i krovnu arm. bet., nakon što se one po liniji razgraničenja izrežu, te limarijom riješiti prokišnjavanje između njih, a da bi se tek nakon toga moglo pristupiti uklanjanju tužiteljevog dijela zgrade, sve u skladu s Glavnim projektom uklanjanja, nakon čega bi tuženiku ostao nefunkcionalan prostor, pogotovo na I katu, jer nema stepenica,

 

- da iz nalaza vještak proizlazi da ukupna bruto razvijena površina cijele zgrade sa "starim" dijelom (sagrađene na k.č. br. 258/1 i 258/3 k.o. P.), iznosi 345,05 m2, da dio koji je na parceli tužitelja iznosi 277,93 m2, a dio koji je na parceli tuženika 67,12 m2, da je novi dio zgrade u cjelini jedna stambena jedinica i nije moguća fizička podjela na uporabljive cjeline, već samo civilna, a da razvrgnuće nelegalne, izvanknjižne građevine koja je sagrađena na dvije čestice u različitom vlasničkom statusu, nije moguće te da bi bilo najbolje da tuženik proda tužitelju k.č. br. 258/3 k.o. P. ili suprotno.

 

10. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se odredbama čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV), sud prvog stupnja ocjenjuje da je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju izvatkom-vlasničkim listom iz kojeg proizlazi da je vlasnik sporne k.č.br. 258/1, da je tužitelj dokazao da se njegova stvar nalazi u tuženikovom suposjedu, odnosno da je tuženik u suposjedu predmetne nekretnine u vlasništvu tužitelja, a da tuženik, s druge strane, nije dokazao da se on više ne nalazi u suposjedu navedene nekretnine ili da je isti na valjani način prepustio tužitelju, slijedom čega usvaja postavljeni tužbeni zahtjev na predaju sporne nekretnine tužitelju i presuđuje kao u izreci pobijane presude pod točkom I.

 

11. U žalbenom stupnju postupka tuženik prije svega upire na to da je pobijanom odlukom sud prvog stupnja odlučio o tužbenom zahtjevu u kojem već postoji pravomoćna sudska odluka (jer je tužitelj uveden u posjed sporne nekretnine  u ovršnom postupku koji se vodio pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem Ovr-1706/12), upirući i na to da je ovrha ispražnjenjem i predajom nekretnine provedena na način da je nekretnina k.č.br. 258/1 k.o. P. predana tužitelju u posjed slobodna od osoba i sa dijelom stvari treće osobe, gdje je naznačeno da će tužitelj i tuženik biti u suposjedu predmetne nekretnine, uz tvrdnju da je sud time pogrešno primijenio materijalno pravo (jer je naložio tuženiku predaju posjeda koji je već predan te da tužitelj ima suposjed nekretnine). Žalbenim navodima ukazuje na pogrešan zaključak da bi tuženik bio posjednik tužiteljevog (a i svojeg) dijela nekretnine, s obzirom na to da iz samog priznanja tužitelja proizlazi da je isti ušao u posjed nekretnine 18. studenog 2015. te da prije podnošenja ove tužbe i tijekom ove parnice tužitelj nije tvrdio da mu je tuženik oduzeo ili ga onemogućavao u posjedu nekretnine, a da se u posjedu iste (kada je tužitelj stekao nekretninu), a i danas, nalaze roditelji tuženika koji su gradili sporni objekat, dok tuženik sa svojom obitelji živi od 2013. u R., ističući da je on pomoćnik u posjedovanju, a ne posjednik, budući da ne izvršava nikakvu svoju vlast – ne živi u predmetnoj nekretnini, ne plaća režije za istu, nema niti ključeve, već tek povremeno posjećuje svoje roditelje.

 

12. Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a, propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, dok je odredbom čl. 162. st. 1. ZV-a, propisano da u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, da bi ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

13. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZV-a, propisano je da predmet prava vlasništva i drugih stvarnih prava može biti svaka pokretna (pokretnina) ili nepokretna stvar (nekretnina), osim onih koje nisu za to sposobne, dok je odredbom čl. 3. st. 1. ZV-a, propisano da su sposobne biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava sve stvari, osim onih kojima njihove naravne osobine ili zakonske odredbe priječe da pripadaju pojedincu.

 

14. Cijeneći naprijed citirane zakonske odredbe, po stavu ovoga suda drugog stupnja, pogrešno sud prvog stupnja zaključuje o pravu tužitelja zahtijevati od tuženika predaju predmetne nekretnine u isključivi posjed.

 

15. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj zatraženu sudsku zaštitu temelji na vlasničkoj tužbi, kojom vlasničkom tužbom se ne može tuženiku nalagati nemoguća činidba, tj. da preda tužitelju kao vlasniku stvar koja zbog svojih osobina (pravnih i fizičkih), ne može pripasti pojedincu.

 

16. Treba obrazložiti da je prvostupanjski sud na temelju dokaza koje je izveo uvidom u cjelokupni spis koji se vodio pred istim sudom pod poslovnim brojem Ovr-1706/12 (rukovodeći se pri tome prije svega sadržajem zapisnika o provedbi ovrhe od 18. studenog 2015.), saslušanjem svjedokinje i stranaka te izvedenim geodetskom i građevinskim vještačenjem, utvrdio da se na spornoj nekretnini k.č. br. 258/1 k.o. P. (nesporno vlasništvo tužitelja), uz manji objekt ("kućicu"), koji je prilikom provedbe ovrhe predan u posjed tužitelju (tamo kao ovrhovoditelju), nalazi još jedan objekt (kuća), koji se prostire na dvije parcele i to na 258/1 i 258/3 k.o. P., s time da se na k.č. br.  258/1, nalazi cca 80 m2 kuće, dok se ostatak kuće nalazi na k.č. br. 258/3 "u vlasništvu, a i u posjedu treće osobe", kako je to zapisnički konstatirano, kao što je zapisnički konstatirano i to da su ulazna vrata te kuće sa strane nekretnine k.č. br. 258/1, da je ključeve ulaznih vratiju tuženik (kao treća osoba) prilikom provedbe ovrhe predao zastupniku tužitelja (kao ovrhovoditelja), temeljem kojih dokaza je prvostupanjski sud utvrdio i to da dio koji pripada tužitelju (kao ovrhovoditelju), nije fizički odvojen od ostatka kuće koji pripada tuženiku (kao trećoj osobi), tako da je zapisnički prilikom provedbe ovrhe konstatirano i to da će u naravi tuženik (kao treća osoba) i tužitelj (kao ovrhovoditelj), biti u suposjedu navedene nekretnine.

 

17. Dakle, temeljem cjelokupnog sadržaja navedenog zapisnika, pa tako i onog dijela u kojem je konstatirano da je sporna nekretnina (k.č. br. 258/1 k.o. P.) "predana ovrhovoditelju (ovdje tužitelju) slobodna o osoba i sa dijelom stvari treće osobe (ovdje tuženika), tako da će u naravi tuženik (kao treća osoba) i tužitelj (kao ovrhovoditelj), biti u suposjedu navedene nekretnine", pravilno sud prvog stupnja donosi zaključak glede pasivne legitimacije tuženika kao osobe u čijem se suposjedu nalazila stvar vlasništvo tužitelja (sporna nekretnina), još od njezine predaje tužitelju u ovršnom postupku, koju nekretninu tužitelj nesporno faktično ne koristi, niti ju može koristiti, jer nekretninu koriste za stanovanje roditelji tuženika, pa suposjed u konkretnoj situaciji nije moguć, kako to proizlazi iz sadržaja spisa, što u činjeničnim navodima tužbe tvrdi i sam tužitelj.

 

18. Međutim, u takvim činjeničnim i pravnim okolnostima, neovisno o pravilno utvrđenim naprijed navedenim činjenicama, prvostupanjski sud je usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva, pogrešnom primjenom odredaba čl. 161. i 162. ZV-a, zaključio o obvezi tuženika na predaju sporne nekretnine tužitelju u isključivi posjed.

 

19. Naime, imajući u vidu da je u ovršnom postupku, nakon dosude sporne nekretnine tužitelju, nekretnina predana tužitelju na način da je u jednom njezinom dijelu (kući koja je dijelom sagrađena i na spornoj čestici na kojoj se nalaze i ulazna vrata u kuću), ostala u suposjedu stranaka, pri čemu je i u činjeničnim navodima tužbe određeno navedeno da se radi o suposjedu koji je "nemoguć" (jedna stambena i građevinska cjelina koju nije moguće podijeliti budući je sagrađena na dvije čestice), tada upravo zbog toga što se radi o predaji posjeda nekretnine koja je tužitelju već bila predana u suposjed (jer mu na drugi način niti nije mogla biti predana), tužitelj u ovom parničnom postupku (pokrenutom skoro tri godine nakon predmetne ovrhe), u kojem razdoblju se predmetna nekretnina ni na koji način nije izmijenila (niti u građevinskom, niti u pravnom smislu), ne može zahtijevati da mu se ta ista nekretnina (koja je već bila predmetom ispražnjenja i predaje), sada preda u isključivi posjed, na koji način mu nije mogla biti predana niti u ovršnom postupku jer se i tada, ali isto tako i sada, radi o jednoj stambenoj i građevinskoj cjelini koju nije moguće fizički podijeliti.

 

20. Stoga, osnovano tuženik žalbenim navodima upire na to da se u konkretnom slučaju radi o predaji posjeda nekretnine koja je tužitelju već bila predana u ovršnom postupku, koju mu, stoga, u ovom parničnom postupku nije moguće predati na drugačiji način od onoga na koji mu je već bila predana, dakle, u suposjed (a ne isključivi posjed), pri čemu tužitelj niti u tužbi, niti tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazivao da mu tuženik taj suposjed priječi, s time da u ovom postupku niti ne postavlja zahtjev za predaju nekretnine u suposjed, dok to što nekretninu faktično ne koristi iz razloga, kako sam tvrdi, što nekretninu nije moguće zajednički koristiti, ne može ići na teret tuženika, s obzirom na to da je tužitelj u ovršnom postupku kupio upravo takvu nekretninu, koju mu je (kao jednu građevinsku cjelinu koju nije moguće fizički podijeliti), bilo moguće predati samo u suposjed, na koji način mu je istu jedino moguće predati i sada, što tužitelj u ovom postupku ne traži.

 

21. Slijedom svega obrazloženog, imajući u vidu činjenice i dokaze na kojima je tuženik temeljio osnovanost svojih prigovora koje je suprotstavio zahtjevu tužitelja za predajom u posjed predmetne nekretnine (slobodne od osoba i stvari), po stavu ovoga suda, bilo je osnova za zaključak o osnovanosti prigovora tuženika.

 

22. Slijedom svega obrazloženog, pogrešno je prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaza zaključio o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva na predaju tužitelju u isključivi posjed sporne nekretnine.

 

23. Radi svega naprijed navedenog, kako iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka, po stavu ovoga suda, ne proizlazi osnovanim postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, valjalo je žalbu tuženika prihvatiti te temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, pravilnom primjenom materijalnog prava, preinačiti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki I.1. izreke ove drugostupanjske presude.

 

24. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, osnovana je žalba tuženika kada osporava odluku o troškovima postupka, pa je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

 

25. Kako tužitelj nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku je valjalo dosuditi zatražene troškove parničnog postupka, s time da je kao temelj za određivanje naknade troškova tuženiku uzet u obzir njegov zahtjev u kojem je određeno na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, naveo troškove za koje traži naknadu (list 124 spisa).

 

26. Slijedom obrazloženog, tuženiku su u okviru postavljenog zahtjeva, priznati zatraženi troškovi koji se odnose na njegovo zastupanje po punomoćniku odvjetniku, sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022 i 126/22, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora (20.000,00 kuna / 2.654,46 eura) i to za sastav odgovora na tužbu i dva obrazložena podneska (30. prosinca 2019. i 7. studenog 2022.),  po Tbr. 8. t. 1. Tarife, u iznosu od 199,08 eura za svaki podnesak, što je ukupno 597,24 eura, za pristup na šest ročišta po Tbr. 9. t. 1. Tarife (23. siječnja 2019., 6. veljače 2020., 10. lipnja 2020., 24. srpnja 2020., 2. veljače 2023. i 2. ožujka 2023.), u iznosu od po 199,08 za svako ročište, što je ukupno 1.194,48 eura, zatim za pristup na jedno ročište po Tbr. 9. t. 2. Tarife (6. prosinca 2018.), u iznosu od 99,54 eura  te za pristup na dva uviđaja po Tbr. 9. t. 7. Tarife (19. rujna 2019. i 28. lipnja 2022.), u iznosu od po 199,08 za svako ročište, što je ukupno 398,16 eura, sve to u skladu s Tbr. 42. i Tbr. 50., što je ukupno 2.289,42 eura, a uvećano za PDV po stopi od 25% u iznosu od 572,36 eura, sveukupno iznosi 2.861,78 eura. Tuženiku nije dosuđen trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu, jer nije dokazao da je navedeni trošak podmirio, s time da mu nije dosuđen niti trošak  za pristup na ročište za objavu presude, jer na navedeno ročište punomoćnik tuženika nije pristupio.

             

27. S obzirom na navedeno, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom III. izreke te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.861,78 eura (točka I.2. izreke ove odluke).

 

28. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbama čl. 166. st. 2. i čl. 154. st.1. ZPP-a, budući je tuženik u cijelosti uspio sa žalbom. Tako je tuženiku u okviru postavljenog zahtjeva, dosuđen trošak za sastavljanje žalbe prema Tbr. 10. t. 1., Tbr. 42. i 50. Tarife, zajedno s pripadajućim PDV-om, u iznosu od ukupno 311,07 eura, čemu je pribrojen trošak plaćene sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 73 eura, tako da je tuženiku ukupno dosuđen žalbeni trošak u iznosu od 384,07 eura (točka II. izreke).

 

29. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 20. svibnja 2024.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                           

      Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.