1

Poslovni broj Gž-685/2024-2

 

 

Poslovni broj Gž-594/2024-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja, D. O. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku R. R., odvjetniku iz K., protiv tuženice M. B. iz K., OIB: ..., zastupane po punomoćnici S. D.-P., odvjetnici iz K., radi smetanja posjeda, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 19 Psp-11/2023-10 od 21. prosinca 2023., 20. svibnja 2024.

 

 

r i j e š i o  j e

             

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 19 Psp-11/2023-10 od 21. prosinca 2023.

 

 

Obrazloženje

 

                1. Rješenjem suda prvog stupnja, točkama I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tuženica kao predstavnica suvlasnika stambeno poslovne zgrade br. 2/a i dvorišta smetala tužitelja D. O. iz K., OIB: ... u zadnjem mirnom posjedu ulaza na njegovu nekretninu kč.br.1276/1 Voćnjak u ulici ... sa 116 m2 iz zk.ul.11343 k.o. K. na način da je 31. srpnja 2023. prvo pokušala zabraniti mu postavljanje kliznih vrata na njegovoj nekretnini, a potom sama ili po trećim osobama postavila dvije betonske posude za cvijeće ispred ulaza kako bi mu onemogućila korištenje prava provoza te za uspostavom posjedovnog stanje kakvo je bilo prije učinjenog smetanja, uklanjanjem dvije betonske posude za cvijeće ispred kolnog ulaza na nekretninu tužitelja i zabranom takvog ili slično smetanja  posjeda služnosti provoza a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka. Točkom II izreke naloženoj je tužitelju da tuženici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 497,71 eur-a.

 

2. Protiv tog rješenja žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) .

 

3. U podnesenoj žalbi tvrdi da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da ne bi bio u posljednjem mirnom posjedu prava prolaza po spornoj nekretnini i da ga u posljednja dva mjeseca nitko nije smetao u tom posjedu. Vaze za cvijeće (žardinjere) koje su se nalazile na ulazu da je micao i vraćao te da ih je tuženica sama ili putem drugih stanara vratila i onemogućila mu ulaz i izlaz na njegovu nekretninu. Pasivna legitimacija tuženice da proizlazi iz osobnog komuniciranja  s tužiteljem i osobne zabrane.

 

4. Predlaže uvaženje žalbe.

 

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da nije osnovan prigovor prekluzije jer je sama tuženica potvrdila da su se postavljala klizna vrata i vodio razgovor između nje i tužitelja, koje radnje tužitelj smatra činom smetanja posjeda, krajem srpnja 2023., pa kako ne postoji dokaz da se navedeni događaj dogodio prije 31. srpnja 2023., prihvaćanjem tvrdnje tužitelja utvrdio je da se to događalo 31. srpnja 2023. i da do podnošenja tužbe nije protekao rok od 30 dana, u smislu odredbe članka 21. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014: dalje-ZV),

 

- da je tužitelj prije događaja iz tužbe, 31. srpnja 2023., koristio spornu nekretninu kčbr. 1276/2 k.o. K. za dovoza šljunka na kčbr. 1276/1 k.o. K., što suvlasnici te čestice nisu trebali trpjeti, ali nisu spriječili, iako je barem suvlasnik K. S. o tome imao saznanja, te da je faktičkim vršenjem sadržaja stvarne služnosti provoza tužitelj stekao posljednji mirni posjednik prava služnosti provoza po toj nekretnini, u smislu odredbe članka 16. stavak 5. ZV-a u vezi sa člankom 10. stavak 5. ZV-a za korist svoje kčbr. 1276/1 k.o. K., kao povlasne,

 

- da tuženica nije smetala tužitelja u posjedu postavljanjem betonskih posuda za cvijeće ispred ulaza jer su tužitelj i svi saslušani svjedoci potvrdili da su se te posude nalazile na istome mjestu dugi niz godina, dok je sam tužitelj izjavio da bi ih svaki puta kada je tuda prolazio odmaknuo. Osim toga i iskazom svjedoka D. P., očevica događaja koji je postavljao ogradu za tužitelja potvrđeno je da su se betonske posude i kontejneri u vrijeme postavljanja ograde nalazili na istom mjestu ispred ograde, gdje se i sada nalaze,

 

- da je tuženica kod tužitelja negodovala zbog izrade ograde, ali ga nije pokušala zaustaviti niti zabraniti mu izvođenje radova na njezinom postavljanju pa da ta verbalna izjava ne predstavlja čin smetanja. Sve i da je tužitelju doista i rekla da ne smije postavljati ogradu i dirati kontejnere, to ne bi imalo značaj verbalno uznemiravanje posjeda stvarne služnosti provoza jer da bi određena verbalna zabrana imala značaj smetanja posjeda stvarne služnosti mora biti takvog sadržaja i intenziteta da kod tužitelja, kao i kod svake prosječne osobe, izazove strah za vlastiti tjelesni integritet koji za posljedicu ima odvraćanje od daljnjeg faktičnog izvršavanja sadržaja služnosti, odnosno promjenu ranijeg posjedovnog stanja, o čemu se u ovom predmetu ne radi.

 

              8. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga, utvrđeno je da tijekom prvostupanjskog postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a koji se primjenjuje u vezi s odredbom članka 381. i 438. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno na koje ukazuje tužitelj.

 

              9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio sve bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev i to utvrđenje suda prvog stupnja bitnim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje. Tužitelj, kao posljednji mirni posjednik prava služnosti prolaza ne ostvaruje pravo na sudsku zaštitu jer nije  utvrđeno da bi tuženica počinila čin smetanja koji bi opravdavao tu zaštitu.

 

10. Naime, analizom svih provedenih dokaza sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tuženica nije smetala tužitelja u posljednjem mirnom posjedu djela zemljišta ispred novopostavljenih ulaznih vrata na njegovoj nekretnini, postavljanjem kamenih posuda za cvijeće, jer ni sam tužitelj nije naveo da je upravo tuženica stavila te vaze na predmetni prolaz već je potvrdio da se te posude i kontejneri nalaze na istom mjestu desetak godina i da ih je u svrhu prolaza po tom dijelu nekretnine do svoje kat. čestice (četiri do pet puta godišnje) svaki puta on sam maknuo i nakon toga vratio na isto mjesto.

 

11. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da negodovanje tuženice zbog postavljanja ograde ne predstavlja čin smetanja, u smislu odredbe članak 22. stavak 1. ZV-a u vezi sa odredbom članka 21. stavak 1. ZV-a. Osim toga pravilno zaključuje prvostupanjski sud i da je tuženica izričitom izjavom i zabranila tužitelju postavljanje ograde, a što nije, ni to ne bi predstavljalo verbalni čin smetanja posjeda u situaciji kada je tužitelj nastavio s izvođenjem radova. Da bi se verbalna zabrana mogla smatrati smetanjem posjeda koje bi opravdavalo sudsku zaštitu trebala bi biti izrečena u obliku vrlo ozbiljne prijetnje koja bi i kod druge strane izazvati posljedicu odustanka od daljnjeg vršenja posjedovnog čina.

 

12. Budući da nije utvrđeno da bi tuženica smetala tužitelja u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti prolaza nisu ispunjene zakonske pretpostavke za udovoljenje tužbenom zahtjevu, u smislu odredbe članka 22. ZV-a i svi žalbeni navodi su neosnovani.

 

13. Pravilna je i odluka suda o troškovima postupka i to utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

 

13. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 380. stavka 1. točka 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 438. ZPP-a potvrđeno je pobijano rješenje i odlučeno kao u izreci.

 

 

U Rijeci 20. svibnja 2024.

 

 

       Sutkinja

    Brankica Malnar, v.r.