1

Poslovni broj Gž-476/2024-3

Poslovni broj Gž-476/2024-3

 

                                  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

             P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz R. S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici L. H., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 30 Pn-2506/14-37 od 29. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 30 Pn-2506/14-37 od 29. veljače 2016. potvrđuje u točki I. izreke, točki II. izreke za iznos od 5.760,17 eur/43.400,00 kn[1] s kamatama i dosuđujućem dijelu točke III. izreke.

 

              II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana presuda u točki II. izreke za iznos od 9.463,14 eur/71.300,00 kn s kamatama, odbijajućem dijelu točke III izreke za iznos od 615,62 eur/4.638,38 kn s kamatama i točki IV. izreke i sudi:

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati i daljnji iznos od 9.463,14 eur/71.300,00 kn s kamatama, te da tužitelju naknadi i daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 615,62 eur/4.638,38 kn s kamatama.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 541,04 eur/4.076,50 kn.

 

              III  Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 154,29 eur/1.162,50 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1904/2019-3 od 24. lipnja 2021. odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 30 Pn-2506/14-37 od 29. veljače 2016. u točkama I., II. i III. izreke (stavak prvi izreke). Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačena je odluka o parničnom trošku sadržana u točki IV. izreke citirane presude na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 541,04 eur/4.076,50 kn (stavak drugi izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka (stavak treći izreke). 

 

2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1554/2022 od 7. veljače 2024. usvojena je ustavna tužba i ukinuta citirana presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1904/2019-3 od 24. lipnja 2021. (točka I. izreke) te je predmet vraćen Županijskom sudu u Rijeci na ponovni postupak (točka II. izreke).

 

3. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi štetu u iznosu od 3.450,79 eur/ 26.000,00 kn uz zateznu kamatu (točka I. izreke), dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (točka II. izreke). Tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 582,20 eur/4.386,62 kn (točka III. izreke). U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja presuda, a propušteno je navesti u točki izreke citirane presude. Tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 541,04 eur/4.076,50 kn (točka IV. izreke).

 

4. Protiv prvostupanjske presude stranke su podnijele žalbe iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) i predložile da se prvostupanjska presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio osnovanost žalbenih razloga tuženika i predložio da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

 

5.1. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

 

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti (18.674,10 eur/140.700,00 kn uz zateznu kamatu), a koja povreda se odnosi na životno neprihvatljive uvjete boravka u zatvorima za vrijeme izdržavanja kazne zatvora.

 

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da se tužitelj od 28. ožujka 2008. nalazi u zatvorskim ustanovama Republike Hrvatske (RH) odnosno u Zatvoru u Z., Zatvorskoj bolnici u Z. i Zatvoru u P. – P. radi izdržavanja kazne zatvora zbog počinjenih određenih kaznenih dijela. Nespornim je prvostupanjski sud utvrdio da su navedene zatvorske ustanove prekapacitirane zatvorenicima. U odnosu na vrijeme boravka tužitelja u navedenim zatvorskim ustanovama od 28. ožujka 2008. do 10. veljače 2012. prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj boravio u zatvorskim sobama s još pet-sedam zatvorenika, kada mu nije omogućeno korištenje 4 m2 prostora, a u kojim sobama nije postojao odvojen sanitarni čvor, odnosno naknadno da je koristio sobe s odvojenim sanitarnim čvorom. U odnosu na mogući boravak na otvorenom prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelju bilo omogućeno boraviti na otvorenom prostoru zatvora najmanje dva sata dnevno, time da je imao mogućnost praćenja TV programa u sobama, kao i nabavljanje i naručivanje obroka iz kuhinje te korištenje knjižnice u zatvoru. U odnosu na razdoblje od 10. veljače 2012. pa nadalje, prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj premješten u sobe s toaletom kada je iste koristio zajedno s drugim zatvorenicima (pet-sedam zatvorenika), odnosno s jedan-dva zatvorenika, a u kojem razdoblju je mogao i imao pravo boravka izvan zatvorske sobe (dva sata dnevno), mogućnost igranja stolnog tenisa ili boravka u zajedničkim prostorijama zatvora (dnevni boravak), kao i mogućnost slobodnog kretanja unutar zatvorskog odjela.

 

9. Slijedom opisanih utvrđenja prvostupanjski je sud primjenom čl.9. st.1., čl.14. i čl.74. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99, 55/00, 59/00- ispravak, 129/00, 59/01, 67/01 -ispravak, 11/02-ispravak, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11 -odluka i rješenje USRH-U-I-3843/2007, 129/11, 56/13 i 150/13; dalje ZIKZ) te primjenom čl.19. st.1. i 2. i čl.1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te obvezao tuženika da tužitelju isplati pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 3.450,79 eur/26.000,00 kn, koji iznos se odnosi na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja u razdoblju od 28. ožujka 2008. do 10. veljače 2012. kada uvjeti njegovog boravka u zatvoru nisu zadovoljavali potrebe životnog standarda, time da je prethodno prihvaćanju navedenog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud odbio prigovor zastare uz obrazloženje da je takav prigovor neosnovan, jer da povreda prava osobnosti tužitelja predstavlja trajno stanje, a tužitelj se još uvijek nalazi na izdržavanju kazne zatvora.

 

10. Odbijajući preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski je sud u obrazloženju presude naveo da provedeni dokazi ne potvrđuju osnovanost tužbenog zahtjeva, bez obzira što tužitelju za vrijeme boravka u zatvorskim ustanovama nije osiguran prostor od 4 m2, jer mu je s druge strane bilo omogućeno bavljenje različitim aktivnostima te kretanje i boravak izvan zatvorske sobe, zbog čega da ne postoji dovoljno jaka povreda prava osobnosti koja bi rezultirala mogućnošću prihvaćanja tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno dosuđivanja neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. Stoga je prvostupanjski sud odbio preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu navedene štete i to za razdoblje od 10. veljače 2012..

 

11. Odluku o obvezi plaćanja zatezne kamate prvostupanjski je sud temeljio na čl.1103. ZOO-a, a odluku o troškovima parničnog postupka na odredbama čl.154. st.2. i čl.155. ZPP-a.

 

12. Tužitelj je u žalbi naveo da je prvostupanjski sud donošenjem presude počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, dok je tuženik u žalbi istaknuo žalbeni razlog počinjene bitne povrede parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. t. 1. ZPP-a, međutim, ne konkretizirajući niti jednu bitnu povredu parničnog postupka, pa odlučujući o takvim žalbenim razlozima stranaka ovaj sud nije utvrdio osnovanost istih jer sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude ne potvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, a provedeni dokazni postupak ne potvrđuje ni da je prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

13. Tuženik je u žalbi osporio pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda u odnosu na odbijanje prigovora zastare navodeći da je prvostupanjski sud trebao djelomično prihvatiti navedeni prigovor primjenom čl.230. ZOO-a, a primjenom koje zakonske odredbe da bi gotovo u cijelosti bio u zastari dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu neimovinske štete tužitelja za razdoblje boravka u Zatvoru u Z.. U odnosu na prihvaćeni tužbeni zahtjev tužitelja u žalbi je tuženik osporio pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda navodeći da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ne postoji protupravnost, štetna radnja, niti uzročna veza između boravka tužitelja u zatvorskim ustanovama i nastale (nedokazane) štete. Tuženik je naveo i da nemogućnost osiguranja tužitelju da u zatvorskoj sobi koristi 4 m2 prostora, sama za sebe, nije osnova za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja, a da iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj dokazao da je pretrpio povredu prava osobnosti odnosno povredu dostojanstva i integriteta, zbog čega da se ne radi o takvoj težini povrede koja bi opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade prema čl.19. st.1. i 2. i čl.1100. ZOO-a. Zaključno je tuženik u žalbi naveo da je prvostupanjski sud tužitelju dosudio previsoki iznos novčane naknade.

 

14. Tužitelj je u žalbi osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava naveo da je prvostupanjski sud pogrešno odbio dio tužbenog zahtjeva, pogrešno prosuđujući moguću kompenzaciju uvjeta boravka u zatvorskoj sobi s drugim zatvorskim prostorijama, pri čemu da nije prosuđivao čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06, 13/17; dalje Konvencija). Osim toga, tužitelj je u žalbi naveo da prvostupanjski sud nije cijenio utvrđenu činjenicu koja se odnosi na neodvojenost sanitarnog čvora i zatvorske sobe, niti je cijenio preostale uvjete boravka u zatvorskim ustanovama, a koji se odnose na održavanje higijene zatvorenika, nedostatak tople vode, neodržavanost i neurednost sanitarnih prostorija. Tužitelj je u žalbi naveo i da prvostupanjski sud nije cijenio ni uvjete boravka u Zatvorskoj bolnici u Z., koji da su također bili neprimjereni, niti je cijenio da je tužitelj za vrijeme izdržavanja kazne zatvora bio omalovažavan zbog nacionalne pripadnosti. U odnosu na dosuđenu visinu neimovinske štete tužitelj je osporio pravilnost primjene čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a navodeći da mu je prvostupanjski sud dosudio prenisku novčanu naknadu.

 

15. Prvenstveno je za istaknuti da je neosnovan tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine.

 

16. Naime, po ocjeni ovoga suda šteta dospijeva i rok zastare počinje teći prestankom loših uvjeta smještaja u određenoj ustanovi za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne.

 

17. U konkretnom slučaju, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su loši uvjeti smještaja tužitelja postojali u vrijeme kada je tužitelj kaznu zatvora izdržavao u Zatvoru u Z. i Zatvoru u P.-P., odnosno u vremenskom razdoblju od 28. ožujka 2008. (od određivanja istražnog zatvora) do 10. veljače 2012. (do premještaja na VI zatvorski odjel Zatvora u P.-P.), pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2. listopada 2013., nije protekao rok zastare propisan odredbom čl. 230. ZOO-a.

 

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelju od 28. ožujka 2008. do 10. veljače 2012. bilo  povrijeđeno pravo osobnosti, budući da u tom razdoblju smještaj tužitelja nije bio u skladu s pozitivnim propisima, jer kvadratura soba u kojima je bio smješten te broj zatvorenika s kojima je bio u njima, značajno odstupa od one propisane odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ-a.

 

19. Naime, utvrđeno je da je tužitelj od 28. ožujka 2008. do 29. listopada 2010. izdržavao mjeru istražnog zatvora u zatvorskim sobama broj 7, 11, 15, 23 i 37, I. i II. zatvorskog odjela Zatvora u Zagrebu, te da sve te sobe imaju površinu od 21,10 m2, volumen od 49,80 m3, četiri prozora visine 86 cm i širine 67 cm i ukupne površine od 3,20 m2, sanitarni čvor odvojen od ostatka sobe zidom visine 180 cm, opremljen toaletom, ogledalom s umivaonikom i priključcima za toplu i hladnu vodu.

 

20. Tužitelj je te sobe dijelio s još pet do šest zatvorenika - što znači da je imao na raspolaganju 3,51 m2 i 8,3 m3 odnosno 3,01 m2 i 7,11 m3 osobnog prostora, ovisno o broju zatvorenika s kojima je u njima dijelio smještaj. Nakon što je 29. listopada 2010. započeo izdržavati kaznu zatvora tužitelj je prvobitno bio smješten u sobi broj 92, V. zatvorskog odjela Zatvora u Z. (Centar), koja je iste površine, volumena i kvalitete opremljenosti kao i gore navedene sobe tog zatvora, a tužitelj ju je dijelio s još pet do sedam zatvorenika, što znači da je imao na raspolaganju 3,51 m2 i 8,3 m2 odnosno 2,63 m2 i 6,25 m3 osobnog prostora, ovisno o broju zatvorenika s kojima je dijelio smještaj u toj sobi.

 

21. Tužitelj je potom kaznu zatvora nastavio izdržavati u Zatvoru u P.-P., iz čijeg je dopisa razvidno da je u tom zatvoru kaznu zatvora izdržavao od 30. studenoga 2010. do 12. lipnja 2012. i ponovno od 19. srpnja 2012. do 8. travnja 2014., kada je bio smješten:

 

- od 30. studenoga 2010. do 30. ožujka 2011. u sobi broj 10, I. zatvorskog odjela, površine 20,5 m2, volumena 57,4 m3, s toaletom u sobi površine 2,15 m2 i volumena 6 m3, koju je tužitelj dijelio s još šest do sedam zatvorenika, što znači da je (umanjeno za površinu i volumen toaleta) imao na raspolaganju 2,62 m2 i 7,34 m3 odnosno 2,29 m2 i 6,42 m3 osobnog prostora, ovisno o broju zatvorenika s kojima je dijelio smještaj u toj sobi;

 

- od 31. ožujka 2011. do 2. travnja 2011. u sobi broj 7, I. zatvorskog odjela, ukupne površine 9 m2, a volumen 25 m3, u što je uključen toalet površine 2,3 m2 (odvojenog od ostatka sobe pregradnim zidom visine 140 cm) i koju je tužitelj dijelio s još dva zatvorenika, što znači da je (umanjeno za površinu toaleta) imao na raspolaganju 2,23 m2 osobnog prostora;

 

- od 3. travnja 2011. do 9. veljače 2012. u sobi broj 1, V. zatvorskog odjela, površine 10,2 m2 i volumena 28,5 m3 s toaletom u sobi površine 3,7 m2 i volumena 10,3 m3, koju je tužitelj dijelio s još jednim do dva zatvorenika, što znači da je (umanjeno za površinu i volumen toaleta) imao na raspolaganju 3,25 m2 i 9,1 m3 odnosno 2,16 15 m2 i 6,06 m3 osobnog prostora, ovisno o broju zatvorenika s kojima je dijelio smještaj u toj sobi;

 

- od 10. veljače 2012. do 12. lipnja 2012. u sobi broj 2, VI. zatvorskog odjela, površine 24,5 m2, volumena 68,5 m3 s toaletom u sobi površine 5 m2, volumena 14 m3, koju je tužitelj dijelio s još pet do sedam zatvorenika, što znači da je (umanjeno za površinu i volumen toaleta) imao na raspolaganju 3,25 m2 i 9,08 m3 odnosno 2,43 m2 i 6,81 m3 osobnog prostora, ovisno o broju zatvorenika s kojima je dijelio smještaj u toj sobi;

 

- od 19. srpnja 2012. do 17. lipnja 2013. u sobi broj 0, VI. zatvorskog odjela, površine 24,6 m2, volumena 69 m3 s toaletom u sobi površine 3,9 m2 i volumena 10,9 m3, koju je tužitelj dijelio s još šest do sedam zatvorenika, što znači da je (umanjeno za površinu i volumen toaleta) imao na raspolaganju 2,95 m2 i 8,3 m3 odnosno 2,58 m2, i 7,26 m3 osobnog prostora, ovisno o broju zatvorenika s kojima je dijelio smještaj u toj sobi;

 

- od 18. lipnja 2013. do 8. travnja 2014. u sobi broj 1, VI. zatvorskog odjela, površine 10,5 m2, volumena 30 m3 s toaletom u sobi površine 3,9 m2 i volumena 10,9 m3, koju je tužitelj dijelio s još jednim do dva zatvorenika, što znači da je (umanjeno za površinu i volumen toaleta) imao na raspolaganju 3,3 m2 i 9,55 m3 odnosno 3 m2 i 6,36 m3 osobnog prostora, ovisno o broju zatvorenika s kojima je dijelio smještaj u toj sobi.

 

22. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem suca izvršenja Županijskog suda u P.-P. broj: Ik I-206/12 od 31. listopada 2012. utvrđeno da je tužitelju tijekom izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u P. – P. povrijeđeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima propisano odredbom čl. 14. st. 1. t. 1. i čl. 74. st. 3. ZIKZ-a i naloženo Zatvoru u Puli otklanjanje navedene povrede uz zabranu njezina ponavljanja.

 

23. S tim u vezi, cijeneći provedene dokaze, da Zatvor u Z. nema zajednički dnevni boravak za zatvorenike, a da tijekom boravka tužitelja u I zatvorskom odjelu Zatvora u P. – P. tužitelju nije bilo omogućeno korištenje zajedničke prostorije za zatvorenike, da je u razdoblju od 28. ožujka 2008. do 10. veljače 2012., tužitelj raspolagao s između 3 i 4 m2 osobnog prostora, da je usprkos mogućnosti boravka dva sata odnosno četiri sata dnevno izvan zatvorske sobe tužitelj bio u zatvorskoj sobi preostali značajni dio dana, u kojoj sobi su u isto vrijeme zatvorenici i jeli i koristili sanitarni čvor, koji u Zatvoru u Z. nije bio u potpunosti fizički odijeljen od ostatka sobe, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je u opisanim okolnostima smještaj tužitelja značajno odstupao od uvjeta propisanih odredbom čl. 74. ZIKZ-a, čime je povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja na poštovanje njegovog ljudskog dostojanstva za vrijeme izvršavanja mjere istražnog zatvora i kazne zatvora u narečenom vremenskom razdoblju.

 

24. Do prestanka povrede tužiteljevih prava došlo je njegovim premještajem 10. veljače 2012. na VI. zatvorski odjel Zatvora u P. – P., od kada je tužitelj  imao mogućnost boravka dva sata dnevno izvan zatvorskog prostora i još dva sata dnevno prema rasporedu dnevnih aktivnosti kada je mogao igrati stolni tenis ili boraviti u dnevnom boravku te je imao mogućnost slobodnog kretanja unutar zatvorskog odjela i bio radno angažiran u zatvorskoj kuhinji, a kasnije i na utovaru i istovaru robe, što znači da tužitelj za vrijeme navedenih aktivnosti i radova nije morao boraviti cijelo vrijeme u zatvorskoj sobi. Tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-63/2018 od 16. srpnja 2019.

 

25. Međutim, osnovano se žalbenim navodima tužitelja ističe da je u primjeni odredbi čl. 19. i čl. 1100. ZOO-a tužitelju s osnove povrede prava osobnosti u razdoblju od 28. ožujka 2008. do 10. veljače 2012. dosuđena naknada štete u preniskom iznosu.

 

26. Naime, a kako se to navodi u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1554/2022 od 7. veljače 2024.: "U članke 23. i 25. Ustava, te u članak 3. Konvencije ugrađena je jedna od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Njome se potpuno zabranjuje mučenje i nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, neovisno o okolnostima i ponašanju žrtve (usporedi s, primjerice, odlukama Ustavnog suda broj: U-III-1267/2017 od 15. srpnja 2021.; broj: U-IIIBi-7361/2021 od 9. ožujka 2022.; i U-IIlBi- 2216/2021 od 29. ožujka 2022. /sve na www.usud.hr/; te presudama Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ donesenim u predmetima Labita protiv Italije [Vv], br. 26772/95, § 119., presuda od 6. travnja 2000.; Testa protiv Hrvatske, br. 20877/04, § 42., presuda od 12. srpnja 2007.; Longin protiv Hrvatske, br. 49268/10, § 51., presuda od 6. studenoga 2012.; Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, § 67., presuda od 4. prosinca 2014.; Muršić protiv Hrvatske, br. 7334/13, § 96., presuda od 20. listopada 2016.).

 

U kontekstu lišenja slobode, da bi patnja i poniženje koje je zatvorenik pretrpio potpali pod domašaj zabrane sadržane u člancima 23. i 25. Ustava i njima odgovarajućem članku 3. Konvencije, oni moraju nadilaziti neizbježni element patnje ili poniženja povezanog sa zatvorom (usporedi, primjerice, s predmetom ESLJP-a Aleksanyan protiv Rusije, br. 46468/06, § 135., presuda od 22. prosinca 2008.). Međutim, država je dužna osigurati provedbu mjere lišenja slobode u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru (vidi odluke Ustavnog suda broj: U-llIBi-890/2012 od 4. svibnja 2016., "Narodne novine" broj 54/16., i broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., "Narodne novine" broj 8/18.; te usporedi s, primjerice, predmetima ESLJP-a Testa protiv Hrvatske, navedeno, § 44.; te Muršić protiv Hrvatske, navedeno, § 99.)."

 

27. Pri tome je u razmatranju dostatnosti i primjerenosti dosuđenog iznosa zadovoljštine, uzeta u obzir sudska praksa ESLJP-a te su uzeti u obzir iznosi zadovoljština koje je zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane čl. 3. Konvencije u činjenično i pravno sličnim predmetima dosudio ESLJP, uzimajući u obzir i specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta (Ulemek protiv Hrvatske, br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019.; Muršić protiv Hrvatske, br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.; Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, presuda od 4. prosinca 2014.; Longin proti Hrvatske, br. 49268/10, presuda od 6. studenoga 2012.; Pilčić protiv Hrvatske, broj 3313806, presuda od 17. siječnja 2008.; Testa protiv Hrvatske, br. 20877/04, presuda od 12. srpnja 2007.; Senbauer protiv Hrvatske, br. 73786/01, presuda od 9. ožujka 2006.).

 

28. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju trpljenje i poniženje povezano s izvršavanjem mjere istražnog zatvora i izdržavanjem kazne zatvora u Zatvoru u Z. (od 28. ožujka 2008. do 29. studenoga 2010. – dvije godine, osam mjeseci i jedan dan, tj. ukupno 961 dan) i u Zatvoru u P. – P. (od 30. studenoga 2010. do 9. veljače 2012. – jedne godine, dva mjeseca i devet dana, tj. ukupno 429 dana) prešlo neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru, odnosno da je u postupku koji je prethodio tužitelj utvrđen žrtvom povrede zabrane zlostavljanja propisane čl. 23. st. 1. Ustava i čl. 3. Konvencije, ocjena je ovoga suda da je tužitelju za pretrpljenu povredu primjereno dosuditi naknadu u zatraženom iznosu od 9,29 eur/70,00 kn po danu, tj. u ukupnom iznosu od 12.913,93 eur/97.300,00 kn, odnosno i pored dosuđenog iznosa od 3.450,79 eur/26.000,00 kn, dosuditi i daljnji iznos od 9.463,14 eur/71.300,00 kn s kamatama.

 

29. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

 

29.1. Tužitelj je po osnovi i visini uspio u omjeru od 69%, a tuženik u omjeru od 31%, tako da je tužitelj u konačnici uspio u omjeru od 38% (69%-31%), pa mu na temelju odredbi iz čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a od potpunog troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji potpuni trošak je pravilno utvrđen prvostupanjskom presudom u iznosu od 3.152,16 eur/23.750,00 kn, pripada 38% od toga iznosa ili 1.954,34 eur/9.025,00 kn. Stoga je tužitelju pored dosuđenog troška u iznosu od 582,20 eur/4.386,62 kn dosuđen i daljnji trošak u iznosu od 615,62 eur/4.638,38 kn s kamatama, dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 541,04 eur/4.076,50 kn odbijen.

 

30. Tužitelj je u žalbenom postupku uspio u omjeru od 62% (žalbom presudu pobijao za iznos od 15.223,31 eur/114.700,00 kn uspio iznosom od 9.463,14 eur/71.300,00 kn), te mu je od zatraženog potpunog troška sastava žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) u iznosu od 1.500,00 kn i PDV u iznosu od 375,00 kn, odnosno ukupno 248,85 eur/1.875,00 kn, dosuđeno 62% od tog iznosa ili 154,29 eur/1.162,50 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

 

31. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 17. svibnja 2024.

 

     Predsjednik vijeća

       Duško Abramović, v.r.