- 1 -              Poslovni broj: Usž-683/2024-2

                             

Poslovni broj: Usž-683/2024-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Mire Kovačić, članica vijeća te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. T. iz Č., B. i H., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z. radi invalidske mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-2391/2023-4 od 6. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14

UsI-2391/2023-4 od 6. studenog 2023.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 141-02/23-03/03446402486, URBROJ: 341-99-06/2-23-3162 od dana 18. rujna 2023.

2.              Rješenjem tuženika od 18. rujna 2023. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., KLASA: UP/l141-02/20-03/03446402486, URBROJ: 341-18-06/2-20-33563 od 31. svibnja 2023. kojim se odbija zahtjev tužitelja za priznavanje prava na invalidsku mirovinu kao pripadniku borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane (dalje: HVO).

3.               Tužitelj pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga u bitnome ponavljajući navode iz tužbe. Ističe da je kao pripadnik HVO-a bio zatočen, što da je vidljivo iz potvrde-certifikata Međunarodnog crvenog križa, broj: BAZ-… od 5. lipnja 1993. te da bi se to svojstvo moralo cijeniti kod donošenja odluke. Citirajući članak 142. stavak 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, smatra da ima pravo na invalidsku mirovinu jer je bio zatočen, a takav stav je potvrdio i Europski sud za ljudska prava  u Strasbourgu (dalje: ESLJP) u predmetu Bulić protiv Republike Hrvatske. Navodi i da u upravnom postupku nije saslušan i nije mu omogućeno sudjelovanje u postupku. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev.

4.               Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5.              Žalba nije osnovana. 

6.              Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

7.               Iz spisa predmeta proizlazi da je upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pokrenut je zahtjevom tužitelja od 19. srpnja 2019. za određivanje mirovine na temelju članka 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17., dalje: Zakon). U upravnom postupku je utvrđeno da je tužitelj hrvatski državljanin i pripadnik HVO u razdoblju od 8. travnja 1992. do 12. srpnja 1993. i od 13. veljače 1995. do 22. travnja 1996., da nije ratni vojni invalid HVO-a po osnovi ranjavanja ili zatočeništva te da nije ratni vojni invalid HVO-a od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede. Iz dopisa tužitelja od 27. kolovoza 2019. proizlazi da tužitelj ne raspolaže rješenjem o statusu ratnog vojnog invalida nakon provedene kontrole zakonitosti korištenja prava u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, 82/09.) s klauzulom pravomoćnosti. U potvrdi Federacije Bosne i Hercegovine, Hercegovačko-neretvanske županije, Općine Č., Općinske službe za društvene djelatnosti, opću upravu i branitelje od dana 19. svibnja 2023. navodi se da se tužitelj ne nalazi u evidenciji kao ratni vojni invalid.

8.              Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa javnopravnog tijela i sudskog spisa te je na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, članak 39. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18.; dalje: ZOMO) i članak 142. stavke 1. i 2. Zakona koje je citirao u pobijanoj presudi.

9.               Pravo na invalidsku mirovinu pripadnicima borbenog sektora HVO-a iz članka 142. Zakona priznaje se pripadnicima borbenog sektora HVO-a, državljanima Republike Hrvatske kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva ili im je priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede. Navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene te zbog izostanka samo jedne od njih valja odbiti zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu.

10.               Tijekom upravnog postupka i upravnog spora tužitelj nije osporio činjenicu da mu nije priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini i da mu nije priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na  invalidsku mirovinu iz članka 142. Zakona.

11.               Nesporno je da je tužitelj kao pripadnik HVO bio zatočen, što proizlazi iz potvrde Međunarodnog crvenog križa broj: BAZ-… od 5. lipnja 1993., no za priznavanje prava na invalidsku mirovinu, samo ta činjenica nije relevantna jer tužitelj za priznavanje traženog  prava mora imati utvrđen status ratnog vojnog invalida po osnovi zatočeništva.

12.               Žalbene navode o nemogućnosti očitovanja o relevantnim okolnostima u upravnom postupku sud ocjenjuje neosnovanima. Tužitelj pogrešno poistovjećuje sudjelovanje stranke u postupku (koje se ostvaruje podnescima te sudjelovanjem stranke na usmenoj raspravi i pri provedbi dokaznih radnji), sa supsidijarnim dokaznim sredstvom izjave stranke. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj dopisom prvostupanjskog javnopravnog tijela od 23. srpnja 2019. bio pozvan dodatno se očitovati i dokazati svoje navode iz zahtjeva te mu je stoga omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku.

13.               Pravna stajališta iz presude ESLJP-a na koju se tužitelj poziva nisu primjenjiva u ovom predmetu jer se u ovom postupku nije pristupilo vještačenju radne sposobnosti tužitelja s obzirom na činjenicu da tužitelj ne ispunjava jednu od kumulativno propisanih pretpostavki iz članka 142. Zakona i članka 39. ZOMO-a.  

14.               Sud stoga žalbene navode tužitelja smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je  izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a.

15.               Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

U Zagrebu 16. svibnja 2024.

 

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan, v.r.