1                      Poslovni broj Gž-1876/2021-5

Poslovni broj Gž-793/2024-3

 

Poslovni broj Gž-1876/2021-5

Poslovni broj Gž-793/2024-3

 

 

U   I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća,  u pravnoj stvari tužiteljice L. H. iz O.,  OIB: ..., zastupane po punomoćnici S. H., odvjetnici iz O., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-922/2019-27 od 29. lipnja 2021. i dopunske presude istoga suda poslovni broj 15. P-922/2019-37 od 1. ožujka 2024., te rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-922/2019-39 od 20. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2024.

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-922/2019-27 od 29. lipnja 2021. potvrđuje u točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke te djelomično u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VII. izreke za iznos od 1.317,41 eur/9.926,00 kn[1] s kamatama.

 

r i j e š i o  j e

 

              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u točki VII. izreke presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-922/2019-27 od 29. lipnja 2021. za iznos od 62,91 eur/474,00 kn s kamatama (preko iznosa od 1.317,41 eur/9.926,00 kn do iznosa od 1.380,32 eur/10.400,00 kn) i rješava:

 

              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 62,91 eur/474,00 kn s kamatama.

 

Odbacuje se žalba tuženika protiv dopunske presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-922/2019-37 od 1. ožujka 2024. kao nedopuštena.

 

              Ukida se rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-922/2019-39 od 20. ožujka 2024.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

             

Obrazloženje

 

              1. Presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-922/2019-27 od 29. lipnja 2021. utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu broj ... od 28. rujna 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Z. P. – M. iz O., pod brojem: Ov-20.982/07, 3. listopada 2007., koji glasi: "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora" (točka I. izreke).

 

1.1. Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa kamata iznos od 1.463,03 eur/11.023,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II. izreke).

 

1.2. Utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 1. Ugovora o kreditu pod brojem ..., od 28. rujna 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Z. P. - M. iz O., pod brojem: Ov-20.982/07, 3. listopada 2007., koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 27,043.28 (dvadesetsedamtisućačetrdesettri švicarskih franaka i dvadesetosam centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita" (točka III. izreke).

 

1.3. Utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. a. Ugovora o kreditu pod brojem ..., od 28. rujna 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem: Ov-20.982/07, 3. listopada 2007., koji glasi: ''u iznosu CHF 20,525.41'' te "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita" (točka IV. izreke).

 

1.4. Utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. b. Ugovora o kreditu pod brojem ..., od 28. rujna 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Z. P.-M. iz O., pod brojem: Ov-20.982/07, 3. listopada 2007., koji glasi: ''u iznosu CHF 6,517.87 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća'', te ''a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita" (točka V. izreke).

 

1.5. Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli novčani iznos od 6.044,44 eur/45.541,82 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka VI. izreke).

 

1.6. Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.380,32 eur/10.400,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. lipnja 2021. do isplate (točka VII. izreke).

 

              2. Dopunskom presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-922/2019-37 od 1. ožujka 2024. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice preko dosuđenog iznosa od 1.463,03 eur/11.023,20 kn na ime preplaćene kamate, te preko dosuđenog iznosa od 6.044,44 eur/45.541,82 kn na ime valutne klauzule, kao neosnovan.

 

              3. Rješenjem poslovni broj 15. P-922/2019-39 od 20. ožujka 2024. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe od 18. travnja 2023. u iznosu od 124,37 eur.

 

              4. Protiv presude poslovni broj 15. P-922/2019-27 od 29. lipnja 2021. žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,  114/22, 155/23 – dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade troška sastava žalbe.

 

              5. Dopunsku presudu poslovni broj 15. P-922/2019-37 od 1. ožujka 2024. i rješenje poslovni broj 15. P-922/2019-39 od 20. ožujka 2024. tuženik pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se donese dopunsko rješenje o trošku, odnosno da o istome odluči drugostupanjski sud, uz obvezu naknade troška sastava predmetnih žalbi.

 

              6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              7. Žalba protiv presude poslovni broj 15. P-922/2019-27 od 29. lipnja 2021. je djelomično osnovana u odluci o parničnom trošku, žalba protiv dopunske presude poslovni broj 15. P-922/2019-37 od 1. ožujka 2024. nije dopuštena, a žalba protiv rješenja je osnovana, ali iz drugih razloga.

 

              8. Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a – ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno nadležan.

 

              8.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti ništetna, te primjenom odredbe članka 59. ZPP-a, odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda, kao neosnovan.

 

8.2. Iz stanja spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi utvrđenja s osnove ništetnosti i isplate, pokrenutom pred Općinskim sudom u Osijeku, te da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti toga suda pozivom na sporazum o mjesnoj nadležnosti iz čl. 12. Ugovora o kreditu broj ..... od 28. rujna 2007. sklopljenog između stranaka, a prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika.

 

8.3. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 – dalje ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema st. 2. istoga članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

8.4. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

8.5. Identične odredbe sadrže i čl. 49. st. 1. i čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

 

8.6. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba se smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

8.7. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

 

8.8. U konkretnom slučaju, nije sporno da su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno suda u Z.. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi s obzirom na njezino prebivalište u O., radi ostvarivanja svojih prava, trebala putovati na sud u Z., u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i Z. (udaljenost O. - Z. u jednom pravcu iznosi 283 km), bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u Z..

 

8.9. Stoga se u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 102. st. 1. toga Zakona.

 

9. S obzirom na navedeno, odnosno da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost prorogacijske klauzule, pravilno je odlučio i o prigovoru mjesne nenadležnosti. Naime, iz predmetnog ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, razvidno je da je isti sklopila tuženikova podružnica u O., te se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je, sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

 

10. Nije počinjena ni apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

 

10.1. S tim u vezi neosnovano tuženik ističe da su u presudi šturo navedeni razlozi ništetnosti isključivo promjenjive kamatne stope, a da nisu navedeni razlozi koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, da nisu provedeni predloženi materijalni i personalni dokazi koje je predložio, tj. da nisu primjereno obrazloženi razlozi odbića tih dokaza, čime je ugroženo načelo ravnopravnosti stranaka, da nisu otklonjeni prigovori na nalaz angažiranog knjigovodstvenog vještaka koji nije uzeo u obzir anuitete plaćene po nižem tečaju; nadalje, da je u odnosu na prigovor zastare kontradiktorno pozivanje na pravilo o prekidu postupka podnošenjem kolektivne tužbe i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., jer da se navedena pravna shvaćanja međusobno isključuju, da sud ni na koji način ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem; k tome, točke III., IV. i V. pobijane presude da su u proturječju, što će se nastavno obrazložiti.

 

11. Neosnovano tuženik upire i na bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je pobijana presuda donesena primjenom citirane zakonske odredbe.

 

12. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi; u odnosu na preplaćene kamate u iznosu od 1.463,03 eur/11.023,20 kn s kamatama na pojedine iznose i zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u iznosu od 6.044,44 eur/45.541,82 kn s kamatama na pojedine iznose.

 

13. U ovom žalbenom postupku nije sporno da je između stranaka 28. rujna 2007. sklopljen ugovor o kreditu kojim se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužiteljici kao korisnici kredita na raspolaganje iznos od 27.043,28 CHF u protuvrijednosti kuna, da je odredbom čl. 2. predmetnog ugovora određena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49% godišnje, a da je čl. 1., čl. 7.a i čl. 7.b tog ugovora ugovorena valutna klauzula te da je tužiteljica predmetni kredit otplatila. Sporna je ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično tome pravo tužiteljice na povrat preplaćenog iznosa kao i zastara tražbine tužiteljice.

 

14. U postupku je utvrđeno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik uz ostale tuženike - banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna.

 

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t.1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojima je utvrđeno da su tuženici, među njima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

16. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imalie saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

 

17. Prema čl. 138.a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 . ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupile na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 3. lipnja 2019. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.  

 

18. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

 

19. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se u ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Pri tome nije sporno da su ugovorne odredbe za tužiteljicu bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su joj bile načelno jasne obveze koje njime preuzima, međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužiteljice kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njezine financijske obveze. Pri tome, kada se ima u vidu da je tuženik već u odgovoru na tužbu, te i nadalje tijekom postupka tvrdio da ono što je objektivno tužiteljicu kao korisnicu kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu te da vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute koje nitko nije mogao predvidjeti; dakle, kada je tuženik s jedne strane tvrdio da je potrošač mogao razumjeti i predvidjeti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, a s druge strane tvrdi da banka kao kreditna i financijska institucija nije mogla predvidjeti neočekivani rast švicarskog franka, takvi navodi predstavljaju ponovljeni navod tuženika iz kolektivnog spora kojim se u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je konkretan slučaj, u biti traži de novo preispitivanje koncepta "valute utočišta" koji su sudovi primijenili u kolektivnom sporu kako bi ocijenili primjerenost sadržaja obavijesti koje su banke davale općim ili tržišnim komunikacijama o kreditima u švicarskom franku te su sadržaj obavijesti ocijenili nedostatnim. Stoga ponavljanje takvih navoda u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je ovaj predmet, negira samu bit dokaznog prijedloga o tome da je zaposlenik banke prije sklapanja ugovora potrošaču mogao dati odgovarajuće obavijesti o specifičnim rizicima kreditnog zaduženja u švicarskom franku. Iz ovih je razloga osnovano odbijen  dokazni prijedlog za slušanjem zaposlenika tuženika (tako i Ustavni sud u rješenju broj:U-III-530/2021 od 27. rujna 2023.).

 

20. Nije bilo osnove ni saslušavati javnog bilježnika s obzirom da javni bilježnici nisu ugovorne strane niti su mogli iskazivati o tome da li su stranke i na koji način pregovarale u vezi predmetnog ugovora.

 

21. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, te je ona ništetna od svog početka (ex tunc).

 

22. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. citiranog Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

23. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

24. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

 

25. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužiteljice za isticanje ništetnosti, jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništetnog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

 

26. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

 

27. Budući da je tuženik sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).  

 

28. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare utuženog potraživanja obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. lipnja 2019., podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina.  

 

29. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, kako je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke te valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa i tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužiteljice na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

 

30. Pogrešno je shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

 

30.1. Naime, u ovom postupku predmet spora je restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženik takav zahtjev nije podnio, niti je obrazložio osnovu navodnog potraživanja.

 

31. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je tuženiku sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a naloženo platiti zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.  

 

32. Slijedom izloženog pravilnom je primjenom materijalnoga prava utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenih temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

 

33. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donio je pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

33.1. Međutim, prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužiteljica je zatražila od tuženika na ime preplaćenih kamata isplatu iznosa od 1.753,07 eur/13.208,52 kn s kamatama na pojedine iznose i zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplatu iznosa od 6.207,50 eur/46.770,44 kn s kamatama na pojedine iznose, dok je nakon provedenog financijskog vještačenja  podneskom od 1. ožujka 2021. zatražila na ime preplaćenih kamata isplatu iznosa od 1.463,03 eur/11.023,20 kn, te zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zatražila isplatu iznosa od 6.044,44 eur/45.541,82 kn s kamatama. Tuženik se u podnesku od 23. ožujka 2021. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, iz kojih razloga je sud prvog stupnja pravilno dopunskom presudom poslovni broj 15. P-922/19-37 od 1. ožujka 2021. odbio tužbeni zahtjev tužiteljice preko dosuđenog iznosa od 1.463,03 eur/11.023,20 kn na ime preplaćene kamate, te preko dosuđenog iznosa od 6.044,44 eur/45.541,82 kn na ime valutne klauzule, kao neosnovan.

 

34. Stoga se osnovano žalbenim navodima tuženika ističe da je navedeno bilo od utjecaja na donošenje odluke o parničnom trošku, o kojem je trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

35. Naime, tužiteljica je po osnovi uspjela 100%, a po visini 94%, odnosno 97% (100% + 94% = 194% : 2 = 97%). Tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 6%, odnosno u konačnici 6% : 2 = 3%, pa kada se od uspjeha tužiteljice odbije navedeni uspjeh tuženika, proizlazi da uspjeh tužiteljice iznosi 94%.

 

35.1. Potpuni trošak tužiteljice s osnove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i u odnosu na sudske pristojbe na tužbu i presudu pravilno je utvrđen u iznosu od 1.048,51 eur/7.900,00 kn, od čega 94% iznosi 985,60 eur/7.426,00 kn, čemu treba dodati u cijelosti opravdani trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur/2.500,00 kn, tako da ukupan parnični trošak pripadajući tužiteljici iznosi 1.317,41 eur/9.926,00 kn, dok je u preostalom dijelu do dosuđenog iznosa od 1.380,32 eur/10.400,00 kn, tj. za iznos od 62,91 eur/474,00 kn zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška valjalo odbiti kao neosnovan.

 

36. Žalba tuženika protiv prvostupanjske dopunske presude odbačena je kao nedopuštena, budući da je istom odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, pa u toj situaciji tuženik nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv te presude (čl. 358. st. 3. ZPP-a). 

 

37. Rješenje suda prvog stupnja poslovni broj 15. P-922/19-39 od 20. ožujka 2024. ukinuto je bez vraćanja na ponovni postupak, budući da je prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu koji nije u nadležnosti toga suda, već je u nadležnosti županijskog suda, pa kako je o tom trošku odlučeno rješenjem ovoga suda, to je citirano rješenje ukinuto bez vraćana na ponovni postupak.

 

38. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da nije uspio u glavnoj stvari, dok u odnosu na odluku o parničnom trošku nisu nastali posebni troškovi.

 

39. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1.  te čl. 380. toč. 3. i čl. 367. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.       

 

 

U Rijeci 16. svibnja 2024.

 

 

            Predsjednik vijeća

            Duško Abramović, v.r.