Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-60/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u
pravnoj stvari tužitelja PRAKSA d.o.o., Osijek, Sv. Josipa Radnika 6/A, OIB
33594182203, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Pero
Jurić i Mladen Jurić j.t.d. iz Osijeka, Ulica S. Radića 10, protiv tuženika ZORANA
PAPIĆA, vl. obrta za usluge u šumarstvu MALI iz Karlovca, Turanj 66, OIB
55662224406, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1613/2020 od 12. siječnja 2023., 15. svibnja
2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1613/2020 od 12. siječnja 2023. u točkama I. i
III. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je
sud održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivanke
Antić iz Karlovca poslovni broj Ovrv-808/2019 od 30. kolovoza 2019. u dijelu u kojem
je tuženiku naloženo da isplati tužitelju iznos od 5.839,80 EUR / 44.000,00 kn s
pripadajućim s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 22. travnja 2019. do
isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude kao i trošak
ovršnog postupka u iznosu od 296,97 EUR / 2.237,50 kn s pripadajućim zateznim
kamatama koje teku od 30. kolovoza 2019. do isplate prema stopi tih kamata pobliže
navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski
je sud ukinuo navedeni platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti
tužitelju ovršni trošak u iznosu od 53,09 EUR / 400,00 kn s pripadajućim kamatama
tekućim od 30. kolovoza 2019. do isplate te predvidivi trošak ovršnog postupka u
iznosu od 160,51 EUR / 1.209,38 kn s pripadajućim kamatama (točka II. izreke
presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je
sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od
467,18 EUR / 3.520,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja 2023. do
isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka III. izreke
presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka
ocijenio da su stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o kupoprodaji
u smislu odredbe članka 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj:
35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) na temelju kojeg je
tužitelj kao prodavatelj predao tuženiku stvari koje su predmet prodaje, a tuženik kao
kupac nije isplatio tužitelju ugovorenu cijenu, dok tuženik nije u smislu odredbe
članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku dokazao da je prigovarao
tužitelju u pogledu kvalitete primljene robe, a kamoli da je to učinio u rokovima iz
članka 403. stavka 1. i članka 404. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Odluku o
troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbi članka 154.
stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik ne navodeći žalbene razloge; s
obzirom na to da iz žalbe nije vidljivo koji dio presude tuženik pobija žalbom, ovaj sud
sukladno odredbi članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku smatra da
tuženik žalbom ne pobija točku II. izreke presude jer je u tom dijelu uspio u sporu.
Žalitelj u žalbi u bitnom navodi kako dug nije plaćen jer roba nije odgovarala
kvalitetom i nije zadovoljavala tražene specifikacije te je u nekoliko navrata
kontaktirao telefonski tužitelja i žalio se na navedeno, a na što se tužitelj oglušio i nije
htio komunicirati niti je htio povrat robe. Ta je roba još kod tuženika te predstavlja
problem jer tuženiku zauzima prostor. Žalitelj moli sud da poništi presudu i omogući
da se roba vrati a traženi dug poništi.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Tuženikova žalba nije osnovana.
Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i III. izreke temeljem odredbe članka
365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 -
pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22) u granicama razloga određenih u žalbi,
te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz
članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na
pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava
u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio
pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
4. Iz spisa proizlazi nesporno da su stranke bile u poslovnom odnosu na
temelju ugovora u kupoprodaji iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima na
temelju kojeg je tužitelj (putem prijevoznika Lagermax Aed Croatia d.o.o.) prema
potvrdi o dostavi sa str. 22. spisa 8. ožujka 2019. predao tuženiku stvari (4 gume 4 x
23,1-26), a uvidom u tu potvrdu o dostavi proizlazi da je u njoj navedeno da je roba
preuzeta u ispravnom stanju i da je potpisana od strane tuženika. S obzirom na to da
je tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (odgovoru na tužbu) sa str. 9. spisa
naveo da dug nije plaćen iz razloga jer roba nije odgovarala kvalitetom i nije
zadovoljavala tražene specifikacije, a tužitelj nije htio povrat robe koja se nalazi kod
tuženika, između stranaka je sporno jesu li stvari koje su bile predmet kupoprodaje
doista imale materijalne nedostatke i, ako su ih imale, je li tuženik o tim nedostacima
uredno i pravovremeno izvijestio tužitelja.
U podnesku od 8. rujna 2020. kojim se očitovao na tuženikov prigovor protiv
rješenja o ovrsi, tužitelj je osporio navode tuženika smatrajući ih usmjerenim
isključivo na odugovlačenje postupka i izbjegavanje obveza prema tužitelju te se
pozvao na odredbu članka 403. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ističući da je
tuženik prigovorio kvaliteti tek nakon donošenja rješenja o ovrsi. U kasnijem tijeku
postupka tuženik nije predložio sudu izvođenje niti jednog dokaza kojim bi dokazao
činjenicu da je tužitelju prijavio nedostatke kupljene stvari, a osobito da bi to učinio
pravovremeno u smislu odredbi članka 403. stavka 1. i članka 404. stavka 1. Zakona
o obveznim odnosima. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud
donio pobijanu presudu.
5. Prvostupanjski je sud održavši na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi u
dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.839,80 EUR /
44.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama pravilno obvezao tuženika na
ispunjenje preuzete ugovorne obveze isplate cijene. Naime, s obzirom na to da je
tužitelj svoju ugovornu obvezu predaje stvari tuženiku nesumnjivo ispunio 8. ožujka
2019. te da je tuženik prema potvrdi o dostavi sa str. 22. spisa robu preuzeo u
ispravnom stanju, tuženik se više ne može pozivati na vidljive nedostatke preuzete
stvari (4 komada guma 4 x 23,1-26); ovo stoga što je odredbom članka 403. stavka
1. Zakona o obveznim odnosima propisano da je kupac dužan primljenu stvar na
uobičajeni način pregledati (...) čim je to prema redovitom tijeku stvari moguće, i kod
trgovačkog ugovora o vidljivim nedostacima obavijestiti prodavatelja bez odgađanja,
inače gubi pravo koje mu po toj osnovi pripada. Nadalje, čak i u slučaju kada bi se
radilo o skrivenim nedostacima stvari, tuženik neosnovano ističe prigovor
nedostataka stvari jer je on prema članku 404. stavku 1. Zakona o obveznim
odnosima o tom eventualnom nedostatku morao obavijestiti tužitelja bez odgađanja
odmah nakon što je nedostatak otkrio, a (stavak 2. istog članka Zakona o obveznim
odnosima) najkasnije u roku od šest mjeseci od predaje stvari. Međutim, tuženik u
ovom sporu nije ni istaknuo činjenicu kada je (eventualno) obavijestio tužitelja o
nedostacima kupljene stvari; osim toga, budući da je tuženik prigovor (odgovor na
tužbu) podnio 3. prosinca 2019. (dakle, nakon više od šest mjeseci od preuzimanja
stvari), to čak i u slučaju kada bi se radilo o skrivenim nedostacima stvari, tuženik je
prema članku 404. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima prekludiran u pravu na
isticanje tog nedostatka.
Naime, upravo zato što je tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi istaknuo
prigovor materijalnih nedostataka kupljene stvari, on je u smislu odredbe članka 219.
Zakona o parničnom postupku morao predložiti izvođenje određenih dokaza kojima
bi dokazao da je to učinio u rokovima iz odredbe članka 403. stavka 1. Zakona o
obveznim odnosima (ako bi se radilo o vidljivim nedostacima) odnosno iz članka 404.
stavaka 1. i 2. istoga Zakona (ako bi se eventualno radilo o skrivenim nedostacima),
a što nije učinio.
Prema tome, iz navedenih odredbi Zakona o obveznim odnosima proizlazi da
je tuženik kao kupac kod trgovačkog ugovora morao odmah nakon što je uočio
nedostatke kupljene stvari o tim nedostacima kupljene stvari bez odgađanja
obavijestiti tužitelja kao prodavatelja jer je u protivnom izgubio pravo pozivati se na te
nedostatke i sukladno tome na (eventualno) sniženje cijene u smislu odredbe članka
410. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, tuženik tijekom cijelog
prvostupanjskog postupka, pa tako niti u žalbi, nije istaknuo da je pravodobno
izvijestio tužitelja o nedostacima isporučene stvari, a što je pravilno ocijenio i
prvostupanjski sud.
6. Osim toga, ovaj sud napominje da čak i u slučaju da je tuženik
pravovremeno reklamirao nedostatke čim je te nedostatke uočio, tuženik je u
obavijesti o nedostatku morao potanje opisati nedostatak i pozvati prodavatelja da
pregleda stvar, a što je kod trgovačkog ugovora u smislu odredbe članka 406. stavka
1. Zakona o obveznim odnosima bio dužan učiniti. Naime, iz navedene zakonske
odredbe proizlazi da nije dovoljno da je kupac samo obavijestio prodavatelja da
prodana stvar ima materijalne nedostatke, već je dužan prodavatelju detaljno opisati
te nedostatke i pozvati ga da stvar pregleda. Međutim, u konkretnom predmetu,
tuženik tijekom cijelog postupka nije ni iznio činjenicu da je tužitelju detaljno opisao
nedostatke kupljenih guma i da je tužitelja pozvao da te gume pregleda.
Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud, održavši na snazi platni nalog
kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.839,80 EUR / 44.000,00 kn s
pripadajućim kamatama, pravilno obvezao tuženika na ispunjenje preuzete ugovorne
obveze isplate cijene tužitelju. Stoga je tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao
neosnovanu i potvrditi točke I. i III. izreke prvostupanjske presude, a na temelju
odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
Zagreb, 15. svibnja 2024.
Sudac
doc. dr. sc. Jelena Čuveljak
Kontrolni broj: 0316d-82637-466d1
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Jelena Čuveljak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.