1                       Poslovni broj Gž-674/2023-2

                                                                                                                Poslovni broj: Gž-674/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Josite Begović kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Verice Perić Aračić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S B iz P, OIB: … zastupanog po punomoćniku J V, odvjetniku iz P, protiv tuženika A B d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: … zastupanog po punomoćniku D P, odvjetniku iz Z, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. P-595/2022-48 od 22. svibnja 2023., u sjednici održanoj 15. svibnja 2024.

 

p r e s u d i  o j e

 

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, a žalba tužitelja se prihvaća i presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. P-595/2022-48 od 22. svibnja 2023. se:

 

a) potvrđuje u točkama I, II, III i VI izreke,

 

b) preinačuje u točkama IV i V. izreke i sudi:

 

"IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 0,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama dosuđenim točkom I. izreke, a koje na taj iznos teku od 11. travnja 2006. do isplate.

 

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 3.929,48 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju za razdoblje od 22. svibnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana“.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbe u iznosu od 62,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. svibnja 2024. do isplate i obračunavaju se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana“.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6. Ugovora o kreditu broj 326-20/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23. ožujka 2006.godine, a solemnizirali 28. ožujka 2006. kod Javnog bilježnika D K iz P broj ovjere  a koja glasi: « …sukladno Odluci o kamatnim stopama H A-A-B d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik Kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.» pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

 

II Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23. ožujka 2006., a solemnizirali dana 28. ožujka 2006. kod Javnog bilježnika D K iz P, broj ovjere  kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi:

« … CHF prema srednjem tečaju za CHF H A-A-B d.d. važećem na dan korištenja kredita..»,

zatim sadržane u odredbi čl.3. koja glasi:

« … Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF H A-A-B d.d. na dan plaćanja.»

zatim sadržane u odredbi čl.4. koja glasi:

« … CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF H A-A-B d.d., na dan

plaćanja.» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

 

III Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.294,04 eura / 32.353,45 kuna1 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku na iznos od:

- 22,79 eura / 171,71 kuna od 09.04.2009.,

- 32,30 eura / 243,38 kuna od 20.05.2009.,

- 26,06 eura / 196,38 kuna od 29.06.2009.,

- 27,25 eura / 205,38 kuna od 03.08.2009.,

- 30,18 eura / 227,38 kuna od 31.08.2009.,

- 28,71 eura / 216,38 kuna od 28.09.2009.,

- 26,45 eura / 199,28 kuna od 30.10.2009.,

- 30,57 eura / 230,38 kuna od 30.11.2009.,

- 34,69 eura / 261,38 kuna od 28.12.2009.,

- 40,66 eura / 306,38 kuna od 01.02.2010.,

- 39,33 eura / 296,38 kuna od 22.02.2010.,

- 38,80 eura / 292,38 kuna od 09.03.2010.,

- 45,19 eura / 340,51 kuna od 30.04.2010.,

- 49,82 eura / 375,38 kuna od 02.06.2010.,

- 74,37 eura / 560,38 kuna od 02.07.2010.,

- 69,73 eura / 525,38 kuna od 23.07.2010.,

- 83,66 eura / 630,38 kuna od 30.08.2010.,

- 75,70 eura / 570,38 kuna od 28.09.2010.,

- 74,10 eura / 558,38 kuna od 15.10.2010.,

- 74,37 eura / 560,38 kuna od 12.11.2010.,

- 75,70 eura / 570,38 kuna od 19.11.2010.,

- 106,09 eura / 799,38 kuna od 11.01.2011.,

- 101,12 eura / 761,90 kuna od 13.06.2011.,

- 111,54 eura / 840,38 kuna od 04.07.2011.,

- 162,63 eura / 1.225,38 kuna od 08.08.2011.,

- 147,37 eura / 1.110,38 kuna od 02.09.2011.,

- 420,73 eura / 3.170,00 kuna od 29.09.2011.,

- 118,17 eura / 890,38 kuna od 31.10.2011.,

- 117,51 eura / 885,38 kuna od 28.11.2011.,

- 119,90 eura / 903,38 kuna od 27.12.2011.,

- 129,19 eura / 975,38 kuna od 30.01.2012.,

- 129,19 eura / 975,38 kuna od 02.03.2012.,

- 124,80 eura / 940,38 kuna od 04.04.2012.,

- 129,19 eura / 973,38 kuna od 30.04.2012.,

- 130,12 eura / 980,38 kuna od 06.06.2012.,

- 126,14 eura / 950,38 kuna od 05.07.2012.,

- 127,86 eura / 963,38 kuna od 06.08.2012.,

- 126,40 eura / 952,38 kuna od 31.08.2012.,

- 121,62 eura / 916,38 kuna od 01.10.2012.,

- 126,14 eura / 950,38 kuna od 30.10.2012.,

- 129,32 eura / 974,38 kuna od 30.11.2012.,

- 126,27 eura / 951,38 kuna od 24.12.2012.,

- 117,77 eura / 887,38 kuna od 28.01.2013.,

- 120,30 eura / 906,38 kuna od 21.02.2013.,

- 43,85 eura / 330,38 kuna od 23.04.2013.,

- 79,74 eura / 600,85 kuna od 21.05.2013., sve do isplate po stopi od 15%godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi nastaloj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

IV Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženiku da tužitelju isplati 0,05 eura / 0,38 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. travnja 2006. do isplate u roku od 15 dana.

 

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka od 3.566,98 eura / 26.875,40 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima nastaloj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se u iznosu do 5.400,16 eura / 40.687,50 kuna zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan.

 

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.295,94 eura / 24.833,26 kuna kao neosnovan."

 

2. Ovu presudu, pravovremenim i dopuštenim žalbama, pobijaju i tužitelj i tuženik, svatko od njih u onom dijelu u kojem nije uspio u sporu, oboje zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP). Tužitelj predlaže u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti, a potražuje i troškove žalbenog postupka, dok tuženik predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, te također traži naknadu troškova žalbe.

 

3. Stranke na žalbe nisu odgovorile.

 

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o kreditu kojeg su parnične stranke zaključile 23. ožujka 2006. (dalje: Ugovor), a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF), te plaćanje (vraćanje) svega što je tužitelj platio a tuženik stekao na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

 

6. Među strankama nije bila sporna činjenica sklapanja Ugovora već je li tužitelj potrošač, jesu li su sporne odredbe Ugovora ništetne, visina tražbine, te pitanje zastare i savjesnosti stjecatelja (tuženika).

 

7. Nakon što je prethodna prvostupanjska presuda bila ukinuta prvenstveno zbog spornog pitanja je li tužitelj potrošač, prvostupanjski je sud utvrdio da tužiteljev status potrošača nije upitan, jer se niti u zahtjevu za kredit za kupnju motornog vozila, ni u zapisniku sa sjednice Kreditnog odbora kreditnog odjela za fizičke osobe održane 21. ožujka 2006. ne navodi da bi kupovina novog motornog vozila bila namijenjena tužiteljevoj poslovnoj ili poduzetničkoj aktivnosti što potvrđuje tužitelj svojim iskazom, a na to ne ukazuje niti činjenica da je naplata tuženikove tražbine osigurana zadužnicom taxi obrta "S B" i fiducijarnim vlasništvom vozila, kao što ni napomena u kreditnom prijedlogu "A T " koji je svjedok B poslao mentorici S L S, na to ne upućuje.

 

8. Prvostupanjski je sud u pretežitom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev utvrdivši i da je tuženik znao za rizik koji nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije obavijestio korisnika da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro niti je obavijestio tužitelja o kriterijima za kasniju izmjenu kamatne stope.

 

9. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na:

 

a) odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine prema kojoj se isti ne primjenjuje na kredite sklopljene do tada osim u slučajevima iz čl. 2. kojim se između ostalih definiraju pojmovi:

-„potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja“,

-„ugovor o kreditu, u smislu ovoga Zakona, je ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka“ i

-„potrošačko kreditiranje je pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu“;

 

b) odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP 14) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. istoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz istoga članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

c) presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u kojoj je utvrđeno da je H A-A-B d.d. (prednik tuženika) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, između ostalih, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora  banka (tuženik) kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03, dalje: ZZP 03) i to člancima 81., 82.i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

 

d) presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio odlukom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom je utvrđeno da je H A-A-B d.d. (prednik tuženika) u razdoblju od 01.06.2004.godine do 31.12.2008.godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

 

e) odredbi članka 3. st.1. ZZP 03 koja definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti,

 

f) odredbi čl. 81. ZZP 03, prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca,

 

g) odredbi čl. 87. ZZP 03 prema kojoj je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

10. Prvostupanjski je sud naveo i da obavještavanje potrošača, nakon sklapanja Ugovora, o svakoj promjeni godišnje kamatne stope ili bilo kojeg drugog troška, u razumnom roku nakon izvršene promjene, nema utjecaj na ništavost ugovorne odredbe.

 

11. Prvostupanjski je sud, na temelju financijskog vještačenja, utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više zbog promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj važeći u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i s obzirom na povećanje kamatne stope (6,5% i 7,3%) u odnosu na početno ugovorenu (4,9%), te je prihvatio tužbeni zahtjev koji je i postavljen u skladu s navedenim vještačenjem, odbijajući ga samo u neznatnom dijelu za koji je zaključio da je u tom dijelu tuženikov prigovor zastare osnovan, jer je tu svotu tužitelj platio više od pet godina prije podizanja tužbe u kolektivnom sporu (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12). Pri tome se pozvao na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2245/17 o tome da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, a što je u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bilo 13. lipnja 2014., a za valutnu klauzulu 14. lipnja 2018. a da je tužba u ovom predmetu podnesena 21. siječnja 2019. godine.

 

12. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni onu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

 

13. Tuženik tvrdi da bi ta povreda bila počinjena time što nisu dati razlozi za prihvaćanje tužbenog zahtjev postavljenog u fazi postupka u kojoj, osim iznimno, nije dopuštena preinaka tužbe, dakle da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. ZPP-a. Tvrdnje o počinjenim bitnim povredama tuženik nadovezuje na tvrdnju da je počinjena bitna povreda u vezi članka 325. stavak 1. i 325.a stavak 2. u vezi članka 186.b stavak 4. ZPP-a, a koje se odnose na stupnjevitu tužbu i obvezu suda donijeti rješenje o manifestacijskom zahtjevu što je u ovom slučaju izostao.

 

14. Tužitelj je, doista, ustao "stupnjevitom" tužbom, pa kada je postavio tužbeni zahtjev nakon što je provedeno financijsko vještačenje koje je bilo potrebno da bi postavio određeni tužbeni zahtjev u pogledu svote isplatu koje traži, to nije riječ o tome da bi tada preinačio tužbu i da bi o tom preinačenju sud trebao donijeti rješenje kojim dopušta preinaku i dati razloge zašto preinaku dopušta, pa nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a niti ona iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. ZPP-a.

 

15. Time što prvostupanjski sud nije donio rješenje iz članka 186.b stavak 4. ZPP-a, kojim je trebao tužitelju odrediti rok u kojem će postaviti određeni tužbeni zahtjev (protiv kojeg posebna žalba nije dopuštena), nije počinio povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a.

 

16. Žalbena tvrdnja kako je tužitelj tek nakon provođenja financijskog vještačenja postavio određeni tužbeni zahtjev čime da je tuženik bio spriječen koristiti se svojim procesnim ovlaštenjima, kao npr. priznati tužbeni zahtjev, ne može se, po mišljenju ovog suda, smatrati onom od odlučnog značaja, u smislu odredbe članka 375. stavak 1. ZPP-a, ali ovaj sud ipak smatra potrebnim reći da je postavljanje određenog tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja mogućnost koju dopušta procesni zakon (članak 186.b stavak 3. ZPP-a), pa stoga ne može predstavljati povredu procesnih ovlaštenja tuženika. Tuženik je tužbeni zahtjev mogao priznati nakon što je isti određeno postavljen, a kao financijska institucija mogao je i dati svoj izračun onoga što tužitelj od njega traži, čak i ako ne smatra da tužitelj na to ima pravo, što je, u slučaju da se tužitelj s tim izračunom složio, moglo dovesti do toga da se vještačenje ne bi ni provodilo, pa su u vezi s troškovima vještačenja i neosnovani žalbeni navodi tuženika kako tužitelju nije trebao biti priznat taj trošak i da je isti trebao njemu pasti na teret, po načelu culpe.

 

17. Žalbeni navod tuženika da bi određeni tužbeni zahtjev u pogledu visine svote koja se traži platiti postavljen tek nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka računajući od (cit.) "…ništetnosti utvrđene kolektivnim postupkom za zaštitu prava i interesa potrošača na koju se poziva prvostupanjski sud" nije relevantan, jer je za pitanje zastare relevantan trenutak podnošenja stupnjevite tužbe (u ovom slučaju 21. siječnja 2019.), a ne trenutak postavljanja određenog tužbenog zahtjeva.

 

18. Tuženik tvrdi i da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer vještak nije usmeno saslušan. Premda jest točno da vještak nije usmeno saslušan, ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena navedena bitna povreda budući je žalitelj pismeni nalaz i mišljenje vještaka dobio i o njemu se očitovao i to izrijekom navodeći da su (cit.) "…navedeni prigovori na Nalaz i mišljenje pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne financijski vještak." (list spisa 298.)

 

19. Tuženik u žalbi navodi kako se svojstvo potrošača ne presumira i to je jedini žalbeni navod koji se tiče te činjenice, pa valja reći da prvostupanjski sud nije donio pobijanu presudu pošavši od presumpcije da je tužitelj potrošač, radi kojeg pitanja je ranija prvostupanjska presuda i bila ukinuta, već je tu činjenicu utvrdio ocjenom provedenih dokaza, a kako je to reproducirano u točki 7. obrazloženja ove drugostupanjske presude.

 

20. Daljnja tuženikova žalbena tvrdnja odnosi se na tijek dosuđenih zakonskih zateznih kamata s čime u vezi se ukazuje i na shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a ukazuje i na određenu sudsku praksu. Navedeno shvaćanje i praksa nisu primjenjivi u ovoj situaciji, jer je riječ o vraćanju stečenog bez osnove, na temelju nepoštene i zbog toga ništetne ugovorne odredbe koju je sastavio i unaprijed pripremio na tipskom obrascu žalitelj, pa kako je odredba nepoštena (i zbog toga ništetna) tada se ni tuženik ne može smatrati drugačijim no nepoštenim, radi čega duguje kamate od dana stjecanja, sukladno članku 115. ZOO-a.

 

21. Tek na koncu žalbe tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu glavne stvari odnosno pitanja ništetnosti ugovornih odredbi (točka I. i II. izreke) s čim u vezi treba reći da je odluka o tome pravilno utemeljena na pravnim utvrđenjima iz predmeta vođenog po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za koja je prvostupanjski sud vezan, jer se na nju pozivao tužitelj, kako je prvostupanjski sud i naveo.

 

22. Slijedom navedenog žalbu tuženika je kao neosnovanu valjalo odbiti i u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu potvrditi, kako je i odlučeno u točki I.a) izreke na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

23. Tužitelj osnovano ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao pod točkom IV. izreke, jer se početak tijeka zastare računa tek od pravomoćnosti presude donesene u postupku kolektivne tužbe, a nema prekida zastare podnošenjem tužbe, kakvo shvaćanje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 22. rujna 2022., koje ovaj sud obvezuje. Stoga je u ovom dijelu pobijanu presudu valjalo preinačiti i odlučiti kao pod točkom I.b) izreke na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

24. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tužitelja u pogledu odluke o troškovima i to u pogledu visine naknade dosuđene za zastupanje na ročištima 20.1.2020. i 21.5.2020., za koja je trebalo tužitelju priznati punu naknadu, dakle još po 50 bodova za svako ročište, kao i pristup na ročište za objavu presude 12.10.2021., također 50 bodova,  te sastav žalbe od 27.10.2021. Vrijednost predmeta spora za tu žalbu, kao i ovu žalbu je 0,38 kuna odnosno 0,05 eura, jer se vrijednost predmeta spora (pa tako i žalbe) računa prema vrijednosti glavnog zahtjeva (članak 35. ZPP-a), što prema Tbr. 10. t.1.  u vezi Tbr.7. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iznosi 31.25 bodova, dakle ukupno 181,25 bodova odnosno 362,50 eura radi čega je za toliko valjalo povećati priznate parnične troškove i odlučiti kao pod točkom I.b)  ove drugostupanjske presude. Tužitelju ne pripada zatraženi trošak opomene pred tužbu jer predmetno ne predstavlja trošak koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP-a.

 

25. Pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude odlučeno je o zahtjevu za naknadu troškova žalbenog postupka i tužitelju su, budući je sa žalbom uspio, dosuđeni troškovi u istoj visini kao i troškovi prethodne žalbe budući je i vrijednost predmeta spora jednaka.

 

26. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe članka 166. stavak 2. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

 

      U Dubrovniku, 15. svibnja 2024.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

 

     Kate Brajković v.r.