1

Poslovni broj: Gž-1045/2023-

Poslovni broj: Gž-1045/2023-

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., OIB:…, zastupanog po punomoćniku Ž. L., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5010/2021-20 od 2. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2024.

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5010/2021-20 od 2. lipnja 2023., u točki I, II, III i V izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I izreke  suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj … sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 30.04.2007. godine, sadržana u članku 12. točki 3. Ugovora o kreditu, koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.”

II. Točkom II izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 365,35 eur/2.752,70 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 16. svibnja 2007. do isplate. Točkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime parničnih troškova iznos od 1.467,67 eur/11.058,16 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate u roku od 15 dana dok je točkom IV izreke zahtjev tužitelja u preostalom dijelu odbijen, a točkom V izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

2.Protiv citirane presude u točki I, II, III i V izreke žalbu podnosi tuženik pobijajući istu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 12. toč. 3. među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu broj …. od 30. travnja 2007. kojim se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po toj osnovi.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili predmetni Ugovor kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 124.198,88 CHF te da je u odredbi čl. 12. toč. 3. ugovoreno da će tužitelj platiti tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

7. Nije sporno da je banka prilikom sklapanja kredita sukladno toj odredbi ugovora naplatila tužitelju 620,99 CHF jednokratne naknade i to 15. svibnja 2007.

8. Sporno je da li je ugovorena odredba čl. 12. toč. 3. sklopljenog Ugovora ništetna te da li tužitelju zbog ništetnosti iste pripada pravo na isplatu utuženog iznosa te je li zahtjev tužitelja za isplatu u zastari.

9. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik, jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa se može ispitati.

10. Također nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365 st. ZPP-a.

11. Prvostupanjski sud cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužitelja utvrđuje da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade jer je tuženik unaprijed pripremio i odredio sadržaj ugovora u tom dijelu pa da je odredba čl. 12. toč. 3. među strankama sklopljenog Ugovora, s obzirom da se o istom nije pojedinačno pregovaralo sukladno odredbi čl. 102. st. 1. u svezi s čl. 96. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje ZZP/07) ništetna, pa da je sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO) kao posljedicu ništetnosti ove odrede tuženik dužan vratiti tužitelju naplaćeni iznos od 365,35 eur/2.752,70. Kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi i kako zahtjev tužitelja nije u zastari, jer u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, cijeni neosnovanim istaknuti prigovor tuženika. Nadalje u odnosu na tvrdnje tuženika da tužitelj nema pravo potraživati isplatu na temelju konvertiranih kredita navodi kako tuženik u odgovoru na tužbu odnosno do zaključenja prethodnog postupka konverziju nije ničim dokazao (ne poziva se na istu u očitovanju tijekom postupka niti u žalbi) a da nije niti jasno na koji način bi eventualno konvertiranje obuhvatila naknadnu obradu kredita a time niti bilo od utjecaja na zahtjev tužitelja.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je nepravilan zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe čl. 12. toč. 3. sklopljenog Ugovora te da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio dokaze provedene u postupku.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 12. toč. 3. Ugovora te je pravilno utvrdio da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru kojeg je pripremila banka kao kreditor. Navedeno je utvrđeno cijeneći iskaz tužitelja kao stranke iz sadržaja kojeg, kako to utvrđuje i prvostupanjski sud proizlazi da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo te da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj iste pa kako je i iz isprave o sklopljenom Ugovora o kreditu evidentno da se radi o standardnom tipskom ugovoru to pravilno utvrđuje da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed pripremljen po banci te na koji tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja.

14. Na tako pravilno utvrđene činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo te odredu čl. 96. st. 1. ZZP/07 koja se primjenjuje na konkretna slučaj a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i  poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st. 2. ZZP/07).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96. st. 4. ZZP/07).

17. Tuženik kao trgovac u ovom postupku, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud nije dokazao da se je o spornoj odredbi čl. 12. toč 3. Ugovora o kreditu koji Ugovor je po tuženiku unaprijed formulirani standardni ugovor, pregovaralo.

18. Za procjenu valjanosti sporne odredbe čl. 12. toč. 3. Ugovora o kreditu nisu od odlučnog značenja žalbeni navodi tuženika da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao te dobrovoljno izvršio isplatu naknade tuženiku kao ni navodi tuženika da se radi o jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj odredbi. Potpisivanje Ugovora o kreditu te isplata tuženiku zahtijevane naknade ne predstavljaju činjenice temeljem kojih se procjenjuje valjanost sporne ugovorne odredbe iz razloga jer je unatoč potpisu ugovora i isplati naknade sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 nepoštena svaka ona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da u pobijanoj presudi nije jasno navedeno i kvalificirano o kakvoj se to značajnoj neravnoteži radi a da se radi o jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj ugovornoj odredbi. Takva ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda iako predstavlja lako uočljivu odredbu suprotno navodima tuženika ne predstavlja jasnu i lako razumljivu pa samim time niti transparentnu ugovornu odredbu već upravo ugovornu odredbu koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj imao saznanje da će biti u obvezi platiti tu naknadu, da je tražio od banke da mu istu ne naplaćuje jer je njihov dugogodišnji klijent i smatrao da će mu izaći "u susret", ali mu to nije odobreno niti su prihvaćana bilo kakva njegova traženja i prijedlozi, pa je konačno prihvatio potpisati predmetni ugovor koji je unaprijed bio sačinjen od strane tuženika. Dakle, iz navedenog bi proizlazilo da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini s obzirom da je bila određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba cijeniti pored toga da se radi unaprijed o pripremljenom tipskom ugovoru koji je obuhvaćao i spornu odredbu, da je tuženik unatoč zahtjevima tužitelja bilo kakve sugestije o eventualnoj izmjeni tako pripremljenog ugovora pa i u odnosu na tu odredbu apsolutno odbijao, a da je tužitelj dizao stambeni kredit radi kupnje stana u svrhu rješavanja stambenog pitanja svoje obitelji. U takvoj situaciji je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača tako da je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21. Iz naprijed navedenih utvrđenja temeljem iskaza tužitelja a ostale dokaze tuženik nije predlagao (do faze pripremnog ročišta predložio je saslušanje osobnog bankara ali bez navođenja imena i prezimena te osobe) proizlazi da se radi o tipskom ugovoru i da se o toj spornoj odredbi nije niti moglo pregovarati pa da u takvim okolnostima banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača. Stoga kod ocijene da li je sporna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima  i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, valja to utvrditi ne samo kvalitativnom ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već i ocjenom da bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju tog svog prava.

22. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu, da je potrošač bio ograničen uvjetima iz predloženog tipskog ugovora, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) koja je implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjena i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da Europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

23. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno  navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je to utvrđeno u prvostupanjskom postupku i kada se takvom ugovorenom odredbom ostavlja mogućnost banci da naplati istu u skladu s svojom jednostranom odlukom, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 96.st.1. ZZP/07 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 102. st. 1 ZZP/07 ništetna.

24. Slijedom iznijetog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost iste kako je navedeno u toč. I izreke pobijane presude. Ujedno pravilno je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku vratiti tužitelju naplaćenu naknadu u visini od 365,35 eur/2.752,70 kn sve s kamatom tekućom od 16. svibnja 2007. kada je tuženik naplatio spornu naknadu (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO-a) pa je pravilno odlučio na način kako je to navedeno u toč. II pobijane presude.

25. Kako je tužitelj uspio u sporu to mu pripada pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a kako je to odlučeno u toč. III izreke pobijane presude, dok je zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

26. Slijedom iznesenog žalbu tuženika je kao neosnovanu valjalo odbiti te prvostupanjsku presudu potvrditi u točki I, II, III i V izreke, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 166 st. 1 ZPP-a jer tuženik nije uspio s žalbom pa je odlučeno kao u toč. II izreke presude.

28. Presuda suda prvog stupnja u točki IV izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 15. svibnja 2024.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković v.r.