1

Poslovni broj Gž-1694/2020-

 

Poslovni broj Gž-1694/2020-                                                       

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G., OIB ..., Č. zastupanog po punomoćniku odvjetniku D. H. iz S.. B., protiv tuženice H. V., OIB ..., zastupane po punomoćniku odvjetniku M. P., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Požegi pod posl.br. Pn-52/18 od 27. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 15. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

1. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi pod posl.br. Pn-52/18 od 27. veljače 2020. u točki I. izreke, osim za iznos od 671,68 kn koji se odnosi na listopad 2019., za mjesečne iznose od 1.084,35 kn koji se odnosi na razdoblje travanj 2019. do 1. veljače 2020. sve sa zakonskim zateznim kamatama, te se potvrđuje u točki II. izreke u cijelosti.

 

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Požegi pod posl.br. Pn-52/18 od 27. veljače 2020. u točki I. izreke za iznos od 671,68 kn koji se odnosi na listopad 2019., te za mjesečne iznose od 1.084,35 kn koji se odnose na razdoblje travanj 2019. do 1. veljače 2020. sve sa zakonskim zateznim kamatama i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan radi isplate iznosa od 671,68 kn za mjesec listopad 2019. te za mjesečni iznos od 1.084,35 kn za travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac 2019., te siječanj 2020. sve sa zakonskim zateznim kamatama.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev na ime izgubljene zarade za razdoblje od 13. listopada 2009. do zaključno s 1. veljače 2020. u mjesečnim obrocima kako je to specificirano u točki I. izreke, te je na ime rente dosuđen mjesečni iznos od 1.084,35 kn, sve to sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženica je obvezana tužitelju u točki II. izreke naknaditi troškove parničnog postupka od 16.687,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvostupanjskog presuđenja.

 

2. Protiv te presude žali se tuženica pozivajući se na apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19., dalje: ZPP) tvrdeći da je izreka presude nerazumljiva time što utvrđeno činjenično stanje ne predstavlja podlogu za usvajanje tužbenog zahtjeva. Osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u prvom redu ustrajući kod prigovora nedostatka pasivne legitimacije budući je u trenutku podnošenja tužbe i presuđenja tuženica više nije bila vlasnicom obrta. Pobija i pravilnost zaključaka suda o nevezanosti rješenjem Zavoda od 28. siječnja 2010. u kojem je odlučeno da je tužitelj upućen u mirovinu na osnovu 40% bolesti i 60% zbog ozljede izvan rada uz tvrdnju da se radi o pravomoćnom i konačnom upravnom rješenju koje nije podložno ispitivanju u parničnom postupku. Sve to tim više što se pred Općinskim sudom u Požegi vodio spor pod posl.br. P-522/13 koji je okončan pravomoćnim odbićem tužbenog zahtjeva tužitelja Zavoda protiv ovdje i tamo tuženice uz utvrđenje da Zavoda ne pripada pravo na naknadu štete s osnova isplaćenih invalidskih mirovina budući iz rješenja o priznavanju prava na invalidsku mirovinu ne proizlazi da bi uzrok umirovljenja bila ozljeda na radu kod tuženice. Kako sud prvog stupnja nije prihvatio ove argumente tuženice, već je provodio dokazni postupak ispitujući uzroke umirovljenja tužitelja, tada tuženica osporava postojanje uzročno posljedične veze između ozljede na radu i upućivanja u invalidsku mirovinu uz tvrdnju kako rezultati dokaznog postupka ne daju osnova za takav zaključak. Da ne postoji uzročno posljedična veza po tuženici bi proizlazilo iz citiranog rješenja Zavoda i presude P-522/13, a niti provedenim medicinskim vještačenjima ista nije na nedvojbeni način utvrđena budući vještaci nisu raspolagali zdravstvenim kartonom tužitelja te je njihov zaključak o značaju samoinicijativnog napuštanja liječenja od strane tužitelja proizvoljan. Kako sud sve ove dokaze nije cijenio na pravilan način ostvario je i apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s t. 8. ZPP-a.

 

3. Daljnjim sadržajem žalbe koncentrira se na pobijanje pravilnosti visine tužbenog zahtjeva uz stajalište kako je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da bi podaci o plaći dostavljeni od vlasnika obrta D. V. predstavljali neto iznos jer naprotiv isti po mišljenju tuženice predstavljaju bruto iznos. Pobija i pravilnost presude u odnosu na neke od dosuđenih iznosa izgubljene zarade budući da o tome nema podataka u spisu. I u konačnici pobija i tijek zakonske zatezne kamate smatrajući da je obveza tuženice eventualno mogla dospjeti podnošenjem tužbe.

 

4. Tuženica predlaže uvaženjem žalbe pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti a podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

 

5. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

6. Žalba je djelomično osnovana.

 

7. Presuda suda ne može biti nerazumljiva time što je sud prvog stupnja ocjenjujući dokaze zaključio o osnovanosti cjelokupnog tužbenog zahtjeva, dok tuženica smatra da je istog ili barem dio zahtjeva trebalo odbiti. Tu bi se radilo o žalbenom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a nikako o ostvarenoj apsolutno bitnoj povredi iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Kako su izreka presude i njezini razlozi razumljivi i neproturječni, presudu je moguće ispitati čime nije ostvaren ni taj, a niti jedan drugi žalbeni razlog na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade štete po osnovi izgubljene zarade za višegodišnje razdoblje i po osnovi isplate rente za ubuduće od tuženice kao vlasnice obrta kojom je to bila u vrijeme kada je tužitelj pretrpio ozljedu na radu.

 

9. Cijeneći rezultate dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio slijedeće:

 

- tuženica je bila vlasnica obrta – farme D. od 8. lipnja 1998. do 7. rujna 2010. i umirovljena je 21. rujna 2010.,

 

- vlasnik obrta – farme D. od 20. rujna 2010. pa nadalje do presuđenja je D. V.,

 

- tužitelj je kod tuženice bio zaposlen u razdoblju od 15. travnja 2005. pa do 1. siječnja 2007., 

 

- tužitelj je povrijeđen 9. listopada 2006., dakle za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženice i to na način da ga je prilikom utovara bikova u kamion i očitavanja markica na bikovima jedna životinja napala pri čemu je zadobio teške tjelesne ozljede,

 

- tužitelj je medicinski obrađen i zbrinuti su mu slomljeni palac na lijevoj nozi i čašica na desnoj nozi nakon čega, što nije sporno, ne prihvaća zadržavanje na hospitalnom liječenju. Zbog poteškoća i bolova u križima ponovno se javlja liječniku i medicinskom se obradom utvrđuje da su mu četiri pršljena pomaknuta zbog čega je potreban operativni zahvat. Nakon prvog operativnog zahvata i provedene rehabilitacije tužitelj i dalje osjeća bolove pa se indicira drugi operativni zahvat koji je i obavljen,

 

- potom se tužitelj obraća nadležnom tijelu Zavodu radi ostvarivanja prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja i po provedenom postupku, te medicinskim vještačenjima u upravnom postupku, Zavod donosi rješenje od 28. siječnja 2010. kojim se tužitelju priznaje pravo na invalidsku mirovinu počevši do 31. listopada 2009. i to dijelom zbog bolesti (40%) a dijelom zbog ozljede izvan rada (60%) uslijed čega je nastala profesionalna nesposobnost za rad. Profesionalna nesposobnost za rad očituje se u nemogućnosti obavljanja fizičkih poslova kao što su dizanje i nošenje tereta težih od 7 kg, rada na visini i u pognutom položaju, te rada na poslovima gdje postoji rizik od pada,

 

- tužitelj je ustao tužbom radi naknade neimovinske i drugih vidova imovinske štete u predmetu posl.br. P-11/09 a koji je spor pravomoćno dobio na način da je tuženica obvezana naknaditi mu štetu,

 

- vodio se i spor između Zavoda i tuženice u predmetu posl.br. P-522/13 u kojem je Zavod kao tužitelj pravomoćno odbijen s tužbenim zahtjevom radi isplate razmjernog iznosa invalidske mirovine uz obrazloženje suda kako iz rješenja Zavoda ne proizlazi da bi tužitelj bio umirovljen zbog ozljede na radu.

 

10. Na temelju ovako utvrđenih činjenica sud je obvezao tuženicu kao vlasnicu obrta u vrijeme nastanka štetnog događaja na naknadu štete koja je tužitelju nastala na radu.  Pritom se sud pozvao na odredbe čl. 21. Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/23) i čl. 36. st. 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 143/13 i 127/19) nalazeći da tuženica kao vlasnica obrta u vrijeme nastanka štetnog događaja odgovara za štetu tužitelju cjelokupnom svojom imovinom.

 

11. Odgovornost tuženice za štetu počiva na načelu uzročnosti s obzirom se obrt tuženice bavio i imao registriranu djelatnost uzgoja goveda i bikova a koje se životinje po svojoj naravi smatraju opasnim stvarima a i sama djelatnost tuženice smatra se opasnom. Pravnom zaključku prvostupanjskog suda o postojanju objektivne odgovornosti u smislu odredbe čl. 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) podudarno je i shvaćanje prvostupanjskog suda u drugom predmetu radi naknade štete koji je pravomoćno okončan pod brojem P-11/09.

 

12. Nakon što je sud prvog stupnja dao razloge o pasivnoj legitimaciji i odgovornosti tuženice za štetu, raspravljao je prigovor tuženice o vezanosti redovnog suda za odluku odnosno rješenje upravnog tijela Zavoda, kao i prigovor o nedostatku uzročno posljedične veze. Sud je prvog stupnja zaključio kako u okolnostima konkretnog slučaja nije vezan za utvrđenje iz upravnog postupka a sve to imajući u vidu ukidnu odluku ovoga suda pod posl.br. Gž-2510/16 od 11. srpnja 2018., pa je potom ocjenjujući rezultate dva medicinska vještačenja i to po vještaku specijalisti medicine rada i vještaku specijalisti neurokirurgu ocijenio kako postoji uzročno posljedična veza između umirovljenja tužitelja i ozljede na radu u opsegu od 60% (koji bi zapravo odgovarao utvrđenju Zavoda o ozljedi izvan rada od 60%). Citirane nalaze sud je ocijenio stručnim, objektivnim i podudarnim u svojim zaključcima i iz istih izveo zaključak kako se razlozi umirovljenja tužitelja odnose na prethodno postojeću bolest kralježnice od 40% i ozljedu na radu od 60% koja je bila dominantnija nego bolest i uzrokovala je odlazak u mirovinu i profesionalnu nesposobnost za rad. Drugim riječima, neovisno što se u rješenju Zavoda navodi da bi tužitelj bio umirovljen zbog "ozljeda izvan rada" sud je prvog stupnja prihvaćajući nalaze vještaka utvrdio da je činjenično stanje bilo drugačije, sve to tim više što su i medicinski vještaci u upravnom postupku cijelo vrijeme akceptirali i vještačili o "povredi koja je nastala u slabinski dio kralježnice uslijed udarca bika". Pritom sud ne nalazi odlučnim da bi utvrđenja o nedostatku uzročno posljedične veze iz predmeta P-522/13 dovodila u dvojbu utvrđenja u ovom postupku da uzročno posljedična veza postoji.

 

13. S obzirom na opisano zdravstveno stanje tužitelja koje postoji od povređivanja 2009. pa do dana presuđenja u vidu posljedica koje se opisuju kao profesionalna nesposobnost za rad, sud prvog stupnja u primjeni odredbe čl. 1095. st. 2. ZOO-a presuđuje tuženicu na naknadu štete po osnovi izgubljene zarade i rente. O visini štete prosuđuje na temelju podataka Zavoda o visini isplaćenih mirovina i podataka o plaći radnika komparanta zaposlenog u obrtu – farmi D. dostavljen od strane vlasnika obrta D. V. Te od razlike između tužiteljeve invalidske mirovine i pretpostavljene plaće, tužitelju dosuđuje 60% iste u kojem omjeru tuženicu nalazi odgovornom za naknadu štete. Kamatu sudi od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa izgubljene zarade odnosno na iznos rente od dospijeća svakog 10-og u mjesecu za tekući mjesec.

 

14. Protivno žalbenim navodima sva činjenična utvrđenja u pogledu osnovanosti te visine tužbenog zahtjeva, osim u manjem dijelu za određene mjesece, prihvatljiva su ovom žalbenom vijeću uslijed čega nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

15. Prije svega pravilni su zaključci suda o opstojnosti pasivne legitimacije unatoč činjenici što je tuženica umirovljena 21. rujna 2010. Sud se prvog stupnja pritom pozvao na Zakon o obrtu/2013, međutim kada se govori o odgovornosti tuženice kao vlasnice obrta u primjeni bi bila odredba čl. 21. st. 1. Zakona o obrtu/2003 ali ne samo prednje citirana odredba već i odredba čl. 102. st. 1. ZOO-a o čijem se dosegu u odnosu na odgovornost prijašnjeg vlasnika obrta izjasnio i Vrhovni sud RH u odluci Rev-358/21. U citiranoj odluci Vrhovni sud odgovarajući na pitanja je li čl. 102. ZOO-a primjenjiv i na slučaj prijenosa obrta na novog vlasnika zbog odlaska u mirovinu, odnosno da li raniji vlasnik obrta koji je prenio obrt na novog vlasnika zbog odlaska u mirovinu solidarno odgovara sa sadašnjim vlasnikom obrta za obveze nastale u poslovanju obrta do dana prijenosa obrta, odgovorio pozitivno. Vrhovni je sud obrazložio kako je citirana odredba ZOO-a primjenjiva po svom sadržaju na ovakve, konkretne okolnosti slučaja jer je svrha odredbe subjektivno proširenje odgovornosti za dugove kako bi se olakšao položaj vjerovnika i kako bi se spriječila mogućnost različitih zlouporaba. Utoliko je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je tuženica pasivno legitimirana i to po stajalištu Vrhovnog suda čijem se stajalištu u cijelosti priklanja i ovaj sud zajedno s novim vlasnikom obrta s kojim solidarno odgovara za obveze koje su nastale prije njezina umirovljenja, kao što je ova izvanugovorna obveza za naknadu štete.

 

16. Jednako tako pravilno je i na zakonu utemeljeno pravno stajalište suda o objektivnoj odgovornosti tuženice kao vlasnice obrta u vrijeme nastanka štetnog događaja, a koji se obrt bavio opasnom djelatnošću, tj. manipulacijom govedima i bikovima uslijed čega je i došlo do povrede tužitelja i s tim u vezi primjene odredbi čl. 1063. i 1064. ZOO-a. Tuženica u žalbi ne osporava ovaj pravni zaključak a konačno isti je i podudaran s onima izvedenim u pravomoćnom predmetu P-11/09 u kojem je tuženica već presuđena na naknadu štete.

 

17. Jednako tako pravilno je sud prvog stupnja prihvatio pravno stajalište ovoga suda iz ukidne odluke i provodio dokazni postupak na okolnosti postojanja uzročno posljedične veze, pri čemu je ocijenio da nije vezan utvrđenjima o uzroku umirovljenja tužitelja izvedenim u upravnom postupku. U tom pravcu upućuje se tuženica na recentnu sudsku praksu i pravne zaključke izvedene u rješenju Vrhovnog sud RH posl.br. Revd-3298/22 u kojem je navedeno kako sud u parničnom postupku radi naknade štete nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćnog rješenja donesenog u upravnom postupku (ne smije dovoditi u pitanje nastanak invaliditeta, niti visinu mirovine o čemu je ovlašteno odlučiti nadležno upravno tijelo) ali to ujedno ne znači da je u takvoj vrsti parnice vezan činjeničnim utvrđenjima iz upravnog postupka koji se odnose na uzroke nastanka i omjer uzroka profesionalne nesposobnosti za rad. U svezi toga sud je ocjenjujući rezultate dokaznog postupka pravilno utvrdio kako uzrok umirovljenja naveden u rješenju Zavoda da bi se radilo o "povredi izvan rada" ne odgovara stvarnom stanju stvari budući je tužitelj umirovljen, kako zbog prijašnjih tegoba s kralježnicom (bolest), tako i upravo zbog ozljede doživljene na radu kod tuženice.

 

18. Ovakav zaključak o postojanju uzročno posljedične veze proizlazi iz podudarnih nalaza dva medicinska vještačenja po specijalistima sudske medicine i neurokirurgu koji su vještaci iznijeli obrazložene nalaze, kako u pisanom obliku, tako i usmeno na ročištu odgovarajući na primjedbe tuženice. Stoga je sud prvog stupnja s pravom prihvatio citirane nalaze, dok žalbeni navodi o nedostatku zdravstvenog kartona i ponašanja tužitelja koje je uzrokovalo ili barem doprinijelo opsegu štetnih posljedica nisu osnovani i otklonjeni su očitovanjima vještaka. Oba su vještaka izjavila kako su vršila uvid u zdravstveni karton koji je bio priložen u spisu predmeta P-11/09, pa pored vrlo opsežne medicinske dokumentacije o tužiteljevu zdravstvenom stanju priloženom u upravnom spisu predmeta pred Zavodom, spisu predmeta P-11/09 i ovom spisu predmeta sve navedeno upućuje na zaključak kako se tužitelj od samih početaka prilikom obraćanja za medicinsku pomoć poziva na tegobe s kralježnicom zbog udarca bika. Te tegobe se spominju u nizu nalaza liječnika specijalista sa kontrolnih pregleda, kao što se i u samom upravnom postupku uzima u obzir odnosno opisuje ova povreda uslijed naleta životinje (iako nije utvrđena kao razlog umirovljenja), a koju povredu je vještak M. M. (neurokirurg) izrijekom okarakterizirao kao povredu na radu. Konačno za primijetiti je kako je drugo vještačenje provedeno po prijedlogu tuženice, a nakon što su vještaci dali podudarne nalaze i mišljenja, ista nije imala daljnjih dokaznih prijedloga na okolnost pobijanja uzročno posljedične veze.

 

19. Stoga tvrdnja tuženice da je tužitelj u razdoblju koje je prethodilo ozljeđivanju imao problema s kralježnicom nije odlučna jer konačno takva je činjenica utvrđena i u upravnom postupku i u ovom postupku kao jedan od razloga za umirovljenje koji se odnosi na bolest kralježnice. Utoliko je sud prvog stupnja s pravom prihvatio nalaze vještaka i iz istih utvrdio kako razlog upućivanja tužitelja u invalidsku mirovinu predstavlja bolest kralježnice u opsegu 40% i povreda na radu u opsegu od 60%. Jednako tako tvrdnja tuženice da bi zbog odbijanja hospitalizacije nakon nezgode tužitelj uzrokovao zdravstveno stanje kralježnice zbog kojeg je u dva navrata operiran nije potkrijepljena niti jednim dokazom u spisu predmeta. Iste okolnosti ne bi se mogle ocijeniti ni u smislu doprinosa tužitelja opsegu štete s obzirom je vještak M. M. izrijekom naveo da navedeno nije utjecalo na daljnji tijek bolesti s obzirom na dinamiku ozljede tj. postepenog izbočenja hrskavice koja dovodi do kompresije živca.

 

20. Zaključno je za reći da iz svih izvedenih i na ispravan način ocijenjenih dokaza proizlazi kako je razlog tužiteljevog odlaska u invalidsku mirovinu uz bolest i ozljeda na radu s učešćem od 60%, pa utoliko žalbeni navodi o ostvarenoj relativno bitnoj povredi iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a nisu ostvareni jer je sud prvog stupnja proveo sveobuhvatnu analizu dokaznog postupka a ne selektivnu kako to tvrdi žaliteljica.

 

21. U odnosu na visinu zahtjeva po osnovu izgubljene zarade i rente sud je pravilno izvršio komparaciju između potvrda Zavoda o visini isplaćene invalidske mirovine i potvrde o visini plaće komparanta dostavljene od vlasnika obrta D. V. pri čemu se ovaj sud, a suprotno žalbenim navodima, slaže sa stajalištem suda prvog stupnja da bi u potvrdi bili navedeni iznosi neto plaće. Imajući u vidu sadržaj potvrde vlasnika obrta u kojoj se navodi da se radi "o isplaćivanoj plaći" te imajući u vidu visinu tih iznosa ne bi se moglo raditi o bruto, već o neto plaći. Za cijelo utuženo razdoblje uz izuzetak mjeseca listopada 2019. te za mjesece travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac 2019. te siječanj 2020. podaci iz potvrde nisu dvojbeni odnosno ne osporavaju se žalbom.

 

22. Za prednje izdvojene mjesece tuženica u žalbi navodi da ili nema podataka ili nisu dostatni. Tvrdi kako sud nije uzeo u obzir da se tužbom potražuje razmjeran dio izgubljene zarade za listopad 2009. jer je sudio cijelu razliku, a što prihvaća i ovaj sud sve to imajući u vidu da tužitelj nije pružio dokaza iz kojih bi se utvrdio razmjerni dio izgubljene zarade. U odnosu na citirano razdoblje 2019. i siječanj 2020. u spisu predmeta zaista nema podataka o visini isplaćene mirovine i visini isplaćene plaće radniku komparantu pa bez takvih dokaza sud nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev, već ga je pravilnom primjenom pravila o teretu dokaza iz odredbe čl. 221. a. ZPP-a trebao odbiti.

 

23. Dakle imajući u vidu da je tužitelj dokazao osnovanost zahtjeva te pretežitim dijelom i visinu istog valjalo je odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. njezine izreke budući je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 1093. st. 2. i čl. 1095. ZOO-a u odnosu na tražbinu izgubljene zarade i rente kojom je dosuđena na neodređeno vrijeme (doživotno) u smislu odredbe čl. 1088. st. 1. ZOO-a. Potpuno je jasno kako je zbog karaktera zadobivenih ozljeda, utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad te upućivanja u invalidsku mirovinu tužitelj tijekom cijelog utuženog razdoblja gubio na zaradi a i u buduće će s obzirom su njegove mogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja zadobivenom ozljedom umanjene na način da umjesto plaće koju bi ostvario radom prima invalidsku mirovinu. Sud je tužitelju priznao naknadu štete po oba osnova sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu u visini od 60% razlike između primanja invalidske mirovine i pretpostavljene plaće, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa kada je bez daljnjeg šteta u smislu čl. 21. st. 1. u svezi s čl. 1086. ZOO-a dospjela s obzirom je tuženici kao štetnici bila poznata činjenica nastanka štetnog događaja kao i činjenica pretpostavljenog opsega štete u vidu smanjenih primanja, sve to imajući u vidu da je tužitelj umirovljen s danom 31. listopada 2009.

 

24. Slijedom svega navedenog valjalo je žalbu tuženice djelomično odbiti pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki I. izreke ove odluke, te dijelom uvažiti i pobijanu presudu preinačiti kao u točki II. izreke pozivom na odredbu čl. 373. st. 1. t. 2. ZPP-a.

 

25. Odluka o trošku dosuđena je primjenom odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a te je kao takva u cijelosti zakonita. Istina je da je tuženica po okončanju ovog žalbenog postupka uspjela s dijelom zahtjeva, međutim ovaj sud ocjenjuje kako ne postoji osnova za preinaku odluke o trošku budući je u smislu odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a uspjela tek u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva. Pri tome se vodilo računa da se pretežiti dio dokaznog postupka odvijao oko utvrđivanja osnovanosti zahtjeva što je također bilo od utjecaja na odluku ovoga suda o pravilnosti prvostupanjske odluke o troškovima postupka unatoč djelomičnom uvaženju žalbe.

 

26. Stoga je odluka o trošku potvrđena pozivom na odredbu čl. 380. st. 1. t. 2. ZPP-a.

 

27. Tuženica nije tražila troškove žalbenog postupka pa visina nije odlučivana.

 

 

U Rijeci 15. svibanj 2024.

 

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                      Brankica Malnar, v.r.