- 1 -              Revd-1211/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: Revd-1211/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalj člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S., OIB …, H. na S., kojega zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženika S. S., OIB …, H. na S., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Z., te u pravnoj stvari tužitelja S. S., OIB …, H. na S., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. S., OIB …, H. na S., kojega zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja D. S. protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2481/2022-3 od 14. studenoga 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-28/2022-152 od 2. lipnja 2022.,u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. U odnosu na pravna pitanja navedena pod rednim brojem 1., 2. i 3. prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.

 

II. U odnosu na pravno pitanje navedeno pod rednim brojem 4. i u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava, prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-28/2022-152 od 2. lipnja 2022., odbijen je tužbeni zahtjev D. S. za utvrđenje izvanknjižnog vlasništva gospodarske zgrade (točka I. izreke), utvrđeno je da je tužitelj S. S. vlasnik dijela zemljišta površine 298 m² na skici vještaka (točka II. izreke) te je naloženo tužitelju D. S. nadoknaditi tužitelju S. S. trošak parničnog postupka (točka III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama II. i III. izreke (izreka prvostupanjske presude), dok je drugostupanjskim rješenjem preinačena prvostupanjska presuda u točki I. izreke i tužba tužitelja D. S. odbačena.

 

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj D. S. je podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

 

Postavlja 4 pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:

 

"1. Da li je za postavljanje tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva utvrđenje prava suvlasništva na gospodarskoj zgradi nužan uvjet da se utvrdi suvlasništvo i određenog, pripadajućeg dijela zemljišta na kojem leži ta gospodarska zgrada?

 

2. Da li je povrijeđeno načelo jedinstvenosti nekretnine, kada tužbom nije zatraženo da se utvrdi suvlasništvo i određenog, pripadajućeg dijela zemljišta na kojem leži gospodarska zgrada, na kojoj se traži utvrđenje vlasništva?

 

3. Da li je činjenica da tužbom nije zatraženo da se utvrdi suvlasništvo i određenog, pripadajućeg dijela zemljišta na kojem leži gospodarska zgrada, predstavlja valjani razlog za odbačaj tužbe sukladno odredbi čl. 109. st. 4. ZPP?

 

4. Da li je sud pogrešno primijenio odredbe ZPP-a kada je propustio obrazložiti nelogičnost ključnih činjenica o kojima ovisi uspjeh u sporu i da li sud može diskrecijskom odlukom ignorirati činjenicu pokretanja kaznenog postupka protiv Tuženika radi davanja lažnog iskaza radi iste nekretnine koja je predmet spora?".

 

4. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj D. S. tvrdi da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava i to pravo na pošteno suđenje, jer je pobijana odluka arbitrarna, jer mu je onemogućeno raspravljanje i pribava dokaza te jer nisu ocjenjeni ključni dokazi.

 

5. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

 

6. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-730/2001-2 od 17.12.2002. na koju se tužitelj D. S. referira u razlozima važnosti u odnosu na 1. postavljeno pravno pitanje, nije u suprotnosti sa pobijanom odlukom u dijelu u kojem je tužba odbačena, budući da u tom predmetu nije utvrđivano samo vlasništvo izgrađenih objekata već vlasništvo cijele nekretnine (zemljišta) na kojem se nalaze izgrađeni objekti. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je tražio utvrđenje izvanknjižnog suvlasništva gospodarske zgrade bez pripadajućeg zemljišta. Dakle, u odnosu na prvo postavljeno pitanje priložena odluka je u skladu s pobijanom odlukom, a zbog čega tužitelj nije dao odgovarajuće razloge važnosti u odnosu na prvo postavljeno pitanje sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP.

 

7. Pogrešno se podnositelj prijedloga, u razlozima važnosti za drugo pravno pitanje, poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3214-2005 od 19.3.2008., jer navedena odluka nije usporediva sa konkretnom pravnom situacijom. To stoga, što se u ustavnoj odluci govori o stjecanju prava vlasništva građenjem na zemljištu u društvenom vlasništvu, dok se u konkretnom slučaju radi o građenju na zemljištu u privatnom vlasništvu, pa niti u odnosu na drugo postavljeno pitanje nisu dani, odgovarajući razlozi važnosti sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, građenjem na društvenom zemljištu, vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva cijele nekretnine spajanjem svih zemljišnoknjižnih tijela u jedno (čl. 367. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), dok prema načelu pravnog jedinstva nekretnina (čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, u koju je uključeno sve što je s njom razmjerno trajno povezano.

 

8. Podnositelj zahtjeva se u razlozima važnosti, u odnosu na 3. postavljeno pravno pitanje, pogrešno poziva na odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-136/23-2, jer u tom predmetu sud je propustio vratiti tužitelju tužbu na ispravak na temelju odredbe čl. 109. ZPP-a dok je u predmetnom slučaju, a prema priloženoj dokumentaciji uz prijedlog za dopuštenje revizije, tužitelj D. S. bio pozvan raspravnim rješenjem od 18. ožujka 2022. postaviti tužbeni zahtjev u skladu s načelom jedinstva nekretnine, a pri čemu je bio upozoren i na posljedice propuštanja. Dakle, tužitelj D. S. nije dao niti uz treće postavljeno pitanje odgovarajuće razloge važnosti sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

 

9. Budući da na temelju onoga što je dostavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije u odnosu na prva tri postavljena pitanja nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.

 

10. Tužitelj D. S. u odnosu na četvrto postavljeno pravno pitanje nije jasno naznačio razloge važnosti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a, pa je na temelju odredbe čl. 389. st. 3. ZPP-a u odnosu na ovo pravno pitanje prijedlog za dopuštenje revizije valjalo odbaciti.

 

11. Tužitelj D. S. nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to na pravo na pošteno suđenje u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

 

12. Naime, pobijana odluka nije arbitrarna, jer su dani razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni. Iz stanja priložene dokumentacije, uz prijedlog za dopuštenje revizije, nije vidljivo da bi nižestupanjski sudovi propustili cijeniti neki ključan dokaz, a niti da je zbog tog razloga tužitelj D. S. pobijao prvostupanjsku presudu.

 

13. Suprotno navodima iz prijedloga za dopuštenje revizije drugostupanjski sud je primijenio načelo jedinstva nekretnine, a zbog čega u ovom dijelu nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo koje bi dovelo do povrede prava na pošteno suđenje.

 

14. Osim toga, iz sadržaja tuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije proizlazi da se isti svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno kako su utvrdili činjenično stanje, a koji razlozi se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.

 

15. Budući da su nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučne navode predlagatelja i dali razloge o svim odlučnim činjenicama, nižestupanjske presude se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima, pa ništa ne upućuje na zaključak da predlagatelj nije imao pravično suđenje.

 

16. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a u ovom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti i odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 14. svibnja 2024.