Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-779/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općine Omišalj, Omišalj, Prikešte 13, OIB: 72908368249, zastupanog po punomoćniku Franji Matkoviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Matković & Igor Bezjak u Rijeci, protiv tuženika ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika odjavljenog ugostiteljskog obrta [obrt], [adresa], zastupanog po punomoćniku Branimiru Brečeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Čohilj i Partneri d.o.o. u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-782/2020-61 od 5. rujna 2025., u sjednici vijeća 1. listopada 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužitelja Općine Omišalj i žalba tuženika ŠT kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-782/2020-61 od 5. rujna 2025. u dijelu pod st. II. izreke, kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 56.245,34 EUR, te u dijelu kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 15.822,64 EUR.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-782/2020-61 od 5. rujna 2025. pod st. I., u dijelu pod st. II. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.165,35 EUR te pod st. III. izreke i sudi:

1. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja u iznosu od 187.495,59 EUR s zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. siječnja 2016. do isplate.

2. Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika u iznosu od 9.705,36 EUR, te da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 158.076,20 EUR.

3. Međusobne tražbine stranaka iz točaka 1. i 2., st. II. izreke se prebijaju te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati preostali iznos od 177.790,23 EUR s zateznim kamatama koje teku od 4. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

4. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 8.165,35 EUR.

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 228,41 EUR.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 187.495,59 EUR sa zateznom kamatom propisanom u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima od 4. siječnja 2016. do isplate, sve u roku od 15 dana (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 56.245,34 EUR, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan (st. II. izreke) te je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika radi prebijanja u iznosu od 167.781,56 EUR sa zateznom kamatom od 24. svibnja 2017. do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (st. III. izreke).

2. Tužitelj žalbom pobija navedenu presudu u dijelu pod st. II. izreke, kojim je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan, kao razliku iznosa između zatraženog troška od 80.233,33 EUR i dosuđenog troška od 56.245,34 EUR, ili za iznos od 23.987,99 EUR, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Tuženik pobija navedenu presudu pod st. I., u dijelu pod st. II. izreke kojim mu je naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 56.245,34 EUR i pod st. III. izreke, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi presudu suda prvog stupnja u dijelu pobijanom od strane tuženika.

5. Žalbe stranaka djelomično su osnovane.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 261. ZPP, jer iako je prema navedenoj odredbi bio dužan pokušati usuglasiti mišljenje vještaka Dragana Blaževića i Nevena Čačića, budući se njihovi nalazi i mišljenja razilaze, ne radi se o povredi koja je mogla imati utjecaj na zakonitost i pravilnost pobijane presude, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio korist koju je tuženik imao kao nepošten posjednik na osnovu podataka Ministarstva financija o ostvarenoj dobiti obrta tuženika u spornom razdoblju, a prema tim podacima tuženik je u spornom razdoblju ostvario dobit, ili korist od korištenja zemljišta u vlasništvu tužitelja bez pravne osnove, kao nepošten posjednik u iznosu od 181.692,89 EUR, pa kada bi se kao korist koju je tuženik ostvario zbog neplaćanja zakupnine uzeo i manji iznos zakupnine koji je utvrdio vještak Dragan Blažević, u ukupno iznosu od 43.964,94 EUR, na koji nalaz i mišljenje tuženik nije imao primjedbi, i manji dio tog iznosa bio bi dovoljan da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev na iznos od 187.495,59 EUR.

7. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, koja je prema navodima tuženika iz žalbe počinjena time što sud nije saslušanjem oba vještaka pokušao usuglasiti njihova mišljenja, te iz razloga jer nije, ako ne bi uspio usuglasiti mišljenje vještaka, proveo novo vještačenje. Ovo stoga jer je, kao što je navedeno, i manji iznos zakupnine koju je utvrdio vještak Dragan Blažević, dovoljan da se uz ostale koristi koje je tuženik ostvario kao nepošten posjednik, koje je utvrdio prvostupanjski sud, u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a na nalaz tog vještaka tuženik nije imao primjedbi.

8. Prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer se sud u izreci presude pozvao na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26, dalje: ZOO), bez da je odredio na koji se način određuje stopa zatezne kamate, i primjenjuje li se niža ili viša stopa zatezne kamate koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osoba javnog prava, tako da je u tome dijelu izreka presuda nejasna. Takvu povredu odredaba parničnog postupka ovaj je sud otklonio primjenom čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP, na način da je preinačio u tome dijelu pobijanu presudu te naložio tuženiku da tužitelju isplati zatezne kamate koje teku od 4. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Naime, iako se radi o potraživanju koje proizlazi iz pravnog odnosa tužitelja kao osobe javnog prava i tuženika koji je u spornom razdoblju imao status trgovca, jer je bio vlasnik ugostiteljskog obrta [obrt], [adresa], predmet ovog spora je potraživanje tužitelja koje je izvanugovorno, jer je ugovor o zakupu prestao istekom roka na koji je sklopljen (5 godina), a to je bilo 16. srpnja 2014., a predmetna se tražbina odnosi na razdoblje od 1. kolovoza 2014. do 27. listopada 2015., kada je tuženik predao predmet zakupa tužitelju, pa se stoga ne radi o tražbini tužitelja iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge o tome zašto nije prihvatio prigovor prijeboja tuženika, kada je iznio pravno stajalište da je Ugovorom o zakupu ugovoreno da u slučaju proteka roka na koji je sklopljen ili otkazom ugovornih strana, zakupnik nije ovlašten potraživati od zakupodavca naknadu ulaganja uloženih u predmetni prostor.

10. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Predmet ovog postupka je korist koju je tuženik stekao kao nepošten posjednik koristeći nekretninu koje je bio u zakupu, a radi se o nekretnini – kampu koji predstavlja dio zkč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u površini od 91.551,69 m2, s time da je prvotno zakupac bio i UT da bi temeljem dodatka Ugovora o zakupu od 1. listopada 2010. nositelj obrta bio isključivo tuženik. Ugovorom o zakupu ugovoreno je da zakup počinje teći od 16. srpnja 2009., da traje 5 godina te da je zakupac dužan predati tužitelju predmet zakupa u roku od 15 dana od dana prestanka ugovora, odnosno najkasnije do 31. srpnja 2014. Tuženik je po proteku roka za predaju kampa nastavio koristiti kamp sve do 27. listopada 2015. bez pravne osnove čime je tužitelju nastala šteta, a također je tuženik imao i određene koristi od iznajmljivanja kampa pa tužitelj potražuje isplatu iznosa navedenog u izreci presude temeljem odredbe čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst, 94/17 – ispravak pročišćenog teksta i 52/25 - dalje: ZVDSP.

12. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prema Ugovoru o zakupu, ugovor istekao protekom roka od 5 godina, odnosno 16. srpnja 2014., te da ga je prema ugovoru zakupac bio dužan predati tužitelju u roku od 15 dana od prestanka ugovora, najkasnije do 31. srpnja 2014., a što tuženik nije učinio, zbog čega je tužitelj pokrenuo ovršni postupak, te je u tom postupku tužitelju predan predmet zakupa u posjed 27. listopada 2015., tako da je tuženik bio u nepoštenom posjedu predmeta zakupa od 1. kolovoza 2014. do 27. listopada 2015.

13. Prema čl. 165. ZVDSP st. 1. nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

14. Koristi koje je tuženik imao od korištenja predmetnog kampa predstavlja dobit koju je u spornom razdoblju ostvario, a koju je prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju podataka Ministarstva financija podatke Ministarstva financija – Porezne uprave, Područni ured Rijeka, Ispostava Krk iz kojih je razvidan godišnji financijski izvještaj za poduzetnika – obrt vlasništvo tuženika i to za razdoblja od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. i od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. Iz tih podataka razvidno je da je obrt tuženika u 2014. godini nakon oporezivanja ostvario dobit od 1.015.152,00 Kn, odnosno 134.733,82 EUR. Kako je u 2014. godini tuženik bio nepošteni posjednik od 1. kolovoza 2014. do 31. prosinca 2014., odnosno pet mjeseci, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da mu pripada 5/12 dijela od ukupno ostvarene dobiti od 134.733,82 EUR, ili 56.139,89 EUR. U 2015. godini prema podacima Porezne uprave tuženik je ostvario dobit od 1.261.310,00 kn, ili 167.404,61 EUR. U 2015. tuženik je bio nepošteni posjednik 9 mjeseci i 27 dana, ali sud je tužitelju priznao samo 9/12 dijela od ostvarene dobiti tuženika za tu godinu što predstavlja iznos od 125.553,00 EUR. Na temelju navedenih podataka i izračuna pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da korist (dobit) koju je tuženik ostvario kroz sporno razdoblje, a odnosi se na dobit koju je ostvario u poslovanju, odnosno korištenju kampa kao nepošten posjednik, iznosi 181.692,89 EUR.

15. Prvostupanjski je sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka Nevena Čačića utvrdio da je tuženik u spornom razdoblju time što nije plaćao zakupninu, ostvario korist od 119.000,00 EUR, te je na taj iznos pribrojio korist koju je tuženik ostvario kroz poslovanje kampa u 2014. godini (5 mjeseci) u iznosu od 56.139,89 EUR, te još 12.355,70 EUR od koristi (dobiti) koju je ostvario kroz 9 mjeseci 2015. godine, što ukupno iznosi traženih 187.495,59 EUR.

16. Međutim, kao što je već navedeno, na temelju provedenih građevinskih vještačenja, koja nisu usuglašena, nije bilo moguće utvrditi da tržišna vrijednost zakupnine u spornom razdoblju iznosi 119.000,00 EUR, ali je moguće utvrditi da za sporno razdoblje minimalni tržišni iznos zakupnine iznosi 43.964,94 EUR, koliko je utvrdio vještak Dragan Blažević, a na koji nalaz i mišljenje tuženik nije imao primjedbi.

17. Iznos dobiti (koristi) koju je tuženik ostvario kao nepošten posjednik korištenjem predmetne nekretnine u spornom razdoblju iznosi 181.692,89 EUR, te kada se na taj iznos pribroji korist koju je tuženik imao od neplaćanja zakupnine, a koja korist iznosi najmanje 43.964,94 EUR, dobije se iznos koji je viši od zahtjeva tužitelja, tako da je pravilno prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio zahtjev tužitelja.

18. Međutim, tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor prijeboja na iznos od 167.781,56 EUR, i to s osnove iznosa koji je plaćao na ime zakupnine i nakon prestanka ugovora o zakupu, te na ime ulaganja koje je izvršio na predmetnoj nekretnini.

19. Što se tiče ulaganja tuženika u predmetni prostor, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da mu ne pripada pravo na povrat tih sredstava jer je tako utanačeno Ugovorom o zakupu (čl. 14.), no, nema razloga da se kroz prigovor prijeboja ne prihvate iznosi za koje je tuženik dokazao da ih je plaćao tužitelju i nakon prestanka ugovora na ime zakupnine.

20. Iz priklopljenog predmeta Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R1-2626/2014, razvidno je da je donijeto rješenje kojim je odobreno predlagatelju (ovdje tuženiku) osnivanje pologa na koji će predlagatelj (ovdje tuženik) uplaćivati mjesečnu zakupninu od 19.500,00 kn, prema predmetnom Ugovoru o zakupu, ali iz tog spisa ne proizlazi koliki je iznos zakupnine nakon prestanka tog ugovora tuženik podmirio. Tuženik je priložio financijsku dokumentaciju (list 155 i 156), iz koje je razvidno da je uplatio za 8., 9. i 10. mjesec po 24.375,00 kn / 3.235,12 EUR mjesečno, što ukupno iznosi 9.705,36 EUR, za koji je iznos prigovor prijeboja tuženika osnovan, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 158.076,20 EUR, neosnovan.

21. Stoga je temeljem čl. 373.a st. 1. ZPP, u vezi s čl. 338. st. 3. ZPP trebalo preinačiti pobijanu presudu i utvrditi da postoji tražbina tužitelja u iznosu od 187.495,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, da postoji tražbina tuženika u iznosu od 9.705,36 EUR, te da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 158.076,20 EUR te da se međusobne tražbine stranaka prebijaju te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 177.790,23 EUR.

22. Zatezne kamate tužitelju svakako pripadaju od dana podnošenja tužbe, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26 – dalje ZOO), dok tuženik zatezne kamate nije potraživao.

23. U pogledu troškova postupka tužitelj s pravom u žalbi ukazuje da je Tbr. 8/6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25, dalje: OT), propisano da se postupak povodom ukidne odluke smatra novim prvostupanjskim postupkom i da odvjetniku u tom postupku pripada nagrada iz ovog tarifnog broja. Međutim, prvostupanjski sud nije dosudio tužitelju trošak ostalih podnesaka iz tog razloga, već jer smatra da u tim podnescima tužitelj iznosi pravne stavove te se očituje na podneske tuženika, a da se u smislu čl. 155. st. 1. ZPP ne radi o podnescima koji su bili svrsishodni za vođenje postupka.

24. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška za sastav podneska od 14. travnja 2017., jer je sadržaj tog podneska tužitelj iznio na ročištu održanom istog dana. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 1. listopada 2020., jer u tom podnesku tužitelj ponavlja navode iz ukidnog rješenja ovog suda, pa se ne radi o podnesku koji je bio svrsishodan za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP). Isto se odnosi i na podnesak tužitelja od 31. prosinca 2020., u kojem tužitelj ponavlja već iznesene pravne stavove tijekom postupka. Tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška za sastav podneska od 31. ožujka 2022. i od 21. svibnja 2025., jer je sud tužitelju priznao trošak dva podneska kojima se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, a tim se podnescima tužitelj očitovao na nalaze oba vještaka.

25. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška za sastav podneska od 26. listopada 2021., jer u tom podnesku se tužitelj očituje na novo iznesene navode tuženika iz podneska od 18. listopada 2021., i to mu pripada 1.411 bodova temeljem Tbr. 8/1 OT, ili 2.822,00 EUR , s PDV od 25%, 3.527,50 EUR. Isto tako tužitelju pripada pravo na naknadu troška za sastav podneska od 10. studenog 2023., kojim se očitovao na očitovanje vještaka Dragana Blažića, na njegove prigovore koje je iznio na osnovni nalaza i mišljenje i to mu pripada 1.411 bodova temeljem Tbr. 8/1 OT, ili 2.822,00 EUR s PDV od 25%, 3.527,50 EUR.

26. Tužitelju pripada i trošak za sastav žalbe, s kojom je uspio, a taj trošak iznosi temeljem Tbr. 10/1 OT 3.527,50 EUR, s PDV od 25%, 4.409.38 EUR.

27. Sveukupno je tužitelju trebalo priznati daljnji trošak u iznosu od 11.464,38 EUR, tako da ukupan trošak tužitelja uz onaj koji je priznao prvostupanjski sud iznosi 67.709,72 EUR.

28. Tužitelj je uspio u sporu glede osnove sa 100%, a glede visine sa 90%, ili ukupno sa 97,50%, dok je tuženik uspio u sporu sa 2,5%. Kada se uspjeh tužitelja u sporu umanji za uspjeh tuženika, dobije se da je tužitelj uspio u sporu sa 95%, pa je trošak tužitelja trebalo umanjiti razmjerno njegovu uspjehu u sporu, što se ne odnosi na troškove vještačenja, a bez kojih dosuđeni trošak iznosi 54.516,28 EUR, sa troškom koji je utvrdio ovaj sud od 11.464,38 EUR, iznosi 65.980,66 EUR, koji iznos je trebalo umanjiti razmjeno uspjehu tužitelja u sporu od 95%, što iznosi 62.681,63 EUR, sa troškom vještačenja od 1.729,06 EUR, što iznosi 64.410,69 EUR. Kako je pobijanom presudom dosuđen trošak od 56.245,34 EUR, trebalo je temeljem čl. 380. t. 3. ZPP preinačiti st. II. izreke presude u dijelu kojim nije u cijelosti usvojen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška i dosuditi tužitelju daljnji iznos troška od 8.165,35 EUR, dok je za preostali iznos od 15.822,64 EUR temeljem čl. 380. t. 2. ZPP trebalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. II. izreke presude u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, te je trebalo temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi stavak II. izreke presude u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak od 56.245,34 EUR.

29. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da nije dužan platiti sudske pristojbe, jer je ratni vojni invalid. Naime, tuženiku nije naloženo pobijanom presudom plaćanje sudskih pristojbe, već troška tužitelja, a u taj trošak ulazi i trošak sudskih pristojbi, ali troška tužitelja u situaciji kada nije uspio u sporu, dužan je razmjerno uspjehu u sporu, podmiriti tuženik. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sukladno Tbr. 8/6 OT, tužitelju nije priznat trošak za sastav više od 4 obrazložena podneska.

30. Tužitelj je uspio u sporu samo glede sporednog zahtjeva, pa mu ne pripada pravo na naknadu troška za sastav žalbe (čl. 166. st. 1. ZPP).

31. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom, i to mu za sastav žalbe pripada iznos od 4.409,38 EUR temeljem Tb. 10/1 OT, koji je iznos trebalo umanjiti razmjerno uspjehu tuženika u žalbenom postupku od 5,18%, što iznosi 228,41 EUR.

32. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 1. listopada 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper