REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                                     Poslovni broj: Us I-2658/2023-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj D. S. iz C., kojeg zastupaju opunomoćenici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D.B. i T. H., u K., protiv tuženika Ministarstva obrane, Vojnostegovnog suda, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, kojeg zastupa službena osoba I. T., radi stegovnog prijestupa, 14. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva obrane, Vojnostegovnog suda, KLASA: UP/I-815-01/23-01/106, URBROJ: 512-21-23-12, od 7.

studenoga 2023., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

 

Obrazloženje 

 

1.                 Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-815-01/23-01/106, URBROJ: 512-21-2312, od 7. studenoga 2023., utvrđeno je da je tužitelj, u svojstvu djelatne vojne osobe (u činu satnika), raspoređen na dužnost časnika za održavanje, Odsjeka za logistiku, Inženjerijske pukovnije, odgovoran jer nakon što je 21. siječnja 2016. rješenjem Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju osnovao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG) naziva „S.D.“, C., čiji je evidentirani nositelj do danas nastavio obavljati samostalnu gospodarsku djelatnosti protivno članku 14. stavku 1. podstavku 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 73/13, 75/15, 50/16, 30/18 i 125/19, u nastavku teksta: ZSOS), tj. da je obavljao djelatnost koja je u suprotnosti s odredbama ZSOS-a, čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 33. ZSOS-a, zbog čega mu je izrečena stegovna kazna jednokratne novčane kazne u iznosu od 66,36 eura. Stegovna prijava podnesena je 14. srpnja 2023. godine.

 

2.                 Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti tu odluku. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura (PDV uključen). Glavni dio tužbenih navoda glasi:

 

„Tužitelj smatra da je neosnovano utvrđeno da je postupio protivno odredbama Zakona o službi u OS RH jer da djelatnost koju on obavlja u okviru OPG-a kojeg je osobno nositelj ne predstavlja samostalnu djelatnost u pravom smislu tim više što se  poljoprivredna djelatnost koju obavlja tim putem ni na koji način ne protivi uvjetima i zahtjevima službe u Oružanim snagama RH. 

              Tužitelj je prethodno otvaranju OPG-a izvršio usmene konzultacije te mu je od strana pravnika iz sustava Oružanih snaga RH predočeno da se obavljanje poljoprivrede u okviru obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva ne smatra obavljanjem profesionalne djelatnosti za koju bi se nužno trebala tražiti prethodna suglasnost ministra u smislu kako to propisuje čl. 14. st. 2. Zakona o službi u OS RH. 

              Tužitelju je kao pravnom laiku i takva informacija bila dostatna da osnuje OPG tim više što ga u proceduri samog osnivanja nitko nije tražio nikakve dodatne uvjete niti mu ukazivao na moguće prepreke iako je nadležnim tijelima bilo poznato da se radi o djelatnoj vojnoj osobi. 

U kontekstu vrste djelatnosti koju obavlja tužitelj, evidentno je da se ne radi o djelatnosti koja bi bila nespojiva sa obavljanjem djelatne vojne službe jer se ista djelatnost ne obavlja za vrijeme obavljanja službe u oružanim snagama niti ima ikakvih dodirnih točaka sa obavljanjem navedene službe. 

              Dakle, ne postoji konkurencija između djelatnosti OPG-a i službe u Oružanim snagama RH. 

Tužitelj je u postupku pred Vojnostegovnim sudom Ministarstva obrane pojasnio da se njegovi roditelji ne mogu baviti poljoprivredom zbog zdravstvenog stanja i starosti, da on obavljanjem poljoprivrede pomaže financijski svoje roditelje, a na to bi se trebalo dodati i to da je tužitelj porijeklom s područja na kojem postoji već tradicionalna jaka povezanost između obrade zemlje i vojne službe što potječe još iz doba nekadašnje Vojne krajine. 

              Iz postupanja tužitelja proizlazi da poljoprivreda nije u njegovom slučaju primarni izvor prihoda niti osnovna djelatnost koju on obavlja, da tu djelatnost obavlja iz nužde zbog obiteljske situacije, da obavlja radnje koje nemaju veze sa njegovom službom u oružanim snagama, pa iz svega toga proizlazi da prethodno odobrenje ministra u konkretnom slučaju ne predstavlja nužan uvjet za obavljanje poljoprivredne djelatnosti u okviru obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. 

                Dapače, nametanje strogog formalizma kao uvjeta za obavljanje poljoprivredne djelatnosti u okviru OPG-a predstavlja povredu Ustavom zajamčenog prava na rad koji se u pogledu tužitelja ne može iscrpljivati samo time što je riječ o djelatnoj vojnoj osobi. 

              (…)

              Stajalište tužitelja je takvo da za obavljanje poljoprivredne djelatnosti u okviru OPG-a nije nužno potrebna suglasnost ministra jer se radi o obavljanju sporedne djelatnosti za koju ministar ne bi ni imao razloga uskratiti suglasnost jer se radi o djelatnosti koja ne utječe na vojnu službu.

              Očigledno je da se tužitelj poljoprivredom bavi u svoje slobodno vrijeme stoga nije jasno kakve ingerencije bi Vojnostagovni sud imao u pogledu njegovog slobodnog vremena pa je nejasno konstatacija iz obrazloženja pobijanog rješenja da iz svega proizlazi da rad na OPG-u zahtijeva maksimalni angažman, trud i zalaganje te puno slobodnog vremena nakon posla. 

Osim toga, Vojnostegovni sud propušta na pravilan način tumačiti odredbe Zakona o OPG-u jer se tu ne radi o samostalnoj gospodarskoj djelatnosti već o djelatnosti koja se obavlja na samostalan način. 

              (…)

                Razlika je ogromna. 

                Samostalna gospodarska djelatnost podrazumijeva da je njezin provoditelj evidentiran kao obveznik plaćanja doprinosa, poreza na dohodak i prireza po osnovi upravo takve djelatnosti, što kod  tužitelja nije slučaj jer je osiguran na zdravstveno i mirovinsko osiguranje kao osnovi službe u Oružanim snagama RH.

              Obavljanje djelatnosti poljoprivrede na samostalan način podrazumijeva da se provodi bez angažmana ili zapošljavanja trećih osoba, odnosno da se provodi bez angažiranja u okviru neke treće prave osobe ili u sklopu više povezanih pravnih osoba.  Za tužitelja je i nadalje sporna zakonitost pokretanja postupka iz razloga što je do iste došlo očito na način da je netko iz sustava Ministarstva obrane neovlaštenoj civilnoj osobi dao na raspolaganje podatak da tužitelj nije pribavio prethodnu suglasnost ministra, a to je podatak koji je klasificiran s ograničenim pristupom, da ne govorimo o tome da davanje takvih informacija izvan sustava zasigurno nije svrha obrade osobnih podataka u skladu sa Općom uredom EZ o zaštiti osobnih podataka. 

              Ujedno se ističe i prigovor zastare vođenja stegovnog postupka.“

3.                 Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga spora. 

4.                 Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 8. svibnja 2024., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.                 Djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku nije dopušteno obavljati samostalnu gospodarsku ili profesionalnu djelatnost (čl. 14. st. 1. podst. 1. ZSOS-a). Prema stavku 2. toga članka, iznimno od stavka 1. navedenoga članka, djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku na temelju posebnog odobrenja ministra obrane može biti dopušten rad  kod druge pravne osobe ako to nije u suprotnosti s interesima službe, odnosno biti članom upravnog odnosno nadzornog odbora trgovačkog društva ako se radi o trgovačkim društvima od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, ili radi obavljanja djelatnosti i poslova izvan radnog vremena ako to nije u suprotnosti s interesima službe.

6.                 Člankom 175. stavkom 3. točkom 33. ZSOS-a propisano je da je obavljanje djelatnosti koja je u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona ili bez prethodnog odobrenja ministra obrane stegovni prijestup.

7.                 U članku 179. stavku 2. ZSOS-a propisano je da opća svrha propisivanja, izricanja i primjene stegovnih sankcija jest da sve vojne osobe poštuju vojnu stegu i da nitko ne krši vojnu stegu te da se počinitelji kršenja vojne stege ubuduće tako ponašaju. Stavkom 3. toga članka propisano je da je svrha izricanja stegovnih sankcija da se, uvažavajući opću svrhu stegovnih sankcija, izrazi prijekor zbog počinjenog kršenja vojne stege, utječe na stranku da ubuduće ne krši vojnu stegu, utječe na sve ostale vojne osobe da ne krše vojnu stegu i da se primjenom propisanih sankcija utječe na svijest vojnih osoba o neprihvatljivosti kršenja vojne stege i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Stavkom 6. propisano je da se pri odabiru vrste i mjere stegovne sankcije uzima u obzir vrsta kršenja vojne stege, posljedice kršenja vojne stege, stupanj krivnje osobe protiv koje se vodi postupak, pobude iz kojih je prekršena vojna stega, okolnosti u kojima je prekršena vojna stega, dotadašnji rad i ponašanje osobe protiv koje se vodi postupak, narav njezina posla, njezin odnos prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene kršenjem vojne stege te druge olakotne i otegotne okolnosti.

8.                 Člankom 181. stavkom 1. ZSOS-a propisane su stegovne kazne, između ostalih i jednokratna novčana kazna u iznosu od 500,00 do 1.500,00 kuna (t. 3.).

 

9.                 Prema članku 186. stavku 2. ZSOS-a, pokretanje stegovnog postupka zbog stegovnog prijestupa zastarijeva nakon isteka 12 mjeseci od dana kada je nadređena osoba postavljena na dužnost zapovjednika bojne, njoj ravne ili više razine saznala za stegovni prijestup, ali najkasnije u roku od dvije godine od izvršenog prijestupa, a postupak se mora završiti u roku od dvije godine od dana pokretanja.

10.             Sud, prije svega, otklanja prigovor zastare vođenja stegovnog postupka. Nije dvojbeno da je stegovni postupak pokrenut unutar 12-mjesečnog subjektivnog roka, te da u vrijeme pokretanja postupka, kao i u vrijeme donošenja osporavanog rješenja, nije protekao dvogodišnji objektivni rok u odnosu na razdoblje u kojem je i dalje trajala neurednost (obavljanje djelatnosti) zbog koje je protiv tužitelja vođen stegovni postupak.

11.             Među strankama je sporno pravno pitanje ulazi li osnivanje i obavljanje djelatnosti OPG-a u doseg odredbe članka 14. stavka 1. podstavka 1. ZSOS-a, tj. (ovdje) je li riječ o obavljanju samostalne gospodarske djelatnosti.

12.             Prema članku 5. stavku 1. točki a) Zakona o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 29/18, 32/19 i 18/23), OPG je organizacijski oblik gospodarskog subjekta poljoprivrednika fizičke osobe koji radi stvaranja dohotka samostalno i trajno obavlja djelatnost poljoprivrede i s njom povezane dopunske djelatnosti, a temelji se na korištenju vlastitih i/ili unajmljenih proizvodnih resursa te na radu, znanju i vještinama članova obitelji.

13.             U obrazloženju Prijedloga Zakona o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, upućenog u saborsku proceduru (općedostupnog putem službene mrežne stranice Hrvatskog sabora), između ostalog je navedeno (uključujući osvrt na dotadašnje stanje u tom sektoru):

              „Obzirom da OPG ne može stjecati prava i obveze te ne može biti stranka u postupku nego je to uvijek fizička osoba - nositelj OPG-a, a budući da ne postoje prema iznesenim pokazateljima jasni razlikovni uvjeti za ovako velik broj od 165.167 OPGova, pojedine institucije, pogotovo investicijske banke, često ne prepoznaju OPG kao poduzetnički i gospodarski subjekt i organizacijski oblik.

              OPG je strateški važan organizacijski oblik poljoprivrednog gospodarstva u

Republici Hrvatskoj za ostvarivanje ciljeva održivog razvoja OPG-a, odnosno ostvarivanja načela opće sigurnosti hrane i očuvanja prirodnih poljoprivrednih resursa uz unaprjeđenje i povećavanje konkurentnosti OPG-a te jačanje društvene, socijalne, gospodarske i ekološke uloge OPG-a.

Stoga je cilj donošenja Prijedloga zakona definirati OPG kao prepoznatljiv i prihvaćen organizacijski oblik poljoprivrednika u kojem se obavljaju gospodarske djelatnosti poljoprivrede i s njom povezane dopunske djelatnosti sa svrhom ostvarivanja dohotka ili dobiti proizvodnjom i prodajom proizvoda ili pružanjem usluga na tržištu.

              (…)

              Donošenjem Prijedloga zakona i daljnjim usklađivanjem posebnih propisa omogućit će se pojednostavljena pravila za diverzificiranje i poduzetničke slobode te kreativnost u stvaranju i stjecanju dohotka kroz pojednostavljeno uključivanje u različite dopunske djelatnosti (…).

              (…)

              Prijedlog zakona ne narušava, odnosno ne propisuje uvjete iz djelokruga poreznog sustava, međutim namjera je njime stvoriti pretpostavke za prepoznavanje ciljnih skupina i prilagodbu fiskalnih obveza mogućnostima poljoprivrednih gospodarstava, uz pretpostavku da OPG na jasan način može prikazati troškove i prihode poslovanja u odnosu na troškove života.“

14. Dakle, među bitna pravna i funkcionalna obilježja djelatnosti OPG-a pripadaju samostalnost, trajnost, gospodarska i poduzetnička narav, te usmjerenost na stvaranje dohotka. Nije riječ o obrađivanju vrta za potrebe vlastite obitelji, ni o hobističkoj/rekreativnoj djelatnosti. Očito je, stoga, riječ o obavljanju samostalne gospodarske djelatnosti, u smislu članka 14. stavka 1. podstavka 1. ZSOS-a. Pritom pojam samostalne djelatnosti ne treba poistovjećivati s pojmovima isključive djelatnosti niti primarne djelatnosti. Na koncu, nesporno je da je tužitelj tu djelatnost u dotičnom razdoblju obavljao i da za to nije tražio posebno odobrenje ministra obrane. 

14. Usto:

14.1.                  nije od utjecaja tužiteljevo pouzdavanje u usmene konzultacije o (ne)spojivosti obavljanja djelatnosti OPG-a s djelatnom vojnom službom (naročito pri postojanju formalnih procedura za takve provjere, poput obavješćivanja o uvjetima ostvarivanja i zaštite prava – članak 155. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, ili kojega drugog oblika službenog pisanog komuniciranja);

14.2.                  tijela nadležna za registraciju OPG-a nisu dužna voditi računa o neizravnim implikacijama odredaba posebnih propisa izvan svojeg sektora i na njih upozoravati podnositelje zahtjeva za osnivanje OPG-a, ali su djelatne vojne osobe dužne voditi računa, između ostalog, o ograničenjima kojima su podvrgnute vezano uz vojnu službu;

14.3.                  tradicija Vojne krajine ovdje nije odlučna, ne samo zato jer nije obuhvaćena mjerodavnim propisima, već i zato jer je u srži vojnokrajiškog angažmana u vrijeme Habsburške Monarhije bila upravo veza između dodjele zemlje radi njezine obrade u zamjenu za (povremenu) vojnu službu, dok je današnja vojna služba profesionalna, uz taksativno propisivanje angažmana koji su iznimno dopušteni uz obavljanje vojne službe, a koja iznimnost se proteže i na aktivnosti izvan radnog vremena u vojnoj službi;

14.4.                  radni odnos, odnosno (vojna) služba, čine primarnu osnovu za obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje, pa nije od utjecaja okolnost da tužitelj na obvezna osiguranja nije osiguran (i) po osnovi obavljanja djelatnosti OPG-a;

14.5.                  jedan od temelja za zakonitu obradu osobnih podataka jest i nužnost obrade radi izvršavanja službene ovlasti voditelja obrade – ovdje stegovnog prijavitelja i tuženika (čl. 6. st. 1. t. (e) Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (Tekst značajan za EGP) (SL 119, 4. 5. 2016.)).

 

16.            Sukladno prethodnom, utvrđivanje stegovne odgovornosti tužitelja, pravilnom primjenom članka 175. stavka 3. točke 33. ZSOS-a, vezano uz članak 14. stavak 1. podstavak 1. ZSOS-a, nema obilježja pretjeranog formalizma, niti je protivno svrsi ograničavanja usporednih aktivnosti djelatnih vojnih osoba i sankcioniranja nepridržavanja tih ograničenja.

17.            Sud utvrđuje i da se odluka tuženika temelji na zakonito provedenom postupku. Za odluku tuženika postojala je valjana pravna osnova, kao i legitiman cilj. Tuženik nije učinio očitu pogrešku u prosudbi, nije pogrešno procijenio postojanje nekoga važnog čimbenika, niti je propustio razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno nije propustio uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, te je u obzir uzeo sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku tuženika.

18.            Što se tiče izbora stegovne kazne u predmetnom slučaju, Sud naglašava da to podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih (stegovnih) tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 4. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS). Ovdje je nesporno da je izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti. Imajući na umu karakter konkretnoga stegovnog prijestupa, u svjetlu kriterija za odmjeravanje kazne iz članka 179. stavka 6. ZSOS-a, Sud ne nalazi da bi kazna izrečena tužitelju za ponašanje opisano u izreci osporavanog rješenja bila protivna svrsi radi koje je ta ovlast dana, koja svrha je normativno definirana prethodno citiranim odredbama članka 179. stavaka 2. i 3. ZSOS-a. K tomu, posrijedi je jedna od najblažih stegovnih kazni koja je tužitelju mogla biti izrečena.  19. Sukladno prethodnom, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

20. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 4., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 14. svibnja 2024.

 

                                                                                                                   S u d a c  

            dr. sc. Alen Rajko 

 

 

             

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.