Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, Tomaša Masaryka 8
Poslovni broj: P-235/2023-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici i to sudac toga suda Mirjana Jelavić kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja LF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. (OIB:23057039320) iz Rijeke, Jadranski put 3/a, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave dana 22. rujna 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 1. listopada 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju zakonsku zateznu kamatu koja teče na iznos od 5,30 eura od 2. studenog 2008. do isplate, na iznos od 8,02 eura od 2. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 9,12 eura od 2. veljače 2009. do isplate, na iznos od 10,24 eura od 2. ožujka 2009. do isplate, na iznos od 6,90 eura od 2. travnja 2009. do isplate, na iznos od 6,88 eura od 2. svibnja 2009. do isplate, na iznos od 3,12 eura od 2. lipnja 2009. do isplate, na iznos od 0,53 eura od 2. kolovoza 2009. do isplate, na iznos od 3,72 eura od 2. rujna 2009. do isplate, na iznos od 0,61 eura od 2. listopada 2009. do isplate, na iznos od 0,31 eura od 2. studenog 2009. do isplate, na iznos od 4,01 eura od 2. prosinca 2009. do isplate, na iznos od 6,97 eura od 2. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 10,85 eura od 2. veljače 2010. do isplate, na iznos od 9,91 eura od 2. ožujka 2010. do isplate, na iznos od 16,58 eura od 2. travnja 2010. do isplate, na iznos od 15,13 eura od 2. svibnja 2010. do isplate, na iznos od 16,27 eura od 2. lipnja 2010. do isplate, na iznos od 0,67 eura od 11. lipnja 2010. do isplate, na iznos od 31,63 eura od 2. srpnja 2010. do isplate, na iznos od 2,69 eura od 9. srpnja 2010. do isplate, na iznos od 28,10 eura od 2. kolovoza 2010. do isplate, na iznos od 1,89 eura od 10. kolovoza 2010. do isplate, na iznos od 39,12 eura od 2. rujna 2010. do isplate, na iznos od 6,16 eura od 10. rujna 2010. do isplate, na iznos od 28,19 eura od 2. listopada 2010. do isplate, na iznos od 9,06 eura od 12. listopada 2010. do isplate, na iznos od 20,76 eura od 2. studenog 2010. do isplate, na iznos od 12,02 eura od 10. studenog 2010. do isplate, na iznos od 29,18 eura od 2. prosinca 2010. do isplate, na iznos od 18,52 eura od 11. prosinca 2010. do isplate, na iznos od 28,59 eura od 2. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 30,34 eura od 12. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 17,80 eura od 2. veljače 2011. do isplate, na iznos od 33,26 eura od 9. veljače 2011. do isplate, na iznos od 12,13 eura od 2. ožujka 2011. do isplate, na iznos od 37,43 eura od 9. ožujka 2011. do isplate, na iznos od 5,46 eura od 2. travnja 2011. do isplate, na iznos od 39,11 eura od 9. travnja 2011. do isplate, na iznos od 0,72 eura od 2. svibnja 2011. do isplate, na iznos od 50,92 eura od 10. svibnja 2011. do isplate, na iznos od 1,31 eura od 14. svibnja 2011. do isplate, na iznos od 0,03 eura od 2. lipnja 2011. do isplate, na iznos od 67,21 eura od 8. lipnja 2011. do isplate, na iznos od 0,05 eura od 2. srpnja 2011. do isplate, na iznos od 68,91 eura od 8. srpnja 2011. do isplate, na iznos od 95,60 eura od 5. kolovoza 2011. do isplate, na iznos od 76,74 eura od 8. rujna 2011. do isplate, na iznos od 0,16 eura od 2. listopada 2011. do isplate, na iznos od 65,82 eura od 8. listopada 2011. do isplate, na iznos od 1,94 eura od 2. studenog 2011. do isplate, na iznos od 65,48 eura od 8. studenog 2011. do isplate, na iznos od 1,93 eura od 2. prosinca 2011. do isplate, na iznos od 62,11 eura od 8. prosinca 2011. do isplate, na iznos od 2,87 eura od 2. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 66,64 eura od 10. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 2,58 eura od 2. veljače 2012. do isplate, na iznos od 72,04 eura od 8. veljače 2012. do isplate, na iznos od 0,88 eura od 2. ožujka 2012. do isplate, na iznos od 72,62 eura od 8. ožujka 2012. do isplate, na iznos od 0,71 eura od 15. ožujka 2012. do isplate, na iznos od 0,07 eura od 2. travnja 2012. do isplate, na iznos od 70,67 eura od 11. travnja 2012. do isplate, na iznos od 0,88 eura od 13. travnja 2012. do isplate, na iznos od 0,05 eura od 2. svibnja 2012. do isplate, na iznos od 71,65 eura od 11. svibnja 2012. do isplate, na iznos od 1,25 eura od 6. lipnja 2012. do isplate, na iznos od 8,96 eura od 12. lipnja 2012. do isplate, na iznos od 65,93 eura od 14. lipnja 2012. do isplate, na iznos od 1,58 eura od 2. srpnja 2012. do isplate, na iznos od 8,00 eura od 12. srpnja 2012. do isplate, na iznos od 62,55 eura od 13. srpnja 2012. do isplate, na iznos od 2,34 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 5,72 eura od 12. kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 64,29 eura od 14. kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 0,07 eura od 2. rujna 2012. do isplate, na iznos od 0,50 eura od 12. rujna 2012. do isplate, na iznos od 66,24 eura od 14. rujna 2012. do isplate, na iznos od 0,73 eura od 2. listopada 2012. do isplate, na iznos od 2,28 eura od 12. listopada 2012. do isplate, na iznos od 68,13 eura od 13. listopada 2012. do isplate, na iznos od 2,26 eura od 2. studenog 2012. do isplate, na iznos od 71,08 eura od 16. studenog 2012. do isplate, na iznos od 0,91 eura od 2. prosinca 2012. do isplate, na iznos od 1,21 eura od 12. prosinca 2012. do isplate, na iznos od 69,06 eura od 14. prosinca 2012. do isplate, na iznos od 1,29 eura od 2. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 1,30 eura od 12. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 66,88 eura od 16. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 2,00 eura od 2. veljače 2013. do isplate, na iznos od 1,11 eura od 12. veljače 2013. do isplate, na iznos od 64,22 eura od 15. veljače 2013. do isplate, na iznos od 3,29 eura od 2. ožujka 2013. do isplate, na iznos od 1,26 eura od 12. ožujka 2013. do isplate, na iznos od 64,16 eura od 15. ožujka 2013. do isplate, na iznos od 0,53 eura od 2. travnja 2013. do isplate, na iznos od 0,80 eura od 12. travnja 2013. do isplate, na iznos od 71,60 eura od 16. travnja 2013. do isplate, na iznos od 0,07 eura od 2. svibnja 2013. do isplate, na iznos od 0,89 eura od 12. svibnja 2013. do isplate, na iznos od 63,73 eura od 16. svibnja 2013. do isplate, na iznos od 1,55 eura od 2. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 0,40 eura od 12. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 62,28 eura od 15. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 0,71 eura od 12. srpnja 2013. do isplate, na iznos od 63,21 eura od 13. srpnja 2013. do isplate, na iznos od 1,49 eura od 2. kolovoza 2013. do isplate, na iznos od 0,31 eura od 13. kolovoza 2013. do isplate, na iznos od 63,83 eura od 13. kolovoza 2013. do isplate, na iznos od 1,08 eura od 12. rujna 2013. do isplate, na iznos od 65,78 eura od 14. rujna 2013. do isplate, na iznos od 0,55 eura od 2. listopada 2013. do isplate, na iznos od 68,34 eura od 15. listopada 2013. do isplate, na iznos od 0,15 eura od 2. studenog 2013. do isplate, na iznos od 0,65 eura od 12. studenog 2013. do isplate, na iznos od 68,92 eura od 14. studenog 2013. do isplate, na iznos od 0,34 eura od 2. prosinca 2013. do isplate, na iznos od 0,51 eura od 12. prosinca 2013. do isplate, na iznos od 71,56 eura od 14. prosinca 2013. do isplate, na iznos od 0,42 eura od 4. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 0,04 eura od 12. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 69,50 eura od 15. siječnja 2014. do isplate, na iznos od 1,17 eura od 2. veljače 2014. do isplate, na iznos od 65,24 eura od 12. veljače 2014. do isplate, na iznos od 0,78 eura od 12. ožujka 2014. do isplate, na iznos od 66,98 eura od 15. ožujka 2014. do isplate, na iznos od 0,67 eura od 1. travnja 2014. do isplate, na iznos od 0,27 eura od 2. travnja 2014. do isplate, na iznos od 2,26 eura od 12. travnja 2014. do isplate, na iznos od 64,47 eura od 15. travnja 2014. do isplate, na iznos od 2,90 eura od 2. svibnja 2014. do isplate, na iznos od 61,97 eura od 16. svibnja 2014. do isplate, na iznos od 2,33 eura od 2. lipnja 2014. do isplate, na iznos od 0,66 eura od 12. lipnja 2014. do isplate, na iznos od 62,46 eura teče od 14. lipnja 2014. do isplate, na iznos od 2,43 eura od 2. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 0,20 eura od 12. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 64,46 eura od 15. srpnja 2014. do isplate, na iznos od 1,67 eura od 2. kolovoza 2014. do isplate, na iznos od 0,10 eura od 12. kolovoza 2014. do isplate, na iznos od 66,86 eura od 13. kolovoza 2014. do isplate, na iznos od 0,35 eura od 2. rujna 2014. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 12. rujna 2014. do isplate, na iznos od 66,89 eura od 13. rujna 2014. do isplate, na iznos od 1,09 eura od 26. rujna 2014. do isplate, na iznos od 0,03 eura od 2. listopada 2014. do isplate, na iznos od 67,80 eura od 11. listopada 2014. do isplate, na iznos od 0,35 eura od 12. listopada 2014. do isplate, na iznos od 1,17 eura od 23. listopada 2014. do isplate, na iznos od 0,14 eura od 2. studenog 2014. do isplate, na iznos od 0,77 eura od 12. studenog 2014. do isplate, na iznos od 71,04 eura od 13. studenog 2014. do isplate, na iznos od 0,22 eura od 2. prosinca 2014. do isplate, na iznos od 71,65 eura od 13. prosinca 2014. do isplate, na iznos od 0,55 eura od 30. prosinca 2014. do isplate, na iznos od 0,11 eura od 2. siječnja 2015. do isplate, na iznos od 71,97 eura od 15. siječnja 2015. do isplate, na iznos od 1,52 eura od 27. siječnja 2015. do isplate, na iznos od 101,11 eura od 13. veljače 2015. do isplate, na iznos od 94,35 eura od 12. ožujka 2015. do isplate, na iznos od 0,19 eura od 12. travnja 2015. do isplate, na iznos od 99,53 eura od 15. travnja 2015. do isplate, na iznos od 0,19 eura od 2. svibnja 2015. do isplate, na iznos od 97,91 eura od 15. svibnja 2015. do isplate, na iznos od 0,19 eura od 2. lipnja 2015. do isplate, na iznos od 0,60 eura od 12. lipnja 2015. do isplate, na iznos od 95,85 eura od 17. lipnja 2015. do isplate, na iznos od 0,50 eura od 2. srpnja 2015. do isplate, na iznos od 0,30 eura od 4. srpnja 2015. do isplate, na iznos od 97,97 eura od 16. srpnja 2015. do isplate, na iznos od 0,81 eura od 2. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 0,21 eura od 12. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 89,70 eura od 14. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 1,01 eura od 2. rujna 2015. do isplate, na iznos od 85,83 eura od 15. rujna 2015. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 11. listopada 2005. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. prosinca 2005. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. veljače 2006. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. ožujka 2006. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. lipnja 2006. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. srpnja 2006. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. listopada 2006. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. prosinca 2006. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. travnja 2007. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. lipnja 2007. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. srpnja 2007. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. kolovoza 2007. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. rujna 2007. do isplate, na iznos od 0,01 eura od 2. studenog 2007. do isplate, na iznos od 18,40 eura od 2. veljače 2008. do isplate, na iznos od 18,39 eura od 2. ožujka 2008. do isplate, na iznos od 18,37 eura od 2. travnja 2008. do isplate, na iznos od 18,36 eura od 2. svibnja 2008. godine do isplate, na iznos od 18,35 eura od 2. lipnja 2008. do isplate, na iznos od 18,33 eura od 2. srpnja 2008. do isplate, na iznos od 18,31 eura od 2. kolovoza 2008. godine do isplate, na iznos od 18,30 eura od 2. rujna 2008. do isplate, na iznos od 18,28 eura od 2. listopada 2008. do isplate, na iznos od 18,27 eura od 2. studenog 2008. do isplate, na iznos od 18,25 eura od 2. prosinca 2008. do isplate, na iznos od 18,24 eura od 2. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 18,23 eura od 2. veljače 2009. do isplate, na iznos od 18,21 eura od 2. ožujka 2009. do isplate, na iznos od 18,19 eura od 2. travnja 2009. do isplate, na iznos od 29,53 eura od 2. svibnja 2009. do isplate, na iznos od 29,50 eura od 2. lipnja 2009. do isplate, na iznos od 29,47 eura od 2. srpnja 2009. do isplate, na iznos od 29,44 eura od 2. kolovoza 2009. do isplate, na iznos od 29,42 eura od 2. rujna 2009. do isplate, na iznos od 29,39 eura od 2. listopada 2009. do isplate, na iznos od 29,37 eura od 2. studenog 2009. do isplate, na iznos od 29,34 eura od 2. prosinca 2009. do isplate, na iznos od 29,31 eura od 2. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 29,28 eura od 2. veljače 2010. do isplate, na iznos od 29,25 eura od 2. ožujka 2010. do isplate, na iznos od 29,23 eura od 2. travnja 2010. do isplate, na iznos od 29,20 eura od 2. svibnja 2010. do isplate, na iznos od 29,17 eura od 2. lipnja 2010. do isplate, na iznos od 29,14 eura od 2. srpnja 2010. do isplate, na iznos od 29,11 eura od 2. kolovoza 2010. do isplate, na iznos od 29,07 eura od 2. rujna 2010. do isplate, na iznos od 29,04 eura od 2. listopada 2010. do isplate, na iznos od 21,22 eura od 2. studenog 2010. do isplate, na iznos od 21,19 eura od 2. prosinca 2010. do isplate, na iznos od 21,17 eura od 2. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 21,14 eura od 2. veljače 2011. do isplate, na iznos od 21,11 eura od 2. ožujka 2011. do isplate, na iznos od 21,09 eura od 2. travnja 2011. do isplate, na iznos od 21,06 eura od 10. svibnja 2011. do isplate, na iznos od 11,84 eura od 8. lipnja 2011. do isplate, na iznos od 11,82 eura od 8. srpnja 2011. do isplate, na iznos od 11,81 eura od 5. kolovoza 2011. do isplate, na iznos od 11,79 eura od 8. rujna 2011. do isplate, na iznos od 11,77 eura od 8. listopada 2011. do isplate, na iznos od 1,17 eura od 2. studenog 2011. do isplate, na iznos od 1,17 eura od 2. prosinca 2011. do isplate, na iznos od 1,17 eura od 2. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 1,16 eura od 2. veljače 2012. do isplate, na iznos od 1,16 eura od 2. ožujka 2012. do isplate, na iznos od 1,15 eura od 11. travnja 2012. do isplate, na iznos od 1,15 eura od 11. svibnja 2012. do isplate, na iznos od 1,15 eura od 6. lipnja 2012. do isplate, na iznos od 1,14 eura od 2. srpnja 2012. do isplate, na iznos od 1,14 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 1,14 eura od 12. rujna 2012. do isplate, na iznos od 1,14 eura od 2. listopada 2012. do isplate, na iznos od 1,13 eura od 2. studenog 2012. do isplate, na iznos od 1,12 eura od 2. prosinca 2012. do isplate, na iznos od 1,12 eura od 2. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 1,12 eura od 2. veljače 2013. do isplate, na iznos od 1,12 eura od 2. ožujka 2013. do isplate, na iznos od 1,11 eura od 2. travnja 2013. do isplate, na iznos od 1,11 eura od 12. svibnja 2013. do isplate, na iznos od 1,10 eura od 2. lipnja 2013. do isplate, na iznos od 1,10 eura od 12. srpnja 2013. do isplate, na iznos od 1,10 eura od 2. kolovoza 2013. do isplate, na iznos od 1,10 eura od 12. rujna 2013. do isplate, na iznos od 1,09 eura od 2. listopada 2013. do isplate, na iznos od 1,09 eura od 12. studenog 2013. do isplate, na iznos od 1,09 eura od 2. prosinca 2013. do isplate, na iznos od 1,08 eura od 4. siječnja 2014. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
II Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva i to zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 5.504,11 eur i zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 2.927,67 eur, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 2.927,67 eur od 1. listopada 2015. do isplate.
III Utvrđuje se nepostojanje tuženikovog potraživanja istaknutog radi prebijanja u visini od ukupno 435,48 eur (3.281,13 kuna) te u visini od ukupno 1.055,46 CHF, sve zajedno sa pripadajućim kamatama.
IV Svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 5.504,11 eur, zajedno sa pripadajućim kamatama, po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu iznosa od 2.927,67 eur, zajedno sa pripadajućim kamatama, na ime razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu. Zahtjeve temelji na tvrdnjama da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160/51400607- 5102594201 od 31. kolovoza 2005., a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje stambenog kredita u iznosu od 66.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato prema srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj; da je otplata kredita u 300 mjesečnih anuiteta, a kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu; da je člankom 8. predmetnog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 04,500% godišnje; da je stavkom 2. istog članka ugovorena promjenjivost kamatne stopa na način da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke tuženika; da je relativno brzo nakon zaključenja ugovora, a kao i većini drugih potrošača koji su sa drugim bankama imali kreditne aranžmane koji datiraju iz istog vremenskog razdoblja, i u kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), uz promjenjivu kamatnu stopu na način kako je to ugovoreno i predmetnim ugovorom, mjesečne rate kredita tužitelju su značajno porasle, a sve zbog općepoznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope; da, budući da tužitelj više nije mogao plaćati mjesečne anuitete po Ugovoru o kreditu zbog opisanog kumulativnog djelovanja povećanja tečaja i promjena kamatnih stopa, tužitelj je dana 26. siječnja 2016. zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102594201, a kojim Aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR; da je prema izvršenoj konverziji, a sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o konverziji, utvrđeno je novo stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 33.307,41 EUR-a; da je izračunom konverzije utvrđena nedospjela glavnica kredita u valuti švicarski franak u iznosu od 48.544,91 CHF; da, iako je predmetni kredit konvertiran, a sukladno posljednjoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., tužitelj neprijeporno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika, a na ime nepoštenih te samim time i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, posebno imajući u vidu činjenicu da provedenom konverzijom uopće nisu obuhvaćeni iznosi koje je tužitelj preplatio s osnove nepoštene, a samim time i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a sukladno stavu kojeg su izrazili sudovi u niže citiranim presudama, kao i u nizu pojedinačnih sporova ostalih potrošača protiv banaka tuženih u kolektivnom sporu; da prilikom ugovaranja predmetnog kredita, tuženik tužitelju nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način; da je ugovor očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj predmetnog ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi; da prilikom ugovaranja kredita tužitelju nije ni ponuđen bilo kakav drugi kreditni aranžman, osim kredita pod uvjetima pod kojima je zaključen predmetni; da je tužitelj na neki način bio odgovaran od uzimanja kredita u valuti EUR odnosno bilo kojoj drugoj (HRK) uz obrazloženje kako će mu mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti EUR, kako nikakvog straha nema jer je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna europska zemlja i da nikakve bojazni, ni rizika za tužitelja nema, a da će mu kredit biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog proizvoda tuženika odnosno bilo kojeg drugog kredita; da potencijali rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak (CHF) tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni; da, osim gore navedenog uvjeravanja kako je kredit u valuti švicarski franak "jeftiniji", a švicarska valuta i švicarska država stabilne i bez bilo kakvog rizika za tužitelja, ništa drugo tužitelju nije bilo dano do znanja, niti mu je bilo što objašnjeno ili predočeno; da je tužitelj dobio bilo kakvu informaciju, ili barem naznaku, da će se tečaj švicarskog franka skoro pa izjednačiti sa tečajem EUR-o te da će mjesečna rata kredita porasti toliko da čak i ugrožava ostale životne potrebe tužitelja, zasigurno nikada ne bi pristala na takav kreditni aranžman; da prilikom zaključenja ugovora, tužitelju ni na koji način nije bilo predočeno, niti dano do znanja na koji se način kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja odlukom banke; da tužitelj u trenutku zaključenja ugovora, a ni kasnije tijekom njegovog izvršavanja, sve do trenutka konverzije kada su mu predočeni parametri po kojima se kamatna stopa mijenja, ali sada u EUR-o kreditu, nije znao, niti je mogao znati, na koji se način kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti; da nikakva metodologija izmjene kamatne stope tužitelju nije predočena, niti mu je išta o načinu promjene kamatne stope bilo rečeno; da tužitelju u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nisu dani nikakvi opći, ni posebni uvjeti poslovanja banke, nikada mu nisu dostavljene bilo kakve Odluke tužene banke o promjenama kamatne stope, već je samo znao dobiti obavijest o tome da se kamatna stopa mijenja, a iz koje obavijesti se ništa ne može iščitati, osim da je kamatna stopa promijenjena, a na takvu promjenu tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati, niti je mogao znati parametre za izračun promijenjene kamatne stope; da je iz svega jasno da je tužena banka predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljem zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošača, nije tužitelja u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a koje ponašanje tužene je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača; da je tužena banka u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, ali o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo; da zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi protivan je kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorene odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi iz odredbe članka 102. citiranog Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu; da o ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.; da se posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak; da je donošenjem posljednje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nedvojbeno utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto je tako pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji se način kamate stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici, kako je gore i opisano, ništetna; da, polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama; da, imajući u vidu sve navedeno, a posebno stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesen u posljednjem rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. kojim se tužitelju priznaje pravni interes na podnošenje ove tužbe, a uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj uz valutu švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegovog zaključenja odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj nedvojbeno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe; da prema računici tužitelja na način da se u obzir uzme analitička kartica, svaki plaćeni anuitet u kunama, a koji je umanjen za prvi anuitet u kunama, sve zaključno sa danom 30. rujna 2015. kao danom kojim je provedena konverzija, proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio novčani iznos od 35.610,64 kuna na ime nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF; da je u konkretnom slučaju tijekom izvršavanja kredita proveden postupak konverzije temelje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim postupkom konverzije tužitelj kao potrošač nije u potpunosti obeštećen odnosno nije doveden u isti pravni položaj sa potrošačima koji nisu proveli postupak konverzije (uzimajući kao da je umjesto konverzije na dan kada je izvršena donesena presuda radi ništetnosti odredbama o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi) odnosno onih potrošača koji imaju pravo na isplatu sveg što je više plaćeno (preplate) po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj smatra kako je nužno u ovom sudskom postupku utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja; da je sama konverzija izvršena na način da se nije uvažavala činjenica ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, što je između ostalog predmet ove tužbe, već se izračun vršio usporedbom plaćenih anuiteta i anuiteta iz simuliranog EUR-o kredita; da je primjenom gore opisane formule i uvažavanjem činjenice početnog, stvarnog tečaja i početne, ugovorene kamatne stope, tužitelj je došao do izračuna 22.577,83 kn na ime razlike u glavnicama prije i nakon izvršene konverzije, a sve sa stanjem na dan 30. rujan 2015. kao danom kada je provedena konverzija; da je navedeni iznos tužena banka dužna podmiriti kako bi tužitelj i s osnove razlike efekta konverzije bio stavljen u isti pravni položaj sa ostalim, nekonvertiranim, dužnicima odnosno potrošačima u sličnim ili istim kreditnim aranžmanima; da izvršenom konverzijom tužitelj ni na koji način nije obeštećen po pitanju svega onoga što je više platio s osnove nepoštene i ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule; da je konverzijom samo svaka pojedina uplata koju je tužitelj izvršio na ime namirenja anuiteta početno ugovorenih ugovorom o kreditu konvertirana u uplatu izvršenu prema novom, simuliranom otplatnom planu iz simuliranog EUR-o kredita, a tako dobiveni iznos tzv. preplate nema nikakve veze sa potraživanjem tužitelja u ovom parničnom postupku koje proizlazi iz nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak; da, ako je neka odredba ništetna, ona je ništetna od samog početka, od trenutka sklapanja ugovora, i ne može se izvršenom konverzijom konvalidirati, a ako je ništetna, onda tužitelj ima pravo na isplatu svega što je više platio odnosno preplatio, a ta preplata nema veze sa preplatom iz konverzije; da tuženik nema i ne može imati bilo kakvo potraživanje prema tužitelju, već upravo suprotno; da se ne radi o tražbini tuženika koja bi bila kompenzabilna sa tražbinom tužitelja, jer sve eventualne promjene tečaja odnosno promjene kamatne stope ispod početno ugovorene, a koje bi bile rezultat zakonske intervencije zakonodavca ne mogu ići na štetu korisnika kredita kao potrošača: da tužitelj ističe i prigovor zastare potraživanja tuženika koje se ističe prigovorom radi prijeboja.
2. Tužitelj predlaže da sud izvede dokaze uvidom u ugovor o kreditu i pripadajući Aneks br. 1, popis promjena kamatnih stopa, promet po kreditu za razdoblje 16. svibnja 2006. do 30. rujna 2015., prvotni otplatni plan kredita, presliku izračuna konverzije, knjigovodstveno-financijskim vještačenjem te saslušanjem svjedoka ŠF i saslušanjem tužitelja u svrhu dokazivanja.
3. Tuženik se protivi tužbi i predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Prijedlog temelji na tvrdnjama da tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva; da ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari; da se na zahtjev tužitelja na isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO); da je odredbom čl. 118. ZPP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavka 1. ovog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika; da je, dakle, zakonodavac tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primjenjivati trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a; da, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 15. svibnja 2019., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari; da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 26. siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15); da su tim Aneksom parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR; da je, dakle, Aneksom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6 Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste i valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora; da je tuženik pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu; da je potpisivanju Aneksa, sukladno zakonskoj obvezi, prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora; da su, sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15, prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19.c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 ("sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana…") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit; da je tuženik prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita; da je, dakle, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden na sljedeći način: 1. utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita; 2. definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; da su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; 3. kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, 4. iznosi koju su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit; da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima; da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu; da, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos urediti sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano; da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak; da su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama; da je u svim poslovnicama Banke svakodnevno moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr; da je tuženik tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina; da tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF; da je činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama; da bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti; da je odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakog dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti); da upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora; da iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita; da se, slijedom navedenog, ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu; da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama; da je već kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK; da uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl. 138.a ZZP; da se u tom smislu ističe da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.); da prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima; da je besmisleno i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika; da se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može zanemariti restitucija s osnove odredbe čl. 11.a st. 5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske; da u ovoj stravi nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora; da bi takvo držanje sud trebao odgovarajuće cijeniti, budući da su sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni; da stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan; da tuženik, ako sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, iznosi i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 3.281,13 kuna, jer je tada tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, zajedno sa pripadajućim kamatama od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate; da tuženik, ako sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, iznosi i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati joja iznosu ukupno 1.055,46 CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate
4. Tuženik predlaže da sud izvede dokaze uvidom u ugovor o kreditu, pregled prometa po partiji kredita, aneks ugovora o kreditu, reklamni materijal za stambene kredite, informaciju i brošuru, mail korespondenciju, dopis HNB, očitovanje HNB, grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika, obavijest o promjeni kamatne stope, metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa, obavijest o usklađenju kamatne stope, priopćenja, financijskim vještačenjem, saslušanjem svjedoka NF, DF i PF, saslušanjem tužitelja u svrhu dokazivanja.
5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102594201 od 31. kolovoza 2005. (5-8), Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102594201 od 26. siječnja 2016. (9-11), otplatnu tablicu od 31.8.2005. (12-18), pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 1.9.2005. do 30.9.2015. (19-23), otplatni plan za kredit od 11.4.2019. (24-26), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 8.1.2008. (27), obavijest o povećanju kamatne stope (28), obavijest o promjeni kamatne stope od 1.4.2009. (29, 30), otplatni plan od 1.4.2009. (31- 32), obavijest o promjeni kamatne stope od 12.10.2010. (33), otplatni plan od 12.10.2010. (34-35), obavijest o promjeni kamatne stope od 3.5.2011. (36), otplatni plan od 3.5.2011. (37-38), obavijest o promjeni kamatne stope od 6.10.2011. (39), otplatni plan od 6.10.2011. (40-41), obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30.12.2013. (42), obavijest o kreditu od 15.1.2014. (43), otplatni plan od 15.1.2014. (44), informacije – poslovanje s građanstvom (100-105, 106-109, 110-112, 113-114, 115-117), podatke Hrvatske narodne banke od 7.6.2013. (118-119), priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. (120-125), deviznu poziciju banke (126-127), metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredita i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (128-131), priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. (132), priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (133), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (223-224), obavijest o izračunu konverzije kredita (244-247) sa izračunom konverzije kredita broj 5102594201 na dan 30.9.2015. (248-258), obrascem za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (259-260) i nacrtom aneksa boj XX ugovora o kreditu broj XXXXX (261- 266), letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR-a (267-268), pisani iskaz NF od 27. siječnja 2020. (269-270), saslušanjem svjedoka PF (334), DF (335-336) i ŠF (336), saslušanjem tužitelja u svrhu dokazivanja (337), uvidom u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijske struke mr.sc. Sanje Radoš, dipl.oec. od 5. lipnja 2025. (417-450) sa prilozima (451-503), dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke mr.sc. Sanje Radoš, dipl.oec. od 19. ožujka 2026. (543-552).
6. Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 31. kolovoza 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102594201 sa tuženikom kao kreditorom, kojim je ugovorom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.800,00 CHF, koji kredit je namjenski stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine, te je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s odlukama banke, a koja na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosi 04,500 % godišnje.
7. Nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012 proveden postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka pa tako i protiv tuženika kao 3. tuženika u tom predmetu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
8. Nije sporno da je u tom postupku donijeta drugostupanjska odluka i to Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7192/13-4 dana 13. lipnja 2014. te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije stranaka i to presuda i rješenje poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.
9. Uvidom u navedene predmete u e-spisu utvrđeno je da je Trgovački sud u Zagrebu kao prvostupanjski sud pod točkom 3. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrdio da je trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1.04.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pod točkom 9. izreke iste presude naloženo je tuženicima da prekinu s opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
10. Dalje je utvrđeno da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud presudom i rješenjem poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pod točkom II. izreke presude potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u dijelu točke 3. izreke kojim se utvrđuje da je trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pod točkom IV. izreke navedene presude potvrđena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i u dijelu točke 9. izreke kojom se, pored ostalih tuženika, u potrošačkim ugovorima trećetuženoj Erste & Steiermarkische Bank d.d. nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo i slično postupanje ubuduće.
11. Povodom revizije tužitelja i tuženika u predmetnom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije stranaka kao neosnovane.
12. Dalje je utvrđeno da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud presudom i rješenjem navedenim u odjeljku 11. ove presude, pod točkom I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u dijelu točke 3. izreke i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu preinačena i u dijelu točke 9. na način da je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se trećetuženici Erste & Steiermarkische Bank d.d. naloži u potrošačkim ugovorima o kreditu prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da mu zabrani takvo i slično postupanje ubuduće, kao neosnovan.
13. Dalje je utvrđeno da je u tom dijelu Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom poslovni broj U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., pod točkom I. izreke djelomično usvojio ustavnu tužbu Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i ukinuo točku I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev potrošača za utvrđenje da su "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
14. Dalje je utvrđeno da je u ponovnom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revt-575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u toč. I.1. i 2. i u tom dijelu vratio predmet Visokom trgovačkom sudu na ponovno suđenje.
15. Dalje je utvrđeno da je u ponovnom suđenju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pod točkom I. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog, i u dijelu točke 3. izreke koji glasi: Utvrđuje se da je trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u dijelu točke 9. izreke koji glasi: "Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem."
16. Revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz odjeljka 16. ove presude odbijena je kao neosnovana presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
17. Nije sporno da su stranke dana 26. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102594201, kojim je provedena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015., a sve sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) te je konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.
18. Sporno je da li je nakon sklapanja Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102594201 od 26. siječnja 2016., osnovan kondikcijski zahtjev tužitelja na isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102594201od 31. kolovoza 2005.
19. Ovaj sud prihvatio je pravno shvaćanje izraženo u odluci Proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.
20. Prema tom pravnom shvaćanju, ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.
21. Pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo je ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019. Odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koje mu je uputio Općinski sud u Pazinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.
22. Potrebno je reći i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.
23. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
24. Također je potrebno dodati da se odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.
25. Također se ukazuje i na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.
26. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102594201 od 26. siječnja 2016. na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.
27. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.
28. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to: 1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača, 2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu, 3. pravo na pravnu zaštitu potrošača, 4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača, 5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa i 6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača, ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da, ako proizvod koji je kupio ima nedostatke, dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.
29. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.
30. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.
31. Nadalje, a prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., u ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.
32. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.
33. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice. Međutim, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.
34. Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.
35. Radi utvrđivanja da li je konverzija provedena u skladu sa odredbama ZID ZPK/15 te radi utvrđivanja ukupno preplaćenog iznosa odnosno razlike nastale zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i promjene tečaja u odnosu na početni, u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do konverzije provedene sa danom 30. rujna 2015., provedeno je financijsko vještačenje.
36. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Sanje Radoš, dipl. oec. (417-503) utvrđeno je da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa, taksativno po mjesecima, platio ukupno 7.829,92 kuna (1.039,31 eur) više u odnosu na iznos ugovorenog anuiteta, a zbog promjene tečaja, taksativno po mjesecima, platio ukupno 33.640,27 kuna (4.464,80 eur) više u odnosu na iznos ugovorenog anuiteta, kako je to prikazano u specifikaciji razlika zbog promjene kamatnih stopa i tečajnih razlika u korist tužitelja.
37. Prihvaćajući navedeni nalaz i mišljenje stručnim i objektivnim, sud je prihvatio zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na utvrđene iznose preplate zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do 30. rujna 2015. kao dana konverzije.
38. Naime, temeljem pravnih utvrđenja u postupku kolektivne zaštite ovaj sud nalazi da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je temeljem odredbe čl. 214. ZOO dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Naime, tuženik je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (sam je formulirao te odredbe ugovora) pa je zato dužan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka jer je upravo njegovim postupanjem tužitelj doveden u neravnopravan položaj, koji je, u konačnici prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to nije otklonjeno sklapanjem Aneksa.
39. Tuženikov prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim.
40. Prema odredbi čl. 241. ZOO, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
41. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
42. Budući da je sudska odluka u kolektivnom sporu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, od toga se dana ima računati zakonski zastarni rok koji kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 15. svibnja 2019. proizlazi da je ista podnesena prije isteka zakonskog roka zastare kako u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.
43. Tuženik nema pravnu osnovu niti za prigovor istaknut radi prebijanja. Naime, kod tužitelja zbog nižeg tečaja CHF od početnog u određenom trenutku, tzv „negativne tečajne razlike“ i niže kamatne stope od početne prema ugovoru, nije došlo do stjecanja bez osnove, budući da zbog manje plaćenih iznosa uslijed navedenog tužitelj ništa nije stekao, pa nema ni obvezu vraćanja jer ništa nije primio. Zbog toga tražbina tuženika doista ne postoji.
44. Stoga je presuđeno kao u izreci.
45. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, budući da sud cijeni da su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
U Virovitici 1. listopada 2026.
S u d a c
Mirjana Jelavić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. Krunoslav Markovinović, odvjetnik iz Bjelovara
2. OD Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba
