- 1 -              Revd-4191/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd-4191/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja A.-S. N. d.o.o. (OIB: …), 2. tužitelja B. d.o.o. (OIB: …), 3. tužitelja T. d.o.o. (OIB: …), 4. tužitelj N. K. (OIB: …), 5. tužitelja B. K. (OIB: …), 6. tužiteljice V. K. (OIB: …), 7. tužitelja M. J. (OIB: …), 8. tužitelja A. J. (OIB: …), 9. tužiteljice N. S. (OIB: …), 10. tužitelja D. S. (OIB: …), 11. tužiteljice A. K. (OIB: …), 12. tužiteljice M. M. (OIB: …), 13. tužiteljice P. N. (OIB: …), 14. tužiteljice D. B. (OIB: …), 15. tužiteljice T. N.-J. (OIB: …), 16. tužiteljice N. B. (OIB: …), 17. tužiteljice M. P.-Ć. (OIB: …), 18. tužitelja E. B. (OIB: …), 19. tužitelja Ž. P. (OIB: …), 20. tužitelja Ž. G. (OIB: …), 21. tužitelja Ž. B. (OIB: …), 22. tužiteljice D. M. (OIB: …), 23. tužiteljice I. B. (OIB: …), 24. tužitelja D. J. (OIB: …), 25. tužitelja T. M. (OIB: …), 26. tužitelja Z. H.-P. (OIB: …), 27. tužitelja M. E. d.o.o. (OIB: …) i 28. tužitelja N. P. (OIB: …), svih kao suvlasnika stambene zgrade u Z., koje zastupa upravitelj L. g. d.o.o. (OIB: …) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika K. N. (OIB: …) iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1914/2019-2 od 4. veljače 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku posl. br. Povrv-1808/2017-13 od 17. listopada 2018., u sjednici održanoj 14. svibnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je održan „na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika D. B. poslovni broj Ovrv-103/17 od 13. travnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.666,28 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate (točka I. izreke), dok je predmetni platni nalog ukinut u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 351,89 kuna te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke). Konačno, naloženo je tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 861,25 kuna (točka III. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 861,25 kuna (točka IV. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika na naknadu parničnog troška kao neosnovan (točka V. izreke).“

 

2. Tuženik je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude u odluci kojom je obvezan na isplatu zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

- „da li je drugostupanjski sud dužan, odlučujući o žalbi, ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti te dovodi li, u kontekstu odredbe članka 375. stavka 1. ZPP propust drugostupanjskog suda da postupi sukladno toj obvezi do nezakonitosti drugostupanjske odluke? (u tom smislu: rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 21.04.2004. godine, posl.br. Revr-135/04; rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 25.11.2004. godine, posl. br. Revr 669/04; rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 30.01.2008. godine, posl. br. Revr 653/07)“

 

- „na kome je teret dokazivanja istinitosti isprave kojom parnična stranka dokazuje svoje navode u parničnom postupku te vjerodostojnosti potpisa na istoj ispravi, a za slučaj da protivna parnična stranka prigovori vjerodostojnosti isprave i istinitosti potpisa (u tom smislu: presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2377/1999)“.

 

Drži da se „radi osobito o pitanjima o kojima pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda, odnosno o kojima niti nema prakse revizijskog suda, a sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, odnosno o kojima revizijski sud ima vlastitu praksu koja nije jedinstvena ili o kojima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje i pobijana se odluka temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Suda Europske unije - trebalo preispitati sudsku prasku“.

 

3. Tužitelji nisu odgovorili na prijedlog tuženika.

 

4. Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 4. veljače 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".

 

6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

6.1. Te odredbe ZPP-a predviđaju, u svome smislu, postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i (ovdje relevantno) određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost prijedloga zbog njegove specifičnosti - a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju prijedloga: predlagatelj mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo prijedloga - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima ga temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj reviziji ako bi bila dopuštena - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

 

7. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost toga prijedloga za prihvatiti:

 

7.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti tvrdnje kojima predlagatelj napada obrazloženje ili polemizira sa obrazloženjem osporene presude - izražavajući nezadovoljstvo njezinim sadržajem, odnosno kojima u suštini samo preocijenjuje provedene dokaze i ističe samo svoju ocjenu ovih,

 

7.2. konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke (dakle: shvaćanje nekog drugog suda iz odluke koja bi bila konkretizirana, sve kako bi se njezina usporedba sa ovdje osporenom odlukom mogla provjeriti), ili da se o njima uopće i može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

7.3. da podneseni prijedlog ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa da (sukladno tome) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

7.4. da se postavljena pitanja odnose samo na specifične okolnosti ovoga slučaja, i to kako ih predlagatelj (a ne i sudovi) “vidi”, a odluke na koje se predlagatelj poziva u prijedlogu, one koje sugerira prihvatiti kao temeljene na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je temeljena osporena presuda (i to bez određenog obrazloženja u čemu bi one bile u toj suprotnosti) - u toj suprotnosti nisu: one se niti po činjenicama na kojima su temeljene niti po pravnim shvaćanjima o onome što je relevantno ne mogu uspoređivati sa osporenom presudom.

 

8. Prethodno navedeno pod točkama 7. treba sagledati uvažavajući da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

9. Revizijski sud kod toga samo primjećuje, a sve obzirom da su pitanja tuženika suštinski usmjerena i na preocjenu dokaza - u specifičnim činjeničnim okolnostima ovoga slučaja:

 

9.1. da odgovor na u prijedlogu postavljena pitanja, kada su usmjerena na obrazloženje sudske odluke i teret dokazivanja, ionako proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“, tumačeći je u svezi odredaba čl. 220. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.“, (stavak 2.) „Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.“, te odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj (važeće za prvostupanjsku odluku): „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“ i (važeće za drugostupanjsku odluku) odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.“,

 

kao i prema smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, pa to obvezuje i tuženika - za ono što samo on tvrdi) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“).

 

9.2. da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupajući po tim ovlastima - uz to što jedna stranka (ovdje tuženik) ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je trebalo istinitim i pravno relevantnim prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog, ne čine povredu niti jednog prava stranke,

 

9.3. da se ovdje, a sa prethodnim u svezi, iz osporene presude, iz njezina sadržaja odnosno obrazloženja (uz ogradu: da revizijski sud povodom prijedloga za dopuštenje revizije ne može preispitivati činjenično stanje utvrđeno po nižestupanjskim sudovima, po njima izvršenu ocjenu dokaza, pa niti da li su u okolnostima konkretnog slučaja pravilno ocijenjeni svi dokazi), ne može u okviru razumnog zaključivanja prihvatiti da je donesena uz shvaćanje (pa i glede tereta dokazivanja u okolnostima konkretnog slučaja, prema onome što tuženik spori i čemu prigovara) koje bi bilo protivno smislu prethodno (u točkama 9.1. i 9.2.) navedenog shvaćanja (obzirom i da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na utvrđenjima na kojima se temelji i prvostupanjska presuda),

 

9.4. da odgovor o kojem je riječ u točki 9.1., kada se odnosi na pitanje - da li bi obrazloženje sudske odluke trebalo biti sačinjeno u smislu navedenih odredaba ZPP-a da bi bilo prihvatljivo, može biti samo pozitivan. Suprotno postupanje sigurno ne bi pripadalo pravičnom suđenju ili suđenju u skladu s ustavnopravnim načelom i načelom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.) o pravu na pravično i pošteno suđenje te s praksom sudova koje u sebi uključuje i pravo stranke na obrazloženu i provjerljivu sudsku odluku (zbog zaštite od arbitrarnosti u odlučivanju sudova) - i njime bi se činilo bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Međutim, taj odgovor u okolnostima ovoga slučaja ne može - zbog razloga navedenih u točki 9.3., gledano prema svim razlozima zbog kojih je zahtjev tužitelja ocijenjen osnovanim i prihvaćen, utjecati (a i to je bitno za dopuštenost revizije) na osporenu presudu i tuženika dovesti u povoljniju poziciju.

 

10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

 

10.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

11. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 14. svibnja 2024.