1

Poslovni broj: Gž-4851/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj:  Gž-4851/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišić, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Sabine Dugonjić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Č., OIB…, II tužitelja M. Č., OIB…, III tužitelja L. Č., OIB… i IV tužitelja T. Č., OIB…, svi iz S., koje zastupa odvjetnik T. N. iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d. iz Z., OIB…, koje zastupa odvjetnica M. K. K. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7356/2019-47 od 31. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 14. svibnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7356/2019-47 od 31. svibnja 2023. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u toč. I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2 st. 1 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204750842 kreditna partija  71026999539 solemniziran po javnom bilježniku I. V. br. OU-625/2005, a koji glasi: “temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d.”, da se naloži tuženiku da tužiteljima solidarno isplati iznos od 2.780,25 eura / 20.947,80 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 1. siječnja  2008. godine do isplate, te da se naloži tuženiku da tužiteljima nadoknadi trošak postupka uvećan za zakonske  zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude pa do isplate, dok je u toč. II izreke naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u svoti od 1.493,13 EUR / 11.250,00 kn s zateznim kamatama tekućima od 31. svibnja 2023. godine do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli tužitelji zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st.1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11-proč. tekst, 89/14-Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

 

3. U dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1-3 ZPP, s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači, uz naknadu troška žalbe.

 

4. Žalbe su osnovane.

 

5. U predmetnom postupku tužitelji traže da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu od 28. travnja 2005., u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, te isplatu preplaćenih iznosa po kreditu sklopljenom sa prednikom tuženika, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu.

 

6. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno je li tužiteljev prednik D. Č. bila potrošač.

 

7. Sud prvog stupnja je uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 4. svibnja 2005. sklopljenog između tužiteljeva prednika D. Č. kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora je utvrdio:

- da je ugovoren na 85.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, ugovorena je redovna kamata, promjenjiva u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50%, s namjenom dovršetka kuće te se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 671,07 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja te sadrži glavni dug, kamate obračunate na osnovi kamatne stope koja vrijedi na dan sklapanja ugovora a za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno navedenoj tuženikovoj Odluci, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete s tim što će o tim izmjenama kreditor obavijestiti korisnika kredita u skladu sa svojim Općim uvjetima poslovanja pa je korisnik kredita i založio cijeli suvlasnički dio nekretnine upisane u zk.ul.br.2413 k.o. O. Općinskog suda u Trogiru što u naravi predstavlja česticu zgradu 1098-kuća površine 136 m2 i česticu 1074/5-dvor površine 367 m2,

- da je uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za zkl.ul.br.2413 k.o. O. utvrđeno da je D. Č. uknjižena 2005. godine, kad je izvadak izdan kao vlasnica predmetne nekretnine dočim je uvidom u pravomoćno rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-803/2011 od 12. rujna 2011. utvrđeno da je umrla 24. lipnja 2011. te su njeni nasljednici tužitelji svaki u 1/4 dijela i to upravo ove navedene nekretnine upisane u zk.ul.br. 2413 k.o. O. i one upisane u zk.ul. br. 3334 k.o. S.,

- da I tužitelj u svom iskazu navodi da je kredit D. Č. trebao radi dovršetka obiteljske stambene zgrade te je ovaj kredit i potrošila na radove na obiteljskoj kući koja se nalazi u T., … koju su htjeli koristiti za stanovanje u mirovini i prodana je 2013. kad više nije mogao otplaćivati kredit, dočim je od 2005-2013. korištena tako što su u njoj živjeli punac i punica a nije korištena za iznajmljivanje te je D. Č. otplaćivala kredit do smrti, a zatim je nastavio isti otplaćivati on,

- da je uvidom u ispis elektronskih oglasa utvrđeno da je oglašeno iznajmljivanje apartmana D. Č. kao vlasnice u T. tj. otoku Č., O. G., … s četiri apartmana za ljetno razdoblje,

- da je na zahtjev suda Poreznoj upravi da dostavi podatak je li D. Č. bila obveznik plaćanja poreza na iznajmljivanje nekretnine u T., …, ista odgovorila da je bila obveznik plaćanja poreza na iznajmljivanje nekretnine u T. u razdoblju od 18. srpnja 2006. do 24. svibnja 2011. godine.

 

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja ocjenjuje da tužiteljev prednik nije bio potrošač, a tužitelji zasnivaju tužbu u činjeničnom dijelu da je njihov prednik bio potrošač tj. na utvrđenjima iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava u postupku Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 tj. Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17,kojim činjeničnim navodima je sud vezan.

U samom ugovoru o namjenskom kreditu je navedena njegova namjena tj. dovršetak kuće, premda nije navedeno koje i gdje se nalazi a istim ugovorom je tužiteljev prednik založio i ovu nekretninu upisanu u zk.ul.br.2413. k.o. O. u T., dočim je iz rješenja o nasljeđivanju tužiteljeva prednika razvidno da je on bio vlasnik predmetne nekretnine u cijelosti, kao i u vrijeme sklapanja ugovora kako proizlazi iz navedenoga zemljišnoknjižnog izvatka dočim je uvidom u isto rješenje o nasljeđivanju razvidno da je tužiteljev prednik bio suvlasnik u 3/4 dijela nekretnine u Sesvetama upisane u zk.ul.br.3334 k.o. S.. Kako I tužitelj iskazuje da je predmetni kredit upotrijebljen za završetak obiteljske kuće koja se nalazi u T., … očito je zaista ovaj kredit iskorišten za tu svrhu, a ne za dovršetak kuće u S., jer o potonjemu nema nikakvih dokaza. Budući se tuženik glede ovoga prigovora poziva na ispis elektronskih oglasa o iznajmljivanju nekretnine u T. u turističke svrhe, koji vlasnik nekretnine do svoje smrti je bio tužiteljev prednik, sud je putem Porezne uprave utvrdio da je prednik tužitelja bio obveznik plaćanja poreza od iznajmljivanja te nekretnine u T. od 18. srpnja 2006. do 24. svibnja 2011. godine. Na osnovi odredbe čl. 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti.

Slijedom toga sud prvog stupnja ocjenjuje da je tuženik dokazao kako je tužiteljev prednik koristio ovaj kredit radi dovršetka kuće u T. koju je počeo iznajmljivati u turističke svrhe godinu i četiri mjeseca nakon korištenja kredita tj. dovršetka te kuće, zbog čega sud ocjenjuje nadalje da tužiteljev prednik nema svojstvo potrošača po navedenoj zakonskoj odredbi pa samim tim ni tužitelji kao njegovi pravni sljednici. Budući se tužba u cijelosti u činjeničnom dijelu zasniva na utvrđenjima iz navedenoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa ili prava, koja se odnosi samo na potrošače i njihova prava to tužbeni zahtjev nije osnovan. 

 

9. Po mišljenju ovoga suda pravni pristup suda prvog stupnja nije pravilan, kako to osnovano prigovaraju i žalitelji.

 

10. Ovo iz razloga jer je sud prvog stupnja nedvojbeno utvrdio da je u toč. 6. predmetnog namjenskog Ugovora navedeno da je namjena kredita dovršenje kuće, a također iz iskaza I tužitelja je razvidno da je namjena kredita bila dovršenje kuće u kojoj su živjeli roditelji pok. D. Č.. Volja stranaka u vrijeme sklapanja ugovora bila je da su sredstva potrebna i odobrena za dovršetak kuće a ne za sklapanje pravnih poslova na tržištu. Nadalje, Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen je 2005. godine, a prednica tužitelja evidentirana je kao iznajmljivač tek od srpnja 2006., pa naknadno raspolaganje nekretninom nije za odlučno pitanje je li pravna prednica imala svojstvo potrošača ili nije.

 

11. U obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja pogrešno se očitovao o potrošačkom statusu prednice tužitelja, pa posljedično tome nije utvrdio jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača. Za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor - potrošački ugovor. Naime, o tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača kao jednom (glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba - ili odredbe ZOO, budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24., dalje: Direktiva 93/13), prenesena ne samo u Zakon o zaštiti potrošača (pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba sadržana u čl. 81. - 88 ZZP/03, potom u odredbama čl. 96. -106. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09-dalje ZZP/07 te naposljetku u odredbama čl. 49.- 56. ZZP/14), već djelomično i u odredbe 295 i čl. 296 ZOO.

 

12. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

 

13. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: …

„S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

 

14. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

 

15. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže."

 

16. Nadalje, Sud je u obrazloženju presude (točke 22 i 23) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:

"Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.).

U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

 

17. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

 

18. Protivno naprijed navedenom sud prvog stupnja u konkretnom slučaju nije imao u vidu da se svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, tj. 28. travnja 2005., a ne godinu i četiri mjeseca nakon toga kada je počelo iznajmljivanje kuće, jer eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

 

19. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 370 ZPP presudu suda prvog stupnja u ukinuti, a u svezi s tim ukinuta je i odluka o parničnom trošku koja ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku, u kom dijelu je za sada osnovana i žalba tuženika.

 

20. Sud prvog stupnja će u ponovljenom postupku upotpuniti će činjenično stanje u smislu prethodno navedenog, te će prvenstveno imajući u vidu prethodno izložene kriterije za ocjenu svojstva potrošača, odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja primjenom mjerodavnih propisa, time što će detaljno raspraviti i ostale prigovore tužitelja istaknute u žalbi, te će potom donijeti novu, zakonitu odluku.

 

21. Odluka o troškovima pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166 st. 3 ZPP.

 

 

U Zagrebu, 14. svibnja 2024.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                        Josip Grubišić, v.r.