REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4056/2024-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Tomislavu Krušlinu, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja KI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa ŽI, službena osoba, radi prava iz mirovinskog osiguranja po osnovi gubitka radne sposobnosti, 1. listopada 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, KLASA: UP/II 141-02/25-01/03486839885, URBROJ: 341-99-05/3-25-001215 od 27. veljače 2025. i za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, KLASA: UP/II 141- 02/25-01/03486839885, URBROJ: 341-99-05/3-25-1754 od 18. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužbom zbog šutnje uprave tužitelj je zatražio da se tuženiku naloži donošenje odluke o žalbi od 22. srpnja 2024. koju je izjavio zbog nedonošenja odluke u propisanom roku o zahtjevu za priznavanje prava na invalidsku mirovinu od 20. svibnja 2024. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, KLASA: UP/II UP/II 141-02/25-01/03486839885, URBROJ: 341-99-05/3-25-001215 od 27. veljače 2025. (dalje: rješenje tuženika od 27. veljače 2025.) odbijena je žalba tužitelja zbog šutnje uprave, a tužitelj je proširio tužbeni zahtjev na to rješenje. Nastavno je tužitelj proširio tužbeni zahtjev i na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, KLASA: UP/II 141-02/25-01/03486839885, URBROJ: 341-99-05/3-25-1754 od 18. travnja 2025. (dalje: rješenje tuženika od 18. travnja 2025.). Tim rješenjem je odbijena žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Sisku, KLASA: UP/I 141-02/24- 01/03486839885, URBROJ: 341-15-05/3-24-12806 od 24. veljače 2025. (dalje: rješenje Područnog ureda u Sisku od 24. veljače 2025.), kojim je tužitelju utvrđeno postojanje gubitka radne sposobnosti koji je nastao 6. studenog 2024., 100% zbog bolesti, i nije priznato pravo na invalidsku mirovinu.

2. Tužitelj osporava rješenja tuženika, pri čemu ističe da su pogrešni zaključci tuženika u svezi izračuna skraćenje radnog vijeka, trećine navršenog mirovinskog staža i nastanka ozljede na radu. Sadržajno predlaže poništiti osporena rješenja i priznati mu pravo na invalidsku mirovinu.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe, predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu 9. travnja, 2. srpnja i 10. rujna 2026.

6. Prema članku 56. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22; dalje: ZMO) pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik iz članka 9., članka 10. i članaka 12. do 18. toga Zakona na temelju djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti iz članka 39. stavaka 3. i 4. toga Zakona, a osiguranik iz članka 11. ovoga Zakona na temelju potpunog gubitka radne sposobnosti iz članka 39. stavka 4. toga Zakona ako je djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti nastao zbog bolesti ili ozljede izvan rada prije navršenih 65 godina života i ako mu navršeni mirovinski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka.

Prema članku 56. stavku 3. ZMO/13 kao radni vijek, u smislu stavka 1. toga članka, uzima se broj punih godina od dana kada je osiguranik navršio 20 godina života do dana nastanka djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Osiguraniku koji je nakon navršene 20. godine života završio preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij (viša stručna sprema stečena prema ranijim propisima) radni vijek računa se od navršene 23. godine života, a osiguraniku koji je završio preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij (visoka stručna sprema stečena prema prijašnjim propisima) – od navršene 26. godine života.

Prema članku 56. stavku 4. ZMO/13 razdoblje radnog vijeka iz stavka 3. toga članka skraćuje se za stvarno razdoblje koje je osiguranik:

1. proveo na dragovoljnom vojnom osposobljavanju ili obveznom služenju vojnog roka

2. u razdobljima nakon prestanka pojedinog osiguranja do novoga osiguranja bio prijavljen kao nezaposlena osoba nadležnoj službi za zapošljavanje.

Prema članku 56. stavku 5. ZMO/13, ako je djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti osiguranika nastao zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, pravo na invalidsku mirovinu osiguranik stječe bez obzira na dužinu mirovinskog staža.

7. U rješenju tuženika od 27. veljače 2025. obrazlaže se da je prethodno donesenim rješenjem prvostupanjskog tijela (rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Sisku, KLASA: UP/I 141-02/24- 01/03486839885, URBROJ: 341-15-05/3-24-12806 od 24. veljače 2025.) odlučeno o zahtjevu tužitelja od 20. svibnja 2024. za priznavanjem prava na invalidsku mirovinu , zbog čega nema osnove za uvažanje žalbe zbog šutnje prvostupanjskog tijela. Iako je načelno točno da donošenjem prvostupanjskog rješenja prestaje šutnja prvostupanjskog tijela i da u takvom slučaju nema osnove za daljnje postupanje drugostupanjskog tijela u smislu članka 119. stavka 2.i 3. Zakona o općem upravnom postupku uz posljedično odbijanje žalbe, u konkretnom slučaju žalba od 22. srpnja 2024. je neosnovana već i zbog toga što u trenutku njezina podnošenja nije ni nastupila šutnja prvostupanjskog tijela. Naime, u smislu članka 125. stavka 8. ZMO/13 rok za odlučivanje o zahtjevu za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja po osnovi smanjenja radne sposobnosti i preostale radne sposobnosti iznosi šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva. Kako je u periodu od 20. svibnja 2024. (datum podnošenja zahtjeva tužitelja za priznavanje prava na invalidsku mirovinu) pa do 22. srpnja 2024. (datum podnošenja žalbe) proteklo manje od šest mjeseci, to je predmetna žalba neosnovana već iz navedenog razloga. Dakle, rješenjem tuženika od 27. veljače 2025. je u svakom slučaju pravilno odbijena žalba tužitelja od 22. srpnja 2024.

8. U odnosu na rješenje tuženika od 18. travnja 2025., a suprotno navodima tužitelja, ispravno je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava pretpostavku iz članka 56. stavka 1. ZMO/13 koja traži da je jedna trećina radnog vijeka pokrivena mirovinskim stažem osiguranika kod kojeg je nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti. Posljedično, ispravno su javnopravna tijela utvrdila da tužitelj, kod kojeg je utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti nastao 6. studenog 2024. zbog bolesti (100%), ne ispunjava sve pretpostavke za priznavanje prava na invalidsku mirovinu. U svezi dotične pretpostavke iz članka 56. stavka 1. ZMO/13, pravilno je utvrđen radni vijek tužitelja, odnosno njegovo skraćivanje za vrijeme provedeno u evidenciji nezaposlenih osoba (nakon prvog zaposlenja) i za vrijeme provedeno na služenju vojnog roka. Iz detaljnog izračuna, priloženog uz rješenje Područnog ureda u Sisku od 24. veljače 2025., nedvojbeno proizlazi da je ukupno vrijeme provedeno u evidenciji nezaposlenih osoba 15 godina, 11 mjeseci i 29 dana, a da je vrijeme provedeno na služenju vojnog roka 8 mjeseci, što ukupno daje 16 godina, 7 mjeseci i 29 dana, tj. 17 godina kada se zaokruži na pune godine. Nastavno tome, kada se od početnog izračuna radnog vijeka tužitelja (27 godina u smislu članka 56. stavka 3. ZMO/13) oduzme razdoblje za koje se isto skraćuje, dobije se razdoblje od 10 godina radnog vijeka. U takvom slučaju 1/3 radnog vijeka koja mora biti pokrivena mirovinskim stažem iznosi 3 godine i 4 mjeseca. Kako je tužitelj navršio 2 godine, 7 mjeseci i 23 dana mirovinskog staža, to je nedvojbeno da ne ispunjava pretpostavku iz članka 56. stavka 1. ZMO/13.

9. Što se tiče prigovora tužitelja, sud navodi sljedeće. U svezi tužiteljevog izračuna skraćenja radnog vijeka na osnovi prijava u evidenciji nezaposlenih osoba, ukazuje se da je u podnesku od 5. ožujka 2025. dva puta neosnovano zaračunao period od 11 mjeseci, zbog čega je njegov ukupan zbroj (16 godina, 10 mjeseci i 29 dana) za 11 mjeseci neosnovano dulji od izračuna javnopravnih tijela. Posljedično tome je pogrešan i njegov izračun ukupnog perioda, nakon dodavanja vojnog roka, za koji se treba smanjiti radni vijek (prema izračunu tužitelja to je 17 godina, 6 mjeseci i 29 dana). Nadalje, uvažavajući članak 56. stavak 4. toč. 2. ZMO/13, nema osnove da se uzmu u obzir razdoblja prijave u evidenciji nezaposlenih osoba prije prvog razdoblja osiguranja, jer se navedenom odredbom jasno traži da nezaposlenost mora biti evidentirana nakon prvog razdoblja osiguranja (u slučaju tužitelja prvo razdoblje osiguranja je od 15. lipnja 2005. do 20. lipnja 2005.). Tužitelj konkretnim dokazima nije doveo u pitanje ukupno trajanje navršenog mirovinskog staža, dok nema osnove za uvažavanje tužiteljevih tvrdnji o nastanku ozljede na radu kao uzroka potpunog gubitka radne sposobnosti. Ispravno tuženik ukazuje da tužitelj ne podnosi odgovarajući dokaz kojim bi potvrdio da mu je nadležno tijelo Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje priznalo ozljedu na radu (npr. prijava ozljede na radu uz potvrdu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje s evidencijskim brojem ozljede na radu, rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje o priznavanju ozljede na radu), a koja se utvrđuje u zasebnom upravnom postupku (npr. odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u predmetima broj Usž-3993/2022 i Usž-2007/2024). Uz navedeno, iz dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, KLASA: 502-03/26-02/22, URBROJ: 338-21-05-03-26-02 od 11. veljače 2026., proizlazi da za tužitelja nema evidentirane prijave ozljede na radu. Stoga, nije bilo osnove za primjenu članka 56. stavka 5. ZMO/13. Napominje se da eventualni nastanak oboljenja i/ili ozljede u periodu dok je osiguranik u radnom odnosu i/ili na služenju vojnog roka, samo po sebi ne znači da postoji ozljeda na radu. Uvažavajući sve navedeno, a i uslijed izostanka odgovarajućeg dokaza o utvrđenju ozljede na radu u postupku pred nadležnim tijelom, sud nije smatrao osnovanim saslušavati kao svjedoka DI na okolnost (navodnog) nastanka ozljede na radu. Nadalje, kraj činjenice da je kod tužitelja nesporno utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti i da nedvojbeno izostaje ispunjenje pretpostavke iz članka 56. stavka 1. ZMO/13, sud nije smatrao relevantnim navode tužitelja koji su vezani uz priznavanje prava po osnovi tjelesnog oštećenja, kao i s tim povezanu dokumentaciju, niti je smatrao potrebnim saslušavati vještake Zavoda za vještačenje, odnosno provoditi sudsko-medicinsko vještačenje u ovom upravnom sporu.

9.1. U odnosu na tužiteljeve prigovore u svezi nepristranosti sudaca zaduženih za rješavanje predmeta, ukazuje se da je rješenjima predsjednice Upravnog suda u Zagrebu broj 29 Su-87/2025-3 od 14. veljače 2025. i predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 29 Su-250/2026-2 od 1. travnja 2026. odlučeno o zahtjevima za izuzeće na način da su isti odbijeni kao neosnovani. Nadalje, u svezi tužiteljevih opetovanih traženja za odgodom ročišta, kao i angažiranja opunomoćenika putem besplatne pravne pomoći, zaključak je suda da je riječ o radnjama tužitelja koje su poduzimane na način koji opstruira rad suda. Što se tiče traženja odgode ročišta, sud je nakon konzultiranja sudske vještakinje Melite Uremović (službena bilješka od 23. veljače 2026., očitovanje vještakinje: "tegobe tužitelja se odnose na ručni zglob, a u nalazu fizijatra od 12. siječnja 2026. navodi se da je hod uredan, što onda ukazuje da je tužitelj pokretan i može pristupiti na raspravu") zaključio da nema takvih zapreka koje bi tužitelja spriječile u pristupu na ročište. U odnosu na ovakvo obrazloženje, osim iskazanog nezadovoljstva, tužitelj nije iznio relevantno obrazložene argumente koji bi u dostatnoj mjeri doveli u sumnju argumente sudske vještakinje Uremović niti je priložio medicinsku dokumentaciju s opisom njegovog trenutnog stanja (nalaz Poliklinike BINOVA nije datiran i ne može se uopće utvrdi odražava li aktualno stanje tužitelja, dok bi iz priloga (list 116 spisa) uz podnesak tužitelja od 22. svibnja 2026. proizlazilo da potječe iz 2023. godine; preslika knjižice fizikalne terapije nema nikakvog opisa aktualnog zdravstvenog stanja tužitelja), pri čemu valja uvažiti i cjelokupno postupanje tužitelja u ovom sporu koje je usmjereno na opstrukciju urednog vođenja upravnog spora. Nadalje, iz postupanja tužitelja u svezi korištenja besplatne pravne pomoći i angažiranja odvjetnika vidljiv je obrazac postupanja u kojem tužitelj svjesno opstruira aktivnosti suda u ovom predmetu, a i djelovanje sustava besplatne pravne pomoći. Iako je još 3. lipnja 2026. zaprimio rješenje kojim mu je priznato pravo na besplatnu pravnu pomoć i određen pružatelj pravne pomoći (odvjetnik Denis Mirić), o tome je obavijestio sud tek neposredno pred održavanje zakazanog ročišta 2. srpnja 2026., a odvjetnika Mirića na dan 2. srpnja 2026. Sud je prije ročišta telefonskim putem kontaktirao odvjetnika Mirića koji je izvijestio da ga tužitelj prethodno nije kontaktirao, a da bi nakon održanog ročišta odvjetnik Mirić obavijestio sud da je po povratku u odvjetničku kancelariju zatekao pismeno tužitelja o priznavanju prava na besplatnu pravnu pomoć (službene bilješke od 2. srpnja 2026., list 138 i 143 spisa). Dakle, tužitelj je očigledno svjesno odgađao obavijestiti sud, kao i odvjetnika Mirića, o odobrenoj besplatnoj pravnoj pomoć sve do održavanja samog ročišta, a kako bi ishodio njegovu odgodu. Ovdje treba napomenuti da tužitelj pred ovim sudom, samo u zadnjih pet godina, ima više od 50 pokrenutih upravnih sporova i nedvojbeno u više predmeta ima iskustva s korištenjem sustava besplatne pravne pomoći i angažiranjem odvjetnika u tom sustavu (npr. u predmetu Us I-796/2022, Us I-6259/2023). Stoga, nije riječ o tome da je tužitelj neupućena stranka.

10. Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio zakonitim osporena rješenja tuženika i pod točkom I. izreke odbio tužbeni zahtjev, sve pozivom na članak 116. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS).

U Zagrebu 1. listopada 2026.

Sudac

Tomislav Krušlin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. tužitelj

2. odvjetnik Denis Mirić

3. tuženik