- 1 -              III Kr-59/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-59/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika I. R. zbog kaznenog djela iz članka 179.a i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11.,144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 10. studenog 2021. broj K-462/2020. i presuda Županijskog suda u Puli - Pola od 12. rujna 2023. broj Kž-305/2022-9, u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika I. R. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 10. studenog 2021. broj K-462/2020. i presuda Županijskog suda u Puli - Pola od 12. rujna 2023. broj Kž-305/2022-9 osuđenik I. R. proglašen je krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine i kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci. Na temelju članka 51. KZ/11 osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i tri mjeseca, a uz primjenu članka 57. KZ/11 izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne zatvora od sedam mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne od osam mjeseci neće izvršiti ako okrivljenik u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju članka 69. KZ/11 osuđeniku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, a najdulje do prestanka izvršenja kazne zatvora i proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude i za vrijeme trajanja kazne zatvora izvršavat će se u okviru zdravstvenog sustava, a potom u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za liječenje ovisnosti izvan zatvorskog sustava.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. 70/17., 126/19., 130/20. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22; dalje: ZKP), osuđenik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu 5.770,00 kuna te paušala u iznosu od 1.000,00 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

2. Osuđenik I. R. je pravovremeno po branitelju A. Ć., odvjetniku u S., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku, povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi budući je ta povreda utjecala na presudu te povrede prava na obranu u žalbenom postupku“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu pravomoćnu presudu te osuđenika „oslobodi svake krivnje i kazne za predmetna kaznena djela“, a podredno ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku i suđenje „pred drugog suca pojedinca, odnosno višem sudu“.

 

3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenik smatra da mu je tijekom suđenja pred prvostupanjskim sudom „teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje mu je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske te Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku), a postupanjem prvostupanjskog suda tijekom provedene rasprave istom povrijeđeno i pravo na obranu koja povreda je utjecala na donošenje presude“.

 

5.1. Obrazlažući citirane povrede osuđenik navodi da mu pred prvostupanjskim sudom  nije omogućeno da se u postupku ispitaju svjedoci M. M., G. C. te P. M. koji su imali saznanja o odlučnim činjenicama, a čiji iskazi su mogli doprinijeti da se u provedenom postupku osuđenik oslobodi od optužbe. Također smatra da je prvostupanjski sud pobijanu presudu temeljio isključivo na iskazu oštećenice V. B., a da „pri tome uopće kritički ne ulazi u ocjenu vjerodostojnosti takvog iskaza“ te da „prvostupanjski sud nije dao jasne i valjane razloge zbog kojih je tako postupio“. S obzirom na kontradiktornosti u iskazima oštećenice i osuđenika mišljenja je da je prvostupanjski sud trebao provesti njihovo suočenje po prijedlogu obrane, ali je to odbijeno. Isto tako navodi da je osuđenik neposredno pred raspravu koja je održana 13. rujna 2021. „ostao bez svog dotadašnjeg branitelja, te je I. R. bilo potrebno omogućiti jedno primjereno kraće vrijeme da angažira drugog branitelja, obzirom da se radi o ozbiljnim kaznenim djelima“, a to da je prvostupanjski sud „zanemario“.

 

5.2. Osuđenik nije u pravu kada tvrdi da mu je na takav način teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno njegovo pravo na obranu na raspravi.

 

5.3. Suprotno navodima osuđenika, odbijanje dokaznih prijedloga za ispitivanjem naprijed navedenih svjedoka ne predstavlja tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

5.4. Prije svega treba reći da dokazivanje, sukladno odredbi članka 418. stavka 1. ZKP, obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. To, drugim riječima, znači da sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP/08, vodeći računa o okolnostima svakog konkretnog slučaja.

 

5.5. Iako osuda nakon izvođenja dokaza optužbe, a uz odbijanje svih dokaznih prijedloga obrane, može predstavljati povredu načela pravičnosti proklamiranog člankom 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst; dalje: Ustav), odnosno konfrontacijskog prava iz članka 29. stavka 3. alineje 6. Ustava, kao i povredu tih prava propisanih člankom 6. stavcima 1. i 3. europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje EKLJP), prema standardima ustanovljenima i opisanima u nizu presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) - primjerice, u predmetima Topić v. Croatia, Horvatić v. Croatia, Asch v. Austria, Sevinc v. Turkey, Byikov v. Russia, Barim v. Turkey, Khan v. UK, P.G. i J.K. v. UK, Vidal v. Belgium, do povrede tih načela može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet optužbe, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja i ako nisu „dosadni ili tegobni“ te ako sud njihovo odbijanje nije dovoljno obrazložio.

 

5.6. Iz stanja spisa proizlazi da je osuđenik predložio ispitivanje ranije imenovanih svjedoka na okolnost zajedničkog života osuđenika i žrtve bez šireg i preciznijeg obrazloženja pa ispitivanje tih svjedoka na istaknute okolnosti, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske,  ne bi pridonijelo boljem i potpunijem utvrđenju činjeničnog stanja, s obzirom da prema, u postupku utvrđenim činjenicama, inkriminiranim događajima nisu prisustvovale treće osobe, niti su o istim događajima osuđenik i žrtva govorili ljudima iz svoje okoline, kako to pravilno zaključuju i jasno i dostatno obrazlažu i prvostupanjski i drugostupanjski sud u pobijanim presudama. Stoga, nije jasno na koji način bi „okolnost zajedničkog života“ osuđenika i žrtve mogla pojačati poziciju osuđenika u kaznenom postupku ili dovesti do oslobođenja osuđenika od optužbe, kako to pogrešno u zahtjevu tvrdi osuđenik. Slijedom iznijetoga, nisu zadovoljeni temeljni kriteriji za ispunjavanje standarda ustanovljenih i opisanih u ranije citiranim presudama ESLJP o ostvarenju teške povrede prava na pravično suđenje. Osim toga, treba reći da prvostupanjski sud nije odbio sve dokazne prijedloge obrane već je, po prijedlogu osuđenika, ispitao njegovog sina L. R., koji o inkriminiranim događajima nije imao neposrednih saznanja.

 

5.7. Tvrdnje osuđenika da je prvostupanjski sud propustio „kritički cijeniti iskaz oštećene V. B., koja je pred sudom neistinito iskazivala“, kao i analiza obrane osuđenika u korelaciji s iskazom žrtve, nalazom i mišljenjem sudskomedicinske vještakinje prof. dr. sc. M. D. G. te sadržajem materijalne dokumentacije (potvrde PP K.), a s time u vezi i odbijanje prijedloga osuđenika da se provede suočenje između osuđenika i žrtve, predstavljaju osuđenikovo neslaganje s utvrđenim činjeničnim stanjem, a iz te osnove se ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe članka 517. stavka 1. ZKP, ne može podnositi.

 

5.8. Slijedom iznijetoga, uz ovom sudu prihvatljive razloge prvostupanjskog i drugostupanjskog suda kojima je  obrazloženo odbijanje dokaznih prijedloga obrane za ispitivanjem navedenih svjedoka, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. koju navedenim tvrdnjama ističe osuđenik u zahtjevu.

 

5.9. Također, nije u pravu osuđenik kada tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu na raspravi pred prvostupanjskim sudom, a koja povreda je mogla utjecati na presudu pa da bi time bila počinjena povreda iz članka 517.  stavka 1. točke 3. ZKP.

 

5.10. Naime, točno je da je na raspravu održanu 13. rujna 2021. osuđenik pristupio  bez svog dotadašnjeg branitelja, bez kojeg nije „ostao“, kako to tvrdi u zahtjevu, već mu je osuđenik otkazao punomoć o čemu je sud obaviješten 12. rujna 2021. (list 344 spisa). Na toj raspravi osuđenik je, nakon što je, prema sadržaju raspravnog zapisnika,  od strane suda propisno upozoren o pravu na branitelja, izjavio da će se braniti sam, pri čemu treba reći da se nije radilo o situaciji kad je obrana obvezna pa, stoga, nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje branitelja po službenoj dužnosti. Osuđenik je na toj raspravi iznio obranu, prethodno ne tražeći odgodu rasprave  radi pripremanja obrane. Stoga, osuđeniku time nije povrijeđeno pravo na obranu na raspravi, kako to neosnovano tvrdi u zahtjevu, tim više što je nakon te rasprave u prisutnosti osuđenika  i njegovog branitelja odvjetnika A. Ć. održana druga rasprava 5. studenog 2021. na kojoj je i donesena pobijana prvostupanjska presuda.

 

5.11. U odnosu na tvrdnje osuđenika da drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi osuđenika protiv prvostupanjske presude, žalbene navode osuđenika (žrtva događaj nije odmah prijavila već s odmakom od tri godine, osuđenik je žrtvu u više navrata prijavljivao zbog njenog nasilja na njegovu štetu, fotografije koje je žrtva dostavila nisu evidentirane datumom, žrtva je sklona samoozljeđivanju) „nije vrednovao na valjani način“ treba reći da je ta tvrdnja potpuno neutemeljena jer je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi jasno i potpuno odgovorio na sve žalbene navode osuđenika, uključujući i  ove u zahtjevu istaknute (točke 11., 17. i 19. obrazloženja) pa stoga nije počinjena ni povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je mogla utjecati na presudu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP.

 

6. Slijedom iznijetoga, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. 70/17.,126/19., 130/20. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24.), odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 14. svibnja 2024.

 

                                                      Predsjednik vijeća:

                                                      Damir Kos, v.r.