REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: UsI-988/2021-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi, uz sudjelovanje Branke Crnogorac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Jure Mlinarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Arelić&Mlinarić d.o.o., Zagreb, Trnjanska cesta 69, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 39901919995, radi izvlaštenja, 1. listopada 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-04/17-01/371, URBROJ: 514-05-02-01-02-18-03 od 12. travnja 2018.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-943-04/17-01/371, URBROJ: 514-05-02-01-02-18-03 od 12. travnja 2018. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Zagrebačkoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Dugo Selo, KLASA: UP/I-943-04/15-01/22, URBROJ: 238-05/8-17-46 od 20. ožujka 2017. Rješenjem prvostupanjskog tijela u točki 1. izreke utvrđeno je postojanje interesa Republike Hrvatske za potpuno izvlaštenje nekretnina radi rekonstrukcije željezničkog kolodvora [adresa] na prugama od značaja za međunarodni promet: M102, M103 i M201 u k. o. [katastarska općina], temeljem članka 9. Zakona o željeznici (Narodne novine, broj 94/13 i 148/13), a točkom 2. izreke usvojen je prijedlog HŽ INFRASTRUKTURE d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, te su u korist Republike Hrvatske potpuno izvlaštene nekretnine oznaka k. č. br. [katastarska čestica], oranica Budrig, površine 296 m[2] , k. č. br. [katastarska čestica], oranica Budrig, površine 89 m[2] , k. č. br. [katastarska čestica], oranica Budrig, površine 12 m i k. č. br. [katastarska čestica], oranica Budrig, površine 224 m[2] , sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao suvlasništvo KŠ, [adresa], u ½ dijela i KŠ, [adresa], u ½ dijela, odnosno u PL 1698 k. o. [katastarska općina], kao posjed KŠ, [adresa], u udjelu 1/1. Točkom 3. izreke utvrđena je naknada za nekretnine navedene u točki 2. izreke tog rješenja u ukupnom iznosu od 95.137,552 kuna te je obvezan predlagatelj izvlaštenja ukupan iznos naknade isplatiti tužiteljici na tekući računa pobliže označen u toj točki izreke, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja. Točkom 4. izreke obvezan je predlagatelj izvlaštenja isplatiti zakonsku zateznu kamatu, tekuću od dana donošenja tog rješenja pa do isplate naknade. Točkom 5. odlučeno je o predaji posjeda izvlaštenih nekretnina. Točkom 6. izreke naložena je zemljišno-knjižna provedba tog rješenja, a točkom 7. izreke naložen je upis zabilježbe zabrane raspolaganja. Točkom 8. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za otkup preostalog dijela nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], oranica Budrig, površine 13087 m[2] , upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao neosnovan. Točkom 9. izreke određeno je da troškove postupka snosi predlagatelj izvlaštenja.

2. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da se drugostupanjsko tijelo pogrešno priklonilo mišljenju prvostupanjskog tijela u dijelu rješenja koji se odnosi na mogućnost pristupa putem servisne ceste na preostali dio parcele. Ističe da se članak 120. stavak 2. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava odnosi na pružni pojas i mogućnost kretanja unutar istog te da se ne može primijeniti u ovom slučaju jer se servisna cesta nalazi u infrastrukturnom pojasu, a ne u pružnom pojasu. Navodi da je pružni pojas uži pojam od infrastrukturnog pojasa i da se pružni pojas nalazi unutar infrastrukturnog pojasa, ali se servisna cesta nalazi u dijelu infrastrukturnog pojasa koji nije pružni pojas. Smatra da drugostupanjsko tijelo pogrešno zaključuje da nije dokazala gubitak gospodarskog interesa. Smatra da je, ako vlasnik nekretnine ne može pristupiti nekretnini, nemoguće ostvariti bilo kakav gospodarski interes te da je daljnje prezentiranje gubitka gospodarskog interesa nepotrebno. Predlaže tužbu uvažiti i poništiti osporavano rješenje.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na razloge iznijete u obrazloženju osporavanoga rješenja i predlaže tužbu odbiti.

4. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnom osporava navode tužiteljice te predlaže odbiti tužbu.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u sudski spis kao i spis upravnog predmeta te je održao usmenu i javnu raspravu.

5.1. Tužiteljica je ostala kod tužbe, tužbenog zahtjeva i svih ranije predloženih dokaza. Predložila je saslušanje predstavnika Agencije za sigurnost željezničkog prometa radi očitovanja na dopis Agencije iz 2015. godine te provođenje očevida na licu mjesta radi utvrđenja položaja predmetne servisne ceste. Istaknula je da je za pravilno rješenje spora odlučno razlikovati infrastrukturni i pružni pojas jer smatra da se servisna cesta nalazi u infrastrukturnom pojasu u kojem je, prema članku 120. stavku 1. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava, pristup zabranjen. Zbog toga drži da se servisna cesta ne može smatrati odgovarajućim pristupnim putem njezinoj nekretnini. Nadalje je navela da bi, čak i kada bi se takvo rješenje prihvatilo, njezino pravo pristupa bilo bitno ograničeno u odnosu na stanje prije izvlaštenja, osobito u slučaju davanja nekretnine u zakup trećim osobama, budući da nije jasno pod kojim bi uvjetima zakupnici mogli koristiti servisnu cestu. Također je istaknula da servisna cesta od 2017. godine nije izgrađena, zbog čega smatra da već godinama ne može ostvarivati gospodarski interes na preostalom dijelu nekretnine. Pojasnila je da se predloženim očevidom želi utvrditi prolazi li servisna cesta infrastrukturnim ili pružnim pojasom.

5.2. Zainteresirana osoba ostala je kod odgovora na tužbu te se usprotivila svim dokaznim prijedlozima tužiteljice. Istaknula je da je pravomoćnom presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj UsI-2835/12-14, već utvrđeno da tužiteljica ima osiguran pristup predmetnoj nekretnini. Nadalje je navela da tužiteljica nije dokazala gubitak gospodarskog interesa za korištenje preostalog dijela zemljišta, pri čemu je naglasila da je izvlaštenjem obuhvaćeno približno 4 % izvorne čestice te da je preostali dio zadržao gotovo neizmijenjen oblik. Također je osporila navode o nemogućnosti korištenja servisne ceste, pozivajući se na članak 2. stavak 4. Pravilnika o općim uvjetima za građenje u zaštitnom pružnom pojasu, prema kojem je dopušteno građenje prometnica u infrastrukturnom pojasu, kao i na članak 10. istog Pravilnika, ističući da se predmetna servisna cesta nalazi 12 metara od osi pruge. Dodatno je ukazala da je uz odgovor na tužbu priložena suglasnost Grada Dugog Sela na idejno rješenje proširenja servisne ceste na širinu od šest metara.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je postupak izvlaštenja pokrenut prijedlogom HŽ Infrastrukture d.o.o. od 2. ožujka 2015., kojim je radi rješavanja imovinsko-pravnih odnosa u svrhu formiranja građevne čestice za potrebe rekonstrukcije željezničkog kolodvora [adresa] na željezničkim prugama od značaja za međunarodni promet: M102, M103 i M201, predloženo potpuno izvlaštenje nekretnina označenih kao k. č. br. [katastarska čestica] oranica Budrig u površini od 296 m[2] , k. č. br. [katastarska čestica], oranica Budrig u površini od 89 m , k. č. br. [katastarska čestica], oranica Budrig u površini od 12 m2 i k. č. br. [katastarska čestica], oranica Budrig u površini od 224 m[2] , sve nastale parcelacijom k. č. br. [katastarska čestica] površine 13708 m , upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], odnosno u PL 1698 k. o. [katastarska općina];

- da je predlagatelj izvlaštenja ishodio pravomoćnu lokacijsku dozvolu, KLASA: UP/I-350-05/11-01/186, URBROJ: 531-05-2-12-42 od 6. srpnja 2012., izdanu od strane Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za prostorno uređenje, Sektora za sustav prostornog uređenja, a da je parcelacija nekretnine izvršena temeljem Elaborata parcelacije tehnički broj: 4186, izrađenog od strane projektantskog društva Željezničko projektno društvo d.d. iz Zagreba, Trg kralja Tomislava 1 l/II u srpnju 2013., potvrđenog od strane Područnog ureda za katastar Zagreb, Odjel za katastar nekretnina [adresa], KLASA: 932-06/13-02/90 dana 8. studenoga 2013. i Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, KLASA: 350-

05/13-11/67 od 11. rujna 2013.;

- da je presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2835/12-14 od 22. travnja 2013., donesene u postupku pokrenutom tužbom tužiteljice, odbijen zahtjev za poništenje predmetne lokacijske dozvole;

- da naknada za izvlaštene nekretnine među strankama nije bila sporna, već je isključivo sporna osnovanost tužiteljičinog zahtjeva kao vlasnice za izvlaštenje preostalog dijela nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina];

- da je tijekom postupka tužiteljica postavila zahtjev za izvlaštenjem preostalog dijela nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uz obrazloženje kako nakon izvlaštenja čestica oznaka k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], nema pristupni put do preostalog dijela nekretnine;

- da je korisnik izvlaštenja spisu predmeta priložio očitovanje Željezničkog projektnog društva d.d. na okolnost mogućnosti pristupa do preostalog dijela nekretnine oznake kč. br [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u kojem očitovanju je istaknuto da se predmetna nekretnina nalazi uz servisnu cestu širine 6,0 m na južnoj strani devijacije pruge, koja je vezana na Huzanićevu ulicu i koja se ima smatrati pristupnim putom;

- da je tužiteljica spisu predmeta priložila očitovanje Agencije za sigurnost željezničkog prometa, KLASA: 341-02/15-01/9, URBROJ: 387-02-15-2 od 26. listopada 2015. iz kojeg proizlazi da su pravila koja se moraju poštivati prilikom korištenja željezničke infrastrukture propisana člankom 120. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti u željezničkom prometu (Narodne novine, broj 82/13, 18/15 i 110/15), da je stavkom 1. navedenog članka tog Zakona propisano da je zabranjen pristup i kretanje željezničkom infrastrukturom neovlaštenim osobama i vozilima, da je Pravilnikom o željezničkoj infrastrukturi (Narodne novine, broj 127/05 i 16/08) propisano da su površine i komunikacije koje se nalaze unutar infrastrukturnog pojasa također željeznička infrastruktura kojom upravlja upravitelj željezničke infrastrukture, kao i da je upravitelj željezničke infrastrukture odgovoran za sigurnost željezničkog prometa i da određuje pod kojim se uvjetima ista može koristiti vodeći računa o odredbama Zakona;

- da je predlagatelj izvlaštenja HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb ishodio Idejno rješenje za proširenje servisne ceste unutar koridora željezničke pruge M1 03 [adresa] do Ostrne, kojim se makadamska servisna cesta širine 3,5 m proširuje na 6 m, uz 0,5 m bankine sa svake strane, uz osiguranje zemljišnog pojasa od 9 m;

- da je Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenje dalo mišljenje, KLASA: 350-01/13-02/162, URBROJ: 531-05-132 od 8. travnja 2013. kako nije potrebno ishoditi izmjenu i/ili dopunu lokacijske dozvole jer se navedenim idejnim rješenjem ne mijenjaju lokacijski uvjeti u predmetnoj lokacijskoj dozvoli.

8. Tuženik nije prihvatio prigovore tužiteljice koja je osporavala činjenicu da se servisna cesta može koristiti kao pristupni put nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], odnosno da joj je izvlaštenjem onemogućen pristup do preostalog dijela nekretnine zbog čega nema gospodarski interes koristiti preostali dio nekretnine. Tuženik smatra kako tužiteljica pogrešno tumači očitovanje Agencije za sigurnost željezničkog prometa od 26. listopada 2015., odnosno pogrešno smatra da navedeno tijelo ukazuje na nemogućnost korištenja servisne ceste u željezničkom infrastrukturnom pojasu kao pristupnog puta preostalom dijelu nekretnine pozivom na odredbu članka 120. stavka 1. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava (Narodne novine, broj 82/13., 18/15., 110/15. i 70/17.), uz obrazloženje da se ta odredba ne može se tumačiti izdvojeno od ostalih odredbi istog članka, a stavkom 2. istog članka navedenog Zakona izričito je propisano da je u pružnom pojasu dozvoljen pristup i kretanje fizičkih osoba i cestovnih vozila samo na mjestima koja odredi upravitelj infrastrukture. Tuženik se poziva i na odredbu članka 7. točke 5. navedenog Zakona, odnosno da je infrastrukturni pojas definiran kao pojas kojega čini zemljište ispod željezničke pruge s pružnim pojasom, zemljište ispod ostalih funkcionalnih dijelova željezničke infrastrukture, kao i zemljište potrebno za tehnološka unaprjeđenja i razvoj željezničkog sustava te pripadajući zračni prostor, iz koje odredbe nesporno proizlazi da infrastrukturni pojas obuhvaća pružni pojas. Osim toga, tuženik se pozivajući na Idejno rješenje za proširenje servisne ceste i mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenje, zaključuje da se tužiteljici osigurava pristupni put iste kvalitete kao i prije izvlaštenja.

9. Prema odredbi članka 10. stavka 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj 74/14.) ako se tijekom postupka potpunog izvlaštenja dijela nekretnine utvrdi da vlasnik nema gospodarskog interesa koristiti preostali dio, na njegov zahtjev izvlastit će se i taj dio. Stavkom 2. istog članka propisano je da će se pri odlučivanju o zahtjevu za izvlaštenje preostalog dijela nekretnine uzeti u obzir okolnosti koje će nastati izgradnjom građevine ili izvođenjem radova, a koje su od utjecaja na gospodarski interes vlasnika za korištenje nekretnine kao i smanjenje vrijednosti preostalog dijela nekretnine. Stavkom 3. propisano je da se zahtjev iz stavka 1. tog članka može podnijeti do pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju o čemu će Ministarstvo odnosno nadležno tijelo poučiti vlasnika nekretnine i pouku obvezno navesti u zapisniku.

10. Odredba članka 7. točke 5. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava, sadrži definiciju pojma infrastrukturni pojas: pojas kojega čini zemljište ispod željezničke pruge s pružnim pojasom, zemljište ispod ostalih funkcionalnih dijelova željezničke infrastrukture, kao i zemljište potrebno za tehnološka unaprjeđenja i razvoj željezničkog sustava te pripadajući zračni prostor.

10.1. Iz odredbe članka 7. točke 5. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava proizlazi da infrastrukturni pojas obuhvaća pružni pojas.

10.2. Odredba članka 7. točke 23. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava, sadrži definiciju pojma pružni pojas: pojas kojega čini zemljište ispod željezničke pruge, odnosno kolosijeka, između kolosijeka i pokraj krajnjih kolosijeka s obje strane željezničke pruge, na udaljenosti od najmanje 8 m, odnosno najmanje 6 m ako željeznička pruga prolazi kroz naseljeno mjesto, mjereno vodoravno od osi krajnjega kolosijeka sa svake strane, kao i pripadajući zračni prostor.

10.3. Odredbom članka 120. stavka 1. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava propisano je da je zabranjen neovlašten pristup i kretanje željezničkom infrastrukturom, neovlašten pristup i kretanje u vozilima, te svako ugrožavanje sigurnosti željezničkog sustava.

10.4. Odredbom članka 120. stavka 2. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava propisano je kako je u pružnom pojasu dozvoljen pristup i kretanje fizičkih osoba i cestovnih vozila samo na mjestima koja odredi upravitelj infrastrukture.

11. Predmet žalbenog upravnog postupka i ovog upravnog spora jest ocjena postoje li, u smislu članka 10. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, pretpostavke za izvlaštenje preostalog dijela nekretnine tužiteljice, odnosno ima li ona, s obzirom na posljedice predmetnog zahvata, i dalje gospodarski interes koristiti taj dio nekretnine. U tom je okviru među strankama osobito sporno je li preostalom dijelu nekretnine predmetnim zahvatom predviđen odgovarajući i pravno uporabljiv zamjenski pristup te omogućuje li takvo prometno rješenje daljnje gospodarsko korištenje nekretnine.

12. Za osnovanost zahtjeva odlučan je članak 10. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade. Nije dovoljno da je zbog izvlaštenja dijela nekretnine korištenje preostalog dijela nekretnine nepovoljnije nego prije izvlaštenja ili čak da je njezino korištenje otežano. Zakonski kriterij jest da su posljedice zahvata takve da vlasnik više nema gospodarskog interesa koristiti preostali dio nekretnine, pri čemu se uzimaju u obzir okolnosti koje će nastati izgradnjom građevine ili izvođenjem radova koje utječu na gospodarski interes te smanjenje vrijednosti preostalog dijela. Prema tome, smanjenje kvalitete pristupa može biti jedna od okolnosti relevantnih za ocjenu gospodarskog interesa, ali nije samo po sebi dostatno za zaključak da je gospodarski interes za korištenje preostalog dijela nekretnine prestao postojati.

13. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se postojanje gospodarskog interesa za korištenje preostalog dijela nekretnine ne ocjenjuje isključivo prema privremenom stanju tijekom izvođenja zahvata, već i prema okolnostima koje će nastati njegovom realizacijom. Stoga sama okolnost da pojedini dio zahvata kojim je predviđeno buduće korištenje preostale nekretnine u trenutku odlučivanja još nije izveden ne znači da ga nije dopušteno uzeti u obzir pri ocjeni gospodarskog interesa, ako iz pravomoćne lokacijske dozvole i pripadajuće projektne dokumentacije proizlazi da je njegovo izvođenje predviđeno u sklopu predmetnog zahvata.

14. Iz spisa predmeta proizlazi da je nekretnina tužiteljice prije predmetnog zahvata imala pristup putem postojeće prometne površine, dok se zahvatom rekonstrukcije željezničke infrastrukture dotadašnji način pristupa mijenja. Projektnom dokumentacijom predviđeno je zamjensko prometno rješenje u obliku servisne ceste kojom je predviđeno osiguranje pristupa parcelama južno od koridora nove dvokolosiječne pruge, uključujući nekretninu tužiteljice.

15. Navedeno pitanje bilo je predmet razmatranja već u upravnom sporu koji se vodio pred ovim Sudom pod poslovnim brojem UsI-2835/12. Presudom od 22. travnja 2013. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila poništenje lokacijske dozvole za predmetni zahvat. U toj je presudi Sud utvrdio da je tužiteljica prije realizacije zahvata pristupala nekretnini nerazvrstanim putem širine približno 7,5 do 9 m, dok joj je umjesto tog pristupa projektirana servisna cesta širine 3,5 m. Sud je tada ocijenio da se, iako je zamjensko rješenje slabije kvalitete od dotadašnjeg, može smatrati pristupom približne kvalitete, posebno imajući u vidu namjenu servisne ceste i očekivani intenzitet prometa.

16. Osim toga, iz dokumentacije nastale tijekom 2013. proizlazi da je nakon izdavanja lokacijske dozvole predviđeno dodatno poboljšanje projektiranog zamjenskog pristupa. Idejnim rješenjem iz travnja 2013. predviđeno je proširenje servisne ceste na kolnik širine 6 m, s obostranim bankinama širine 0,5 m i ukupnim zemljišnim pojasom širine 9 m. Grad Dugo Selo dao je suglasnost na takvo rješenje, a nadležno Ministarstvo mišljenjem od 8. travnja 2013. ocijenilo je da za takvo proširenje nije potrebno ishoditi izmjenu odnosno dopunu lokacijske dozvole jer se njime ne mijenjaju lokacijski uvjeti određeni izdanom lokacijskom dozvolom. Iz istog mišljenja proizlazi da je predviđeno da se nakon izgradnje servisna cesta izdvoji iz infrastrukturnog pojasa i kao nerazvrstana cesta prenese u nadležnost Grada Dugog Sela.

17. Iz navedene dokumentacije proizlazi da servisna cesta nije projektirana isključivo za interne potrebe upravitelja željezničke infrastrukture, već i radi osiguranja pristupa nekretninama kojima je dotadašnji pristup izmijenjen odnosno prekinut predmetnim zahvatom. Stoga činjenica da je servisna cesta smještena unutar željezničkog infrastrukturnog pojasa sama po sebi ne znači da ona ne može služiti kao zamjenski pristup nekretnini tužiteljice.

18. Na drukčiji zaključak ne upućuje ni dopis Agencije za sigurnost željezničkog prometa od 26. listopada 2015. U tom je dopisu, pozivom na članak 120. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava, navedeno da je zabranjen neovlašten pristup i kretanje željezničkom infrastrukturom te da su površine i komunikacije unutar infrastrukturnog pojasa kojima upravlja upravitelj željezničke infrastrukture podvrgnute pravilima sigurnosti željezničkog prometa.

19. Sud nije prihvatio prijedlog za provođenje očevida radi utvrđivanja nalazi li se servisna cesta u pružnom pojasu ili u dijelu infrastrukturnog pojasa izvan pružnog pojasa, jer ta činjenica nije odlučna za rješavanje ove upravne stvari. Naime, i kada bi se prihvatila tvrdnja tužiteljice da se servisna cesta nalazi u infrastrukturnom pojasu izvan pružnog pojasa, iz toga ne proizlazi da je njezino korištenje za pristup nekretnini tužiteljice pravno nedopušteno.

20. Člankom 120. stavkom 1. Zakona zabranjen je neovlašten pristup i kretanje željezničkom infrastrukturom, a ne svaki pristup i kretanje njome, dok je stavkom 2. posebno uređeno kretanje u pružnom pojasu. Stoga, čak i ako se prihvati tvrdnja tužiteljice da se servisna cesta nalazi u dijelu infrastrukturnog pojasa izvan pružnog pojasa te da predstavlja željezničku infrastrukturu, iz članka 120. stavka 1. ne proizlazi da se takva cesta ne može koristiti za pristup nekretninama kojima prema svojoj projektiranoj namjeni služi. Navedena odredba zabranjuje neovlašteno, a ne svako korištenje željezničke infrastrukture.

21. Stoga sama činjenica da se određena prometna površina nalazi izvan pružnog, ali unutar infrastrukturnog pojasa ne daje odgovor na pitanje smiju li je koristiti vlasnici nekretnina kojima ona služi za pristup. Za ovaj je spor odlučno proizlazi li iz odobrenog zahvata i dokumentacije o njegovoj namjeni da je servisna cesta predviđena i za pristup tim nekretninama, a iz dokumentacije u spisu proizlazi da jest.

22. Naime, iz projektne i druge dokumentacije u spisu proizlazi da je upravo jedna od funkcija predmetne servisne ceste osiguranje pristupa tzv. presječenim parcelama. U očitovanju tuženika iz upravnog spora UsI-2835/12 izrijekom je navedeno da će se servisna cesta, osim za potrebe održavanja željezničke pruge, koristiti i za pristup presječenim parcelama, među kojima je i nekretnina tužiteljice. Stoga se zabrana neovlaštenog kretanja željezničkom infrastrukturom ne može tumačiti na način da sama po sebi isključuje korištenje prometnice upravo u svrhu radi koje je ona projektirana.

23. Sud pritom nalazi da iz dopisa Agencije za sigurnost željezničkog prometa iz 2015. ne proizlazi da je korištenje predmetne servisne ceste za pristup nekretnini tužiteljice zabranjeno. Dopis sadržava opće očitovanje o zakonskom režimu pristupa i kretanja željezničkom infrastrukturom te ovlasti upravitelja infrastrukture u određivanju uvjeta njezina korištenja, ali ne sadržava konkretno utvrđenje da se predmetna servisna cesta ne može koristiti u svrhu pristupa nekretnini tužiteljice.

24. Zbog toga Sud nije prihvatio prijedlog tužiteljice za saslušanje predstavnika Agencije za sigurnost željezničkog prometa. Sadržaj dopisa Agencije nije sporan, dok pitanje dosega i pravilnog tumačenja članka 120. Zakona predstavlja pravno pitanje o kojem odlučuje Sud, a ne činjenicu koja se utvrđuje saslušanjem predstavnika javnopravnog tijela. Saslušanjem predstavnika Agencije ne može se dokazivati sadržaj mjerodavnog prava niti njegovo pravilno tumačenje.

25. Sud također ne nalazi odlučnim tužbeni navod prema kojem sama širina pristupnog puta nije dostatna za ocjenu postojanja gospodarskog interesa. Točno je da se gospodarska uporabljivost nekretnine ne može u svakom slučaju svesti isključivo na širinu pristupnog puta. Međutim, u konkretnom slučaju ocjena javnopravnih tijela nije utemeljena samo na širini projektirane servisne ceste, već i na njezinoj namjeni, položaju i funkcionalnoj povezanosti s predmetnom nekretninom. Tužiteljica osim pitanja pristupa nije ukazala na druga konkretna svojstva preostalog dijela nekretnine koja bi, samostalno ili zajedno s promijenjenim načinom pristupa, dovodila do zaključka da je gospodarski interes za njegovo korištenje prestao postojati. Ni navod da bi mogućnost davanja nekretnine u zakup mogla biti ograničena zbog uvjeta pod kojima bi treće osobe koristile servisnu cestu ne dovodi do drukčijeg zaključka. Tužiteljica nije ukazala na konkretno ograničenje korištenja servisne ceste iz kojeg bi proizlazilo da je pristup dopušten samo njoj osobno, odnosno da osobe koje nekretninu koriste na temelju pravnog odnosa s vlasnicom ne bi mogle koristiti projektirani pristup. Sama neizvjesnost tužiteljice o uvjetima pod kojima bi budući zakupnici koristili servisnu cestu nije dostatna za zaključak da je mogućnost gospodarskog korištenja nekretnine davanjem u zakup isključena.

26. Ni navod tužiteljice da joj je tijekom više godina faktično bio onemogućen pristup nekretnini ne dovodi do drukčijeg zaključka. Predmet ocjene prema članku 10. Zakona nije svaka privremena smetnja u korištenju nekretnine tijekom realizacije zahvata, nego posljedice zahvata za trajnu mogućnost gospodarskog korištenja njezina preostalog dijela. Pri tome nije odlučno je li projektirani zamjenski pristup već bio izveden u trenutku odlučivanja, nego predstavlja li njegovo izvođenje jednu od okolnosti koje će prema odobrenom zahvatu nastati njegovom realizacijom i utjecati na buduću mogućnost gospodarskog korištenja preostalog dijela nekretnine. Naime, članak 10. stavak 2. Zakona izrijekom nalaže da se pri odlučivanju uzmu u obzir i okolnosti koje će nastati izgradnjom građevine ili izvođenjem radova. Stoga bi nepostojanje servisne ceste bilo odlučno kada bi upućivalo na to da je takvo stanje trajna posljedica predmetnog zahvata, odnosno da predmetnim zahvatom nije predviđeno osiguranje odgovarajućeg zamjenskog pristupa. Međutim, iz dokumentacije u spisu proizlazi suprotno: servisna cesta predviđena je kao sastavni dio prometnog rješenja upravo radi osiguranja pristupa parcelama kojima je dotadašnji pristup izmijenjen ili prekinut, među kojima je i nekretnina tužiteljice. Iz spisa pritom ne proizlazi da je od takvog prometnog rješenja odustalo. Stoga okolnost da projektirani zamjenski pristup u određenoj fazi realizacije zahvata još nije bio izveden, pa ni činjenica da tužiteljica tijekom tog razdoblja nije mogla koristiti projektirani zamjenski pristup, nije sama po sebi dostatna za zaključak da je preostali dio nekretnine kao trajna posljedica predmetnog zahvata izgubio gospodarsku uporabljivost.

27. Slijedom navedenoga, Sud prihvaća zaključak javnopravnih tijela da promjena dotadašnjeg načina pristupa nekretnini, uz projektom predviđeni zamjenski pristup servisnom cestom, ne dovodi do zaključka da je tužiteljica izgubila gospodarski interes za korištenje preostalog dijela nekretnine u smislu članka 10. Zakona. Projektna i druga dokumentacija potvrđuje da servisna cesta nije predviđena samo za potrebe održavanja željezničke infrastrukture, već i za pristup parcelama presječenima predmetnim zahvatom, među kojima je nekretnina tužiteljice, dok iz članka 120. Zakona niti iz dopisa Agencije za sigurnost željezničkog prometa ne proizlazi da bi takva namjena servisne ceste bila pravno nedopuštena.

28. Okolnost da je zamjenski pristup drukčiji odnosno eventualno manje povoljan od ranijeg pristupa ne znači sama po sebi da je gospodarski interes za korištenje preostalog dijela nekretnine prestao postojati. Iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlaze druge trajne posljedice predmetnog zahvata koje bi, pojedinačno ili zajedno s promijenjenim načinom pristupa, opravdavale zaključak da tužiteljica više nema gospodarskog interesa koristiti preostali dio nekretnine.

29. Stoga Sud nije našao osnovanim tužbene navode da je činjenično stanje pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno na način koji bi mogao utjecati na drukčije rješenje upravne stvari.

30. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

31. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonske osnove udovoljiti njenom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 1. listopada 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Jure Mlinarić – elektroničkim putem

2. Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transforamcije – elektroničkim putem

3. HŽ Infrastruktura d.o.o. – elektroničkim putem

4. U spis