REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1477/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda, Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojega zastupa opunomoćenica ĆHA, službena osoba, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 1. listopada 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/24-014/104, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 15. siječnja 2024. i rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23- 014/3212, URBROJ: 251-09-22-1/004-23-3 od 23. studenoga 2023.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-551-06/24-014/104, URBROJ: 251-02-01/001-24-3 od 15. siječnja 2024., odbijen je prigovor tužitelja protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/23-014/3212, URBROJ: 251-09-22-1/004- 23-3 od 23. studenoga 2023.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da tužitelju prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023.

2. Tužitelj u tužbi ističe da pobijana rješenja nemaju sve dijelove obrazloženja kako je propisano čl. 98. st. 5. ZUP-a, da službena osoba nije utvrdila sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje upravne stvari niti je provela ispitni postupak, u kojem stranka ima pravo sudjelovati, a što mu nije omogućeno. Smatra da su na taj način povrijeđena i načela utvrđivanja materijalne istine te samostalnosti i slobodne ocjene dokaza. Tvrdi i da je povrijeđeno načelo zaštite legitimnih očekivanja, jer mu je pravo priznato do 15. godine djeteta, a predmetnim rješenjem je određen prestanak prava nakon što je dijete navršilo 7 godina, koja promjena je suviše restriktivna i opterećujuća za adresata. Ističe da opći akti ne mogu imati povratno djelovanje. Predlaže poništiti osporavano i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na presude Visokog upravnog suda RH posl. broj: Usoz-143/2022 i Usoz-8/22, kao i odluku Ustavnog suda RH broj: U-III- 1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023. Stoga smatra neosnovanim prigovore tužitelja o povredi zabrane retroaktivnosti i načela legitimnih očekivanja. Ističe kako je u konkretnom slučaju rješenje prvog stupnja doneseno po službenoj dužnosti, na temelju članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke, kojom odredbom je određeno kako novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina. S obzirom na to da je prvostupanjsko tijelo u svojoj službenoj evidenciji raspolagalo podatkom o danu kada je dijete tužitelja navršilo 7 godina, zaključuje da nije bilo potrebno posebno izjašnjenje stranke, a niti izvođenje dokaza te je službena osoba prvostupanjskog tijela mogla neposredno riješiti predmetnu upravnu stvar. Dodaje kako tužitelj niti u ovom stadiju upravnog spora, a niti u prethodnom stadiju upravnog postupka, ne navodi odnosno ne konkretizira koje su to činjenice i okolnosti koje su bile bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari, a da je u konkretnom slučaju trebalo provesti ispitni postupak. Dodaje kako se predmetna novčana pomoć postupno smanjuje odnosno kako ista postupno prestaje te da su ujedno uvedene četiri kompenzacijske mjere kako bi se ublažile negativne posljedice naprijed navedenog. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu kako bi tužitelju omogućio da se prije donošenja presude izjasni o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora (čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine broj 24/36, 39/26, dalje ZUS), a o kojima se tužitelj već pisano izjasnio.

6. Sud je raspravu proveo u odsutnosti uredno pozvane tužitelja, koja izostanak nije opravdao, na temelju članka 91. stavka 3. u vezi članka 89. stavka 4. ZUS-a.

6.1. Napominje se, vezano uz prezime sutkinje i opunomoćenice koja je zastupala tuženika na raspravi, da unatoč istom prezimenu ne postoji nikakva rodbinska ni druga povezanost.

7. Nije sporno da je pravomoćnim upravnim aktom KLASA: UP/I-551-06/16- 013/1899, URBROJ: 251-10-01-16-2 od 13. prosinca 2016., tužitelju priznato pravo na novčanu pomoć u trajanju i iznosima propisanim Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 16/16 i 19/16, dalje Odluka/16) odnosno Odlukom o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 10/18, 20/21, dalje Odluka/18).

8. Člankom 4. Odluke/22 izmijenjen je članak 7. Odluke/18, tako da novčana pomoć prestaje:

- 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisnika ili djece;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć (stavak 1.).

O prestanku novčane pomoći iz ovoga članka nadležno gradsko upravno tijelo odlučit će po službenoj dužnosti (stavak 2.).

9. Predmetnim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je utvrđen prestanak prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023. godine, budući da je dijete za koje je ostvarena navedena pomoć navršilo 7 godina dana 19. listopada 2023. godine. Rješenje je doneseno na temelju citiranog članka 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 10/18, 20/21 i 25/22, dalje Odluka).

10. Visoki upravni sud Republike Hrvatske se u presudi poslovni broj: Usoz- 143/2022-91 od 27. veljače 2023., pozvao na svoj raniji pravni stav iz pravomoćne presude poslovni broj: Usoz-8/2022-68 od 5. srpnja 2022., u kojoj je jasno naveo da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u njegovom klasičnom smislu, već financijska pomoć, koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti. Iz ovog razloga zaključeno je da se takva pomoć ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega adresati Odluke nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelja odgojitelja. Posljedično nepostojanju legitimnog očekivanja, ne postoji ni zabranjena retroaktivnost. Konačno Visoki upravni sud je u svojoj odluci naveo i kako nije našao da bi skraćivanje trajanja novčane pomoći bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti. Nadalje, u odnosu na prigovor tužitelja da je došlo do povrede načela zabrane retroaktivne primjene propisa, upućuje se na točke 104. do 124. obrazloženja odluke Visokog upravnog suda poslovni broj: Usoz-8/2022 od 5. srpnja 2022., u kojoj se sud detaljno očitovao i navedeni prigovor otklonio.

11. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-III-1744/2023 od 14. studenoga 2023., kojom su odbijene ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog upravnog suda posl. broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023., ukazuje da su status roditelja odgojitelja i novčana pomoć za roditelja odgojitelja, ustanovljeni Odlukom/16 i Odlukom/18, rezultat političke volje predstavničkog tijela Grada Zagreba da određenoj kategoriji osoba pruži financijsku pomoć, pri čemu prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave nije dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Polazeći od članka 130. Ustava i naprijed navedenog obrazloženja Visokog upravnog suda u odnosu na ovlast za donošenje Odluke o izmjenama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj 29/21), za Ustavni sud je također nedvojbena ovlast predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, u konkretnom slučaju Gradske skupštine, da u skladu sa svojom (izmijenjenom) pronatalitetnom politikom donese Odluku/22 kojom se, između ostaloga, skraćuje trajanje mjere roditelj odgojitelj, a posljedično i trajanje prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s petnaest na sedam godina života djeteta. U vezi s tim Ustavni sud je ponovio da u demokratskom društvu, pod uvjetom da normativna intervencija kojom se preoblikuje neki društveni odnos ima legitimni cilj, adresati pravnih normi koje se mijenjanju ili ukidaju, nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost određenog pravnog uređenja, pri čemu je zaključeno da je miješanje u imovinska prava roditelja odgojitelja poduzeto na temelju članka 41. točke 2. Statuta Grada Zagreba, koji je jasan, precizan i predvidljiv te da je, dakle, miješanje provedeno "pod uvjet ima predviđenim zakonom". Slijedeći navedeno, Ustavni sud je u tom smislu zaključio da Odluka/22 ima legitiman cilj te da se vezano za vrijeme prilagodbe korisnika ne može složiti s tvrdnjom podnositelja da je navedeno razdoblje prilagodbe prekratko. Konačno Ustavni sud prihvaća i ocjenu Visokog upravnog suda da je navedenim kompenzacijskim mjerama Grad Zagreb uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke/22 olakšavajući im povratak na tržište rada.

12. Također, ovaj sud je u predmetu poslovni broj: Us I-1407/2023 podnio Visokom upravnom sudu RH zahtjev za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke te članaka 3., 4. i 6. Odluke/22. Visoki upravni sud je presudom i rješenjem poslovni broj: Usoz - 254/2023-7, surj. Usoz-328/2023-2 od 19. prosinca 2023., odbio zahtjev za ocjenu zakonitosti članka 10. Odluke i obustavio postupak ocjene zakonitosti članaka 3., 4. i 6. Odluke/22. Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-654/2024 od 25. veljače 2026., odbačena je ustavna tužba podnesena u povodu navedene odluke Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Usoz-254/2023-7 od 19. prosinca 2023.

13. Dakle, Odluka/22, kao opći akt jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave na kojem se temelje pobijana rješenja, je nedvojbeno ocijenjena zakonitom u provedenom postupku apstraktne kontrole zakonitosti općeg akta, što je potvrdio i Ustavni sud.

13.1. Prema članku 10. stavku 2. ZUS-a pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna je za sve. Stoga tužitelj ne može u ovome sporu s uspjehom isticati prigovore koji se odnose na zakonitost općeg akta, jer o tome već postoji pravomoćna presuda koja djeluje erga omnes.

14. Kod svih prigovora koje tužitelj iznosi u pogledu zakonitosti pojedinačnog akta koji je predmet ovoga spora, treba imati na umu da je riječ o novčanoj pomoći koja nije ustanovljena zakonom niti postoji zakonska obveza za jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave da takvu pomoć uspostave. Stoga ni uvjeti za izmjenu odnosno prestanak priznate pomoći niti postupak u kojem se o tome odlučuje ne mogu biti predmet zakonskog reguliranja. Naime, Hrvatski sabor kao zakonodavac nije nadležan normativno regulirati pitanja iz djelokruga predstavničkog tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

15. Prema članku 42. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, 110/21, dalje ZUP) postupak pokreće po službenoj dužnosti kad je to propisano zakonom ili je nužno radi zaštite javnog interesa. U situaciji kao predmetnoj, kada se vodi postupak o pravu koje ne proizlazi iz zakona, već iz općeg akta jedinice regionalne samouprave, po samoj logici stvari pokretanje takvog postupka (po službenoj dužnosti) ne može biti propisano zakonom, već upravo općim aktom kojim je samo pravo, u konkretnom slučaju novčana pomoć, i ustanovljeno. Stoga odredbu čl. 42. st. 1. ZUP-a treba promatrati vezano za čl. 7. st. 2. Odluke, kojim je propisano da o prestanku novčane pomoći nadležno gradsko upravno tijelo odlučuje po službenoj dužnosti, iz čega proizlazi zaključak da je prvostupanjsko tijelo imalo pravnu osnovu za pokretanje predmetnog postupka po službenoj dužnosti. Naime, ovlast za odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari podrazumijeva donošenje pojedinačnih upravnih akata te nesumnjivo obuhvaća i ovlast za pokretanje upravnog postupka, jer se upravni akt (pojedinačna odluka kojom javnopravno tijelo odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari, čl. 3. st. 1. t. 1. ZUS-a) ne može donijeti bez da se prethodno pokrene upravni postupak.

16. Prema čl. 130. st. 1. ZUP-a zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može se ukinuti u cijelosti ili djelomično:

1. ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom,

2. ako sadržava pridržaj ukidanja, a stranka nije ispunila obvezu iz rješenja ili je nije ispunila u roku,

3. ako je to potrebno zbog otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost, ako se to ne bi moglo otkloniti drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava.

17. Nedvojbeno zakonodavac može zakonom, kojim uređuje pojedino upravno područje, propisati ukidanje (potpuno ili djelomično) zakonitog i pravomoćnog upravnog akta. Ako su na temelju prethodnog zakona doneseni ovlašćujući upravni akti, koji su postali pravomoćni, novijim zakonom uz ispunjenje određenih pretpostavki mogu se takva prava ukinuti s djelovanjem ex nunc.

17.1. Ako se uzme u obzir to da „nijedan zakon ne nalaže jedinici lokalne i područne (regionalne) samouprave uređivanje statusa roditelja odgojitelja odnosno davanje novčane pomoći za treće i/ili svako daljnje dijete te da se promjene nastale (…) Odlukom (…) odnose na povlastice koje je određenoj kategoriji osoba dodijelila ranija gradska vlast u skladu sa svojom politikom“ (presuda Visokog upravnog suda poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022., točka 147.), kao i „neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je, bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj, kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladnim s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba“ (presuda Visokog upravnog suda poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022., točka 141.), tada zakonito propisivanje ukidanja zakonitog rješenja treba shvatiti u širem smislu te riječi tako da obuhvaća i opće akte. Drugim riječima, ako je općim aktom (bez zakonske obveze) propisano davanje novčane pomoći za treće i/ili svako daljnje dijete, tada se općim aktom smije propisati ukidanje pravomoćnog i zakonitog rješenja kojim je stranka stekla pravo na tu novčanu pomoć. Dakle, osim što se novim propisom može derogirati stariji propis, njime se uz određene pretpostavke može i ukinuti pravomoćne upravne akte donesene na temelju ranijeg propisa. Jedna od pretpostavki je to da je novi propis istog ili višeg ranga. Prema takvom tumačenju odredbe članaka 3., 4. i 6. Odluke/22 nisu u nesuglasnosti s prethodno citiranom odredbom članka 130. stavka 1. točke 1. ZUP-a, a niti s odredbom članka 13. ZUP-a (načelo zaštite stečenih prava stranaka), prema kojoj se pravomoćna odluka može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. Slijedom navedenoga, primjenom navedenih odredbi u konkretnom slučaju nisu povrijeđena načela zakonitosti i zaštite stečenih prava, a prigovor tužiteljice kako nema uvjeta za primjenu izvanrednih pravnih lijekova po ZUP-u nije osnovan.

17.2. Sud napominje i kako je razlog svakog donošenja nekog pravnog propisa drukčije određenje društvenih odnosa, odnosno njihovo prilagođavanje volji zakonodavca. U tom smislu ustanovljena je i Odluka/22 te je upravo razlog njenog donošenja da se temeljem nje drugačije urede odnosi između roditelja odgojitelja i Grada Zagreba. Stoga je i razumljivo da svaki novi propis, pa i Odluka/22, može inicirati donošenje novih pojedinačnih rješenja koja će izmijeniti ranije pravne odnose. Pravo uređeno zakonom i stečeno primjenom zakona, po prirodi stvari nije dopušteno ukinuti pravnim aktom niže pravne snage od zakona, već samo zakonom. Ako je riječ o pravu stečenom isključivo na temelju nekog drugog propisa odnosno općeg akta, rješenje se smije ukinuti ako je to dopušteno propisom odnosno općim aktom kojim je pravo i uspostavljeno. Protivno bi bilo svakoj logici da zakonodavac smije mijenjati ili ukidati prava koja dodjeljuje zakonom, a da lokalni "zakonodavac" nema isto pravo u području svog samoupravnog djelokruga (zajamčenog Ustavom).

18. Sud napominje kako je prije donošenja predmetnog rješenja o prestanku prava, doneseno rješenje kojim je raniji pravomoćni upravni akt kojim je tužitelju bilo priznato pravo na novčanu pomoć djelomično zamijenjen, na način da je ranije određena novčana pomoć usklađena s Odlukom/22 u pogledu iznosa i trajanja novčane pomoći. Stoga je u tom postupku „usklađivanja“, sukladno čl. 6. Odluke/22, donesen pojedinačan akt kojim je, u smislu čl. 130. st. 1. t. 1. ZUP-a, djelomično zamijenjeno ranije zakonito rješenje kojim je stranka stekla pravo, i to u pogledu iznosa i trajanja novčane pomoći, što znači da je prethodna odluka djelomično ukinuta i u tom dijelu stvar drugačije riješena, s pravnim učinkom ex nunc. Nakon toga, u predmetnom upravnom postupku je odlučeno da pravo prestaje, čime je ukidanje postalo potpuno.

18.1. Dakle, rješenje o prestanku novčane pomoći doneseno je nakon što je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina (razlog prestanka prava prema Odluci/22) i nakon što je prethodno doneseno izvršno rješenje o usklađivanju novčane pomoći, kojim je pravomoćni upravni akt na temelju kojeg je tužitelj stekao pravo na novčanu pomoć djelomično ukinut i u tom dijelu stvar drugačije riješena.

19. Sud smatra da je prvostupanjsko tijelo bilo ovlašteno riješiti upravnu stvar neposredno u skladu s člankom 49. točkom 1. ZUP-a, jer se je pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela te nije bilo potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. To stoga što je za donošenje prvostupanjskog rješenja pravno relevantna jedino činjenica kojeg datuma je dijete za koje je korisniku priznata novčana pomoć navršilo 7 godina, a koji podatak je upravno tijelo moglo nesumnjivo utvrditi na temelju podataka upravnog spisa. Dakle, jedina pravno relevantna činjenica uopće nije sporna, jer tužitelj niti ne tvrdi da je tuženik pogrešno utvrdio datum kada je dijete navršilo 7 godina.

19.1. Naime, primjena Odluke/22 na pojedinačni slučaj ne može ovisiti o financijskim obvezama, zdravstvenom stanju, obiteljskim prilikama, socijalnom statusu i sličnim okolnostima svakog pojedinog korisnika mjere, jer to ne proizlazi iz Odluke/22, niti su takve okolnosti bile relevantne kod samog priznavanja prava na novčanu pomoć, slijedom čega ne mogu biti relevantne ni kod njenog prestanka. Ukoliko se radi o specifičnom slučaju kao npr. djetetu s teškoćama u razvoju ili socijalno ugroženoj obitelji, za takve situacije su zakonom propisana odgovarajuća prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja odnosno socijalne skrbi, koja roditelji u takvim slučajevima mogu koristiti sukladno zakonskim uvjetima, dok je mjera novčane pomoći roditeljima odgojiteljima bila uvedena isključivo kao demografska, a ne socijalna mjera. Slijedom navedenoga, nakon što je Visoki upravni sud RH u postupku ocjene zakonitosti Odluke/22 proveo test razmjernosti, ovaj sud ne smatra da je tuženik trebao provesti test razmjernosti u odnosu na svakog pojedinačnog korisnika novčane pomoći, slijedom čega nije trebalo ni izvoditi daljnje dokaze. Sud smatra da je tužitelju na adekvatan način omogućeno sudjelovanje u predmetnom postupku, budući da se o svim činjenicama i pravnim pitanjima pisano očitovao podnošenjem prigovora i tužbe, dok na raspravu pred sudom, iako uredno pozvan, nije pristupio. Slijedom navedenoga, sud ne nalazi ni povrede načela utvrđivanja materijalne istine te samostalnosti i slobodne ocjene dokaza.

20. U pogledu prigovora o povredi prava vlasništva te prava na privatan i obiteljski život, sud smatra da tuženik postupnim smanjenjem iznosa novčane pomoći i skraćivanjem njenog trajanja nije zadirao u stečeno pravo vlasništva, nego u iznose novčane pomoći koje je tužitelj očekivao da će u budućnosti steći. Takvo zadiranje je utemeljeno na važećem propisu (zakonitom općem aktu kojim je pravo i ustanovljeno), imalo je legitiman cilj i nije bilo nerazmjerno toj svrsi (kako navode Ustavni sud i Visoki upravni sud u prethodno citiranim odlukama pod točkama 10. i 11. obrazloženja ove presude). Prema mišljenju ovoga suda postupno smanjivanje iznosa novčane pomoći (koja se isplaćuje roditelju da odgaja svoju djecu) i skraćivanje njenog trajanja do dobi kada najmlađe dijete obuhvaćeno mjerom po redovitom tijeku stvari započinje obvezno školsko obrazovanje (7 godina) nije nerazmjerno niti je time tužitelju nametnut prekomjeran teret, jer je na taj način zapravo doveden u situaciju u kakvoj se nalaze svi ostali roditelji maloljetne djece u gradu Zagrebu odnosno da mora uzdržavati i odgajati svoju maloljetnu djecu sukladno Obiteljskom zakonu.

21. Sud napominje da je predmetni pojedinačni akt donesen na temelju općeg akta, čije norme su jasne i određene i iz kojih je bilo sasvim izvjesno da će nakon stupanja na snagu općeg akta uslijediti donošenje pojedinačnih akata sukladno izmijenjenim odredbama. Nadalje, Odluka/22 je objavljena 9. rujna 2022., dok je u javnosti bilo poznato da će doći do modifikacije mjere roditelj odgojitelj još od studenoga 2021., kada je tuženik to javno najavio te su svi mediji navedenu informaciju prenijeli široj javnosti. Dakle, korisnici mjere su imali dovoljno vremena za prilagodbu (kako to navode i Ustavni sud te Visoki upravni sud u prethodno citiranim odlukama pod točkama 10. i 11. obrazloženja ove presude) i drugačiju organizaciju obiteljskog i privatnog života. U konkretnom slučaju to znači da je tužitelji za prilagodbu imao više od godinu dana, s obzirom da mu je novčana pomoć prestala 30. rujna 2023., što je primjeren rok u kojem je realno za očekivati da stranke mogu organizirati svoj obiteljski život sukladno izmijenjenim okolnostima.

22. Konačno, protivno mišljenju tužitelja, osporavana rješenja su obrazložena sukladno čl. 98. st. 5. ZUP-a, jer sadrže utvrđene pravno relevantne činjenice, razloge koji su bili odlučujući za donošenje odluke iz izreke rješenja te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar.

23. Slijedom navedenoga, budući da prigovori tužitelja nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari te prema ocjeni suda osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon niti opći akt na štetu tužitelja, sud je na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Zagrebu 1. listopada 2026.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. ĆH, [adresa]

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik – e. komunikacijom

3. U spis