1

Poslovni broj: Gž-3721/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: Gž-3721/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A    H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Z. iz K. S., OIB:… zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku iz S., protiv tuženika A. B. d.d., sa sjedištem u Z., OIB:… zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. & P., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3515/2019 od 20. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 14. svibnja 2024.,

 

 

r i j e š i o    j e

 

              I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3515/2019 od 20. lipnja 2023. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-598/2006 od 08. rujna 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoren iznos kredita od 21.110,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama obračunata prema srednjom tečaju HNB na dan isplate kredita u tečaj, čl. 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je iznos anuiteta 300,85 CHF te u dijelu u kome se povrat obveza iz ovog Ugovora obračunava po srednjem tečaju HNB za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, dok je pod točkom II. izreke utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-598/2006 od 08. rujna 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu Ugovora u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.107,95 €[1]/23.416,82 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke pod točkom III., dok je pod točkom IV. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.229,61 €/16.799,00 kn sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 2., 4. i 6. Ugovora o kreditu, broj 216-598/2006 od 08. rujna 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

 

5. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj i prednik tuženika zaključili Ugovor o kreditu broj 216-598/2006 od 08. rujna 2006. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredit u iznosu od u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.110,00 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca s početnom redovnom kamatnom stopom od 5,25 % godišnje za kupnju novog motornog vozila, a što među strankama nije bilo sporno;

              - da iz odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu proizlazi da rok otplate kredita iznosi 7 godina te da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 300,85 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja;

              - da je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, a korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom;

- da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača te je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne

              - da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da u analizi razdoblja otplate kredita da je zbog povećanja kamatne stope na više od ugovorene te povećanja tečaja u odnosu na početni, preplata po anuitetima s uračunatom negativnom razlikom iznosi ukupno 22.802,46 kuna, dok utužene pozitivne preplaćene razlike po anuitetima iznose ukupno 23.416,82 kune.

 

6. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj podnio tužbu pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom razdoblju bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.107,95 €/23.416,82 kuna na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci pobijane presude. Naime, prvostupanjski sud zaključuje da je odredbom čl. 220 st 2. ZPP-a propisano da sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, slijedom čega nije smatrao potrebnim izvoditi predložene dokaze saslušanjem djelatnika tuženika niti tužitelja budući citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

 

7. Međutim, utvrđenja i ocjena suda prvog stupnja o nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti spornih odredbi čl. 2, čl. 4.. i čl. 6. Ugovora o kreditu ne mogu se za sada prihvatiti.

 

8. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

 

9. Odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Stoga su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na sudu je zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjeri na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

 

10. Dakle, u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti (informiranosti) potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora je na tuženoj banci, pa stoga pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) podrazumijevaju obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužitelja), koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu.

 

11. U pojedinačnom potrošačkom sporu dakle, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokaza, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (u tom smislu i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.).

 

12. U konkretnom slučaju, tuženik je na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača u odgovoru na tužbu, na ročištu održanom 29. ožujka 2022. te na ročištu održanom dana 24. travnja 2023. predložio saslušanje svjedokinje L. D. Sud prvog stupnja je dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka djelatnika banke kao i tužitelja odbio iz razloga budući citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a da bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača.

 

13. Međutim, suprotno stavu prvog stupnja, sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-81/2023 od 21. veljače 2023., kao i istovrsnoj odluci Rev-1279/2022 od 14. veljače 2023.).

 

14. Slijedom iznijetog, sud prvog stupnja je odbijajući dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedokinje L. D. počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2 ZPP. Navedeno postupanje je posljedično dovelo i do toga da je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno tako da je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

 

15. Stoga je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. i 370. ZPP, prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te je odlučeno kao u stavku I. izreke ove presude.

 

16. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP).

 

17. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

18. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će ponovno odlučiti o dokaznom prijedlogu tuženika za saslušanjem svjedokinje kao i razmotriti ostale navode iznesene u podnesenoj žalbi nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku.

 

 

U Zagrebu 14. svibnja 2024.

 

        Predsjednica vijeća:

Darija Horvat, v.r.