REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-652/2023-42
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građansko pravnoj stvari tužiteljice RE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Milenku Iliću odvjetniku iz [adresa], protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po OD Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 25.09.2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvatno tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 30. rujna 2026. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 326-32/2007, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.03.2007. god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane:
u odredbi čl.2.1 koja glasi: « … prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe - Adria
bank d.d. važećem na dan korištenja kredita... »,
u odredbi čl.3.2. koja glasi: « …obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.»,
u odredbi čl.4.3. koja glasi: « … obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe -
Adria bank d.d. na dan plaćanja.»
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odredbi ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.5.2. Ugovora o kreditu br. 326- 32/2007 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora kredita dana 14.03.2007.god. koja propisuje iznos naknade za troškove obrade kredita u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, a koja glasi:
«Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan posto) iznosa kredita. »
pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove tečajne razlike anuiteta u odnosu na početni tečaj kredita isplati iznos od 8.650,94 eura (slovima: osam tisuća šesto pedeset eura i devedeset četiri lipe) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako slijedi:
- 2,28 eura od 5.3.2008.,
- 2,75 eura od 3.4.2008.,
- 2,48 eura od 16.10.2008.,
- 11,15 eura od 18.11.2008.,
- 30,54 eura od 13.02.2009.,
- 37,80 eura od 20.02.2009.,
- 21,69 eura od 17.3.2009.,
- 24,01 eur od 16.4.2009.,
- 15,88 eura od 4.7.2009.,
- 20,14 eura od 23.7.2009.,
- 20,14 eura od 23.7.2009.,
- 19,36 eura od 5.8.2009.,
- 21,49 eura od 2.9.2009.,
- 17,74 eura od 3.10.2009.,
- 17,27 eura od 5.11.2009.,
- 22,31 eura od 2.12.2009.,
- 27,03 eura od 9.1.2010.,
- 30,29 eura od 4.2.2010.,
- 30,84 eura od 3.3.2010.,
- 38,73 eura od 8.4.2010.,
- 38,19 eura od 5.5.2010.,
- 64,44 eura od 7.7.2010.,
- 53,06 eura od 7.8.2010,,
- 53,06 eura od 7.9.2010.,
- 71,65 eura od 6.10.2010.,
- 59,56 eura od 6.11.2010.,
- 83,27 eura od 3.12.2010.,
- 83,27 eura od 3.12.2010.,
- 100,31 eura od 6.1.2011.,
- 91,01 eura od 3.2.2011.,
- 94,89 eura od 4.3.2011.,
- 81,72 eura od 6.4.2011.,
- 91,61 eura od 5.5.2011.,
- 117,05 eura od 3.6.2011.,
- 110,87 eura od 6.7.2011.,
- 171,88 eura od 7.9.2011.,
- 120,18 eura od 27.9.2011.,
- 116,90 eura od 8.10.2011.,
- 121,26 eura od 8.11.2011.,
- 119,93 eura od 2.12.2011.,
- 6.392,91 eura od 2.12.2011.,
koja na navedene iznose teče od dospijeća pa do 31.7.2015.godine koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.8.2015.godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29.12.2023.godine u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 458,82 eur (slovima: četiristo pedeset osam eura i osamdeset dva centa) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 20.03.2007. god. pa do 31.7.2015.godine koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.8.2015.godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29.12.2023.godine u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 2.700,00 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30.9.2026. .godine pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to roku od 15 dana.
VI Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj preko iznosa parničnog troška iz stavka V izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.
r i j e š i o j e
I Dopušta se objektivna preinaka tužbe glede kondemnacije sukladno podnesku tužiteljice od 18.6.2026.godine,listovi 200 do 201 spisa.
II Utvrđuje se da je tužba tužiteljice prema tuženiku povučena za iznos glavnice od 1.558,28 eura sa kamatom na isti s osnova tečajne razlike anuiteta.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi navela je kao korisnik kredita sa prednikom tuženika- Hypo Alpe-Adria bank d.d. dana 14.03.2007.g., ovjeren kod javnog bilježnika Nansi Kopić dana 14.03.2007.g., posl.br.. OV-3881/07, sklopila potrošački Ugovor o kreditu, koji se vodio pod brojem 326-32/2007, kojim Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.375,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica navodi da se radi o ne konvertiranom kreditu koji je otplaćen u cijelosti. Tužiteljica je ranije pred naslovnim sudom pokrenula postupak za utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji postupak se vodi pod posl.br. P-980/19 te je trenutno zaključena glavna rasprava i čeka se donošenje prvostupanjske presude. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisnici (tužiteljici) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.375,00 CHF-a prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 572,00 CHF obračunatih po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan isplate predmetnog ugovora 19.03.2007. srednji tečaj za devize CHF prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,5750. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli u suprotnosti su s kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87.). Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena je i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala predmetni kredit nije bila upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik trebao informirati tužiteljicu jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužiteljica nije bila upozorena da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Odredba čl. 5.2. Ugovora br. 326-32/2007 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita od dana 14.03.2007. godine propisuje iznos jednokratne naknade za obradu zahtjeva Ugovora o kreditu i administraciju u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, što je u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja koji je bio važeći na dan isplate kredita iznosi 3.456,98 kn / 458,82 eur. Navedena naknada naplaćena je sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom puštanja kredita u tečaj. U predmetnom ugovoru nije definiran pojam „jednokratna naknada” koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva, ali tuženik uredno naplaćuje navedenu naknadu prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužitelju. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Obzirom da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu pripremljenom od strane banke (tuženika) temeljem kojeg se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplatila za minimalno iznos od 10.209,22 eur. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom računu o čemu tužiteljica nema niti može imati stručna znanja, ista zadržava pravo da po primitku izračuna od strane financijskog vještaka, a nakon provođenja dokaza financijskim vještačenjem, uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Zaključno, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev kako ga je specificirala sukladno nalazu i mišljenju vještaka u podnesku od 18.06.2026. godine listovi 200-201 spisa.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost osnove i visinu tužbeno zahtjeva te tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Prema stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C-630/17, BE protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. godine u toč. 88., cit.: „…samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“ Iz predmetnog Ugovora o kreditu broj: 326-32/2007 i ostale kreditne dokumentacije razvidno je da je namjena predmetnog ugovora o kreditu bila kupovina poljoprivredne mehanizacije. S obzirom da iz navedenog proizlazi da se radi o ugovoru koji je sklopljen u vezi tužiteljeve profesionalne djelatnosti, u konkretnom slučaju ne radi se o potrošačkom ugovoru. Budući da su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), te da se te presude odnose na potrošačke kredite, tuženik ističe da se zbog gornje argumentacije tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz citiranih presuda jer predmetni kredit nije potrošački kredit. Zaključno, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora dok tužitelju osporava svojstvo potrošača. Tuženik na navedene okolnosti predlaže i saslušati tužitelja te radnika tuženika koji je radio na obradi spornog Ugovora o kreditu. S obzirom da uplate po spornom Ugovoru o kreditu nisu izvršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba, tužitelj ima pravo potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam izvršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt- 249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Navodi da je tuženik ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Nadalje navodi da je ugovorna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-32/2007 od 14. ožujka 2007.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU. Tuženik ističe i prigovor zastare. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 11-15 spisa, 31-104 spisa, 125-126 spisa, 138-154 spisa-nalaza i mišljenja uz dokumentaciju na listovima 155-163 spisa, 177-179 spisa-iskaza tužiteljice sa ročišta od 01.12.2025. godine, 194-195 spisa-zapisnika, 198-199 spisa-zapisnika te specificiranog tužbenog zahtjev glede kondemnacije.
4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku osnovan je u cijelosti.
5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke dana 14.3.2007.godine zaključile Ugovor o kreditu koji prileži na listovima 32 do 40 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelj ici kao korisnici kredita iznos od 50.375,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti pema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria banke. Nije sporan pravni slijed između sada tužene i i ranije Hypo Alpe Adria banke d.d. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit isplaćen od strane tužene tužiteljici.
6. Nije sporna činjenica da je temeljem čl. 2 namjena kredita bila za kupnju poljoprivredne mehanizacije.
7. Nije sporna činjenica da predmetni ugovor o kreditu nije konvertiran u neku drugu valutu.
8. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u Puli, list 40 spisa.
9. Nije sporna činjenica koja je vidljiva i iz sadržaja predmetnog ugovora na strani 31 do 40 spisa, da je predmetni ugovor pisala banka što je potvrđeno i iskazom same tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 1.12.2025. godine.
10. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na razdoblje od 10 godina te da je po iskazu same tužiteljice s ročišta od 1.12.2025. godine taj kredit otplaćen.
11. Nije sporna činjenica da na listovima 11 do 15 spisa prileži plan otplate kredita, te da na listovima 156 do 163 spisa prileži preglede prometa po predmetnom kreditu.
12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.
13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove i visine tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje da li je nepoštena ugovorna odredba vezano za ugovaranje valutne klauzule glede CHF, zatim da li je je nepoštena ugovorna odredba vezano za trošak obradekredita u visini od 1,50 %. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti budući tužiteljica traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi koje su sadržane u kunskom kreditu a ne u kreditu koji je isplaćen u valuti CHF. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i prigovor zastare.
14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. Međutim predmet ovog spora je je utvrđenje ništetnosti ugovoren odredbe glede ugovaranja valutne klauzule CHF. Naime i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO -a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zašti tu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv t rgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 12.6.2023.godine specificirana po istom osnovu nakon zaprimanja nalaza u podnesku od 18.6.2026..godine to nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO -a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.
15. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, č lanka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO -a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.), no i neovisno o navedenom predmetni ugovor na str. 31 do 40 spisa nije konvertiran.
16. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 30.10..2025. u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije 200 do 201 spisa prema pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.
17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.
19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.
20. Nadalje vezano za istaknuti prigovor tužene, list 20 spisa da je treća osoba vršila uplate niti taj prigovor nije bio osnovan. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi (primjerice presuda Županijskog suda u Šibeniku Gž-1141/2020-2 od 25.10.2021. itd.) tužena nije niti ovlaštena isticati ovakav prigovor već to može činiti eventualno ta treća osoba.
21. Vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na troškove obrade kredita od strane tužene isti također nije bio osnovan sukladno recentnoj sudskoj praksi (primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž-827/2018-2 od 10.6.2020., presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-281/2019-2 od 21.5.2020.godine itd.) budući je tužiteljica tražila utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe glede troškova obrade kredita, a kao posljedica je nastao u tom dijelu njezin zahtjev za isplatom pa se rok tj. tijek zastare ima računati tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.1.2020.godine) dakle o tome se odlučuje ovom presudom pa je valjalo odbiti istaknuti prigovor zastare i u odnosu na trošak obrade kredita, kao neosnovan.
22. Tužiteljica je tijekom ove parnice podneskom od 18.6.2026.godine djelomično i preinačila svoj tužbeni zahtjeva (uvijek po istom osnovu zbog čega prigovor zastare nije bio osnovan niti u odnosu na to sukladno prethodno obrazloženom) budući je primijenila istovjetnost tog dijela kondemnacije, a nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, pa je primjenom članka 190 ZPP-a istu valjalo dopustiti i odlučiti kao u stavku I izreke ovog rješenja. Budući se tužena suglasila sa djelomičnim povlačenje tužbe (prvotno je tužiteljica potraživala iznos od 10.209,22 eura a naknadno iznos od 8.650,94 eura s osnova tečajne razlike to je temeljem člana 193 st. 2 ZPP-a (list 203 spisa) valjalo odlučiti kao u stavku II izreke ovog rješenja.
23. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati zatim tvrdnji da se radi o odredbama koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.
24. Iz životnog i objektivnog iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 01.12.2025. godine potvrđeno je u bitnom da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listovima 32-40 spisa. Iskazala je da je otplatila taj kredit. Otplaćivala je svaki mjesec, a išla je platiti gotovinom. Novac iz ugovora joj je trebao za kupnju traktora, sin se bavi OPG-om i trebao mu je taj traktor. Na početku je bila rata 2.000,00 i nešto kuna, a poslije je bila preko 4.000,00 kuna. Iskazala je nadalje da je banka je sačinila ovaj ugovor, a prije ovog ugovora nije imala nikakve ugovore kreditu, a na upit kako je došlo do toga da uzme kredit u chf odgovorila je u banci su joj rekli da se to isplati. Iskazala je nadalje da se ne može se sjetiti je li bio muški ili ženski bankar, da su oni rekli da se to isplati jer je chf tad bio aktualan tako su rekli. Nije očekivala ovakvu promjenu rate, uz navod d je to jedini kredit što je ona digla. Na upit da li joj je bilo tko rekao na što se odnose ti troškovi kredita zašto baš u toj visini odgovorila je da ne već da su oni samo to pročitali. Na upit da li joj je javna bilježnica nešto objašnjavala nešto izvan ovoga što piše u ugovoru odgovorila je da se ne sjeća. Tužiteljica je nadalje iskazala da nije mogla pregovarati sa bankom vezano za promjenu bilo koje ugovorne odredbe, uz navod da je moralo biti tako morao si platiti. Na upit punomoćnika tužitelja da li su joj govorili u banci nešto vezano za promjenu tih rata odgovorila je da se ne sjeća. Na upit suca da li su joj objašnjene karakteristike švicarca kao valute odgovorila je da su oni rekli da je to najbolji kredit da se to kao najviše isplati i oni su to uzeli, uz novod da se neće to toliko mijenjati a oni su vjerovali uz navod kad kaže mi misli na njezinog muža, sina. Iskazala je da je njezina plaća je u to vrijeme bila mala, te da je ona bila vlasnica OPG-a "Daniel Buždon". Na upit pun. tužitelja ona je išla u banku kao fizička osoba, uz navod da je ona je taj kredit i plaćala kao fizička osoba.
25. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice jer je isti bio životan, spontan i iskren (blagodat načela neposrednosti), te u suglasju sa postojećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru, a tužena suprotno nije dokazala. Razvidno je da je tužitelj ica trebala kredit isključivo za potrebe kupovine poljoprivredne mehanizacije što proizlazi i iz njezinog iskaza ali i iz same namjene predmetnog ugovora o kreditu. Sukladno postojećim dokazima u spisu potvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu na listovima 32 do 40 spisa sastavila banka (što je potvrđeno i iskazom tužitelj ice te se opisano vidi i iz obrasca ugovora) te da je novac iz kredita koristila isključivo za rješavanje kupovine poljoprivrednih strojeva što je bilo u suglasju i sa dokazima na str. 56 do 60 spisa (članak 3 Zakona o zaštiti potrošača ZZP NN 96/03), pa se po ocjeni ovog suda radi o potrošačkom ugovoru, a teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene. Stoga je sukladno prethodno obrazloženom tužiteljica aktivno legitimirana, a tužena je pasivno legitimirana u ovoj parnici.
26. Na temelju analize iskaza tužiteljice kao i postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 14.3.2007.godine a vezano za ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
27. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva, a što je predmet ovog spora, u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje kao potrošača. Tužiteljica je stoga u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kojeg je glede kondemnacije specificirala sukladno nalazu i mišljenju vještaka zatražila između ostalog da se utvrde i ništetnim dijelova ugovora o predmetnom kreditu kako je i navedeno u deklaratornom petitu, a vezano i za prethodno iznesenu problematiku glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena "servirala" tužiteljici predmetni ugovor o kreditu kroz jasno danu joj ponudu i to na unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke te da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora i to niti na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te se i o istima nije pojedinačno pregovaralo. Opisano je uostalom potvrđeno kroz objektivan iskaz tužiteljice kao parnične stranke. Postojeći dokazi u spisu naročito financijsko vještačenje, o kojem će kasnije biti riječi, potvrđuje da je došlo od strane banke do jednostranih i netransparentnih izmjena vezano za više plaćene tečajne razlike u odnosu na početni tečaj kredita, što je rezultiralo pretplatom i u tom dijelu od strane tužiteljice što je razvidno i iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke list 154 spisa . U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu i o valutnoj klauzuli koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se nije suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužiteljice i tužene, kao ugovornih strana, ali isključivo na štetu tužitelj ice kao potrošača na koju je u biti prevaljen sav teret utvrđene razlike, zbog čega su te odredbe nepoštene.
28. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava RED i BED protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.
29. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva glede ništetnosti ugovornih odredbi koje su se odnosile na nepošteno ugovaranje valutne klauzule švicarskog franka sukladno odlukama tužene te odlučiti kao u stavku I izreke ove presude.
30. Nadalje vezano za ugovorne odredbe koje se odnose na tzv. troškove obrade kredita ukazuje se na slijedeće. Naime tužiteljica u tom dijelu svoj zahtjev zasniva i na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula spornu ugovornu odredbu (i) glede troškova obrade kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim stranaka, zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, jer njezina je ugovorna obveza bila nejasna i nerazumljiva, nisu joj na transparentan način dane informacije o vrsti troškova, a tuženik nije dokazao da je imao stvarne troškove takve obrade kredita u tom iznosu.
31. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora , a naročito nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe vezano za troškove obrade kredita budući se niti o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Naime vezano za to pravno pitanje Vrhovni sud Rh je u revizijskog odluci -presudi broj Rev-673/2023-2 od 13.2.2024.godine između ostalog izrazio jasno pravno stajalište citira se:
"24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 25. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP " završen citat.
25. U takvom kontekstu (i) navedena odredba ugovora o kreditu koju je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je (i op.a.) po ocjeni ovog suda (i) ta odredbe nepoštena. Upravo zbog navedenog tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi potrošač mogao dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, koji je konkretno troškovi čine i zašto baš u tom iznosu. Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C-621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C-84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat. Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma. Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat.
32. Sva opisana pravna stajališta prihvaća i ovaj sud cijeneći i iskaz tužiteljice vezano i za tu navedenu ugovornu odredbu. Naime tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu kao bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, pa se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih strana, ali na štetu tužiteljice kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja znači da svi sudionici obveznih odnosa su dužni postupati međusobno obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa a ne jednostrano nametnuti dodatne obveze tužiteljici. Povratno radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tužene, na čiju formulaciju tužiteljica nije imala niti je mogla imati utjecaj, niti o istoj se nije pregovaralo, tužiteljici nisu dane nikakve informacije , te ta ugovorna odredba nije sročena jasno i razumljivo jer se ne može izvesti zaključak na što se ista odnosi i zašto se opisano naplaćuje i to upravo u navedenim postocima. Dakle radi se o odredbi koja nije transparentna budući tužiteljica nije o istoj ni na koji način valjano informirana već je ista dana kao uvjet za dobivanje kredita, što je suprotno načelu dobre vjere te je uzrokovala i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Povratno tužena nije dokazala da opisane naknade u toj visini odgovaraju stvarno pruženim uslugama ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Puli Gž-19/2023-2 od 16.1.2023.godine itd.). Sve opisano analogno bi se odnosilo i na odredbu vezano za naknadu za zatvaranje kredita, da se sve ne ponavlja.
33. Stoga i u odnosu i na tu odredbu u pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava RED i BED protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.
34. Proglašenjem i te ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno (i) o navedenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.
35. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81. st 1. i 87 ZZP/03 i prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredba iz predmetnog ugovora o kreditu od 14.3.2007.godine, a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku II izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.
36. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. sukladno pisanom, nalazu i mišljenju od 30.10.2025. godine listovi 138-154 spisa. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinja je navela da više plaćene tečajne razlike u odnosu na početni tečaj kredita, tj. novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *8.650,94 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Tužiteljica je tuženiku podmirila jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od *458,82 EUR dana 19.03.2007. godine. Tečajne razlike anuiteta u odnosu na početni tečaj kredita primjenom kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite banaka u relevantnom razdoblju (9,17% p.a.) s uključenim i pozitivnim i negativnim razlikama ukupno iznose *8.498,80 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7, od čega pozitivne tečajne razlike iznose *8.650,94 EUR, a negativne *152,14 EUR. Naime, primjena kamatne stope od 9,17% p.a. u početnim uvjetima kredita nema utjecaj na tečajne razlike kredita uslijed promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredita, list 154 spisa.
37. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje budući je isti izrađen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu, to tim više što je tužena vezano za zaključke vještakinje iznijela samo prigovore pravne prirode (podnesak od 19.11.2025.godine, list 171 spisa) navodeći na pozi suda da ne predlaže usmeno saslušavanje vještakinje (podnesak od 23.12.2025.godine list 184 spisa).
38. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjalo je stoga tužiteljici dosuditi s osnova razlike na ime pretplate s osnova razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 8.650,94 eura (samo pozitivne tečajne razlike) stav III izreke ove presude zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 2 ZOO-a kao je to opisano u stavku III izreke da se sve ne ponavlja, koje teku na svaki pojedinačni iznos kako je to vještak naveo u stupcu 17 Tabele broj 5 listovi 147 do 148 spisa počev od dospijeća pa do isplate budući je tužena bila nesavjestan stjecatelj (članak 1115 ZOO-a), stav III izreke ove presude. Nadalje valjalo je tužiteljici dosuditi s osnova jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 458,52 eura list 154 zaključak vještaka sa propisanom zakonskom zateznom kamatom od 20.3.2007.godine (list 154 prvi slijedeći dan nakon uplate) pa do stav IV izreke ove presude, sve sa kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO-a kao je to opisano da se sve ne ponavlja.
39. Vezano za pravno pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj ica plaćaola manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli doduše glede ugovora u valuti CHF citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tih razloga ovaj sud ne prihvaća stajalište glede negativne preplate tj. negativne tečajne razlike , te smatra da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.
40. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja, a na izričit upit suca u skladu otvorenog pravosuđenja tužiteljica se na ročištu od 25.9.2026.godine izričito suglasila da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 26.10.2026.godine. godine, ali je isto rješenjem prezakazano zbog spriječenosti za dan 30.9.2026. godine. Isto tako tijekom postupka tužena je odustala od saslušanja javnog bilježnika list 129 spisa (podnesak tužene od 22.7.2024.godine) kao i osobnog bankara svjedoka LE, list 185 (podnesak tužene od 13.1.2026.godine).
41. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a budući je tužiteljica uspjela u cijelosti u ovom postupku. Naime omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.
42. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu cijeneći vrijednost predmeta spora i to za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka po Tbr 8 točka 1 i to: 15.2.2024., 1.10.2024. i 18.6.2026.godine po 100 bodova za svaki taj podnesak Tbr 8/1, za zastupanje na ročištima od: 14.6.2024., 1.12.2025., 18.6.2026. i 27.7.2026. po 100 bodova za svako to ročište Tbr 9/1, ili ukupno 800 bodova ili 1.600,00 eura (tbr. 52 -vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 400,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 2.000,00 eura. Tužiteljici nadalje pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od 200,00 eura koliko je traženo po tar. br. 1 st. 1 i tar. br. 2 st. 1 Tarife, te troškovi za vještačenje u iznosu od 500,00 eura sukladno računu na str. 164 spisa, što s iznosom od 2.000,00 eura daje na ime ukupnog parničnog troška 2.700,00 eura, koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici stav V izreke ove presude zajedno s propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos počinje teći od dana objave presude tj. od 30.9.2026.godine pa do isplate stav V izreke ove presude.
43. Budući je tužena izgubila ovu parnicu valjalo ju je odbiti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška prema tužiteljici kao neosnovan stav VI izreke dok je tužiteljicu valjalo odbiti preko iznosa parničnog troška prema tuženoj priznatog u stavku V izreke ove presude s kamatom na isti kao neosnovan stav VI izreke presude.
44. Sukladno čl. 155 ZPP-a spisa tužiteljici nije bio priznat trošak za pristup ročištu od 6.5.2024.godine, list 122 spisa budući zbog neuredne dostave strankama na isto nitko nije pristupio.
U Puli, 30. rujna 2026. godine
S u d a c :
Saša Javoran
POUK O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.
Dna:
l. tužiteljici po pun.
2. tuženiku po pun.
