REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-961/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Brbić Valković, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 9. srpnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja OJ, odvjetničke vježbenice u Puli i zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika u Puli, 30. rujna 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9010942770 koji je zaključen 10. siječnja 2006., a solemniziran 23. siječnja 2006. kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule pod brojem OU-63/06, između tužitelja MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, u svojstvu kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i sve kasnije izmjene te odluke.

2. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1., 4. , 5., 6. i 7. Ugovora o kreditu broj 9010942770 koji je zaključen 10. siječnja 2006., a solemniziran 23. siječnja 2006. kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule pod brojem OU-63/06, između tužitelja MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, u svojstvu kreditora, u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke.

II. Odbija se, kao neosnovan, glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da u roku od 15 dana isplati tužitelju VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 10.478,15 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

III. Djelomično se prihvaća eventualno kumulirani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev te se nalaže tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.944,53 eura sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, i to za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 2.944,53 eura za razdoblje od 10. lipnja 2019. do 9. srpnja 2026.

V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.514,97 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

VII. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2019. navodi da je 10. siječnja 2006. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010942770, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.200,00 CHF. Predmetnim Ugovorom u čl. 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,25 % godišnje, a koja se mijenja sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Banka je tijekom otplatnog razdoblja jednostranim odlukama mijenjala kamatnu stopu, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Također, predmetnim Ugovorom banka je odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.200,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u iznosu od 385,16 CHF. U vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obaviještenosti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Od početka otplate kredita tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

1.1. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ona promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, kao i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu potrošače informirale o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz tu valutu. S obzirom na to da je predmetnim Ugovorom ugovoreno da se promjena kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, kao i s obzirom na to da se predmetnim Ugovorom glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula, tužitelj se poziva na pravna utvrđenja navedenih presuda te predlaže da se u predmetnom Ugovoru utvrde ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli.

1.2. Smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, te da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi za posljedicu ima obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te srednji tečaj švicarskog franka na dan puštanja kredita u tečaj, budući da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. S obzirom na navedeno, smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 62.869,61 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose preplate teku od njihova dospijeća do isplate. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovoru te naloži tuženiku da mu isplati navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te predlaže njegovo odbijanje. Navodi da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 jer tom presudom nije utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa morala ostati fiksna tijekom cijelog razdoblja otplate, već da je nepoštena odredba kojom se banci omogućuje da kamatnu stopu mijenja jednostranom odlukom. Tuženik smatra da se tužitelj na utvrđenja iz kolektivnog spora ne može pozivati u ovoj parnici jer se ne radi o parnici radi naknade štete, kao i da tim odlukama nije odlučeno o individualnim pravima tužitelja. Dalje ističe da je predmetni Ugovor o kreditu prestao postojati sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija kredita iz CHF u euro, pa tužitelj više nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti njegovih odredbi ni isplatu na temelju tog ugovornog odnosa. Tvrdi da su pri obračunu konverzije sva plaćanja tužitelja od početka otplate preračunata kao da je kredit od početka bio vezan uz euro, uključujući plaćanja kamata. Iznos plaćen iznad obroka prema novom otplatnom planu priznat je kao preplata za podmirenje budućih anuiteta, do najviše 50% pojedinog anuiteta. Stoga bi dosuđivanje dodatnog iznosa značilo dvostruko priznavanje već obračunate preplate.

2.1. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je njezino ugovaranje dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te da ona sama po sebi ne dovodi ugovorne strane u neravnopravan položaj. Ističe da iz Ugovora i otplatne tablice jasno proizlazi kako je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.200,00 CHF, a da su anuiteti izraženi u CHF i plativi u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tvrdi da tužitelju nisu bili predočeni anuiteti u unaprijed određenom kunskom iznosu te da je prije sklapanja Ugovora upoznat s mogućnošću promjene tečaja i njezina utjecaja na iznos anuiteta. U tom smislu poziva se i na javna upozorenja Hrvatske narodne banke o mogućim promjenama tečaja CHF. Također navodi da je Ugovor solemniziran te da je tužitelj kao poslovno sposobna osoba dobrovoljno prihvatio ponuđene ugovorne uvjete i da nije tražio dodatna pojašnjenja. Smatra da su mu odredbe Ugovora i obveze koje iz njega proizlaze stoga bile poznate.

2.2. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu navodi da je Ugovorom jasno ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da sama promjenjivost kamatne stope nije nezakonita ni ništetna. Pritom navodi da je nevaljan samo dio odredbe čl. 4.1. Ugovora u kojem je određeno da se kamatna stopa mijenja "sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana". Smatra, međutim, da se zbog ništetnosti tog dijela odredbe ne može zaključiti da je tijekom cijelog razdoblja otplate bila ugovorena fiksna kamatna stopa od 4,25%. Prema njegovu stajalištu, nastalu prazninu trebalo bi popuniti dopunskim tumačenjem ugovora uzimajući u obzir volju stranaka da ugovore promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik nadalje napominje da kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, već prema kriterijima i metodologiji sadržanima u Općim uvjetima poslovanja, na koje upućuje Ugovor. Navodi da je o promjenama kamatne stope obavještavao tužitelja i dostavljao mu izmijenjene otplatne planove te da je postupao sukladno propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja i trajanja Ugovora. Smatra da bi primjena početne kamatne stope za cijelo razdoblje otplate pretvorila ugovor s promjenjivom kamatnom stopom u ugovor s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih stranaka.

2.3. Osporava i zahtjev za isplatu. Navodi da tužitelj iznos potraživanja temelji na pretpostavci da je početna kamatna stopa trebala ostati nepromijenjena tijekom cijelog razdoblja otplate te smatra da za takav obračun nema osnove. Ističe da je konverzijom obuhvaćena ukupna masa dotadašnjih uplata, uključujući uplate kamata, pa bi ponovna isplata iznosa koji su već uzeti u obzir prilikom konverzije dovela do dvostruke naplate. Podredno, osporava način izračuna i visinu potraživanja. Navodi da tužitelj nije dokazao iznos za koji se tuženik eventualno neosnovano obogatio te da se početna kamatna stopa ne može primijeniti kao fiksna za cijelo razdoblje otplate. Konačno, ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja dospjela više od tri godine prije podnošenja tužbe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 19. svibnja 2026., nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uskladivši ga u kondemnatornom dijelu s nalazom i mišljenjem vještaka. Tako uređenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, od tuženika zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 10.478,15 eura, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Navedeni iznos tužitelj potražuje na ime preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule sa zateznim kamatama (ukupno 10.242,49), umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom (ukupno 2.316,77 eura) te po osnovi razlike u glavnici (u iznosu od 2.552,43 eura).

3.1. Nadalje, podneskom od 9. srpnja 2026. tužitelj je postavio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u kojem, pored utvrđenja ništetnosti, zaht ijeva isplatu iznosa od 2.944,53 eura sa zateznim kamatama od 10. lipnja 2019. kao dana podnošenja tužbe, a koji iznos predstavlja obračunate zakonske zatezne kamate na pojedine iznose preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule do 30. rujna 2015.

3.2. Opisana uređenja tužbenog zahtjeva predstavljaju preinaku tužbe. Tuženik se preinaci usprotivio, a sud je raspravnim rješenjem od 9. srpnja 2026. dopustio preinaku tužbe sadržanu u podnescima od 19. svibnja 2026. i 9. srpnja 2026., smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj nakon provedenog vještačenja ovlašten uskladiti tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka.

3.3. Nadalje, preinaka postavljanjem eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva uslijedila je kao odgovor na neujednačenu praksu općinskih i županijskih sudova, pa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, o pravnim učincima konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. U takvim bi okolnostima bilo pretjerano formalistički uskratiti tužitelju mogućnost ostvarenja sudske zaštite postavljanjem zahtjeva prilagođenih različitim pravnim shvaćanjima izraženima u sudskoj praksi.

3.4. U odnosu na konačno uređeni tužbeni zahtjev ukazuje se da je čl. 188. st. 2. ZPP propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. S obzirom na to da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva identičan u glavnom i eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevima, sud smatra da je tužitelj istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba (o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli), a da se kondemnatorni tužbeni zahtjev sastoji od glavnog zahtjeva i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

4. U tijeku postupka pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj kao stranka.

5. Deklaratorni tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, glavni zahtjev nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev osnovan u pretežitom dijelu, odnosno u pogledu glavnice i dijela zateznih kamata.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 9010942770 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 10. siječnja 2006., i to odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 10.478,15 eura sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate. Predmetni iznos tužitelj potražuje na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 9010942770 koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i razlike glavnice po provedenoj konverziji, odnosno razlike između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu (početne kamatne stope i početnog tečaja), sve umanjeno za preplatu priznatu konverzijom. Predmet spora je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.944,53 eura na ime uglavničenih zateznih kamata na preplaćene iznose do provedene konverzije.

6.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 2. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010942770 u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 10. siječnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010942770, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.200,00 švicarskih franaka (CHF), prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nije sporno da je odredbom čl. 4. Ugovora određeno da redovna kamatna stopa iznosi 4,25 % godišnje i da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nadalje, nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja. Nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog razdoblja u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu te da je u utuženom razdoblju, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

7.1. Također, nije sporno da su stranke 2. prosinca 2015., na temelju ZID ZPK/15, sklopile Dodatak Ugovora o kreditu broj 9010942770, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom je preostala nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. utvrđena u iznosu od 26.331,25 eura, dok je preplata tužitelja utvrđena u iznosu od 2.285,53 eura, odnosno 17.455,74 kuna. Ugovorne strane su, nadalje, Dodatkom suglasno utvrdile da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. pa do sklapanja Dodatka vršena otplata kredita, čime je nastala dodatna preplata, pa ukupni iznos preplate iznosi 2.357,95 eura, što će se koristiti za podmirenje 50 % budućih anuiteta sve dok se u cijelosti ne iskoristi. Na dan sklapanja Dodatka preostala nedospjela glavnica iznosila je 26.013,49 eura, uz otplatu u preostalih 122 mjesečna anuiteta u iznosu od 278,33 eura.

8. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužitelj osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopio Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te razlike u glavnici.

9. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužitelja. Iz njegova iskaza proizlazi da je predmetni kredit zaključio krajem 2005. ili početkom 2006., ali se zbog proteka vremena ne sjeća pojedinosti vezanih uz sklapanje Ugovora. Godine 2005. kupio je stan koji nije bio uvjetan za stanovanje pa su mu bila potrebna sredstva za adaptaciju. Kredit je zatražio u poslovnici tuženika u Puli, u Flanatičkoj ulici, kojoj se obratio jer je ondje svakodnevno prolazio, a banka se reklamirala s uvjetima kreditiranja. Najprije je razgovarao s jednim zaposlenikom banke, a potom s djelatnicom koja mu je ponudila kredit vezan uz CHF. Na njegov upit zašto se kredit veže uz tu valutu, odgovorila mu je da je to aktualan proizvod banke i za njega najpovoljniji jer je CHF sigurna i stabilna valuta. Vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije dobio posebne informacije o tome kako se i prema kojim parametrima mijenja kamatna stopa niti je bio upozoren na rizike valutne klauzule. U banci su ga uvjerili da je riječ o stabilnoj valuti kod koje neće biti znatnijih oscilacija. Naknadno je rata kredita porasla za približno 70 ili 80%, što mu je predstavljalo znatan financijski teret, pa je prihvatio ponudu banke i sklopio Ugovor o konverziji. Tekst oba ugovora sastavila je banka, a on nije mogao utjecati na njihove pojedine odredbe ni o njima pregovarati, već su mu ugovori ponuđeni po načelu "uzmi ili ostavi". Stan adaptiran sredstvima kredita služio mu je za stanovanje, u njemu i dalje živi sa svojom obitelji, a nikada ga nije iznajmljivao ni koristio u poslovne svrhe. Rate kredita plaćao je osobno. U vezi sa solemnizacijom iskazao je da je bio kod javnog bilježnika i da mu je ovaj, koliko se sjeća, pročitao Ugovor, ali ga nije posebno pojašnjavao. Dodatna objašnjenja nije tražio ni u banci jer su ga ondje uvjerili da je Ugovor za njega najpovoljniji i da neće biti oscilacija u rati.

10.2. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti jer je iskazivao uvjerljivo i životno, u skladu s dokumentacijom u spisu i utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite. Na temelju njegova iskaza utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije upoznat s parametrima njihove promjenjivosti te da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen bez predočenja rizika koje takvo ugovaranje može imati na visinu njegovih obveza. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

10.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Tuženik je, doduše, u odgovoru na tužbu predlagao izvođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, ali je u nastavku postupka odustao od tog dokaznog prijedloga. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Stoga, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Slijedom navedenog, sud je zaključio da su sporne odredbe predmetnog Ugovora, sklopljenog između tužitelja kao potrošača i tuženika kao banke, obuhvaćene pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene protiv tuženika u postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, opisane u točki 9. obrazloženja. Stoga je sud, sukladno čl. 502.c ZPP, vezan utvrđenjima iz te presude da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne. Pritom potrošači i nakon sklapanja dodatka radi provedbe konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu, kako je to prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.

12. Glede ostalih navoda tuženika valja reći sljedeće. U postupku kolektivne zaštite nepoštenost, odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u relevantnom razdoblju utvrđena je zbog izostanka cjelovitog informiranja potrošača o prirodi i posebnim rizicima valutne klauzule u CHF, odnosno zbog izostanka pojedinačnog pregovaranja te određivanja egzaktnih parametara i metode njihova izračuna u pogledu promjenjive kamatne stope. Stoga za ovaj spor nije odlučno pitanje načelne dopuštenosti valutne klauzule, koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 i 69/26, dalje u tekstu: ZOO/05), niti eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, ali je upravo u tom dijelu ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03, ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o razlozima, kriterijima i opsegu moguće promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom, a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva, utvrđeni egzaktni parametri i metoda njihova izračuna. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti jer nema unaprijed ugovorenih egzaktnih i provjerljivih kriterija. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužitel ja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne otklanja utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja. Pritom, nije odlučna okolnost koju ističe tuženik da visina kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

12.2. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno. Međutim, neosnovano smatra da valutna klauzula, zato što je zakonom dopuštena, ne može biti predmet ocjene poštenosti. U kolektivnom je sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pri čemu su nacionalni sudovi ocijenili da konkretne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježu testu poštenosti u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača te su ih ocijenili nepoštenima i ništetnima, a tim su utvrđenjima sudovi u pojedinačnim postupcima, kakav je i ovaj, vezani. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze. S druge strane, bankama su, kao profesionalcima, bile poznate priroda i specifičnosti švicarskog franka te mogućnost i posljedice znatne promjene njegova tečaja, kao i poseban rizik povezan s tom valutom zbog činjenice da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve su ugovorne odredbe stoga uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer su bili neizvjesni i iznos glavnice kredita koji je tužitelj imao obvezu vratiti banci i cijena kredita, budući da je i iznos kamata bio vezan uz švicarski franak, pa se radi o ništetnim odredbama.

12.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužitelj bi stoga imao pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). Pritom, prilikom odlučivanja o visini restitucije valjalo bi za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

14. Međutim, s obzirom na okolnost da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15 u ovom je postupku sporno je li nakon sklapanja Dodatka osnovan zahtjev za isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro. Pritom sud smatra potrebnim ukazati da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. spomenuti Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući da ZID ZPK/15 u opisanim okolnostima zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovoru sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

14.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su proveli konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem potrošač koji je kredit s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom konvertirao u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih odredaba osnovnog ugovora, ali ima pravo na zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate za razdoblje od njihove uplate do 30. rujna 2015., i to u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

14.3. Sklapanjem Dodatka stranke su s učinkom od dana sklapanja osnovnog Ugovora iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale glavnice. Time je prestala obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi inače proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Iznosi koje je tužitelj uplatio do obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njegovih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima pa nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika.

14.4. Učinak konverzije djeluje od početka ugovornog odnosa i ima restitucijski učinak jer se sve uplate izvršene po osnovnom Ugovoru uzimaju u obzir pri uspostavi položaja u kojem bi se potrošač nalazio da je koristio odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima. Time je, u opsegu obračuna iz čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15, uspostavljena ravnoteža između djelotvorne zaštite potrošača i zahtjeva pravne sigurnosti.

14.5. Međutim, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate, obračunate od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015., nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga tužitelju kao potrošaču pripadaju u cijelosti na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05, bez umanjenja za preplatu utvrđenu konverzijom.

15. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d. o. o.

15.1. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, i to da je iznos kredita bio 62.200,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 4,25 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,748081 kuna. Vještak je, nadalje, u nalazu i mišljenju naveo da prema obračunu banke iznos preostale neotplaćene glavnice nakon provedene konverzije iznosi 26.331,25 eura. Nadalje, tuženik je tužitelju pri obračunu konverzije kredita utvrdio preplatu u iznosu od 17.455,74 kuna.

15.2. Na temelju svega navedenog vještak je izračunao:

- da je tužitelj na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju do konverzije preplatio iznos od 2.306,64 eura;

- da je tužitelj na ime razlike po osnovi promjene tečaja u odnosu na početni tečaj u razdoblju do konverzije preplatio iznos od 4.991,32 eura;

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi kamatne stope obračunate do 30. rujna 2015. iznose 1.404,09 eura;

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene tečaja iznose 1.540,44 eura;

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (odnosno konverzijom priznate preplate) potraživanje tužitelja na dan 30. rujna 2015. iznosi 7.925,72 eura (koje se sastoji od 7.297,96 eura glavnice – ukupne preplate po osnovi kamatne stope i tečaja te 627,76 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata);

- da razlika u glavnici, odnosno razlika između nedospjele glavnice konvertiranog kredita i glavnice obračunate prema početnim parametrima (početnoj stopi i početnom tečaju) iznosi 2.552,43 eura.

15.3. Konačno, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15.

16. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja podnescima od 19. svibnja 2026. i 9. srpnja 2026. uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u točki 3. obrazloženja ove presude.

16.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći u bitnom da zadatak vještaku i izrađeni izračun zanemaruju pravne učinke provedene konverzije te da se obračun temelji na početnoj kamatnoj stopi i tečaju, a ne utvrđuje kamatne stope koje je banka stvarno primjenjivala ni jesu li prelazile zakonski dopuštenu najvišu stopu. Istaknuo je i da primjena početnih parametara ne odgovara volji stranaka te da je tužitelj potpisom Ugovora bio upoznat s valutnim rizikom. Podneskom od 30. siječnja 2026. naveo je da ne predlaže saslušanje vještaka na raspravi jer su njegove primjedbe pravne prirode i ne mogu se otkloniti usmenim izlaganjem vještaka.

16.2. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda , uz napomenu da ni tuženik nije osporio matematički obračun vještaka, već zadaću povjerenu vještaku. Prigovor da nisu utvrđene kamatne stope koje je tuženik stvarno primjenjivao ni njihova usklađenost sa zakonskim maksimumom ne dovodi u pitanje pravilnost nalaza i mišljenja jer to nije bilo obuhvaćeno zadatkom vještačenja. Prigovori o pravnim učincima konverzije i mjerodavnosti početnih parametara odnose se na pravnu ocjenu suda, dok je navod o informiranosti tužitelja o valutnom riziku ocijenjen u točki 12. obrazloženja.

17. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj Rev-457/2025, sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravo na isplatu glavnice iznosa preplaćenih na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, slijedom čega glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan. Prema navedenom pravnom shvaćanju, potrošač koji je kredit s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom konvertirao u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na ponovnu isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih odredaba osnovnog ugovora, budući da su učinci tih uplata obuhvaćeni zakonski provedenom konverzijom.

17.1. Naime, sklapanjem Dodatka, kojim su stranke s učinkom od početka ugovornog odnosa iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale glavnice, prestala je obveza tuženika na povrat glavnice više plaćenih iznosa koja bi, da konverzija nije provedena, proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Svi iznosi koje je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njegovih obveza prema usporednom kreditu s valutnom klauzulom u eurima, što je u ovom postupku potvrđeno vještačenjem, pa ti iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika.

17.2. Slijedom toga tužitelju ne pripada iznos od 2.306,64 eura po osnovi pozitivnih razlika nastalih zbog promjene kamatne stope niti iznos od 4.991,32 eura po osnovi pozitivnih tečajnih razlika, neovisno o tome što je vještačenjem utvrđeno da bi ti iznosi predstavljali preplatu kada bi se otplata osnovnog Ugovora promatrala uz eliminaciju nepoštenih ugovornih odredaba.

17.3. Tužitelju ne pripada ni iznos od 2.552,43 eura po osnovi razlike u glavnici. Navedeni iznos predstavlja razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita u CHF obračunate po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. Međutim, takav matematički izračun sam po sebi ne može dovesti do restitucijskog zahtjeva nakon valjano provedene zakonske konverzije. Dodatkom je utvrđena nova visina nedospjele glavnice u EUR, a vještačenjem je utvrđeno da je izračun konverzije proveden ispravno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

17.4. Stoga je odbijen glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 10.478,15 eura, koji se sastoji od preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, obračunatih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate do konverzije i razlike u glavnici, sve umanjeno za preplatu priznatu u konverziji. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

18. Eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev osnovan je u pogledu glavnice. Tim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 2.944,53 eura, koji se sastoji od uglavničenih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate po osnovi promjene kamatne stope i tečaja, obračunate od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015.

18.1. Prema pravnom shvaćanju proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-457/2025-21, zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, obračunate od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015., nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15. Stoga potrošaču pripadaju u cijelosti, bez umanjenja za iznos preplate utvrđen pri konverziji, na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05.

18.2. Budući da iznos od 2.944,53 eura predstavlja uglavničene zatezne kamate, na taj iznos daljnje zatezne kamate, u skladu s čl. 31. st. 2. ZOO/05, mogu teći tek od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tzv. procesne kamate). Tužitelj je zahtjev za isplatu navedenog osamostaljenog iznosa kamata prvi put postavio podneskom od 9. srpnja 2026., pa mu daljnje zatezne kamate na iznos od 2.944,53 eura pripadaju od 10. srpnja 2026. do isplate (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-243/2025 od 19. ožujka 2025).

18.3. Stoga je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.944,53 eura prihvaćen sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2026. do isplate, dok je u dijelu kojim su zatezne kamate na navedeni uglavničeni iznos zahtijevane od 10. lipnja 2019. do 9. srpnja 2026. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, pa je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke presude.

19. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. U odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i ne zastarijeva pa u tom dijelu nema govora o nastupanju zastare.

19.1. U odnosu na kondemnatorne tužbene zahtjeve ističe se da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost, kao u ovom slučaju, ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba u pojedinačnoj parnici potrošača.

19.2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 10. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

19.3. Na navedeno ne utječe činjenica da je tužitelj tek podnescima od 19. svibnja 2026. i 9. srpnja 2026., nakon izvedenog financijskog vještačenja, konačno uredio visinu zahtjeva i postavio eventualno kumulirani zahtjev. Tužitelj je već tužbom zahtijevao restituciju iznosa plaćenih na temelju istih ništetnih odredaba predmetnog Ugovora, zajedno sa zateznim kamatama, dok je naknadno uređenje visine zahtjeva posljedica provedenog vještačenja i pravnih učinaka konverzije. Stoga naknadnim kvantitativnim usklađivanjem zahtjeva s rezultatima vještačenja nije izmijenjena činjenična i pravna osnova potraživanja na način koji bi doveo do zasebnog tijeka zastare.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio s deklaratornim tužbenim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba, dok je u odnosu na kondemnatorni dio, u pretežitom dijelu uspio s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, i to za isplatu glavnice, dok nije uspio u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 10. lipnja 2019. do 9. srpnja 2026. Okolnost da je glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan nije od utjecaja na odluku o trošku, budući da u odnosu na njega nisu nastali posebni troškovi. Stoga je sud, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, ocijenio da tužitelju pripada naknada potrebnih troškova postupka u cijelosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-172/2008 od 15. siječnja 2013., Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i Rev-451/2022-2 od 3. listopada 2023.).

20.1. Tužitelju pripada po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 16. listopada 2020., 10. rujna 2024., 19. svibnja 2026. i 9. srpnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 11. listopada 2020. i 2. srpnja 2024. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 700 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.400,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 350,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 1.750,00 eura. Ne pripada mu trošak sastava podnesaka od 19. svibnja 2026. i 9. srpnja 2026. jer navedeni podnesci sudu nisu dostavljeni pravovremeno, odnosno osam dana prije održanog ročišta (čl. 299.a. ZPP) pa je tužitelj njegov sadržaj mogao izložiti na ročištima održanim 19. svibnja 2026. i 9. srpnja 2026., trošak kojih ročišta mu je u cijelosti priznat.

20.2. Također, tužitelju je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 700,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 64,97 eura. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 2.514,97 eura. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

20.3. Tuženiku na temelju čl. 154. st. 5. ZPP ne pripada pravo na trošak pa je njegov zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

20.4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama V. do VII. izreke presude.

U Puli 30. rujna 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnicima