Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-929/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ĆĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Deronji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3046/2025-12 od 19. veljače 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

Žalba tuženika prihvaća se kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3046/2025-12 od 19. veljače 2026. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj:016-1833/2006 od 20.07.2006. sklopljenog između tužitelja ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, a koja: - u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.049,47 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 31.08.2006. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.178,10 eura sa zateznim kamatama od 19. veljače 2026. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 26. veljače 2026. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice i obveže ju da mu naknadi troškove prvostupanjskog i žalbenog postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnim dio članka 5. Ugovora o kreditu koji je zaključila 20. srpnja 2006. godine s prednikom tuženika društvom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i kojim je tužiteljica obvezana na plaćanje naknade za obradu kredita, a da joj pri tome nije jasno predočena struktura tog troška niti čemu ista služi, te temeljem utvrđene ništetnosti isplatu naplaćene ulazne naknade u iznosu od 2.049,47 eura.

5.1. Tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovor zastare i osporio status potrošača tužiteljici.

5.2. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s prednikom tuženika 20. srpnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 016-1833/2006 kojim je tužiteljici odobren kredit od 267.100,00 CHF protuvrijednost u kunama,

- da je u članku 5. Ugovora o kreditu navedeno: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“,

- da je tužiteljici navedena naknada naplaćena prije isplate kredita od iznosa kredita u visini od 15.573,02 kune/2.049,47 eura.

5.3. Iz iskaza tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio da joj je prednik tuženika ponudio kreditu u CHF, da je Ugovor pročitala i da je primijetila da mora platiti trošak ulazne naknade, ali joj zaposlenik prednika tuženika nije objasnio od čega se sastoji ulazna naknada za obradu kredita. Rekao joj je da ako se ne plati ulazna naknada, da se ne može dobiti kredit. Kredit da je podigla za izgradnju obiteljske kuće.

5.4. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice zaključio da se o konkretnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pregovaralo jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom i pripremljenom od strane banke koji je tužiteljica mogla potpisati ili ne. Ugovor o kreditu da je ponuđen tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe da nije vidljivo na što se naknada točno odnosi i je li tuženik uopće imao ikakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Prvostupanjski sud se pozvao na članke 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te je zaključio da je odredba koja se odnosila na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika o kojoj odredbi se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njezin sadržaj pa da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik da nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te se ne zna za koju je svrhu ugovorena predmetna naknada. Tužiteljica da nije mogla komparirati visinu drugih osiguravajućih društava te sama odvagnuti koja joj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija te je na taj način prednik tuženika prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača na štetu tužiteljice.

5.5. Tuženik da je povrijedio članke 4. i 7. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23.,155/23.,dalje: ZOO). Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, to je temeljem članka 1111. ZOO-a dosuđen iznos naknade za obradu kredita koja je naplaćena tužiteljici. Na dosuđeni iznos naknade dosuđena je zakonska zatezna kamata od 28. travnja 2008. kao dana plaćanja pa do isplate.

5.6. Odbijen je prigovor zastare jer da se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice, kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora pa da zastara još nije počela teći.

5.7. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.).

6. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 5. i 8. ZPP- a te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer za svoju odluku nije dao jasne i određene razloge te jer je izreka u proturječju s obrazloženjem pa pobijanu odluku nije moguće ispitati.

6.1. Člankom 5. ZPP-a propisano je da će sud svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke. U mjeri u kojoj je to potrebno, sud će omogućiti strankama da se izjasne o pravnim pitanjima spora. Samo kad je to ovim zakonom određeno sud je ovlašten da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni. Sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti. Člankom 8. istog Zakona propisano je da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

6.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 5. ZPP-a. Prvostupanjski sud je omogućio tuženiku da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, kao i o pravnim pitanjima spora. Međutim, nije pravilno primijenjen članak 8. ZPP-a jer nisu ocjenjeni svi dokazi predloženi po strankama, a što je rezultiralo i bitnom povredom iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud za svoju odluku nije dao jasne razloge, a postoji i proturječje između izreke i obrazloženja.

6.3. Prvostupanjski sud u svojoj odluci prepisuje tužbu i odgovor na tužbu. U odgovoru na tužbu tuženik je iznio tvrdnju da tužiteljica nije potrošač, da je odredba Ugovora o kreditu za koju se traži utvrđenje ništetnosti bila jasna, razumljiva i lako uočljiva zbog čega da se ne može ocjenjivati njezina poštenost, naveo je koji se troškovi pokrivaju spornom naknadom te da ugovaranje navedene odredbe nije bilo zakonom zabranjeno, kao i prigovor zastare. Osim o prigovoru zastare, o ostalim prigovorima prvostupanjski sud nije iznio svoju ocjenu.

6.4. U točkama 7. i 8. obrazloženja odluke prvostupanjski sud citira članke 59. i 81. Zakona o zaštiti potrošača, pri čemu ne navodi o kojem se Zakonu o zaštiti potrošača radi. Prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu može se utvrditi da prvostupanjski sud citira odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007.; dalje: ZZP/03), da bi u točki 9. prvostupanjski sud citirao članak 96. Zakona o zaštiti potrošača koji ne odgovara sadržaju tog članka u ZZP/03, te se poziva i na članak 97. (članci 96. i 97. u ZZP/03 govore o nacionalnom programu zaštite potrošača) i članak 102. kojim su uređeni „Poslovi udruge“. U točki 9. obrazloženja prvostupanjski sud navodi da „Tužiteljica nije mogla komparirati visinu drugih osiguravajućih društava te sama odvagnuti koja joj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija…“, pa nije jasno o kakvim se osiguravajućim društvima radi i koje su to opcije koje je tužiteljica trebala odvagnuti. Isto tako, u točki 10. obrazloženja prvostupanjski sud navodi da je „…ugovorna odredba članka 3 predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača…“, dakle niti se tužbeni zahtjev odnosi na članak 3. Ugovora o kreditu, niti je jasno na koji se Zakon o zaštiti potrošača odnose pobrojani članci.

6.5. U točki 11. obrazloženja prvostupanjski sud dosuđuje na iznos glavnice zateznu kamatu od 28. travnja 2008. kao datuma plaćanja naknade za obradu kredita, dok u točki II. izreke dosuđuje zateznu kamatu od 31. kolovoza 2006., pa postoji proturječnosti između izreke i obrazloženja.

6.7. Čitanjem obrazloženja pobijane odluke stječe se dojam da je isto sastavljeno kopiranjem obrazloženja različitih odluka, zbog čega su ostale i različite formulacije koje se ne mogu povezati na konkretan spor, te i različiti datumi koji su utvrđeni kao datum plaćanja naknade, a što dodatno konkretnu odluku čine nejasnom.

6.8. Obzirom na učinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog koje je ovaj sud ukinuo pobijanu presudu primjenom članka 369. stavak 1. ZPP-a, nisu dani odgovori na žalbene razloge koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

7. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu na način da će se jasno odrediti u odnosu na sve prigovore koje je tuženik iznio u odgovoru na tužbu uz navođenje razloga zbog kojih iste prihvaća ili ne prihvaća, jasno će navesti odredbe kojeg Zakona o zaštiti potrošača je primijenio uz navođenje Narodnih novina u kojima je objavljen Zakon na koji se poziva. Kako je na ročištu glavne rasprave koje je održano 12. veljače 2026. prvostupanjski sud naveo da vrši uvid u dokaze koji su priloženi u spisu, a u spisu su priloženi i dokazi priloženi uz odgovor na tužbu, tada je prvostupanjski sud dužan ocijeniti i te dokaze. Nakon toga će donijeti novu odluku o glavnoj stvari i o troškovima postupka.

Koprivnica, 30. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković