Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-751/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja TP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Bogojeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Nadramija i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., OIB: 81793146560, iz Zagreba, Radnička cesta 21, zastupanog po punomoćniku Tihomiru Zecu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Zec i partneri d.o.o. iz Osijeka, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4137/2025-20 od 16. ožujka 2026., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-

4137/2025-20 od 16. ožujka 2026.:

- potvrđuje u točki II. izreke,

- preinačuje u točkama III. i IV. izreke tako da se rješava:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 205,35 EUR (slovima: dvjesto pet eura i trideset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke 16. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

III. Točka I. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Proglašava se nedopuštenom ovrha na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vladimira Marčinka iz Zagreba posl. br. Ovrv- 2481/2009 od 31. kolovoza 2009., a zatražena pred Financijskom agencijom zahtjevom za naplatu tuženika Hrvatski telekom d.d. od 26. rujna 2022. u dijelu kojim je ovrha određena radi naplate zateznih kamata.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja TP kojim predlaže proglasiti nedopuštenom ovrhu na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vladimira Marčinka iz Zagreba posl. br. Ovrv-2481/2009 od 31. kolovoza 2009., a zatraženu pred Financijskom agencijom zahtjevom za naplatu tuženika Hrvatski telekom d.d. od 26. rujna 2022. u odnosu na glavno potraživanje.

III. Nalaže se tužitelju TP naknaditi tuženiku Hrvatski telekom d.d. parnični trošak u iznosu od 125,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja TP za naknadu parničnog troška u iznosu od 432,45 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2026. do isplate.“

2. Protiv točke II., III. i IV. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 31. ožujka 2026. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), a predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da proglasi nedopuštenom ovrhu na temelju rješenja o ovrsi u cijelosti te da tuženiku naloži da tužitelju naknadi parnični trošak u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao ovršenika da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika Vladimira Marčinka iz Zagreba broj Ovrv-2481/2009 od 31. kolovoza 2009. zbog žalbenih razloga iz članka 46. stavak 1. točka 9. do 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/1996., 29/1999., 42/2000., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 121/2005. i 67/2008.; dalje: OZ). U samoj tužbi tužitelj se činjenično poziva na zastaru i na djelomično namirenje tražbine tužitelja.

5.1. Tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

5.2. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio;

- da je rješenjem o ovrsi Javnog bilježnika Vladimira Marčinka broj Ovrv-2481/09 od 31. kolovoza 2009., koje je postalo pravomoćno i ovršno 3. veljače 2012., određena ovrha radi naplate novčane tražbine tuženika kao ovrhovoditelja u iznosu od 843,92 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano i naplate troškova ovrhe u iznosu od 824,10 kuna, općenito na imovini tuženika kao ovršenika,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj navedeno rješenje o ovrsi dostavio na provedbu

Financijskoj agenciji 7. ožujka 2012.,

- da iz podataka Financijske agencije proizlazi da je naplaćen iznos od 31,81 kuna dana 8. ožujka 2012.,

- da se po predmetnoj ovršnoj ispravi prestalo postupati temeljem članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 68/18., 2/20., 46/20. i 47/20.; dalje: ZPONS),

- da je tuženik kao ovrhovoditelj ponovo podnio zahtjev za izravnu naplatu svoje tražbine temeljem navedene ovršne isprave Financijskoj agenciji 26. rujna 2022.,

- da je tužitelj protiv rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Vladimira Marčinka broj Ovrv- 2481/09 od 31. kolovoza 2009. podnio žalbu nakon proteka roka zbog žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. -odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24.; dalje: OZ/12), koja je zaprimljena kod suda pod brojem Ovrv- 105567/2022,

- da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovrv-105567/2022-4 od 15. prosinca 2022. tužitelj upućen da protiv tuženika pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi Javnog bilježnika Vladimira Marčinka broj Ovrv- 2481/09 od 31. kolovoza 2009. nedopuštenom iz razloga navedenih u članku 46. stavku 1. točka 9. do 11. OZ/96.

5.3. Prvostupanjski sud zaključuje da je nastupila zastara djelomično i to u odnosu na zateznu kamatu koja je tekla na pojedine iznose glavnice od njihovog dospijeća do isplate.

5.4. Financijska agencija da je po zahtjevu za izravnu naplatu od 7. ožujka 2012. prestala postupati temeljem članka 12. ZPONS-a jer tražbina iz osnove za plaćanje nije bila naplaćena u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju i jer po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa ovršenika. Financijska agencija da je račun tužitelja kao ovršenika držala u blokadi i u vrijeme stupanja na snagu ZPONS-a 4. kolovoza 2018. Kako je Financijska agencija po zahtjevu za izravnu naplatu prestala postupati uslijed stupanja na snagu članka 12. stavak 1. ZPONS-a, to da nema krivnje ovrhovoditelja za prestanak izvršavanja osnove za plaćanje te su sve radnje tuženika kao ovrhovoditelja i Financijske agencije do stupanja na snagu ZPONS-a prekinule zastaru.

5.5. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 214. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) prema kojemu zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a ona nastupa kad protekne određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, na članak 241. ZOO-a prema kojemu se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine te članak 233. ZOO-a prema kojemu sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za deset godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Podnošenjem ovršne isprave na naplatu Financijskoj agenciji 7. ožujka 2012. da je prekinuta zastara i da je taj prekid trajao sve do stupanja na snagu članka 12. stavak 1. ZPONS-a, odnosno do 4. kolovoza 2018. kada je predmetna osnova za plaćanje isknjižena. Brisanjem predmetne ovršne isprave iz Očevidnika na temelju članka 12. stavak 1. ZPONS-a da je zastarni rok iz članka 233. ZOO-a počeo teći ponovo i da do 26. rujna 2022., kada je ponovo podnesen zahtjev za izravnu naplatu, nije protekao rok od deset godina.

5.6. Nadalje, prvostupanjski sud se pozvao na članak 233. stavak 2. ZOO-a po kojemu sve povremene tražbine koje proizlaze iz odluka i isprava navedenih u članku 233. stavak 1. ZOO-a i koje dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina. Prema članku 226. ZOO-a tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Prvostupanjski sud se pozvao i na pravno shvaćanje koje je izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske na Sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 21. studenog 2019. prema kojemu potraživanje zateznih kamata koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, i koje dospijevaju ubuduće, sukladno članku 233. stavak 2. ZOO-a, zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od ovršnosti ovršnih isprava. Zbog toga je prvostupanjski sud na tražbinu zateznih kamata koje su utvrđene ovršnom ispravom primijenio trogodišnji zastarni rok te utvrdio da je od prestanka izvršavanja osnove za plaćanje i njenog brisanja iz Očevidnika 4. kolovoza 2018. pa do ponovnog podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 26. rujna 2022. protekao trogodišnji zastarni rok te je stoga nastupila zastara za tražbine zateznih kamata, pa je u tom dijelu usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, dok je u odnosu na glavno potraživanje tužbeni zahtjev odbijen.

5.7. U odnosu na tvrdnju tužitelja kojom ukazuje na proturječnost tuženikovog zahtjeva za naplatu od 26. rujna 2022., a uz koji prilaže dopis u kojem navodi da je tražbina po rješenju o ovrsi broj Ovrv-2481/09 djelomično podmirena, prvostupanjski sud navodi da je uvidom u specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje po predmetnom rješenju o ovrsi utvrđeno da je po navedenoj osnovi naplaćen iznos od 4,22 eura (31,81 kuna) na ime naknade Financijskoj agenciji, koji je naplaćen u korist Financijske agencije. Iz dostavljene specifikacije izvršenja osnove za plaćanje da ne proizlazi da bi ovrhovoditelj naplatio bilo koji iznos po navedenoj osnovi za plaćanje, a da niti tužitelj to ne tvrdi, odnosno ne tvrdi da bi mu neki iznos bio ustegnut ili da je neki iznos platio tuženiku, a niti o tome dostavlja dokaze. Ukazivanje na proturječnost između prijedloga za izravnu naplatu i dopisa uz taj prijedlog, a bez tvrdnje i dokazivanja da je tražbina prestala, da ne predstavlja žalbeni razlog iz članka 46. stavak 1. točka 9. OZ-a.

5.8. Tužitelj da ukazuje i na to da Financijska agencija nije mogla prihvatiti zahtjev za izravnu naplatu jer se u prijedlogu za izravnu naplatu tuženik poziva na rješenje o ovrsi broj Ovrv-2481/09 od 14. veljače 2012., a prilaže rješenje o ovrsi istog broja od 31. kolovoza 2009. Prvostupanjski sud smatra da se radi o omašci u pisanju zahtjeva za izravnu naplatu koja nije ni od kakvog utjecaja na konkretnu odluku suda.

5.9. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i 5. i članka 155. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025.; dalje: Tarifa), a polazeći od troškovnika tuženika.

6. U svojoj žalbi tužitelj navodi kako istu podnosi zbog svih dopuštenih žalbenih razloga, dakle i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pri čemu ne navodi koju je bitnu povredu počinio prvostupanjski sud.

6.1. Stoga je ovaj sud ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a, te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Tužitelj u žalbi inzistira na postojanju proturječnosti između zahtjeva za izravnu naplatu od 26. rujna 2022. i dopisa koji prileži uz takav zahtjev, a u kojem je navedeno da je tražbina djelomično podmirena i na činjenici da je tuženik u zahtjevu za naplatu naznačio kako traži naplatu temeljem rješenja o ovrsi broj Ovrv-2481/09 od 14. veljače 2012., a da prilaže rješenje o ovrsi broj Ovrv-2481/09 od 31. kolovoza 2009. Zbog toga da je neosnovan navod iz obrazloženja prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao postojanje proturječnosti u prijedlogu za izravnu naplatu. Tužitelj se pozvao na članak 15. stavak 1. točka 4. Pravilnika o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 71/2018., 46/2022. i 155/2022.) prema kojemu će Agencija nakon provjere mogućnosti izvršenja osnove za plaćanje istu vratiti kao nepodobnu uz obrazloženje razloga vraćanja ako zahtjev za naplatu ili drugi zakonom propisani obrazac nije pravilno popunjen, odnosno ne sadrži sve propisane podatke ili su podaci na zahtjevu nečitki, brisani, precrtani ili ispravljeni ili ne odgovaraju podacima iz isprava, dokumenata ili dokaza na koje se odnose, a koji se prilažu zahtjevu. Kako datum rješenja o ovrsi na temelju kojeg se traži izravna naplata ne odgovara stvarnom datumu kada je to rješenje donijeto, to da je Financijska agencija postupila protivno članku navedenog Pravilnika.

7.1. Iako je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen jer je prvostupanjski sud utvrdio da nije nastupila zastara potraživanja u odnosu na glavno potraživanje i jer tužitelj nije dokazao da je bilo što plaćeno prije podnošenja prijedloga za izravnu naplatu, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva i razloge zbog kojih je isti odbijen tužitelj ne iznosi nikakve žalbene navode. Preostali dio žalbe, osim naprijed navedenog, odnosi se na odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u točkama III. i IV. izreke presude i na tvrdnju po kojoj je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti članak 154. stavak 2. ZPP-a te trošak odrediti prema uspjehu stranaka u postupku obzirom da iz specifikacije Financijske agencije o potraživanju tuženika proizlazi da je Financijska agencija evidentirala po navedenoj pravnoj osnovi ukupno potraživanje u iznosu od 3.796,73 kune, od čega na glavnicu otpada 843,92 kune, na trošak ovršnog postupka 824,10 kuna i na trošak Financijske agencije za provedbu osnove za plaćanje iznos od 70,00 kuna, pa stoga da na zakonsku zateznu kamatu otpada iznos od 2.238,91 kunu, što je više od polovice ukupnog potraživanja. Tužitelj smatra da je sve to trebalo uzeti u obzir prilikom odmjeravanja parničnog troška.

7.2. Točna je tvrdnja tužitelja da je tuženik uz zahtjev za izravnu naplatu, koji je podnio Financijskoj agenciji, naveo da potražuje naplatu novčane tražbine po rješenju o ovrsi broj Ovrv-2481/09 koje je donio Javni bilježnik Vladimir Marčinko iz Zagreba te da je kao datum donošenja rješenja naveden 4. veljače 2012.

7.3. Uz prijedlog za izravnu naplatu priloženo je rješenje o ovrsi broj Ovrv-2481/09 Javnog bilježnika Vladimira Marčinka iz Zagreba, koje rješenje nosi datum 31. kolovoza 2009. Iz potvrde o pravomoćnosti i ovršnosti navedenog rješenja proizlazi kako je isto postalo pravomoćno i ovršno 3. veljače 2012., a 14. veljače 2012. je datum kada je navedena potvrda o pravomoćnosti i ovršnosti izdana. Kada je tuženik priložio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje odgovara broju rješenja o ovrsi koje je donio Javni bilježnik Vladimir Marčinko iz Zagreba, kada tužitelj ne osporava da je to rješenje postalo pravomoćno i ovršno 3. veljače 2012., tada je i za ovaj sud prihvatljivo da to što je u prijedlogu za izravnu naplatu kao datum rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave naveden datum 14. veljače 2012. kada je izdana klauzula pravomoćnosti i ovršnosti, greška u pisanju i da to nije razlog zbog kojeg bi se ovrha mogla proglasiti nedopuštenom.

7.4. Što se tiče dopisa koji je priložen uz prijedlog za izravnu naplatu, uvidom u isti proizlazilo bi da je osnova djelomično naplaćena te da traži naplatu preostalog dijela duga, pri čemu se ne daju drugi podaci (koliko je naplaćeno, kada i koliko je ostalo za naplatu). Pored toga sam tužitelj, osim što iz tog dopisa izvlači zaključak da je tražbina tuženika kao ovrhovoditelja djelomično namirena, ne kaže u kojem dijelu je namirena, a upravo je tužitelj taj koji bi trebao dokazati da je tražbina tuženika kao ovrhovoditelja djelomično ili u cijelosti namirena, kada, na koji način i u kojim iznosima. Iz specifikacije izvršenja osnove za plaćanje od 18. siječnja 2023. proizlazi da je prema rješenju o ovrsi koje je zaprimljeno kod Financijske agencije 7. ožujka 2012. naplaćen iznos od 4,22 eura, što bi odgovaralo iznosu naknade koja se plaća Financijskoj agenciji, dakle ne radi se o naplati bilo kojeg dijela glavnog duga, pa se zbog formulacije iz navedenog dopisa Financijske agencije koji i nije trebao biti priložen uz prijedlog za izravnu naplatu ne može izvesti zaključak da je ovrha nedopuštena jer je tražbina naplaćena bilo djelomično ili u cijelosti.

7.5. Iako u odnosu na točku II. izreke presude tužitelj ne iznosi nikakve žalbene razloge, ovaj sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara glavnog potraživanja, obzirom da je podnošenjem prijedloga za izravnu naplatu Financijskoj agenciji 7. ožujka 2012. došlo do prekida tijeka zastare i da je zastara bila u prekidu sve dok po samom zakonu nije došlo do brisanja osnove za plaćanje koja je do tada bila uvedena u Očevidniku osnova za plaćanje pri Financijskoj agenciji, odnosno do stupanja na snagu ZPONS-a 4. kolovoza 2018. Obzirom da je nakon toga zastara počela teći ispočetka i da se radi o zastari od 10 godina, to navedeni rok nije istekao do podnošenja novog prijedloga za izravnu naplatu Financijskoj agenciji.

8. Što se tiče odluke o naknadi parničnog troška, u pravu je tužitelj da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a uvažavajući uspjeh stranaka u postupku.

8.1. Tužitelj je podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to kako u odnosu na glavnu tražbinu, tako i u odnosu na sporedno potraživanje, odnosno zakonsku zateznu kamatu koja je prema ovršnoj ispravi suđena na glavnicu.

8.2. Tužitelj je uspio s tužbenim zahtjevom u odnosu na zakonsku zateznu kamatu, dok nije uspio u odnosu na glavnicu. S obzirom na takvu situaciju, ocjena je ovog suda da je tužitelj u osnovi uspio 100%, dok je visinu trebalo utvrditi, kako to pravilno ističe tužitelj u žalbi, stavljajući u omjer ukupno potraživanje tuženika, uključujući i glavnicu i troškove i kamatu koja je obračunata i na glavnicu i na troškove ovršnog postupka. Iz podataka Financijske agencije proizlazi da je na dan 28. rujna 2022. dug tužitelja prema tuženiku temeljem sporne ovršne isprave, uključujući glavnicu, ovršni trošak, trošak Financijske agencije i obračunatu zakonsku zateznu kamatu iznosio 3.796,73 kune. Iz specifikacije navedenog iznosa proizlazi da na zakonsku zateznu kamatu otpada iznos od 2.238,91 kunu. Dakle, ovrha je proglašena nedopuštenom za zakonsku zateznu kamatu koja je znatno viša od glavnice. Zbog toga je, računajući uspjeh tužitelja u visini, u omjer trebalo staviti obračunatu zateznu kamatu po Financijskoj agenciji u odnosu na ukupno obračunati dug, pa proizlazi da je tužitelj uspio s 59%, odnosno kada se zbroji uspjeh u osnovi i visini (100 + 59) i to se podijeli sa 2, proizlazi da je uspjeh tužitelja u sporu 79,5%, a tuženika 20,5%. Kad se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženika, proizlazi kako je uspjeh tužitelja 59%. U tom postotku tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak.

8.3. Parnični trošak utvrđen je primjenom Tarife i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.), pri čemu treba naglasiti da je pri određivanju troškova postupka sud vezan iznosima koji su zatraženi u troškovniku, a u konkretnom slučaju bi tužitelj imao pravo na veći trošak za rad njegovog punomoćnika prema označenoj vrijednosti predmeta spora od 330,00 eura, ali je zatražio manji iznos, zbog čega mu ovaj sud za radnje poduzete od strane njegovog punomoćnika dosuđuje iznose kako su zatraženi troškovnikom.

8.4. Tužitelju se priznaje trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7.1. Tarife u iznosu od 50,00 eura, za zastupanje na ročištima 23. travnja 2024., 23. rujna 2024. i 28. siječnja 2026. po Tbr. 9.1. Tarife za svaku radnju po 50,00 eura i prema Tbr. 10.1. Tarife za sastav žalbe protiv presude broj P-373/2023-10 od 5. studenog 2024. koja je povodom žalbe tužitelja ukinuta odlukom ovog suda broj Gž-29/2025-2 od 7. svibnja 2025. iznos od 62,50 eura. Na navedene iznose tužitelju se priznaje iznos PDV-a od 25% ili nominalno 65,63 eura, iznos sudske pristojbe na tužbu 6,64 eura i sudske pristojbe na presudu 13,28 eura, ili ukupni bi trošak tužitelja iznosio 348,05 eura. Kada se na taj iznos primijeni postotak uspjeha od 59%, proizlazi kako je tuženik tužitelju dužan naknaditi parnični trošak u iznosu od 205,35 eura. Temeljem članka 151. stavak 3. ZPP-a na navedeni trošak dosuđena je i zakonska zatezna kamata po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

9. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe obzirom da je sa žalbom uspio samo u odnosu na odluku o trošku, ali ne i u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

10. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

11. Točka I. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 30. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković