Poslovni broj: Usž-1635/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja VR iz [adresa], s boravištem u [adresa]. 26, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnice iz Odvjetničkog društva Jašaragić, Mamut & Stojan d.o.o., Zagreb, Radnička 34 , protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, radi razmjernog dijela invalidske mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 4 Us I-1259/2023-9 od 7. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 4 Us I-1259/2023-9 od 7. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje i oglašavanje ništavim rješenja tuženika, KLASA: UP/II 141-02/23-03/03505587300, URBROJ: 341- 99-06/2-23-2979 od 5. rujna 2023. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, KLASA: UP/I 141-02/22-03/03505587300, URBROJ: 341-22-06/2-22-9678 od 18. svibnja 2023. (točka I. izreke) i zahtjev tužitelja za naknadnu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog upravnog rješenja od 18. svibnja 2023. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na razmjerni dio invalidske mirovine.

3. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga kao i zbog odluke o troškovima spora. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je njegova radna sposobnost pravilno ocijenjena primjenom članka 39. Zakona o mirovinskom osiguranju. Osporava pravilnost zakonskog kriterija prema kojem je odlučeno o njegovu pravu na invalidsku mirovinu, kao i zakonitost postupanja upravnih tijela. Prigovara zaključku prvostupanjskog suda da činjenica da nije neposredno pregledan od strane vještaka u inozemstvu ne predstavlja povredu postupka, već da je riječ o diskrecijskoj ocjeni potrebe za osobnim pregledom. Ističe da je iz dokumentacije tuženika vidljivo da je tuženik smatrao potrebnim provesti vještačenje u inozemstvu te da je tužitelj tijekom postupka više puta ukazivao na svoje zdravstveno stanje i obraćao se tijelima u inozemstvu. Ukazuje na odluku nadležnog njemačkog tijela Bavarskog centra za obitelji i socijalna pitanja, Regija Oberpfalz od 2. siječnja 2024., kojom mu je u odnosu na više oboljenja utvrđen stupanj invalidnosti od 50 %, a u odnosu na obostrani tinnitus od 10 %. Smatra da prvostupanjski sud neopravdano prihvaća obrazloženje tuženika prema kojem nalaz i mišljenje stranog tijela ne obvezuje domaće vještake. Hrvatska upravna tijela nisu vezana takvim nalazom, ali su bila dužna ocijeniti njegov sadržaj i utvrditi vrstu i stupanj invaliditeta na temelju potpune medicinske dokumentacije. Tužitelj posebno ističe da ni nalaz i mišljenje o njegovoj radnoj sposobnosti na kojem se temelji prvostupanjska odluka, kao ni nalaz i mišljenje vijeća viših vještaka u drugostupanjskom postupku, ne sadrže utvrđenje vrste i stupnja invaliditeta koje bi omogućilo donošenje zaključka o njegovoj radnoj sposobnosti. Smatra stoga neprihvatljivim zaključak prema kojem bi, unatoč postojanju objektivno utvrđenih oboljenja, njegov stupanj invaliditeta iznosio 0%, odnosno da se pitanje invaliditeta uopće nije moglo ispitati jer njegova vrsta i stupanj nisu prethodno utvrđeni. Slijedom navedenoga, tužitelj smatra da su u postupku počinjene bitne postupovne povrede te da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega se ne može prihvatiti obrazloženje odluka upravnih tijela koje je prvostupanjski sud potvrdio. Prigovara i uputi prvostupanjskog suda prema kojoj bi za ostvarivanje prava na razmjerni dio invalidske mirovine trebao podnijeti novi zahtjev, smatrajući da je sud propustio pravilno ocijeniti postojeću medicinsku dokumentaciju.

3.1. Tužitelj predlaže ovom Sudu da poništi pobijanu presudu i upravna rješenja i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Potražuje trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da su rješenja upravnog postupka donesena u pravilno provedenom postupku te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezulatat arbitrarnog postupanja. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.

8. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., i 119/22.; dalje: Zakon) koje je citirao u obrazloženju presude, odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan. U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom i sudskom postupku, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u upravnom postupku.

9. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je tužitelj nadležnoj ustanovi u SR Njemačkoj podnio zahtjev za priznavanjem prava na razmjerni dio invalidske mirovine. U postupku je utvrđeno da tužitelj, po zanimanju medicinski tehničar, rođen **.**.1986., ima navršen mirovinski staž u Republici Hrvatskoj u trajanju od 3 godine, 4 mjeseca i 6 dana, a u SR Njemačkoj 14 godina i 8 mjeseci.

10. Prvostupanjsko upravno tijelo je u postupku po zahtjevu tužitelja pribavilo nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 8. svibnja 2023. iz kojeg proizlazi da kod tužitelja invalidnost ne postoji jer ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, niti djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti jer njegova radna sposobnost nije trajno smanjenja za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti. U postupku po žalbi tuženik je pribavio mišljenje Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda kojim je potvrđen nalaz i mišljenje iz prvostupanjskog upravnog postupka. Obrazloženo je da zdravstveno stanje tužitelja nije konačno, isto je podložno liječenju.

11. Neosnovan je prigovor tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 39. Zakona o mirovinskom osiguranju. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud pravilno polazio od zakonskih kriterija za utvrđivanje smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog odnosno potpunog gubitka radne sposobnosti, te je te kriterije pravilno doveo u vezu s nalazima i mišljenjima nadležnih tijela vještačenja. Naime, za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu nije odlučno samo postojanje određenih bolesti odnosno utvrđenog stupnja invaliditeta, već je odlučno ispunjava li osiguranik, s obzirom na svoje zdravstveno stanje, zakonom propisane uvjete u pogledu smanjenja odnosno gubitka radne sposobnosti. U provedenom postupku nadležna tijela vještačenja, na temelju raspoložive medicinske dokumentacije, nisu utvrdila postojanje takvog smanjenja ili gubitka radne sposobnosti koje bi predstavljalo osnovu za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu prema članku 39. Zakona o mirovinskom osiguranju. Okolnost da su tijela nadležna u Saveznoj Republici Njemačkoj tužitelju utvrdila određeni stupanj invaliditeta sama po sebi nije od utjecaja na zakonitost pobijanih rješenja. Utvrđivanje stupnja invaliditeta prema propisima druge države nije istovjetno utvrđivanju smanjenja ili gubitka radne sposobnosti prema hrvatskim propisima mirovinskog osiguranja. Stoga domaća tijela nisu bila dužna preuzeti ocjenu stranog tijela, već su bila dužna ocijeniti postoji li kod tužitelja, prema domaćim propisima i kriterijima, stanje koje predstavlja osnovu za priznanje prava na invalidsku mirovinu. Upravo je to u konkretnom slučaju i učinjeno. Iz nalaza i mišljenja nadležnih tijela vještačenja, na koje se prvostupanjski sud osnovano pozvao, proizlazi da kod tužitelja nije utvrđeno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti u smislu članka 39. Zakona.

12. Neosnovan je žalbeni prigovor da je činjenica da tužitelj nije osobno pregledan od strane vještaka iz inozemstva sama po sebi dovela do bitne povrede postupka. Kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, propisima koji uređuju postupak vještačenja osiguranika s prebivalištem u inozemstvu nije propisana obveza neposrednog pregleda osiguranika u svakom slučaju. Kada za to postoje razlozi, nalaz i mišljenje mogu se dati na temelju medicinske dokumentacije, dok odluka o potrebi neposrednog pregleda ovisi o ocjeni tijela vještačenja. U konkretnom slučaju nema osnove za zaključak da je zbog izostanka neposrednog pregleda činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naprotiv, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da su nadležna tijela vještačenja raspolagala medicinskom dokumentacijom koja je bila dostavljena u postupku te su na temelju te dokumentacije dala svoje nalaze i mišljenja. Sama činjenica da tužitelj smatra da je bilo potrebno provesti neposredni pregled ne dovodi u pitanje pravilnost provedene ocjene.

13. Odluku Bavarskog centra za obitelj i socijalna pitanja, Regije Oberpfalz od 2. siječnja 2024. ne dovodi u pitanje pravilnost činjeničnog i pravnog zaključivanja upravnih tijela u postupku koji je prethodio donošenju pobijanih rješenja . Navedena je odluka donesena nakon donošenja upravnih rješenja, iz nje proizlazi utvrđenje određenog stupnja invaliditeta prema propisima nadležnog njemačkog tijela. Takvo utvrđenje, samo po sebi, ne znači da je kod tužitelja prema hrvatskim propisima utvrđeno smanjenje ili gubitak radne sposobnosti u smislu članka 39. Zakona. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su za odlučivanje o zahtjevu tužitelja mjerodavni nalazi i mišljenja nadležnih domaćih tijela vještačenja doneseni primjenom hrvatskih propisa i na temelju utvrđenog zdravstvenog stanja tužitelja.

14. Upravna tijela su potpuno i pravilno ocijenila medicinsku dokumentaciju. Iz spisa, kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, proizlazi da je medicinska dokumentacija bila predmetom ocjene nadležnih tijela vještačenja, a činjenica da tužitelj takvu ocjenu ne prihvaća ne znači da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno. Pri tome valja imati u vidu da sud u upravnom sporu nema stručna medicinska znanja na temelju kojih bi mogao dovoditi u pitanje stručne zaključke tijela vještačenja, ako su ti zaključci doneseni na temelju raspoložive medicinske dokumentacije, u propisanom postupku i ako su obrazloženi. U konkretnom slučaju žalbom nisu iznesene okolnosti koje bi dovele u sumnju stručnost, potpunost nalaza i mišljenja na kojima se temelje osporena rješenja.

15. Neosnovan je prigovor bitne povrede pravila postupka. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud razmotrio odlučne prigovore tužitelja, proveo raspravu, izvršio uvid u spis te ocijenio relevantnu dokumentaciju. Tužitelju je omogućeno iznošenje navoda i prigovora, a činjenica da sud n ije prihvatio njegovu ocjenu medicinskog stanja niti pravne posljedice koje iz te ocjene izvodi ne predstavlja povredu prava na sudjelovanje u postupku.

16. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tužitelj osporava odluku o troškovima upravnog spora. Prvostupanjski je sud, nakon što je pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan, pravilno primijenio, tada važeću, odredbu članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – ZUS/10)

17. Žalbeni navodi tužitelja ponovljeni su navodi tužbe čiju je osnovanost pravilnim i potpunim obrazloženjem, koje ovaj Sud u potpunosti prihvaća, otklonio prvostupanjski sud. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari.

18. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

19. Sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, obzirom da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu 30. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić