Poslovni broj: Usž-3156/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i Snježane Horvat-Paliska, članica vijeća te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Morisa Mikić, odvjetnica iz Donjeg Miholjca, Trg Ante Starčevića 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. 1, OIB: 66486182714, radi priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3817/2024-14 od 3. lipnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3817/2024-14 od 3. lipnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-560-01/24-01/278, URBROJ: 512-2501-24-2 od 24. srpnja 2024. (točka I. izreke) i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I-560-01/22-01/831, URBROJ: 512M2- 50-24-2 od 3. lipnja 2024. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti Narodnoj zaštiti.

3. Tužitelj u žalbi pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga. Navodi da je u razdoblju od lipnja 1991. do veljače 1992. bio je pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite u Mjesnoj zajednici Nikola Demonja u Sisku. Kao maloljetnik bio je naoružan puškom M-48, obavljao je straže i dežurstva, patrolirao uz neprijateljske linije, kontrolirao prometnice i vozila te sudjelovao u pucanju na neprijateljske avione i skupljanju padobranaca. Navedene je aktivnosti obavljao uz neposrednu opasnost od neprijateljskog djelovanja, granatiranja i minobacačke vatre. Stoga smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da su njegove aktivnosti bile tek organizacijske odnosno pomoćne naravi.

3.1. Prvostupanjski sud je neosnovano odbio njegove dokazne prijedloge za njegovo ponovno saslušanje i saslušanje svjedoka, izvođenjem kojih dokaza je namjeravao dokazati okolnosti svojeg sudjelovanja u Narodnoj zaštiti. Smatra da se, u nedostatku službenih evidencija, njegov status ne može cijeniti isključivo na temelju formalnih podataka, osobito imajući u vidu da su iskazi saslušanih svjedoka ĐZ i NZ potvrdili njegovo sudjelovanje u postrojbi i obavljanju straže i dežurstava, a iz iskaza svjedoka JZ proizlazilo da je bio na popisu pripadnika Narodne zaštite. U smislu osnovanosti svojih navoda poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije, smatrajući da bi protivno konvencijskom načelu pravičnog suđenja bilo posljedice nedostatka službenih evidencija prebaciti na njega te da se odredbe Zakona o hrvatskim braniteljima ne smiju tumačiti pretjerano formalistički i restriktivno. Posebno ističe da činjenica da je bio maloljetan i da nije bio formalno evidentiran kao pripadnik Narodne zaštite ne može sama po sebi isključiti njegovo sudjelovanje u obrani Republike Hrvatske. U odnosu na materijalno pravo tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno razgraničio „logistiku/straže“ od „oružanog otpora“, zanemarivši zakonski pojam djelovanja u izravnoj vezi s takvim otporom. Smatra da su naoružane straže, patroliranje na prvoj crti i djelovanje pod neprijateljskom vatrom upravo aktivnosti koje omogućavaju obranu teritorija i stoga ih nije moguće svesti na pomoćne poslove.

3.2. Slijedom navedenog tužitelj predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev, podredno da poništi prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak, uz dosudu troška upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava njenu osnovanost iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. U upravnom postupku, provedenom po zahtjevu tužitelja radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite Mjesne zajednice Nikola Demonja u Sisku od lipnja 1991. do veljače 1992. saslušani su svjedoci ĐZ, NZ i JZ te tužitelj. Tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj bio pripadnik odreda Narodne zaštite MZ Nikola Demonja ali da nije sudjelovao u borbenim aktivnostima.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa upravnog postupka i sudskog spisa te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, članak 3. stavak 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17., 98/19. i 84/21.; dalje: Zakon), koji je citirao u pobijanoj presudi.

9. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud razmotrio iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka, kao i raspoloživu materijalnu dokumentaciju. U obzir je uzeo sve aktivnosti koje je prema iskazima svjedoka i vlastitom iskazu tužitelj obavljao te okolnost da je pri tome bio naoružan. Međutim, pravilno je zaključio da navedeno nije dostatno za zaključak da je tužitelj bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora u smislu članka 3. stavka 1. Zakona niti da su njegove konkretne aktivnosti predstavljale oružani otpor agresoru ili djelovanje u izravnoj vezi s takvim otporom u smislu članka 3. stavka 2. navedenog Zakona.

10. Tužitelj pogrešno poistovjećuje činjenicu pripadnosti Narodnoj zaštiti, obavljanja stražarskih i drugih zadaća uz nošenje oružja, s ispunjenjem materijalnopravne pretpostavke izravnog angažmana u borbenom sektoru ili djelovanju s njim u vezi. U tom smislu neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud njegove aktivnosti proizvoljno sveo na logistiku i promatračke i pomoćne poslove. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud cijenio konkretan sadržaj tih aktivnosti, ali je, na temelju svih izvedenih dokaza, zaključio da one po svojoj naravi nisu predstavljale izravni angažman u borbenom sektoru, a činjenica da su se navedene aktivnosti odvijale u ratnim okolnostima, da je tužitelj pri njihovom obavljanju bio naoružan te da je postojao rizik od neprijateljskog djelovanja, ne znači da je tužitelj sudjelovao u oružanom otporu agresoru u smislu članka 3. stavka 2. Zakona.

11. Neosnovan je žalbeni prigovor bitne povrede pravila upravnog spora zbog toga što prvostupanjski sud nije ponovno saslušao tužitelja i predložene svjedoke. Napominje se tužitelju da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice, podupru ih svojih dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno.

12. Pozivanje tužitelja na odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Navedena praksa ne dovodi u pitanje ovlast nacionalnog suda da na temelju provedenih dokaza utvrdi odlučne činjenice i primijeni nacionalno materijalno pravo, niti iz nje proizlazi pravilo prema kojem bi nedostatak službene evidencije sam po sebi morao dovesti do prihvaćanja tužiteljevog zahtjeva.

13. Za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata podnositelj zahtjeva mora kumulativno ispuniti uvjete iz članka 3. stavaka 1. i 2. Zakona, odnosno morao je pripadati jednoj od sastavnica oružanih snaga Republike Hrvatske ili naoružanim odredima Narodne zaštite, u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. te je u tom razdoblju morao sudjelovati u obrani suvereniteta Republike Hrvatske na način da je pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj vezi s tim otporom.

14. Budući da iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da je tužitelj u predmetnom razdoblju obavljao aktivnosti kao što su stražarenje, kontrolu prometa ljudi i vozila, koje se ne mogu smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj vezi s tim otporom pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj ne ispunjava uvjete za utvrđivanje traženog statusa. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio provedene dokaze i prihvatio utvrđenja upravnih tijela da iz prikupljene dokumentacije ne proizlazi da je tužitelj obavljao zadaće u opsegu i na način propisan mjerodavnim odredbama Zakona. Sudska praksa ovoga Suda je ustaljena u stajalištu da se takve aktivnosti, koje imaju značaj u širem kontekstu obrane, ne mogu izjednačiti s izravnim sudjelovanjem u borbenim djelovanjima.

15. S obzirom na to da je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava kumulativne uvjete jer nije pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj vezi s tim otporom Sud žalbene navode tužitelja smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.

16. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

17. Sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, obzirom da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu 30. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić