Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-767/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice JV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima iz Varaždina, protiv tuženika Hrvatske poštanke banke d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-402/2024-12 od 28. svibnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-402/2024-12 od 28. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5302319452 od 17.12.2008. godine, zaključenog između tužiteljice JV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB:87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, u dijelu koji glasi: „ Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,89 % (slovima: dva cijela osamdesetdevet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 6 Općih uvjeta'', te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB:87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužiteljici JV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 191,78 EUR (slovima: stotinudevedesetijedan euro i sedamdesetosam centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od 18.12.2008. godine do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5302319452 od 17.12.2008. godine zaključenog između tužiteljice JV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, u dijelu koji glasi: „…naknada za prijevremeni povrat kredita sukladno točki 14 Općih uvjeta.'', te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužiteljici JV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 39,82 EUR (slovima: tridesetdevet eura i osamdesetdva centa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od 29.10.2014. godine do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB:87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužiteljici JV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 297,12 eura (dvijestodevedesetsedam eura i dvanaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 28. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište prim jenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, sve u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te tuženiku dosudi trošak postupka uključujući i trošak žalbe ili podredno da presudu suda prvog stupnja ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a time da ne navodi konkretno u čemu bi se bitna povreda sastojala iz kojih razloga je ovaj sud ispitivao pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP -a te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (č lanak 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a).

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja, kao nespornu činjenicu među strankama, utvrđuje da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu 17. prosinca 2008. Člankom 6. Ugovora ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2,89 % od iznosa odobrenog kredita, kao i naknada za prijevremeni povrat kredita sukladno točki 14. Općih uvjeta tuženika, koji su sastavni dio Ugovora.

6.1. Na temelju iskaza tužiteljice sud utvrđuje da tužiteljici nitko od djelatnika banke sporne odredbe Ugovora o kreditu, kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne i izlazne naknade, nije objasnio niti su o tim odredbama stranke pregovarale, odnosno da djelatnik banke tužiteljici nije objasnio na što se te naknade odnose i koje troškove pokrivaju. Sud zaključuje da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja, a ugovorne odredbe dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice. Naime, po ocjeni suda plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,89 % od iznosa kredita uzrokuje znatnu neravnotežu jer se radi o iznosu koji tužiteljici zapravo nije isplaćen već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa kredita. Sud ne spori da bi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje naknade, međutim, tuženik, koji je sastavio spornu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da se radi o nepoštenoj odredbi sud zaključuje iz činjenice da takvim načinom ugovaranja korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što sudu ukazuje na činjenicu da naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obrad i svakog pojedinog zahtjeva za odobravanje kredita. Iz tih razloga sud zaključuje da je ugovorena odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna u smislu članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07).

6.2. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju troškova prijevremene otplate kredita (tzv. izlazna naknada) sud utvrđuje da je i ta odredba sadržana u točki 6. Ugovora ništetna jer je ugovoreno da će se ta naknada platiti sukladno važećim odlukama banke te je takva formulacija neodređena i neodrediva jer tužiteljica nije bila upoznata s parametrima odlučnim za njezinu primjenu , slijedom čega je odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je plaćanje naknade podložno isključivo uvjetima koje diktira tuženik donoseći odluke o plaćanju te naknade, a tužiteljica s druge strane nije znala na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ona ovisiti pa je takav njezin položaj neravnopravan. Sud utvrđuje da tuženik u ovom postupku nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove imao prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada, a pozivom na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama Rev-112/2018 i Rev-43/2022 sud utvrđuje da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi) te da se takva naknada ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate), koje bi tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

6.3. Iz tih razloga sud zaključuje da je cijela ugovorna odredba članka 6. Ugovora ništetna.

6.4. Temeljem odredbe članka 323. stavak 1. i 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) sud je tužiteljici dosudio zatražene iznose plaćenih naknada jer tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu plaćenih iznosa. Sud zaključuje da je tuženik nepošteni stjecatelj te da tužiteljici, primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a, pripadaju zatezne kamate od dana izvršene uplate do isplate.

6.5. U odnosu na prigovor zastare sud prvog stupnja ocjenjuje da je on neosnovan pozivom na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zaključujući da u slučaju restitucijskog zahtjeva koji je posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da su sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jasne i lako uočljive, da tužiteljica nije ničim dokazala da se o tim odredbama nije pregovaralo i da se radi o ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja. Osporava da bi sporne ugovorne odredbe predstavljale jednostranu odluku tuženika i da dovode do neravnoteže u odnosima stranaka. Ističe da je prema članku 1024. ZOO-a bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita i smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne.

9. Što se tiče žalbenih tvrdnji da tužiteljica nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, teret dokaza te činjenice je na tuženiku kako je to propisano člankom 96. stavak 4. ZZP/07, a prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao. Naime, obje stranke su na okolnost pregovaranja predlagale dokaz saslušanjem tužiteljice, te je sud i proveo taj dokaz, te je pravilno na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom o spornim ugovornim odredbama, niti joj je djelatnik banke objasnio na što se odnose naknade i koje troškove pokrivaju na temelju kojih činjenica sud zaključuje da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik, a na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecala zbog čega su sve žalbene tvrdnje tuženika u tom smislu neosnovane.

9.1. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07 u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužiteljice. Tom zakonskom odredbom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.2. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

9.3. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.4. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ta ugovorna odredba Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.5. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9.6. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br.oj84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.7. U skladu s člankom 74. točkom 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9.8. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

9.9. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

10. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. točka 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima za učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. točka 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10.1. Što se tiče utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, po ocjeni ovog suda je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci.

10.2. Člankom 1024. stavak 1. ZOO-a propisano je da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, stavkom 2. je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, stavkom 3. je propisano da u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a stavkom 4. je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

10.3. Kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se o ugovornoj odredbi za plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica nije bila upoznata sa svim parametrima na temelju kojih se određuje naknada, niti joj je objašnjeno što se namiruje naknadom za prijevremenu otplatu kredita, ta ugovorna odredba je i po ocjeni ovog suda ništetna. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a u odnosu na zahtjev potrošača temeljem te odredbe kao ništetne, stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama npr. Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022. Naime, u tim odlukama izraženo je pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

10.4. Kako tuženik u žalbi ne iznosi niti jedan žalbeni razlog zbog kojeg smatra da utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita kao isplata po toj osnovi nisu pravilni, iz naprijed obrazloženih razloga i u tom dijelu sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo na pravilno utvrđeno činjenično stanje.

10.5. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 12. rujna 2024., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

10.6. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO -a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužiteljici plati zatezne kamate od dana stjecanja.

11. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a, uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženik pobija samo u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari.

12. S obzirom da je žalba tuženika u cijelosti odbijena kao neosnovana, neosnovan je njegov zahtjev da mu tužiteljica plati troškove žalbenog postupka iz kojeg razloga je taj zahtjev trebalo odbiti.

Koprivnica, 30. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković