Poslovni broj: Usž-3149/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja KALADA ICC j.d.o.o., Crikvenica, Strossmayerovo šetalište 53, kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije, Krucifikse Kozulić 2/III , protiv tuženika Državnog inspektorata, Službe za nadzor radnih odnosa, zapošljavanja i upućivanja, Zagreb, Šubićeva 29, radi inspekcijskog nadzora na području radnih odnosa, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-239/2026-7 od 14. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-239/2026-7 od 14. svibnja 2026.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem prvostupanjskog suda odbija se prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere nalaganjem brisanja tužitelja iz evidencije poslodavaca kod kojih je tijekom inspekcijskog nadzora utvrđen neprijavljeni rad, do pravomoćnog završetka ovog upravnog spora ili drukčije odluke suda.
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj izjavljuje žalbu te ističe kako prvostupanjski sud odbija prijedlog za privremenu mjeru uz obrazloženje da predmetni popis (evidencija poslodavaca kod kojih je utvrđen neprijavljeni rad) ne vodi tuženik, već Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike koje nije stranka ovog spora. Međutim, tužitelj smatra navedeni zaključak prvostupanjskog suda pogrešnim, jer je rješenje kojim je tužitelju naložena prijava na obvezno mirovinsko osiguranje i uplata iznosa od 2.650,00 eura donio upravo tuženik. Upravo je to rješenje odluka temeljem koje je tužitelj uopće mogao biti uvršten na predmetni popis. Stoga smatra kako je tražena privremena mjera neodvojivo povezana s tuženikovim rješenjem. Upire na praksu Upravnog suda u Zagrebu u gotovo identičnoj pravnoj stvari u kojoj je rješenjem poslovni broj: Us I-1477/2024-14 od 7. siječnja 2026. usvojen prijedlog za privremenu mjeru i naloženo je brisanje tužitelja s evidencije poslodavaca kod kojih je utvrđen neprijavljeni rad, navodeći da tu evidenciju vodi Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Nadalje, tužitelj ističe kako prvostupanjski sud ocjenjuje da nema tražbine tužitelja prema tuženiku koja bi mogla biti ugrožena pa prema tome nema ni osnove za privremenu mjeru. Takav zaključak prvostupanjskog suda smatra pogrešnim i u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 42. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, jer isti ne zahtjeva postojanje novčane ili nenovčane tražbine, već se radi o mjeri osiguranja u upravnom sporu čija je svrha privremena zaštita pravnog položaja stranke do pravomoćnog okončanja spora. Ističe kako tužitelju neposredno prijeti šteta koja se teško može popraviti, a koja se očituje u nemogućnosti zapošljavanja strane radne snage neophodne za turističku sezonu 2026. zbog upisa u popis te u konkretnoj imovinskoj šteti zbog izgubljenih prihoda za vrijeme turističke sezone i negativnim poslovnim posljedicama koje su nastupile već samim upisom u predmetni popis koji je javno dostupan i koji narušava poslovanje tužitelja, neovisno o konačnom ishodu spora. Navodi kako je bitno za naglasiti da za ocjenu osnovanosti prijedloga za privremenu mjeru sud ne ocjenjuje zakonitost pobijanog rješenja niti ulazi u meritum spora, jer je to pitanje koje će se razriješiti u upravnom sporu, već privremena mjera služi isključivo zaštiti stranke od štete koja bi nastupila u međuvremenu, a u tom smislu upravo je i postupio Upravni sud u Zagrebu u predmetu Us I-1477/2025-14 od 7. siječnja 2026. Nadalje, osporava da bi u konkretnom predmetu postojao neprijavljeni rad jer Zakon o obveznim odnosima dopušta sklapanje ugovora o djelu za povremene fizičke poslove koji po svojoj naravi, trajanju i opsegu nemaju obilježja radnog odnosa. Navodi kako u konkretnom slučaju sam meritum spora dovodi u ozbiljnu sumnju zakonitost pobijanog rješenja tuženika te se tužitelju stavlja na teret neprijavljeni rad osobe s kojom je bio uredno sklopljen ugovor o djelu za čije izvršenje su uredno obračunati i plaćeni svi propisani doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i to u iznosu većem nego da je bio sklopljen ugovor o radu. U takvim okolnostima, navodi, da javni interes suzbijanja neprijavljenog rada nije doveden u pitanje. Slijedom svega navedenog, predlaže usvojiti žalbu i ukinuti pobijano rješenje te odrediti privremenu mjeru kojom se nalaže brisanje tužitelja s evidencije poslodavaca kod kojih je tijekom inspekcijskog nadzora utvrđen neprijavljen rad.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., 39/26.) u vezi s odredbom članka 128. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima u dijelu u kojem je osporavano žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika u predmetu suzbijanja neprijavljenog rada kojom osporava zakonitost rješenja tuženika od 26. siječnja 2026. kojim mu je, između ostalog, naloženo da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje za radnicu PG na puno radno vrijeme počevši od 17. siječnja 2026. , te mu je također naloženo i uplatiti iznos od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika iz točke 1. tog rješenja. Tužitelj je tražio poništenje tog rješenja postavljenim tužbenim zahtjevom, a podnoseći tužbu tužitelj je postavio i prijedlog za izdavanje privremene mjere nalaganjem brisanja tužitelja iz evidencije poslodavaca kod kojih je tijekom inspekcijskog nadzora utvrđen neprijavljeni rad do pravomoćnog završetka upravnog spora ili drugačije odluke suda.
7. Člankom 42. stavkom 3. Zakona o upravnim sporovima propisano je da sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki.
8. Dakle, za donošenje privremene mjere kumulativno moraju biti ispunjene pretpostavke iz članka 42. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima , što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Naime, privremena mjera može biti izdana samo u odnosu na osobu ili javnopravno tijelo koje je stranka u sporu. Pravilno prvostupanjski sud navodi da navedeni popis (evidenciju poslodavaca) ne vodi ovdje tuženik, nego to čini Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, a koje Ministarstvo nije stranka ovoga spora.
9. Pored navedenog, javni interes koji se očituje u suzbijanju neprijavljenog rada u konkretnom slučaju preteže nad poslovnim interesom tužitelja. Treba istaknuti da prilikom odlučivanja o ovoj vrsti prijedloga se ne razmatra meritum stvari odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva i izgledi za ishod spora.
10. Imajući na umu navedeno, prema ocjeni ovog Suda, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju zakonitost osporenog rješenja pa je trebalo na temelju odredbe članka 135. stavka 1. u svezi s odredbom članka 128. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 30. rujna 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
