Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-356/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, protiv tuženice ZKK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima ZK, LK, VK, BK, Ani Babić i Soči Fruk Morini, odvjetnicima iz Rijeke, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1175/2022-20 od 17. prosinca 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1175/2022-20 od 17. prosinca 2024. godine u točkama I. i II. izreke.

II Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1175/2022-20 od 17. prosinca 2024. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška postupka preko zatraženog iznosa od 134.170,85 eura do zatraženog iznosa od 263.178,62 eura.

III Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1175/2022-20 od 17. prosinca 2024. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa od 14.500,00 eura do zatraženog iznosa od 134.170,85 eura i sudi:

Nalaže se tužitelju da naknadi tuženici daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 119.670,85 eura, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

V Nalaže se tužitelju da naknadi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.124,80 eura, u roku od 15 dana.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka po žalbi u preostalom zatraženom iznosu od 4.630,20 eura (preko dosuđenog iznosa od 1.124,80 eura do zatraženog iznosa od 5.755,00 eura).

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Ugovor o darovanju zaključen dana 13. travnja 2000. godine između TK iz [adresa] i tada maloljetne ZKK, zastupane po majci i zakonskoj zastupnici ŽK, gubi učinak prema Republici Hrvatskoj u dijelu u kojem je potrebno ispunjenje tužiteljevog potraživanja prema TK u iznosu od ukupno 5.110.651,20 kuna/678.299,98 eura (glavnica 1.460.620,68 kuna/193.857,67 eura i zakonske zatezne kamate tekuće na dan 25. listopada 2022. godine u iznosu od 3.650.030,52 kuna/484.442,30 eura), te daljnje zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 26. listopada 2022. godine pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima.

Tužena LKK dužna je dopustiti tužiteljici Republici Hrvatskoj da svoje potraživanje prema TK u iznosu od ukupno 5.110.651,20 kuna/678.299,98 eura (glavnica 1.460.620,68 kuna/193.857,67 eura i zakonske zatezne kamate tekuće na dan 25. listopada 2022. godine u iznosu od 3.650.030,52 kuna/484.442,30 eura), te daljnje zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 26. listopada 2022. godine pa do isplate sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima namiri prodajom k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi dio zemljišta u [adresa], cijeli prvi kat i nenastanjeni tavan, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.“

2. U točki II. izreke naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 14.500,00 eura.

3. U točki III. izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tuženice za naknadu troška postupka (preko dosuđenog iznosa od 14.500,00 eura do zatraženog iznosa od 263.178,62 eura).

4. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj (u dijelu koji se odnosi na točke I. i II. izreke) i tuženica (u dijelu koji se odnosi na točku III. izreke), iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), pri čemu predlažu da se presuda u pobijanim dijelovima preinači, a tuženica podredno predlaže i da se pobijani dio presude ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak, s time da obje stranke potražuju naknadu troškova postupka po žalbama.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba protivne stranke (tuženice) djelomično osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije, te iskaza svjedoka ŽK i TK, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja pobliže naznačen u točki I. izreke pobijane presude.

8. U vezi toga utvrđuje da je TK kao nositelj obrta „[obrt]“ bio dužnik prema tužitelju s osnove poreza na dodanu vrijednost, poreza na cestovna motorna vozila, poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada, s osnova dohotka obrta, s osnova poreza i prireza na dohodak po godišnjoj prijavi, s osnova poreza na promet nekretnina, te s osnova doprinosa u paušalnom iznosu Hrvatskoj obrtničkoj komori, te da je njegov porezni dug na dan 31. prosinca 1999. godine iznosio 340.438,97 kuna, a da je ukupni dug dana 13. travnja 2000. godine iznosio 1.063.273,43 kuna, zatim da je na dan podnošenja ovršnog rješenja obveza iznosila 1.840.09,79 kuna, a da je na dan podnošenja tužbe u ovom postupku dugovanje navedenog dužnika iznosilo 1.937.631,14 kuna, dok je njegov dug prema tužitelju na dan izrade nalaza i mišljenja u ovom postupku (23. rujna 2008. godine) bio 4.445.134,78 kuna, te da tužitelj nije naplatio naznačenu tražbinu.

9. Nadalje utvrđuje da je TK dana 13. travnja 2000. godine zaključio s tuženicom ugovor o darovanju nekretnine označene kao kat. čest. br. [katastarska čestica], iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi dio zemljišta u [adresa], cijeli prvi kat i nenastanjeni tavan (u nastavku teksta: Ugovor).

10. Prvostupanjski sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužitelj kao vjerovnik u vrijeme podnošenja predmetne tužbe dana 11. srpnja 2002. godine (očitom omaškom u pisanju je navedeno da se radilo o 2022. godini) imao dospjelo potraživanje prema TK s osnove poreznog duga, a da je isti besplatnim raspolaganjem, tj. sklapanjem Ugovora onemogućio tužitelja u ispunjenju njegove tražbine, te da se navedeno darovanje ni u kojem slučaju ne može smatrati prigodnim, nagradnim ili darom iz zahvalnosti, pa da bi u tom slučaju bila isključena mogućnost pobijanja takvog pravnog posla, pri čemu utvrđuje da je predmetna tužba podnesena unutar roka od tri godine od dana kada je izvršeno darovanje.

11. Nastavno utvrđuje da je tuženica u ovom postupku isticala prigovor da je predmetna tražbina tužitelja prestala uslijed nastupanja zastare, pa da u tom pogledu treba primijeniti odgovarajuće odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ br. 127/00, 86/01 i 150/02, u nastavku teksta: OPZ), koji je bio na snazi u vrijeme utvrđivanja porezne obveze TK, tj. odredbe članaka 90 -92. tog Zakona.

11.1. U vezi toga utvrđuje da je zastara za naplatu predmetnog (utuženog) dugovanja počela teći za porez na dodanu vrijednost utvrđen u 2000. godini od 01. siječnja 2001. godine, za porez na dodanu vrijednost utvrđen u 2001. godini od 01. siječnja 2002. godine, za porez na cestovna motorna vozila utvrđen u 2000. godini od 01. siječnja 2001. godine, za porez na cestovna motorna vozila utvrđen u 2001. godini od 01. siječnja 2002. godine, za porez na dohodak od nesamostalnog rada utvrđen u 1999. godini od 01. siječnja 2000. godine, za porez i prirez po godišnjoj prijavi utvrđen u 2000. godini od 01. siječnja 2001. godine, za porez na dobit utvrđen u 2001. godini od 01. siječnja 2002. godine, za komorski doprinos utvrđen u 2000. godini od 01. siječnja 2001. godini, te za novčane kazne za prekršaje utvrđene u 2000. godini počev od 01. siječnja 2001. godine .

11.2. Sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenje tužbe u ovom predmetu dovelo do prekida relativnog zastarnog roka, ali da niti jedna radnja koju je tužitelj poduzeo radi naplate svoje tražbine, pa tako i podnošenje predmetne tužbe, nije moglo dovesti do prekida apsolutnog (šestogodišnjeg) zastarnog roka koji je propisan odredbom članka 92. OPZ-a, slijedom čega utvrđuje da je apsolutna zastara prava na naplatu potraživanja tužitelja prema TK nastupila dana 01. siječnja 2007. godine za porez na dodanu vrijednost utvrđen u 2000. godini, dana 01. siječnja 2008. godine za porez na dodanu vrijednost utvrđen u 2001. godini, dana 01. siječnja 2007. godine za porez na cestovna motorna vozila utvrđen u 2000. godini, dana 01. siječnja 2008. godine za porez na cestovna motorna vozila utvrđen u 2001. godini, dana 01. siječnja 2006. godine za porez na dohodak od nesamostalnog rada utvrđen u 1999. godini, dana 01. siječnja 2007. godine za porez i prirez po godišnjoj prijavi utvrđen u 2000. godini, dana 01. siječnja 2008. godine za porez na dobit utvrđen u 2001. godini, dana 01. siječnja 2007. godine za komorski doprinos utvrđen u 2000. godini, te dana 01. siječnja 2007. godine za novčane kazne za prekršaje koje su utvrđene u 2000. godini.

12. Utvrđujući da je tražbina tužitelja prema TK prestala nastupanjem apsolutne zastare, prvostupanjski sud utvrđuje kako više nije ispunjen jedan od bitnih uvjeta da bi tužitelj s uspjehom mogao isticati svoj tužbeni zahtjev prema tuženici, pa pozivom i na odredbe članaka 280-285. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), u cijelosti odbija tužbeni zahtjev, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

13. Odluku o parničnim troškovima u korist tuženice temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, kao i na odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa), pri čemu visinu parničnih troškova tuženice utvrđuje prema u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 101.000,00 kuna/13.405,00 eura.

14. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa dakle niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuju tužitelj i tuženica, te se u svemu može valjano ispitati.

15. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, jer je iz cjeline obrazloženja pobijane presude razvidno da je sud prvog stupnja cijenio sve provedene dokaze, pa tako i upravna rješenja kojima se na zahtjev oca tuženice TK odlučivalo o zastari u upravnom postupku, na koja žalbom ukazuje tužitelj.

16. Na navode tužitelja da je parnični sud vezan odlukom Upravnog suda u Rijeci poslovni broj Usl-804/2020 od 07. listopada 2020. godine kojom je odbijen zahtjev tužitelja TK radi utvrđivanja zastare za dug koji je predmet ovog spora, čime indirektno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 12. stavak 1. tog Zakona, valja odgovoriti da je TK prema sadržaju prvostupanjskog spisa, a što i tužitelj čini nespornim u žalbi, naknadno podnio novi zahtjev za utvrđivanje zastare predmetnih tražbina, u vezi čega se vodi novi upravni spor koji u vrijeme donošenja pobijane presude nije bio okončan, pa budući da o tom novom zahtjevu navedene osobe nije bilo pravomoćno odlučeno, to je prvostupanjski sud bio ovlašten da sam utvrđuje da li je i kada nastupila zastara prava na naplatu predmetne tražbine tužitelja, radi čije realizacije je isti i pokrenuo predmetnu parnicu, pa nije ostvarena potonje naznačena bitna postupovna povreda.

17. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio osnovanim prigovor tuženice o nastupanju apsolutne zastare prava tužitelja na naplatu utuženih novčanih tražbina, u skladu s odredbom članka 92. OPZ-a, pri čemu je za svoja činjenična i pravna utvrđenja u tom pravcu naveo jasne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud, osim što prema stajalištu ovog drugostupanjsklog suda podnošenje predmetne tužbe dana 11. srpnja 2002. godine nije dovelo do prekida relativnog zastarnog roka, kako pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja, a to stoga jer je odredbom članka 91. stavak 1. OPZ-a bilo propisano da se tijek zastare prekida svakom službenom radnjom poreznog tijela (dakle, ne i suda) usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku , pa je pogrešno stajalište tužitelja da je za ishod ovog postupka bitno to što nije nastupila apsolutna zastara u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, a to stoga jer njezino podnošenje, kako je navedeno, ne utječe na tijek zastarnog roka.

18. Pri tome na navode tužitelja koji se u prilog žalbenim navodima poziva na odredbe članaka 280-285., 388. i 392. ZOO-a, valja odgovoriti da se pitanje (ne)postojanja zastare u konkretnom slučaju prosuđuje u skladu s odredbama članaka 90-92. OPZ-a kao posebnog (lex specialis) zakona, a ne prema odgovarajućim odredbama ZOO-a.

19. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tužitelja.

20. Što se tiče odluke o parničnim troškovima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženici koja je u cijelosti uspjela u sporu pripada pravo na naknadu tih troškova od tužitelja, u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, ali osnovano tuženica osporava visinu dosuđenih troškova postupka kao prenisko utvrđenu.

20.1. Naime, tužitelj je u predmetnoj tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 101.000,00 kuna/13.405,00 eura, kojoj vrijednosti tuženik nije prigovarao, pa se kao vrijednost predmeta spora prema kojoj treba obračunati parnični trošak tuženika ima uzeti ta vrijednost, i to sve do 23. travnja 2007. godine kada je tužitelj u podnesku sa lista 176 i 177 spisa povećao vrijednost svoje novčane tražbine na iznos od 1.802.076,06 kuna/239.176,60 eura. Počev od 23. travnja 2007. godine pa sve do 28. studenoga 2008. godine (list 247 spisa) kada je tužitelj uvećao svoju novčanu tražbinu na iznos od 1.937.631,14 kuna/257.167,85 eura, kao vrijednost predmeta spora za obračun parničnih troškova treba uzeti iznos od 239.176,60 eura, a od 28. studenoga 2008. godine do 28. studenoga 2022. godine kao dana kada je tužitelj u podnesku sa lista 420-423 spisa povećao svoju novčanu tražbinu na iznos od 5.110.651,20 kuna/678.299,98 eura vrijednost spora za obračun parničnih troškova iznosi 257.167,85 eura, dok se parnični trošak za radnje poduzete nakon 28. studenoga 2022. godine obračunava prema vrijednosti spora od 678.299,98 eura.

20.2. Stoga je tuženici u skladu s gore navedenim trebalo dosuditi slijedeći trošak za radnje njezinih punomoćnika-odvjetnika: iznos od 500,00 eura za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od 500,00 eura za zastupanje na ročištu od 24. travnja 2003. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 500,00 eura za sastav podneska od 30. lipnja 2003. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od 500,00 eura za zastupanje na ročištu od 09. srpnja 2003. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 50,00 eura za sastav podneska od 05. veljače 2004. godine (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), iznos od 500,00 eura za sastav podneska od 09. listopada 2006. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od 500,00 eura za zastupanje na ročištu od 12. listopada 2006. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 500,00 eura za sastav podneska od 13. listopada 2006. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od 250,00 eura za zastupanje na ročištu od 05. prosinca 2006. godine (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), iznos od 500,00 eura za zastupanje na ročištu od 02. veljače 2007. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 250,00 eura za zastupanje na ročištu od 06. ožujka 2007. godine (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), iznos od 200,00 eura za sastav podneska od 15. svibnja 2007. godine (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), iznos od 50,00 eura za sastav podneska od 15. srpnja 2007. godine (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), iznos od 3.598,00 eura za zastupanje na ročištu od 16. srpnja 2007. godine (Tbr. 9. toč . 1. Tarife), iznos od 50,00 eura za sastav podneska od 25. listopada 2007. godine (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), iznos od 3.598,00 eura za zastupanje na ročištu od 15. studenoga 2007. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 200,00 eura za sastav podneska od 30. studenoga 2008. godine (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), iznos od 3.868,00 eura za zastupanje na ročištu od 02. prosinca 2008. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 200,00 eura za sastav podneska od 16. prosinca 2008. godine (Tbr. 8. toč . 3. Tarife), iznos od 3.868,00 eura za zastupanje na ročištu od 13. siječnja 2009. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 3.868,00 eura za zastupanje na ročištu od 21. svibnja 2009. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 529,00 eura za sastav žalbe od 07. rujna 2009. godine (Tbr. 10. toč. 4. Tarife), iznos od 3.868,00 eura za zastupanje na ročištu od 04. lipnja 2013. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 3.868,00 eura za sastav podneska od 13. lipnja 2013. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od 3.868,00 eura za sastav podneska od 03. rujna 2013. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od 3.868,00 eura za zastupanje na ročištu od 11. rujna 2013. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 100,00 eura za zastupanje na ročištu od 30. rujna 2013. godine (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), iznos od 4.835,00 eura za sastav žalbe od 15. listopada 2013. godine (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), iznos od 1.934,00 eura za sastav žalbe na rješenje od 19. ožujka 2014. godine (Tbr. 10. toč. 4. Tarife), iznos od 5.802,00 eura za sastav revizije (Tbr. 10. toč. 5. Tarife), iznos od 3.868,00 eura za zastupanje na ročištu od 14. listopada 2022. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 10.092,00 eura za zastupanje na ročištu od 02. prosinca 2022. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 10.092,00 eura za sastav podneska od 18. prosinca 2022. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od 10.092,00 eura za zastupanje na ročištu od 02. ožujka 2023. godine (Tbr. 9. toč . 1. Tarife), iznos od 5.046,00 eura za zastupanje na ročištu od 20. lipnja 2023. godine (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), iznos od 10.092,00 eura za sastav podneska od 18. listopada 2023. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od 5.046,00 eura za zastupanje na ročištu od 19. listopada 2023. godine (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), te iznos od 26.762,50 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), što zajedno sa plaćenom sudskom pristojbom za žalbu u iznosu od 358,35 eura daje iznos od 134.170,85 eura. Pri tome tuženici nisu priznati zatraženi troškovi za sastav podnesaka od 17. studenoga 2006. godine i 09. veljače 2009. godine, jer ti podnesci ne prileže spisu, a nije joj dosuđen niti trošak zastupanja na ročištu od 17. svibnja 2024. godine, budući da to ročište nije održano, pri čemu tuženici ne pripada niti zatraženi trošak ročišta za objavu presude, jer ista nije pristupila na to ročište. Osim navedenog, tuženici nije priznat niti trošak sudske pristojbe za izjavljenu reviziju, jer nije dokazala da je podmirila taj trošak.

20.3. Stoga je tuženici primjenom odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i Tbr. 8. toč. 6. Tarife, trebalo dosuditi parnični trošak u sveukupnom iznosu od 134.170,85 eura, tj. uz već dosuđeni trošak u iznosu od 14.500,00 eura i daljnji trošak u visini od 119.670,85 eura, a odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, kao i preostali dio zahtjeva tuženice po toj osnovi.

21. Iz navedenih razloga valjalo je žalbe tužitelja i tuženice odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točkama I i II izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP -a, a djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP- a odlučiti kao u točki III izreke ove presude.

22. Budući da tužitelj nije uspio s žalbom, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

23. S obzirom na to da je tuženica djelomično uspjela sa žalbom, i to u omjeru od 48,12% ožalbenog dijela presude (119.670,85 eura : 248.678,62 eura x 100), pripada joj u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a razmjerni trošak postupka po žalbi, i to iznos od 899,84 eura za sastav žalbe po punomoćniku -odvjetniku, te iznos od 224,96 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), dakle ukupno 1.124,80 eura, pa je u tom dijelu prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troškova u vezi s izjavljenom žalbom odbijen kao neosnovan.

U Rijeci, 30. rujna 2026. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar