REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4511/2025-6
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CV OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Milku Križanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Križanović & partneri u Zagrebu, protiv tuženika Bošnjački institut u Sarajevu, iz Sarajeva, Mula Mustafe Bašeskije 21, Bosna i Hercegovina, radi povrata pokretnih stvari, dana 30. rujna 2026.,
r i j e š i o j e
I. Ovaj sud proglašava se nenadležnim za suđenje u ovom predmetu.
II. Ukidaju se sve provedene radnje u ovom postupku, te se tužba od 05. travnja 2023. odbacuje.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je protiv tuženika, koji ima sjedište u [adresa], podnio tužbu radi povrata pokretnih stvari – umjetničkih djela, odnosno slika. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio nadležnost suda Republike Hrvatske te, među ostalim, istaknuo da ne daje pristanak da u predmetnoj pravnoj stvari bude nadležan sud Republike Hrvatske.
2. Ovaj se sud rješenjem poslovni broj P-2405/2023-8 od 31. siječnja 2025. proglasio nenadležnim za suđenje u ovom predmetu, pozivajući se na odredbu članka 46. stavka 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“, broj 101/17; dalje u tekstu: ZMPP) te odredbe Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena, dalje: Uredba), zaključivši da, s obzirom na sjedište tuženika u Bosni i Hercegovini, ne postoji nadležnost suda Republike Hrvatske.
3. Odlučujući o žalbi tužitelja, Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj Gž-2087/2025-2 od 20. svibnja 2025. ukinuo je navedeno rješenje i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak. Županijski sud je pritom pravilno ukazao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 6. stavka 1. Uredbe, budući da člankom 46. stavkom 2. ZMPP-a Republika Hrvatska proširuje primjenu odredaba odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe i na slučajeve kada tuženik ima prebivalište, odnosno sjedište, u državi koja nije članica Europske unije.
4. Slijedom navedenog pravnog shvaćanja, ovaj je sud u ponovnom postupku rješenjem od 18. rujna 2025. pozvao tužitelja da u roku od osam dana dostavi u spis dokaz da je prednik tužitelja bio u ugovornom odnosu s tuženikom, odnosno dokaz da je prednik tužitelja pokretnine – slike predao tuženiku do opoziva. Tužitelj, međutim, po navedenom rješenju do dana donošenja ovog rješenja nije postupio, niti je u spis dostavio dokaz iz kojeg bi proizlazilo postojanje takvog ugovornog odnosa, odnosno činjenica da su predmetne pokretnine predane tuženiku uz obvezu njihova vraćanja po opozivu.
5. Odredbom članka 46. stavka 1. ZMPP-a propisano je da se u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredaba odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije. Budući da tuženik ima sjedište u [adresa], koja nije država članica Europske unije, međunarodna nadležnost suda Republike Hrvatske u ovom se predmetu stoga ne može ocjenjivati isključivo prema općem pravilu o nadležnosti prema domicilu tuženika iz članka 4. Uredbe, već je potrebno ispitati postoji li neki od posebnih temelja nadležnosti iz odjeljka 2. poglavlja II. Uredbe, među kojima je i odredba članka 7. točke 1. Uredbe.
6. Prema članku 7. točki 1. podtočki (a) Uredbe, osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici, u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudovima mjesta izvršenja konkretne obveze. Kako je Županijski sud u Zagrebu u svom rješenju od 20. svibnja 2025. naveo, u predmetnom bi sporu mogao doći u obzir upravo navedeni temelj posebne nadležnosti, s obzirom na navod tužitelja da je njegov prednik predao predmetne pokretnine tuženiku „do opoziva“, dok tuženik tvrdi da su mu iste pokretnine darovane. Županijski sud je pritom zaključio da se iz takvih navoda stranaka može zaključiti da bi se moglo raditi o stvari povezanoj s ugovorom.
7. Međutim, navedeno pravno shvaćanje Županijskog suda ne predstavlja utvrđenje činjenice postojanja ugovornog odnosa između prednika tužitelja i tuženika, već ukazuje na potrebu da se u ponovnom postupku ispita postoji li činjenična osnova za primjenu članka 7. točke 1. Uredbe. Naime, za primjenu navedene odredbe nije dostatno samo postojanje tvrdnje tužitelja da je između stranaka, odnosno njihovih prednika, postojao određeni ugovorni odnos. Potrebno je da iz činjeničnih navoda i izvedenih dokaza proizlazi postojanje pravnog odnosa iz kojeg proizlazi konkretna ugovorna obveza na kojoj se tužbeni zahtjev temelji.
8. U konkretnom slučaju tužitelj, iako je na to izrijekom pozvan rješenjem ovog suda od 18. rujna 2025., nije dostavio dokaz da je njegov prednik bio u ugovornom odnosu s tuženikom, niti dokaz da je predmetne slike predao tuženiku do opoziva. Stoga ovaj sud na temelju raspoloživog činjeničnog i dokaznog materijala ne može utvrditi kao postojeću činjenicu da je između prednika tužitelja i tuženika postojao ugovorni odnos iz kojeg bi proizlazila obveza tuženika da po opozivu vrati predmetne pokretnine. Sama tvrdnja tužitelja o postojanju takvog odnosa, osobito u situaciji kada tuženik istu odlučnu činjenicu osporava i tvrdi da su mu predmetne stvari darovane, nije dostatna za zaključak da se radi o „stvari povezanoj s ugovorom“ u smislu članka 7. točke 1. Uredbe.
9. Pri tome je osobito značajno da se nadležnost prema članku 7. točki 1. Uredbe ne može zasnovati na pukoj mogućnosti postojanja ugovorne obveze. Posebna pravila nadležnosti iz članka 7. Uredbe moraju se tumačiti strogo, a njihova je svrha, među ostalim, osigurati postojanje dovoljno bliske veze između spora i suda pred kojim se postupak vodi, kao i predvidljivost pravila o međunarodnoj nadležnosti. Sud Europske unije pritom naglašava da se člankom 7. stavkom 1. Uredbe posebna nadležnost temelji upravo na mjestu izvršenja obveze na kojoj se tužbeni zahtjev zasniva.
10. Nadalje, čak i kada bi se prihvatilo da je između prednika tužitelja i tuženika postojao ugovorni odnos, iz toga još ne bi neposredno proizlazila međunarodna nadležnost suda Republike Hrvatske. Naime, prema članku 7. točki 1. podtočki (a) Uredbe nije dovoljno utvrditi da je spor povezan s ugovorom, već je potrebno utvrditi mjesto izvršenja konkretne obveze na kojoj se tužbeni zahtjev temelji. Prema ustaljenom tumačenju te odredbe, „obveza u pitanju“ jest ona ugovorna obveza koja odgovara ugovornom pravu na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev, a mjesto njezina izvršenja utvrđuje se prema pravu mjerodavnom za tu obvezu. U konkretnom slučaju, prema tvrdnji tužitelja da su slike predane tuženiku „do opoziva“, konkretna obveza na kojoj bi se eventualno temeljio tužbeni zahtjev bila bi obveza vraćanja predmetnih pokretnina. Međutim, budući da tužitelj nije dokazao ni samu ugovornu osnovu predaje predmetnih stvari, nije bilo moguće utvrditi ni postojanje takve ugovorne obveze, a time niti mjesto njezina izvršenja.
11. Slijedom navedenog, ovaj sud ne nalazi osnovu za primjenu članka 7. točke 1. Uredbe kojom bi bila zasnovana međunarodna nadležnost suda Republike Hrvatske. Pritom valja naglasiti da se ovakvim zaključkom ne dovodi u pitanje pravno shvaćanje Županijskog suda iz rješenja poslovni broj Gž-2087/2025-2 od 20. svibnja 2025. da je, s obzirom na odredbu članka 46. stavka 2. ZMPP-a, potrebno ispitati mogućnost primjene članka 7. Uredbe. Naprotiv, ovaj je sud upravo postupajući prema tom pravnom shvaćanju pozvao tužitelja da dokaže odlučne činjenice na kojima bi se takva posebna međunarodna nadležnost mogla zasnovati. Međutim, budući da tužitelj nije dostavio dokaz kojim bi potkrijepio postojanje ugovornog odnosa i predaju predmetnih stvari tuženiku do opoziva, navedena činjenična pretpostavka nije ostvarena.
12. Nadalje, sama okolnost da tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište, u Republici Hrvatskoj ne predstavlja samostalan temelj međunarodne nadležnosti u smislu članka 7. točke 1. Uredbe. Navedena odredba ne zasniva nadležnost prema mjestu prebivališta tužitelja, već prema mjestu izvršenja konkretne ugovorne obveze. Stoga ni činjenica da se tužitelj nalazi u Republici Hrvatskoj, sama za sebe, ne može dovesti do zaključka da je za ovaj spor nadležan sud Republike Hrvatske.
13. Imajući u vidu sve navedeno, ovaj sud nalazi da u predmetnom sporu nije utvrđen nijedan od posebnih temelja međunarodne nadležnosti suda Republike Hrvatske koji bi se mogao primijeniti na temelju članka 46. stavka 2. ZMPP -a u vezi s odjeljkom 2. poglavlja II. Uredbe. Budući da tuženik ima sjedište u [adresa], a nije utvrđeno postojanje ugovornog odnosa na kojem bi se mogao zasnovati posebni temelj nadležnosti prema članku 7. točki 1. Uredbe, niti je utvrđena druga osnova međunarodne nadležnosti suda Republike Hrvatske, ovaj sud nije nadležan za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.
14. Prema članku 16. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP), sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost, a kada utvrdi da za suđenje nije nadležan sud Republike Hrvatske, sud će se proglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.
15. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 16. stavka 3. ZPP-a u vezi s člankom 46. stavkom 2. ZMPP-a i člankom 7. točkom 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 30. rujna 2026.
Sudac:
Nevenka Božinović Čupin
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ovog rješenja, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku
