Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-552/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca; Ivane Mašić predsjednice, Vesne Britvec suca izvjestitelja i Vinke Vrančić člana , u pravnoj stvari tužitelja ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Daliboru Diviću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika HP – Hrvatska pošta d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87311810356, zastupanog po punomoćnici AD, zaposlenici tuženika, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. travnja 2026., broj Pn-1719/2021-48, na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbijanjem žalbe tuženika potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. travnja 2026., broj Pn-1719/2021-48.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. travnja 2026., broj Pn-1719/2021-48, potvrđuje.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanski sud u Zagrebu od 2. travnja 2026., broj Pn- 1719/2021-48 točkom I. izreke nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 3.410,98 EUR sa zateznim kamatama od 16. prosinca 2020. do isplate prema stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te prema stopi koja se od 30. prosinca 2023. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Točkom II. izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 2.574,08 polugodište, sa zateznim kamatama od 2. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Točkom III. izreke odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

1.1. Rješenjem Općinskog građanski sud u Zagrebu od 2. travnja 2026., broj Pn- 1719/2021-48 utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu 3.888,77 EUR (tri tisuće osamsto osamdeset osam eura i sedamdeset sedam centi) sa zateznim kamatama od 16. prosinca 2020. do isplate.

2. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22, 155/23,– dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pobija i odluku o troškovima postupka. U bitnome tuženik osporava odgovornost za nastanak štetnog događaja, jer da tužitelj nije pružio materijalne dokaze u svrhu dinamike nastanka nezgode, da je nastanak štetnog događaja opisan samo po tužitelju, da tužitelj nije prijavio povredu na radu tuženiku a što je bio dužan, pa nije moguće utvrditi pravo stanje stvari, da su nije utvrđivao dinamiku šetnog događaja, da nema dokaz za oštećenja na mostu. Tuženik i u žalbi ističe suodgovornost tužitelja jer da i iz iskaza tužitelja proizlazi da je neoprezno i nesavjesno upravljao mopedom u trenutku nesreće. Tuženik osporava i visinu dosuđenu visinu novčane naknade kao i početak tijeka zateznih kamata. Tuženik predlaže žalbu prihvatiti, pobijanu presudu i rješenje preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka tuženiku, odnosno, u protivnom predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude povodom žalbe tuženika, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a nije zahvaćena niti bitnom povredom iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik. Činjenično stanje na temelju predloženih i provedenih dokaza je potpuno i pravilno utvrđeno na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, a koju je prema činjeničnim navodima tužbe tužitelj pretrpio zbog ozljede na radu.

7. Prvostupanjski sud je u sklopu provedenog dokaznog postupka utvrdio:

- da tužitelj u tužbi navodi da je radeći kao zaposlenik tuženika – poštar, raznoseći poštu motociklom 4. siječnja 2019., ozlijedio ruku,

- da su ozljede koje je pretrpio rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa UP/I-502-03/19- 02/149, Urbroj 338-07-02-19-8 od 16. srpnja 2019.- dalje HZZO priznate kao ozljeda na radu,

- da iz navedenog rješenja proizlazi da je tuženik sudjelovao u upravnom postupku (dostavljeno mu je rješenje na koje nije izjavio žalbu),

- da utvrđenje ozljeda tužitelja predstavlja prethodno pitanje u ovom postupku o kojemu da je nadležno tijelo (Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje) donijelo pravomoćnu odluku, kojom je sud vezan,

- da s obzirom da je rješenjem HZZO-a utvrđeno da ozljeda koju je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju predstavlja ozljedu na radu, da sud nije ovlašten preispitivati pravilnost odluke koju je to nadležno tijelo donijelo u upravnom postupku,

- da su u postupku saslušani svjedoci UD i ZD – djelatnici tuženika i neposredno nadređeni tužitelju, a na okolnost saznanja o povredi tužitelja na radu i prijave ozljede na radu, koji se zbog proteka vremena i nedostatka, i nepostojanja pismene prijave ozljede ne radu ne sjećaju sa sigurnošću usmene obavijesti tužitelja o povredi,

- da je tužitelj saslušan kao stranka na okolnost nastanka štetnog događaja i prijave ozljede tuženiku kao poslodavcu, odnosno navedenim svjedocima, kao neposredno nadređenim osobama,

- da je provedeno liječničko vještačenje na okolnost zadobivenih povreda kao kvalifikatornih okolnosti povrede prava osobnosti.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, a polazeći od spornog pitanja je li je tužitelj pretrpio štetu na radu, kao i općih pretpostavki odgovornosti tuženika za nastalu štetu, prvostupanjski sud zauzima pravni stav da utvrđenje ozljeda tužitelja kao ozljede na radu, predstavlja prethodno pitanje u ovom postupku o kojemu da je nadležno tijelo (Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje) donijelo pravomoćnu odluku, kojom je sud vezan i da s obzirom da je rješenjem HZZO-a utvrđeno da ozljeda koju je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju predstavlja ozljedu na radu, da sud nije ovlašten preispitivati pravilnost odluke koju je to nadležno tijelo donijelo u upravnom postupku.

9. Iz rješenja HZZO UP/I-502-03/19- 02/149, Urbroj 338-07-02-19-8 od 16. srpnja 2019, proizlazi kako se odlučuje o zahtjevu osiguranika da mu se prizna ozljeda koju je pretrpio 4. siječnja 2019. po šifri S63.5 kao ozljeda na radu i da mu se priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja po osnovi ozljede na radu (list 4-6 spisa).

10. Odluka upravnog tijela temeljena je na priznavanje i ostvarivanje određenih prava tužitelja temeljem Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23.) i Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti ("Narodne novine" br. 75/14., 154/14., 79/15., 139/15., 105/16., 40/17., 66/17., 109/17., 132/17., 119/18., 41/19., 22/20., 39/20., 2/22. i 33/23.).

11. Imajući u vidu da iz činjeničnog supstrata predmetne tužbe proizlazi da tužitelj utužuje naknadu štete za koju tvrdi da je pretrpio na radu to se u konkretnom slučaju sporno pitanje odgovornosti za nastalu štetu cijeni na temelju rezultata dokaznog postupka i to iz aspekta pretpostavki odredbi Zakon o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. - dalje: ZR) i članka 25. Zakon o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18. - dalje: ZZR), a ne prema propisima iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

12. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje u upravnom postupku odlučivao je o pravima iz obveznog zdravstvenog osiguranja prema ZOZO-u pa je ozljedu koja je nastala tužitelju 4. siječnja 2019., procjenjivao ozljedom na radu samo u smislu tog Zakona, a kako i proizlazi iz odredbi članaka 66. i 67. ZOZO.

13. O osnovanosti tužbenog zahtjeva treba odlučiti na temelju Zakona o zaštiti na radu (dalje: ZZR). To zato što je za pravilnu odluku o tome je li štetni događaj koji je predmet spora ozljeda na radu ili nije, potrebno primijeniti članak 3. stavak 1. točku 14. ZZR prema kojem je ozljeda na radu ozljeda radnika nastala u prostoru poslodavca u kojemu obavlja rad, ili ga tijekom rada koristi, ili mu može pristupiti, odnosno, u drugom prostoru koji nije prostor poslodavca, ali radnik u njemu obavlja rad, vodeći računa o tome da ZZR, koji je mjerodavni posebni propis, za razliku od ZOZO, ne sadrži negativnu definiciju ozljede na radu.

14. Konkretni štetni događaj o kojem je riječ u ovom postupku nije evidentiran u prijavi ozljede na radu tužiteljeva poslodavca iako je nesporno da je poslodavac, odnosno, tuženik imao saznanja o ozljeđivanju tuženika koje su ozljede prema rješenju HZZO-a utvrđene kao ozljede zadobivene na radu.

15. Odgovornost poslodavca određena je člankom 25. ZZR-a zajedno s pretpostavkama za njezino umanjenje ili oslobođenje od te odgovornosti.

16. Za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom poslodavac odgovara po općim propisima obveznog prava, sukladno odredbi članka 103. stavak 1. ZR. Prema odredbi članka 25. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18. - dalje ZZR) poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti. Iznimno od stavka 1. ovoga članka poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

17. Poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe članka 25. stavak 2. ZZR, koji je poseban specijalni propis i pravo poslodavca na oslobađanje od objektivne odgovornosti u ovom slučaju mora se prvenstveno prosuđivati kroz primjenu tog propisa.

18. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je i odredbama članka 111. ZR, kojom zakonskom odredbom je propisano ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

19. Opći propisi obveznog prava kojeg ima u vidu odredba članka 111. ZR, odnosi se na odredbu članka 1067. ZOO-a, koja odredba se primjenjuje podredno, kao opći propis.

20. Člankom 25. stavak 1. ZZR propisana je odgovornost poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom po načelu uzročnosti, što znači da postoji oboriva pretpostavka poslodavčeve krivnje i teret dokazivanja suprotnoga leži na poslodavcu.

21. Nesporno je da je motocikl koji je tuženik dodijelio kao službeno vozilo tužitelju za obavljanje poslova raznošenje pošte, opasna stvar. Međutim, tuženik nije dokazao da bi tužitelj nepažljivo rukovao motociklom, da nije prilagodio vožnju uvjetima na cesti, da je upravljao motociklom pod utjecajem alkohola, da nije upotrijebio pažnju prosječnog vozača, da je postupao protivno odredbama Pravilnika o zaštiti na radu kao i Pravilnika o dodjeli službenih vozila.

22. Naprotiv, čim je tuženik tužitelju dodijelio službeno vozilo za obavljanje poslova raznošenja pošte, tužitelj je očito bio osposobljen za upravljanje dodijeljenim vozilom, pa i radom na siguran način. Prema iskazu tužitelja, nakon ozljede ruke naglim trzajem upravljačem motocikla, uslijed snijega i oštećenja mostića prekrivenog snijegom, na motociklu nije bio oštećenja, a on nije osjetio bolove u ruci te je nastavio raditi .Tek drugi dan je osjetio bolove u ruci, odmah je obavijestio svjedoke ČD koji je iskazao da se ne sjeća da bi ga tužitelj obavijestio o nezgodi na radu, a svjedok ZD je iskazao da se sjeća da je tužitelj ozlijedio ruku krajem 2018. ili početkom 2019., da je bilo zimsko doba, da je tužitelj zbog ozlijede bio na bolovanju, da ga je tužitelj vjerojatno zvao ali da se sa sigurnošću ne sjeća.

22.1. Dakle, ipak proizlazi da je tuženik bio upoznat za ozljedom tužitelja, i to preko ZD koji je tužitelju bio nadređeni i koji ima saznanja o ozljedi kao i o bolovanju tužitelja.

22.2. Stoga proizlazi da je tužitelj poštovao propisanu proceduru u slučaju ozljeđivanja ili bolesti, obavijestio je neposredno nadređenog, ali da je na strani tuženika došlo do propusta uslijed ne prijavljivanja ozljede na radu od strane neposredno nadređenoga ZD iz čijeg iskaza proizlazi da je nesporno imao saznanja o ozljedi tužitelja i da ga je tužitelj kontaktirao.

23. Teret dokaza je na tuženiku kao poslodavcu tužitelja da se u konkretnom slučaju ne radi o ozljedi na radu, a nesporno je da o ozljedi na radu nije sačinjena prijava niti od strane tužitelja kao radnika tuženika, a nit od strane nadređenih, a prema iskazu tužitelja da je do povređivanja došlo prilikom raznošenja poštanskih pošiljaka 4. siječnja 2019. u 11,00 sati, te je nesporno da su rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje klasa UP/I-502-03/19- 02/149, Urbroj 338-07-02-19-8 od 16. srpnja 2019., ozljede tužitelja priznate kao ozljeda na radu sa kojim rješenjem je tuženik upoznat.

24. Tuženik je još u odgovoru na tužbu istakao prigovor doprinosa tužitelja nastanku štete pozivom na odredbu članka 1092. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO) u svezi s člankom 1106. ZOO-a, međutim niti u odgovoru na tužbu, a niti tijekom postupka, tuženik kao poslodavac nije sudu pružio dokaze da bi na strani tužitelja postojala odgovornost za ozljede koje je tužitelj zadobio i koje su prema rješenju HZOO-a priznate kao ozljede na radu, a koji dokazi bi ekskulpirali tužitelja od odgovornosti za nastale štetne posljedice koje tužitelj utužuje na ime povrede prava osobnosti zbog ozljede zadobivane na radu.

25. Obzirom je predmet spora naknada štete zbog povrede prava osobnosti, a koja šteta obuhvaća neimovinsku štetu koju tužitelj kvalificira kroz pretrpljene fizičke boli, pretrpljeni strah, smanjenje životnih i radnih aktivnosti, te potrebe za tuđom pomoći, a za koju štetu tuženik nije dokazao da nije odgovoran ili suodgovoran, prvostupanjski sud je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku liječniku, a kroz kvalifikatorne okolnosti povrede prava osobnosti utvrdio da je tužitelj zadobio ozljedu natučenja desnog ručnog zgloba te ozljedu triangularnog fibrokartilaginoznog kompleksa, da je liječenje tužitelja završeno 8. rujna 2020., da su tužitelju po provedenom liječenju zaostale trajne posljedice u omjeru 5%, da je pretrpio bol jakog intenziteta u trajanju od 1 dana, srednjeg intenziteta 5 dana i manjeg intenziteta 55 dana, da je kod tužitelja primarni strah bio jačeg intenziteta i kratkotrajan u trajanju od jednog dana, strah srednjeg intenziteta 5 dana, kasnog straha u vidu bojaznosti i zabrinutosti od 40 dana (kumulativno) te da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega 2 sata dnevno kroz 45 dana.

26. Vještak je otklonio prigovore tuženika u svezi ocjene kvalifikatornih okolnosti povrede prava osobnosti na ročištu 15. veljače 2024., a tuženik nije imao primjedbi na dane razloge u svezi ocjene posljedica zadobivene ozljede, pa je neosnovan žalbeni razloga da prvostupanjski sud nije odlučio o prigovoru tuženika na nalaz i mišljenje vještaka.

27. Prvostupanjski sud je u skladu s odredbom članka 1100. ZOO-a dao valjano obrazloženje o opravdanost dosude dosuđenog iznosa na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti od 3.410,98 EUR, a sudska praksa radi lakšeg razumijevanja zauzela je stav da povredu prava osobnosti treba objasniti i obrazložiti kroz kvalifikatorne osobitosti stanja koje je osoba trpjela kao posljedicu nastanka štete koje je prvostupanjski sud valjan obrazložio.

28. U odnosu na žalbene razloge koji se odnose na dosudu naknade štete s osnove pretrpljenih fizičkih bolova, straha, smanjenja životnih aktivnosti, kao kategorija prava osobnosti, ovaj drugostupanjski sud prihvaća stav prvostupanjskog suda, koji je cijeneći provedene dokaze, prvenstveno nalaze sudskog vještaka – liječnika, i cijeneći svrhu i cilj takve naknade štete, pravilno odredio iznos visine naknade ostale neimovinske štete kao i imovinske štete, a koji iznosi uvažavajući okolnosti slučaja su adekvatni svrsi i namjeni, pa je stoga žalba tuženika neosnovana.

29. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje na temelju pruženih i provedenih dokaza, i pravilno je primijenio materijalno pravo - odredbe ZOO-a (članak 1100., 1086. i članak 19.) kad je tužitelju na ime nematerijalne štete i na ime materijalne štete za tuđu pomoć i njegu odmjerio iznos od 3.410, 98 EUR, pa je na temelju članka 368. ZPP-a prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi, a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

30. Stope zateznih kamata određene su za razdoblje od njihova dospijeća – dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete, pa do isplate u skladu s važećom Uredbom o visini stope zatezne kamate i članka 1003. ZOO-a.

31. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude pa je na temelju članka 368. ZPP-a žalba tuženika odbijana, a pobijana presuda potvrđena.

32. U odnosu na rješenje sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. travnja 2026., broj Pn-1719/2021-48, žalba nije osnovana budući se tuženik nije protivio uređenom tužbenom zahtjevu nakon pravednog vještačenja, odnosno djelomičnom preinačenju, a što proizlazi iz ročišnog zapisnika od 15. veljače 2024. pa je u tom dijelu žalba tuženika odbijana na temelju članka 380. ZPP-a.

33. Odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovi tako i po visini troškova koji su odmjereni tužitelju, a na temelju članka 154. i 155. ZPP-a.

34. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe na temelju članka 166. ZPP-a, u svezi s člankom 154. ZPP-a.

U Karlovcu 30. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Ivana Mašić