Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-833/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ŠL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3541/2024-18 od 24. travnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice uvažava se dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3541/2024-18 od 24. travnja 2025.:

- potvrđuje u točkama I., II., III. i V. izreke presude,

- preinačuje u točki IV. izreke presude za iznos od 125,00 EUR (slovima: sto dvadeset pet eura) tako da se nalaže tuženiku da tužiteljici naknadi pored već dosuđenih troškova u točki III. izreke presude i daljnji trošak od 125,00 EUR (slovima: sto dvadeset pet eura) sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok u preostalom dijelu točka IV. izreke presude nije ispitivana kao nepobijana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR (slovima: trideset jedan euro i dvadeset pet centi) u roku od 15 dana, dok se preostali zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 73,42 EUR (slovima: sedamdeset tri eura i četrdeset dva centa) odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1820/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. srpnja 2006., sklopljenog između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa (MBS): 080072083, kao kreditora i tužiteljice ŠL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, po osnovi plaćene naknade za trošak obrade kredita, iznos 717,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.583,80 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.»

2. Protiv točke IV. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da u pobijanom dijelu sud drugog stupnja presudu preinači te traži trošak žalbenog postupka.

3. Protiv točaka I., II., III. i V. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači presudu u pobijanom dijelu tako da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, a tužiteljicu obveže da tuženiku naknadi trošak postupka ili podredno da presudu u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužiteljice osnovana je, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. ZPP-a time da ne navodi konkretno u čemu bi se bitne povrede sastojale iz kojih razloga je ovaj sud ispitivao pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a).

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te posljedično tom utvrđenju i zahtjev za isplatu na ime stečenog bez osnove.

7.1. Kao nespornu činjenicu među strankama sud utvrđuje da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika zaključila Ugovor o kreditu 19. srpnja 2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je pravni prednik tuženika odobrio tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 94.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF pravnog prednika tuženika te da je člankom 5. Ugovora, između ostalog, ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita.

7.2. Na temelju iskaza tužiteljice sud utvrđuje da o spornoj ugovornoj odredbi iz članka 5. Ugovora stranke nisu pregovarale, odnosno da tužiteljica nije imala mogućnost prilikom zaključenja Ugovora kojeg je pripremio tuženik pregovarati niti izmijeniti bi lo koju ugovornu odredbu te da nije bila informirana o sadržaju i značenju sporne ugovorne odredbe niti o ekonomskim i pravnim posljedicama. Prije zaključenja Ugovora tužiteljica se usredotočila na njoj važne uglavke u pogledu iznosa kredita, mjesečnog iznosa anuiteta te kamatne stope i roka otplate, a nitko od strane tuženika tužiteljici nije razjasnio strukturu ulazne naknade, odnosno koji su to parametri koji određuju njezinu visinu. U vrijeme zaključenja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta, niti je obavljala poslovnu ili drugu trgovačku registriranu djelatnost, a niti slobodno zanimanje, već je prihode ostvarivala od nesamostalnog rada (plaća), a kredit je bio odobren kao stambeni kredit.

7.3. Na temelju odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07) te pozivom na odluku Suda Europske unije poslovni broj C-198/2020 od 10. lipnja 2021. sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač, a suprotno tuženik u postupku nije dokazao.

7.4. Sud utvrđuje da je sporna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ništetna jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je dovela do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to zbog činjenice što tužiteljica o sadržaju te ugovorne odredbe nije mogla pregovarati, ugovor je zaključen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu pravnog prednika tuženika, a tuženik je prilikom zaključenja ugovora propustio objasniti tužiteljici strukturu i način obračuna tzv. ulazne naknade pa sud ocjenjuje da nije postupio u dobroj vjeri. Kao materijalno pravo sud je primijenio odredbu članka 81. stavak 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03) koja je istovjetna kasnijoj odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07. Sud također utvrđuje da se na spornu ugovornu odredbu ne odnosi odredba članka 84. ZZP/03 u odnosu na mogućnost isključenja testa nepoštenosti pri čemu se poziva na pravno shvaćanje Suda Europske unije izraženo u spojenim predmetima C-224/2019 i C-259/2019 od 16. srpnja 2020. prema kojem odredba kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Sud naglašava da i u odnosu na pravne odnose i sporove koji su proizašli iz Ugovora zaključenih prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju postoji obveze hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Kako je sud utvrdio da pravni prednik tuženika nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, jer je kao jača ugovorna strana unio u Ugovor odredbu o naplati naknade za odobrenje kredita, a tužiteljici kao slabijoj ugovornoj strani nije predočio podatak niti objasnio kakav je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje ulazne naknade, odnosno zašto visina te naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Sud ne spori da ugovaranje naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora nije postojao propis kojim bi takvo nešto bilo zabranjeno, međutim, zbog načina na koji je ugovorena ta naknada kao i zbog utvrđene činjenice da tužiteljici nije objašnjena struktura te naknade takva odredba ništetna je.

7.5. Provedenim vještačenjem sud je utvrdio da je tužiteljica pravnom predniku tuženika na ime naknade za obradu kredita platila iznos od 5.404,87 kuna što prema fiksnom tečaju iznosi 717,35 eura. Na temelju odredbe članka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) sud usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 717,35 eura.

7.6. Zaključak je suda prvog stupnja da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, zbog čega je u obvezi platiti zateznu kamatu od dana stjecanja temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a.

7.7. Sud ocjenjuje da je neosnovan tuženikov prigovor zastare tražbine na isplatu naknade za obradu kredita pozivom na pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zaključujući da zastara restitucijskog zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a kako je ništetnost utvrđena pobijanom odlukom, zastarni rok iz članka 225. ZOO-a još nije niti počeo teći.

8. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je odredba o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu 1,25 % od iznosa kredita ništetna. U postupku je utvrđeno da je tužitelj ica sklopila tipski ugovor pa je kao slabija ugovorna strana stavljena u neravnopravan položaj samim time što je tuženik sastavio i unaprijed formulirao članak 5. Ugovora o kreditu, o kojem se nije pojedinačno pregovaralo niti je ima la ikakvu mogućnost da utječe na tu odredbu. U vezi toga, Sud Europske unije je u presudama broj C -84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Obzirom na to, tuženik je trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, a u ovom konkretnom slučaju nije tako postupio niti dokazao koji su to troškovi obrade obuhvaćeni člankom 5. Ugovora o kreditu, koje je naplatio tužiteljici u trenutku isplate kredita. U vezi toga, činjenica je da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita pa po tome korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu. O jasnoj i preciznoj odredbi moglo bi se govoriti u slučaju da ulazna naknada predstavlja stvarne troškove za pruženu uslugu kreditiranja, odnosno u slučaju da je ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, kako je ona ugovorena predmetnim člankom 5. Ugovora o kreditu. Žalbene tvrdnje tuženika da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama točna je, kako je to utvrdio i sud prvog stupnja, međutim, iz naprijed obrazloženih razloga način na koji je ona ugovorena netransparentan je i neproporcionalan jer se iz ugovorne odredbe ne vidi o kojim troškovima se radi, odnosno da bi se radilo o stvarnim troškovima za pruženu uslugu kreditiranja. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Ocjena je ovog suda da se ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za iznos ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja suda proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja tzv. ulazne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz tih razloga sud je pravilno utvrdio da je članak 5. Ugovora o kreditu ništetan, slijedom čega je pravilnom primjenom odredaba članaka 323. i 1111. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 717,35 eura kojeg je tužiteljica po tom članku platila.

9.1. Također, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da nije u zastari niti zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu niti zahtjev za isplatu, jer se prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kako je tek ovom odlukom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita, koja je sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, za isplatu po toj ništetnoj odredbi nije nastupila zastara, kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja, jer zastara još nije ni počela teći, pri čemu i ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje suda prvog stupnja o početku tijeka zastarnog roka.

10. Odlučujući o naknadi parničnih troškova sud je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a obvezao tuženika da tužiteljici u cijelosti naknadi parnične troškove utvrđene primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25.; dalje: Tarifa).

10.1. Tužiteljica u žalbi osporava točku IV. izreke presude isključivo u dijelu u kojem joj sud nije dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude od 24. travnja 2025., smatrajući da joj je i taj trošak, kao potreban, sud trebao dosuditi, pri čemu se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev - 832/2022.

10.2. Žalbene tvrdnje tužiteljice osnovane su iz slijedećih razloga. Odredbama članaka 335. i 336. ZPP-a propisan je način donošenja, objave, pisane izrade i dostave presude. Iz tih odredbi proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište (članak 335. ZPP-a), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (članak 336. stavak 1. ZPP-a).

10.3. Člankom 155. stavak 1. ZPP-a propisane su smjernice sudu prilikom odmjeravanja troškova u smislu da se stranci dosuđuju samo oni troškovi koji su bili nužni za vođenje parnice, kao i da te troškove sud treba odmjeriti brižljivo vodeći računa o svim okolnostima slučaja, kao i da se za izvršene radnje stranci dosuđuje naknada troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

10.4. Na temelju naprijed citiranih odredbi ZPP-a pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno je povezano sa pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“ broj 59/99., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/105/14. i članak 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama „Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude – za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka.

10.5. Iz tih razloga osnovana je žalba tužiteljice te je točku IV. izreke presude trebalo preinačiti za iznos od 125,00 eura, koji se odnosi na trošak pristupa na ročište za objavu presude 24. travnja 2025. na temelju Tbr. 9. točka 3. Tarife, te obvezati tuženika da tužiteljici osim već dosuđenih troškova plati i taj trošak.

11. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja u točkama I., II., III. i V. izreke presude potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je žalbu tužiteljice protiv točke IV. izreke presude u odnosu na dio koji pobija žalbom trebalo uvažiti i presudu u tom dijelu preinačiti primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

12. Tužiteljica je zatražila trošak žalbenog postupka u iznosu od 104,67 eura. S obzirom da je tužiteljica uspjela u cijelosti sa žalbom, tuženik joj je odgovarajućom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u obvezi naknaditi troškove žalbenog postupka, ali ne u zatraženom iznosu. Tužiteljici pripada pravo na trošak za sastavljanje žalbe u iznosu od 25,00 eura na temelju Tbr. 10. točka 4. i 54. Tarife, kao i PDV na taj trošak u iznosu od 6,25 eura na temelju Tbr. 46. Tarife ili ukupno 31,25 eura. Tužiteljici nije dosuđena zatražena sudska pristojba na žalbu jer pristojbu nije platila. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 73,42 eura trebalo je odbiti kao neosnovan.

Koprivnica, 30. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković